Zakonodavne ovlasti 

Kako funkcionira zakonodavni proces?

Zastupnik Europskog parlamenta u okviru rada u jednom od parlamentarnih odbora sastavlja izvješće o prijedlogu „zakonodavnog teksta” koji je predstavila Europska komisija, jedina institucija koja ima ovlast predlagati zakonodavstvo. Parlamentarni odbor glasuje o tom izvješću i eventualno ga izmjenjuje. Nakon što se tekst revidira i usvoji na plenarnoj sjednici, Parlament je usvojio svoje stajalište. Taj se proces ponavlja jednom ili više puta ovisno o vrsti postupka i o tome je li postignut dogovor s Vijećem ili ne.

Kod usvajanja zakonodavnih akata treba razlikovati redovni zakonodavni postupak (suodlučivanje), u kojem Parlament ima jednak položaj kao i Vijeće, od posebnih zakonodavnih postupaka koji se primjenjuju samo u posebnim slučajevima i u kojima Parlament ima samo savjetodavnu ulogu.

U određenim pitanjima (npr. oporezivanje) Europski parlament samo daje savjetodavno mišljenje („postupak savjetovanja”). U određenim slučajevima Ugovorom je predviđeno obavezno savjetovanje, kako je propisano pravnom osnovom, pri čemu prijedlog ne može imati obvezujuću snagu zakona bez prethodnog mišljenja Parlamenta. Vijeće u tom slučaju nema ovlast odlučivati samo.

Redovnim zakonodavnim postupkom daje se jednaka težina Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije na nizu područja (na primjer, gospodarsko upravljanje, imigracija, energija, promet, okoliš i zaštita potrošača). Golemu većinu europskih zakona zajednički donose Europski parlament i Vijeće.


Postupak suodlučivanja uveden je Ugovorom iz Maastrichta o Europskoj uniji (1992.), a Ugovorom iz Amsterdama (1999.) on je proširen te je poboljšana njegova djelotvornost. Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. preimenovani redovni zakonodavni postupak postao je glavni zakonodavni postupak u sustavu odlučivanja Europske unije.

Savjetovanje

Europski parlament može odobriti zakonodavni prijedlog, odbiti ga ili predložiti njegove izmjene. Vijeće nema zakonsku obvezu uzeti u obzir mišljenje Parlamenta, no u skladu sa sudskom praksom Suda ne smije donijeti odluku a da nije prethodno primilo mišljenje Parlamenta.

Na početku je Ugovorom iz Rima 1957. Parlamentu dodijeljena savjetodavna uloga u zakonodavnom procesu; Komisija je predlagala zakone, a Vijeće ih je donosilo.

Jedinstvenim europskim aktom (1986.) i Ugovorima iz Maastrichta, Amsterdama, Nice i Lisabona postupno su proširene ovlasti Parlamenta. Parlament danas na glavnini područja ima jednaku zakonodavnu ulogu kao i Vijeće (vidi Redovni zakonodavni postupak), a savjetovanje je postalo poseban zakonodavni postupak (ili čak nezakonodavni postupak) koji se primjenjuje u rijetkim slučajevima.

Taj se postupak danas primjenjuje u ograničenom broju zakonodavnih područja kao što su izuzeća od unutarnjeg tržišta i pravo tržišnog natjecanja.

Postupak suglasnosti:

Postupak koji se prije zvao postupak pristanka uveden je 1986. Jedinstvenim europskim aktom i to za dva područja: sporazume o pridruživanju i sporazume kojima se uređuje pristupanje Europskoj uniji. Područje primjene tog postupka prošireno je svim promjenama Ugovora koje su uslijedile.

Kao nezakonodavni postupak uglavnom se primjenjuje pri ratifikaciji određenih sporazuma o kojima pregovara Europska unija ili osobito u slučajevima teškog kršenja temeljnih prava u skladu s člankom 7. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), kod pristupanja novih članica Europskoj uniji ili za uređivanje istupanja iz EU-a.

Kao zakonodavni postupak također se primjenjuje kod donošenja novog zakonodavstva za suzbijanje diskriminacije, a sada Europski parlament dobiva pravo veta i u slučajevima kad se primjenjuje dopunska opća pravna osnova u skladu s člankom 352. UFEU-a.

Drugi zakonodavni postupci

Uz četiri osnovna zakonodavna postupka u Parlamentu se u pojedinim područjima provode i drugi postupci.

Postupak mišljenja u skladu s člankom 140. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (monetarna unija)
Komisija i Europska središnja banka sastavljaju izvješća za Vijeće o napretku koji su države članice s odstupanjem postigle u ispunjavanju svojih obveza u pogledu gospodarske i monetarne unije.

Nakon što Parlament dostavi svoje mišljenje, Vijeće na prijedlog Komisije odlučuje koja država članica s odstupanjem ispunjava uvjete za uvođenje jedinstvene valute na temelju kriterija utvrđenih u članku 140. stavku 1. UFEU-a te ukida tim državama članicama odstupanje. U tom postupku Parlament glasuje o cijelom paketu izmjena te ne može podnositi amandmane.

Postupci u vezi sa socijalnim dijalogom
Jedan od ciljeva Unije je promicanje dijaloga između socijalnih partnera s ciljem zaključivanja sporazuma i konvencija.

U skladu s člankom 154. UFEU-a zadaća Komisije je promicanje savjetovanja socijalnih partnera na razini Unije i stoga nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima Parlamentu dostavlja smjernice za moguće djelovanje Unije.

Svaki dokument Komisije ili sporazum između socijalnih partnera prosljeđuje se nadležnom odboru Europskog parlamenta. Ako su socijalni partneri postigli sporazum i zajednički zatražili da se sporazum provede odlukom Vijeća na prijedlog Komisije u skladu s člankom 155. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, nadležni odbor Europskog parlamenta podnosi prijedlog rezolucije kojom se preporučuje prihvaćanje ili odbacivanje zahtjeva.

Postupci za razmatranje dobrovoljnih sporazuma
Komisija obavještava Parlament ako se namjerava koristiti dobrovoljnim sporazumima umjesto zakonodavstvom. Nadležni odbor može sastaviti izvješće o vlastitoj inicijativi u skladu s člankom 48. Poslovnika. Komisija obavještava Parlament ako namjerava zaključiti dobrovoljni sporazum. Nadležni odbor može podnijeti prijedlog rezolucije kojom se preporučuje prihvaćanje ili odbijanje prijedloga i opisuje pod kojim se uvjetima to treba učiniti.

Kodifikacija
Službena kodifikacija označava postupak kojim se ukidaju akti koji su predmet kodifikacije i zamjenjuje ih se jedinstvenim aktom. Pročišćena verzija uključuje sve promjene od stupanja akta na snagu, no ne sadrži bitne promjene navedenog akta. Kodifikacijom se doprinosi većoj jasnoći zakonodavstva EU-a koje se često mijenjalo. Odbor Europskog parlamenta nadležan za pravna pitanja razmatra prijedlog Komisije za kodifikaciju. Ako nije došlo do bitne promjene u sadržaju akta, primjenjuje se pojednostavljeni postupak za prihvaćanje izvješća u skladu s člankom 46. Poslovnika. Parlament odlučuje samo jednim glasovanjem, bez podnošenja amandmana ili rasprave.

Provedbene i delegirane odredbe
Komisija može za postojeće zakonodavstvo uvesti provedbene odredbe. Te se odredbe predstavljaju stručnim odborima u državama članicama i prosljeđuju Parlamentu na znanje ili pregled. Na prijedlog nadležnog odbora Parlament može donijeti rezoluciju kojom se protivi mjeri uz obrazloženje da nacrt provedbene mjere nadilazi ovlasti utvrđene pravnim aktom o kojem je riječ, da nije u skladu s ciljem ili sadržajem osnovnog instrumenta ili da ne poštuje načela supsidijarnosti ili proporcionalnosti, i kojom se od Komisije traži da povuče ili izmijeni nacrt mjere ili da podnese prijedlog u sklopu odgovarajućeg zakonodavnog postupka.

Ako se zakonodavnim aktom Komisiji delegira ovlast da dopuni ili izmijeni određene dijelove zakonodavnog akta koji nisu ključni, nadležni odbor razmatra sve nacrte delegiranih akata koji su proslijeđeni na pregled Parlamentu i može u sklopu prijedloga rezolucije Parlamentu podnijeti svaki odgovarajući prijedlog u skladu s odredbama zakonodavnog akta.

Postupak zakonodavne inicijative

Zakonodavnu inicijativu ima Komisija. Međutim u skladu s Ugovorom iz Maastrichta, koji je nadograđen Ugovorom iz Lisabona, Europski parlament ima pravo na zakonodavnu inicijativu koja mu omogućava da od Komisije zahtijeva da donese zakonodavni prijedlog.

Godišnje i višegodišnje programiranje
U skladu s Ugovorom Komisija inicira godišnje i višegodišnje programiranje Unije. Kako bi postigla taj cilj, Komisija priprema svoj program rada kojim doprinosi godišnjem i višegodišnjem programiranju Unije. Europski parlament surađuje s Komisijom u procesu sastavljanja njezina programa rada, pri čemu Komisija uzima u obzir prioritete koje Parlament navede. Nakon što Komisija usvoji program rada, predviđen je trijalog između Parlamenta, Vijeća i Komisije kako bi se postigao dogovor oko programiranja Unije.

Detaljna pravila, uključujući vremenski raspored, navedena su u Prilogu XIV. Poslovnika (Okvirni sporazum o odnosima između Europskog parlamenta i Europske komisije).

Parlament usvaja rezoluciju o godišnjem programiranju. Predsjednik Europskog parlamenta zahtijeva od Vijeća da dostavi mišljenje o programu rada Komisije i rezoluciji Parlamenta. Ako neka od institucija ne može poštovati utvrđeni vremenski raspored, dužna je obavijestiti druge institucije o razlozima odgode i predložiti novi vremenski raspored.

Postupak inicijative u skladu s člankom 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije
Parlament može većinom zastupnika i na temelju izvješća jednog od svojih odbora u skladu s člankom 225. UFEU-a zatražiti od Komisije da podnese svaki odgovarajući zakonodavni prijedlog. Parlament može jednako tako odrediti rok za podnošenje takvog zakonodavnog prijedloga. Nadležni odbor Europskog parlamenta prvo mora zatražiti odobrenje od Konferencije predsjednika. Komisija može pristati na podnošenje zatraženog zakonodavnog prijedloga ili to odbiti.

Pojedinačni zastupnici Europskog parlamenta također mogu iznijeti prijedlog akta Unije na temelju prava na inicijativu koje je dodijeljeno Parlamentu u skladu s člankom 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Takav prijedlog dostavlja se predsjedniku Parlamenta koji ga onda prosljeđuje odboru nadležnom za njegovo razmatranje. Odbor može odlučiti da će prijedlog iznijeti na plenarnoj sjednici (vidi gore).

Izvješća o vlastitoj inicijativi
Na područjima na kojima je Europskom parlamentu ugovorima dodijeljeno pravo na inicijativu odbori Europskog parlamenta mogu sastaviti izvješće na temu iz njihove nadležnosti i predstaviti prijedlog rezolucije Parlamentu. Prije sastavljanja izvješća moraju zatražiti odobrenje Konferencije predsjednika.