Postupak : 2017/2129(INI)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0156/2018

Podneseni tekstovi :

A8-0156/2018

Rasprave :

PV 28/05/2018 - 24
CRE 28/05/2018 - 24

Glasovanja :

PV 30/05/2018 - 13.7
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2018)0223

IZVJEŠĆE     
PDF 666kWORD 71k
2.5.2018
PE 609.409v02-00 A8-0156/2018

o provedbi kontrolnih mjera za utvrđivanje usklađenosti proizvoda ribarstva s kriterijima za pristup tržištu EU-a

(2017/2129(INI))

Odbor za ribarstvo

Izvjestiteljica: Linnéa Engström

AMANDMANI
OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA
 PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
 INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU
 KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Tržište ribe u Europskoj uniji najveće je na svijetu i na njemu se plasira četvrtina ukupnog uvoza. Godine 2016. uvezli smo 8,8 milijuna tona proizvoda ribarstva i akvakulture, a proizvodnja EU-a iznosila je 6,2 milijuna tona. Naša ovisnost o uvozu koji čini gotovo 60 % ukupne opskrbe ima očit učinak na ribarstvo i trgovinsku politiku u EU-u.

Tržište EU-a je diskriminatorno kad je riječ o ribi i uvjetima koji se moraju ispuniti za stavljanje ribe na tržište. Ta diskriminacija nije uvijek u korist sektora ribarstva EU-a.

Uvjeti za plovila EU-a

Potrebno je razmotriti pravila i norme koji se moraju poštovati u sektoru ribarstva EU-a. Sve aktivnosti flote EU-a uređene su zajedničkom ribarstvenom politikom. Kao što je Odboru poznato, riječ je o opširnom i detaljnom skupu zakona koji se bave mnogim aspektima ribarstva uz sveobuhvatan režim kontrole (uredbe (EZ) br. 1005/2008, (EZ) br. 1224/2009, (EU) 2017/2403) kako bi se zajamčilo da države članice primjenjuju ta pravila.

Povrh toga, flote EU-a moraju poštovati niz drugih politika koje se, među ostalim, odnose na radne standarde, standarde u području izobrazbe, sigurnosti plovila, onečišćenja i druge okolišne standarde, oporezivanje i fiskalna pravila te fitosanitarne norme.

Rezultat toga su visoki standardi za ribu ulovljenu u EU-u koja se stavlja na njegovo tržište. Tako bi trebalo biti da bi se potrošači u EU-u mogli pouzdati u kvalitetu i svježinu proizvoda te u razne socijalne, gospodarske i okolišne standarde koji su se poštovali pri njegovoj proizvodnji. No potrošač i dalje uopće nije informiran o tome da je ribu ulovilo plovilo EU-a jer je to „dobrovoljna informacija”.

Međutim, postoje vrlo jasni troškovi u vezi s poštovanjem svih navedenih politika, pravila i standarda: porezi, ribolovni alat u skladu s pravilima, pristojne plaće, motori koji manje zagađuju, riba skladištena na odgovarajućoj temperaturi i ostali uvjeti. Naposljetku, riba koju su ulovili poslovni subjekti iz EU-a mora postići određenu cijenu na tržištu kako bi bila ekonomična i istodobno konkurentna u odnosu na proizvode subjekata koji nisu iz EU-a i nemaju nužno jednaka ograničenja.

Uvjeti za plovila koja nisu iz EU-a

Riba koju ulove subjekti iz trećih zemalja i koja se uveze u EU mora ispunjavati različite uvjete. Trgovina vrlo malim brojem morskih vrsta ograničena je CITES-om (Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka). Fitosanitarne norme EU-a primjenjuju se u sklopu bilateralnih sporazuma s trećim zemljama koje Komisiji dostavljaju popis ribarskih plovila i objekata za preradu za koje se smatra da ispunjavaju standarde EU-a i imaju odobrenje za izvoz u EU. Uredbom o ribolovu NNN želi se osigurati da riba uvezena u EU nije ulovljena u okviru ribolova NNN (nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova).

Postoji niz uredbi koje se bave carinama (opći sustav povlastica (OSP), OSP+, Sve osim oružja, autonomne carinske kvote itd.), no one se prvenstveno bave iznosom carine koji treba platiti, a ne uvjetima za pristup tržištu. Za Uredbu o OSP-u+ potrebna je ratifikacija i primjena brojnih međunarodnih pravnih instrumenata (nijedan od njih ne odnosi se na ribarstvo), no ako Komisija smatra da to nije slučaj, zemlja gubi svoje povlaštene carine, ali njezini riblji proizvodi nisu zabranjeni.

Naposljetku, postoji općeniti pravni akt kojim bi se mogao ograničiti pristup tržištu EU-a za ribu, odnosno Uredba (EU) br. 1026/2012 o neodrživom ribolovu koja Europskoj uniji omogućuje da zabrani uvoz iz zemalja koje ne surađuju u upravljanju stokovima od zajedničkog interesa.

Jednaki uvjeti?

Na temelju razmatranja pravne stečevine EU-a koja se odnosi na ribarstvo, ali i na ostala područja, jasno je da je glavni instrument za uspostavu jednakih uvjeta za ribu proizvedenu u EU-u i uvezenu ribu Uredba o ribolovu NNN, koju navodno svi podupiru. Uvijek kad se raspravlja o sprečavanju nepoštenog tržišnog natjecanja tako da se određenim ribljim proizvodima onemogući ulazak na tržište EU-a prva je reakcija da je to uloga Uredbe o ribolovu NNN. Takav je odgovor naivan i neiskren jer je Uredba o ribolovu NNN osmišljena samo da bi se spriječio ulazak nezakonito ulovljene ribe na tržište EU-a.

Uredba o ribolovu NNN

Donošenje Uredbe o ribolovu NNN označilo je prekretnicu u globalnoj borbi protiv ribolova NNN. Mnogo je toga o njoj napisano, uključujući nedavno kratko izvješće i infografiku Službe Europskog parlamenta za istraživanja(1). Komisija je provela vlastitu evaluaciju, a prije nekoliko godina Odbor za ribarstvo naručio je studiju o njezinoj provedbi. Različiti dijelovi civilnog društva također su objavili izvješća.

Većina analiza slaže se u tome da Uredba funkcionira vrlo dobro. Sve je veći broj zemalja koje su, nakon što ih je EU prethodno identificirao kao nekooperativne u borbi protiv ribolova NNN, poboljšale svoje upravljanje ribarstvom i sustave kontrole kako bi zadržale pristup najvećem svjetskom tržištu ribe. Uzimajući u obzir činjenicu da dosad nijedna druga zemlja nije smogla snage za uspostavu sličnog instrumenta kojim bi se spriječilo da nezakonito ulovljena riba uđe na njihovo tržište, opseg u kojem ta Uredba utječe na globalno upravljanje zaista je impresivan.

Provedba te Uredbe naravno nije bez poteškoća. Države članice ne provode ujednačeno njezine odredbe, među ostalim one o provjeri certifikata o ulovu, inspekcijama na mjestu uvoza u EU i propisanim sankcijama. Unatoč velikim naporima Komisije još ne postoji popis plovila koja obavljaju ribolov NNN osim onih na popisima regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom (RFMO). Iako je mnogo toga postignuto, potrebna su poboljšanja.

Sanitarni zahtjevi

Postupci za provedbu inspekcije i odobrenje za stavljanje hrane na tržište EU-a, uključujući ribu, propisani su u Uredbi (EZ) br. 854/2004 (u prosincu 2019. zamijenit će je Uredba (EU) 2017/625, no nema planova za izmjenu niže opisanih odredbi za proizvode ribarstva). Uredbom se uređuju inspekcije hrane proizvedene u EU-u i uvezene hrane i u nju su uvrštene odredbe za uvezene proizvode ribarstva (koji se ne iskrcavaju izravno u nekoj od luka EU-a). EU utvrđuje popis odobrenih trećih zemalja čija nadležna tijela dostavljaju „odgovarajuća jamstva u vezi s pridržavanjem propisa Zajednice, ili istovjetnosti svojih propisa s propisima Zajednice o hrani i hrani za životinje i pravilima o zdravlju životinja”. Nadležna tijela tih trećih zemalja obavještavaju EU koje tvornice za preradu i ribarska plovila smiju izvoziti u EU. Nadležna tijela tih trećih zemalja mogu i prenijeti odgovornosti za odobrenje i inspekciju na drugu treću zemlju, kao što je obalna država, pod uvjetom da je i ta druga treća zemlja na popisu odobrenih zemalja EU-a. Treća zemlja mora jamčiti da su objekti navedeni na popisu u skladu sa zahtjevima EU-a. Mora provoditi inspekcije i ima ovlast zabraniti izvoz u EU iz nesukladnih objekata. Obvezna je i redovito ažurirati popis.

U prosincu 2017. popis objekata trećih zemalja ovlaštenih za izravan izvoz ribarskih proizvoda u EU obuhvaćao je 7032 tvornice za preradu i hladnjače te 3818 ribarskih plovila (uključujući plovila za prijevoz hlađenog tereta). U te treće zemlje Komisija periodično šalje inspekcijske timove radi provjere ispunjavaju li se važeći uvjeti.

Iako dobro izgleda na papiru i uglavnom relativno dobro funkcionira, taj sustav nije bez slabosti, koje u nekim slučajevima mogu prouzročiti ozbiljne probleme.

Tijekom praćenja koja su trajala dulje od jednog desetljeća otkriveno je da se mnoga plovila koja obavljaju ribolov NNN i čiji se proizvodi iskrcavaju i stavljaju na tržište u EU-u nalaze i na popisima plovila koja su dobila certifikat nadležnih tijela trećih zemalja kojim se potvrđuje da ispunjavaju higijenske zahtjeve EU-a.

Neka plovila nikad ne uplovljavaju u luku niti ih nadležna tijela redovito pregledavaju. U nekoliko slučajeva ta plovila ne samo da očito nisu ispunjavala higijenske zahtjeve EU-a već su povrh toga obavljala i nezakonit ribolov(2).

Godine 2006. inspekcija je na ribarskom plovilu pod kineskom zastavom u gvinejskim vodama u skladištu pronašla prazne kašete za ribu s nazivima više različitih ribarskih plovila iz kineske flote koja su imala brojeve DG-a SANTE. Teško je zamisliti kako bi kineske vlasti ili DG SANT, mogle provjeriti da je riba bila pravilno označena. To je plovilo tri godine bez dozvole lovilo ribu u gvinejskim vodama te su ga gvinejske vlasti uzaptile s pomoću broda MY Esperanza organizacije Greenpeace. Ostali slučajevi ribarskih plovila NNN koji se nalaze na popisu DG-a SANTE zabilježeni su 2014. i 2017. godine.

Posljednja revizija DG-a SANTE u Mauritaniji datira iz 2011.U izvješću se navodi:

„Određene vrste brodova hladnjača (kineski tip) imale su strukturne manjkavosti zbog kojih nije bilo moguće ispuniti uvjete u pogledu postupanja s proizvodima ribarstva namijenjenima za izvoz u EU: područja za razvrstavanje i proizvodnju nisu bila zaštićena od vremenskih nepogoda. Štoviše, ti su brodovi bili u različitom stupnju oronulosti, a uvjeti na nekima od njih bili su nedvojbeno nehigijenski.” (stranica 11.)

Na internetskoj stranici DG-a SANTE ne navode se kasnije revizije, a popis odobrenih objekata iz Mauritanije trenutačno obuhvaća 66 brodova hladnjača i jedan brod tvornicu.

U razdoblju duljem od jednog desetljeća dokumentirani su brojni slučajevi u kojima su plovila koja su se bavila ribolovom NNN istodobno bila na popisu odobrenih objekata DG-a SANTE, čak i nakon stupanja na snagu Uredbe o ribolovu NNN.

DG SANTE ističe da će, ako se plovilo nalazi na popisu EU-a s plovilima NNN, inspekcije automatski odbiti ulazak ribe s tog plovila. Međutim, carinske inspekcije nisu u potpunosti pouzdane (vidi u nastavku). Nadalje, relevantne zapadnoafričke regionalne i podregionalne organizacije za ribarstvo (CECAF i SRCF) ne sastavljaju popis ribarskih plovila NNN niti popis EU-a obuhvaća druga ribarska plovila NNN osim onih koje na svojim popisima navode regionalne organizacije za upravljanje ribarstvom. Stoga se za ribu koju su ulovila navedena plovila neće zabraniti ulazak bez obzira na njihovu povijest ribolova NNN.

Trgovina

U trgovinskom zakonodavstvu ribarstvo se vrlo malo spominje, osim kad je riječ o reguliranju uvoznih kvota i carina. Čak i u najnovijim sporazumima o slobodnoj trgovini odredbe o ribarstvu poprilično su pojednostavljene. Na primjer, u trgovinskim sporazumima o slobodnoj trgovini s Japanom i Vijetnamom, koji obuhvaćaju nejasne obveze za borbu protiv ribolova NNN, navodi se samo nekoliko međunarodnih sporazuma koji se moraju poštovati (jedan od njih, Kodeks FAO-a, na dobrovoljnoj osnovi). Znakovito je da su te odredbe u dijelu sporazuma na koji se ne primjenjuje pravno obvezujući mehanizam za rješavanje sporova već samo neobvezujuća arbitraža. Ne postoji čak ni obveza da se ratificira i stvarno primijeni popis međunarodnih instrumenata povezanih s ribarstvom (slično programu OSP+) niti se izričito spominje Uredba EU-a o ribolovu NNN, a još manje obveza za treće zemlje da provedu postupak kako bi se osiguralo da nezakonito ulovljena riba ne uđe na njihovo tržište.

Pristup EU-a trgovini često se smatra kontraproduktivnim za dobro upravljanje ribarstvom u EU-u jer se tržište EU-a stalno otvara za riblje proizvode iz zemalja koje nemaju nužno iste standarde kao EU. Komisija je 2014. predložila da se Filipinima dodijeli status OSP+, a istodobno je prethodno utvrdila da su nekooperativna zemlja. Izgleda da je Komisija previdjela činjenicu da postoji nedosljednost između upozorenja zemlji da joj prijeti rizik od ozbiljne zabrane trgovanja proizvodima ribarstva, s jedne strane, i činjenice da joj je, s druge strane, dodijeljen povoljniji status.

Drugi primjer odnosi se na Južnu Koreju s kojom je Komisija pregovarala o sporazumu o slobodnoj trgovini u isto vrijeme kad je ta zemlja bila prethodno utvrđena kao nekooperativna. U travnju 2015. ukinuta je navedena definicija te zemlje kao nekooperativne iako korejsko zakonodavstvo još nije bilo zadovoljavajuće.

Uvozni proizvodi, uključujući ribu, moraju proći carinu pri dolasku na teritorij EU-a. Međutim, u nedavnom izvješću Revizorskog suda(3) navode se bitne slabosti i propusti, što znači da se carinske kontrole EU-a ne provode učinkovito. Među spomenutim problemima je i netočno navođenje zemlje podrijetla, što je očito utjecalo na temu ovog izvješća.

Tržišni standardi

Zajedničko uređenje tržišta (Uredba (EU) br. 1379/2013) obuhvaća odredbe o tržištu za većinu proizvoda ribarstva i akvakulture, uključujući informacije koje se moraju nalaziti na etiketi. Njime se omogućuje izrada tržišnih standarda za ribu proizvedenu u EU-u i uvezenu ribu, koji se odnose na pitanja kao što su kvaliteta, svježina, veličina itd.

Označivanje, odnosno obvezne informacije za potrošače ‒ vrsta, područje i način proizvodnje, uključujući vrstu alata za divlju ribu, ‒ primjenjuje se samo na mali dio ukupnog tržišta jer ono nije potrebno za pripremljene, konzervirane ili prerađene proizvode poput konzervirane ribe itd. Uvjeti u EU-u stoga nisu jednaki kad je riječ o sljedivosti i informacijama za potrošače.

U pogledu tržišnih standarda Komisija je upravo pokrenula postupak za ocjenjivanje njihove korisnosti i učinkovitosti jer je posljednji donesen prije više od 20 godina. To je pozitivan razvoj događaja jer omogućuje razmatranje tržišnih standarda koji nadilaze kvalitetu proizvoda kako bi se propisali viši standardi za uvezenu ribu te zajamčilo da se njima ispunjavaju određeni minimalni kriteriji za očuvanje, kao što je minimalna veličina ribe. Izračuni DG-a MARE pokazuju da se postojeći tržišni standardi, koji se u velikoj mjeri odnose na kategoriju svježine i kategoriju veličine, primjenjuju na 75 % iskrcaja EU-a, ali samo na manje od 10 % uvoza.

Radne norme

Za uvjete rada pomoraca, osobito ribara, postoje brojni međunarodni instrumenti. Među njima su:

•  Uvjeti rada ‒ obuhvaćeni su Konvencijom o radu pomoraca (koju je ratificiralo 25 država članica; uvrštena je u Direktivu 2009/13/EZ) i Konvencijom Međunarodne organizacije rada br. 188 o radu u ribolovu za ribare (koju su ratificirale tri države članice; djelomično je uvrštena u Direktivu 2017/159). Tu su Direktivu donijeli socijalni partneri na temelju članka 155. UFEU-a jer su države članice vrlo sporo napredovale u ratifikaciji izvorne Konvencije. Nažalost u nju nisu bile uključene provedbene odredbe. Nadalje, ona obuhvaća samozaposlene ribare samo ako rade na istom plovilu.

•  Konstrukcija plovila i plovidbena sposobnost – obuhvaćeni su Konvencijom o zaštiti ljudskih života na moru za pomorce (koju su ratificirale sve države članice; uvrštena je u Direktivu 1998/18/EZ) i Sporazumom iz Cape Towna za ribare (koji je ratificiralo 11 država članica; obuhvaćen je Direktivom 1997/70/EZ samo za ribarske brodove duljine 24 metra i više).

•  Osposobljavanje i izdavanje svjedodžbi – obuhvaćeno Konvencijom o standardima izobrazbe, izdavanja svjedodžbi i držanja straže (STCW) za sve pomorce (koju su ratificirale sve države članice; uvrštena je u nekoliko direktiva) te STWC-F-om za ribare (koji je ratificiralo šest država članica; nije uvršten u pravnu stečevinu). Socijalni partneri žele i za to koristiti postupak iz članka 155. UFEU-a, što bi za daljnji rad Komisije trebao biti prioritet.

EU i države članice vrlo su aktivni u ispunjavanju međunarodnih standarda za pomorce, ali su izrazito nepoduzetni kad je riječ o tome da se na isti način zaštite ribari (sami standardi za pomorce i ribare međusobno se razlikuju). S obzirom na to da postoji mnogo više ribara nego pomoraca, riječ je o krajnjoj nepažnji EU-a u pogledu poštovanja njegovih obveza u pogledu sigurnosti ribarske industrije i života na moru općenito.

U vezi s ovim izvješćem jasno je da EU nije pretjerano uvjerljiv kad je riječ o radnim standardima za ribare u ostalim zemljama s obzirom na to da ne ispunjava svoje međunarodne odgovornosti kod kuće. Države članice moraju ratificirati te važne instrumente za zaštitu ribara.

Uredba o kontroli

Kao što je slučaj s Uredbom o ribolovu NNN, mnogo se pisalo i o Uredbi o kontroli. Iako sadrži neke nedosljednosti i dvosmislenosti, već je dugi niz godina jasno da je glavni problem neujednačena primjena te Uredbe u državama članicama. U izvješću Komisije kao i u izvješću Revizorskog suda navode se, među ostalim, problemi u vezi s provjerom podataka, dijeljenjem informacija među državama članicama, lošom ili nepostojećom primjenom sustava kaznenih bodova i sankcijama koje nisu dovoljno odvraćajuće.

U relativno rijetkim slučajevima kad je Komisija zbog manjkave primjene pokrenula postupak protiv neke države članice pred Sudom Europske unije rezultat je bio zamjetno poboljšanje. Na primjer, nakon što je 2008. Sud Europske unije donio presudu protiv Španjolske(4), zemlja je brzo provela Uredbu o kontroli.

Komisija ima na raspolaganju i druge alate za uvjeravanje, na primjer akcijske planove, te je žalosno da ih u većoj mjeri ne koristi za poboljšanje stanja.

Komisija je izrazila namjeru da revidira Uredbu o kontroli. Kako se napominje u izvješću Isabelle Thomas(5), svaka revizija Uredbe o kontroli mora biti dobro usmjerena, u njoj treba zadržati djelotvorna pravila kojima se mogu spriječiti, otkriti i sankcionirati kršenja ZRP-a te staviti naglasak prvenstveno na bolju provedbu normi među državama članicama. Ona ne smije uključivati snižavanje najviših standarda zaštite koji se odnose na radnike, okoliš, sindikate ili društvo.

Revizija mora donijeti snažniji, učinkovitiji i usklađeniji sustav kontrole za EU, uključujući poboljšanje sljedivosti svih proizvoda ribarstva.

No kako bi se spriječila diskriminacija, EU bi povrh bolje sljedivosti trebao zahtijevati da svi proizvodi koji se stavljaju na tržište na njegovu teritoriju budu u skladu s istom razinom mjera očuvanja i upravljanja te higijenskim zahtjevima propisanima zakonodavstvom EU-a.

(1)

http://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/BRIE/2017/614598/EPRS_BRI(2017)614598_EN.pdf.

(2)

https://www.greenpeace.org/archive-international/Global/international/planet-2/report/2007/8/plunder2006.pdf.

(3)

Tematsko izvješće br. 19/2017.

(4)

C-189/07.

(5)

A8-0234/2016.


PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

o provedbi kontrolnih mjera za utvrđivanje usklađenosti proizvoda ribarstva s kriterijima za pristup tržištu EU-a

(2017/2129(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkoj ribarstvenoj politici, izmjeni uredaba Vijeća (EZ) br. 1954/2003 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 2371/2002 i (EZ) br. 639/2004 i Odluke Vijeća 2004/585/EZ(1),

–  uzimajući u obzir režim kontrole u okviru Zajedničke ribarstvene politike (ZRP), koji obuhvaća uredbe Vijeća (EZ) br. 1224/2009(2) i br. 1005/2008(3) te Uredbu (EU) 2017/2403(4),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 1379/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o zajedničkom uređenju tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture, izmjeni uredbi Vijeća (EZ) br. 1184/2006 i (EZ) br. 1224/2009 i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 104/2000(5),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EZ) br. 854/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog podrijetla namijenjenih prehrani ljudi(6),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 1026/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o određenim mjerama za očuvanje ribljih stokova koje se odnose na zemlje koje dopuštaju neodrživi ribolov(7),

–  uzimajući u obzir Tematsko izvješće Europskog revizorskog suda br. 19/2017 iz prosinca 2017. naslovljeno „Uvozni postupci: nedostatci u pravnom okviru i nedjelotvorna provedba utječu na financijske interese EU-a”,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Europskog parlamenta od 27. travnja 2017. o upravljanju ribarskim flotama u najudaljenijim regijama(8),

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, kao i članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za ribarstvo (A8-0156/2018),

A.  budući da je EU najveće svjetsko tržište za proizvode ribarstva i akvakulture, s udjelom od 24 % ukupnog svjetskog uvoza tijekom 2016., a ovisi o uvozu za više od 60 % svoje potrošnje tih proizvoda;

B.  budući da je u svojoj Rezoluciji od 8. srpnja 2010. o dogovorima za uvoz proizvoda ribarstva i akvakulture u EU(9) Europski parlament istaknuo da se jednim od glavnih ciljeva politike EU-a u području uvoza proizvoda ribarstva i akvakulture mora zajamčiti da uvezeni proizvodi u svakom pogledu zadovoljavaju iste zahtjeve koji se primjenjuju na proizvodnju u EU-u i da napori EU-a da se ribarstvo učini održivim nisu kompatibilni s uvozom proizvoda iz zemalja u kojima se riba lovi bez vođenja brige o održivosti;

C.  budući da se u komunikaciji Komisije od 14. listopada 2015. pod nazivom „Trgovina za sve: prema odgovornijoj trgovinskoj i ulagačkoj politici” (COM(2015)0497) EU obvezuje na odgovorniju trgovinsku politiku kao instrument za provedbu ciljeva održivog razvoja;

D.  budući da su za provjeru zadovoljava li riba proizvođača iz EU-a sanitarne norme EU-a odgovorne države članice, dok za uvezenu ribu Komisija ovlašćuje treće zemlje za utvrđivanje objekata kojima je dopušteno izvoziti riblje proizvode u EU, pod uvjetom da mogu jamčiti jednake standarde;

E.  budući da se najudaljenije regije EU-a u području Kariba, Indijskog oceana i Atlantskog oceana nalaze u susjedstvu nekoliko trećih zemalja čijim se uvjetima u pogledu ribolova, proizvodnje i stavljanja na tržište ne poštuju uvijek europski standardi, čime se stvara nepošteno tržišno natjecanje s lokalnim proizvodima;

F.  budući da postoje brojni međunarodni instrumenti koji se odnose na ribare i koje bi trebalo ratificirati i provesti, kao što su Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 188 o radu u ribarstvu (ILO C188), Sporazum Međunarodne pomorske organizacije iz Cape Towna iz 2012. i Međunarodna konvencija Međunarodne pomorske organizacije o standardima izobrazbe, izdavanja svjedodžbi i držanja straže osoblja na ribarskim brodovima (STCW-F);

G.  budući da se u zaključcima Znanstvenog mišljenja br. 3/2017 od 29. studenog 2017. naslovljenog „Hrana iz oceana” preporučuje da se ciljevi održivog razvoja uključe u sve politike Unije te da se isti pristup primijeni u drugim međunarodnim područjima i da se pruži potpora drugim svjetskim regijama kako bi pronašle ravnotežu između gospodarskih i ekoloških ciljeva koji se odnose na proizvodnju hrane i morski okoliš;

1.  napominje da se za stavljanje proizvoda ribarstva i akvakulture na tržište gospodarski subjekti iz EU-a moraju pridržavati niza propisa i ispunjavati stroge kriterije, uključujući pravila ZRP-a te sanitarne, radne, brodsko-sigurnosne i okolišne norme, a sve njih podupiru sustavi za osiguranje usklađenosti; uvjeren je da se sve to kombinira radi stvaranja visokih standarda u pogledu kvalitete i održivosti proizvoda koju potrošači u EU-u legitimno očekuju;

2.  smatra da bi se usklađenošću proizvoda ribarstva i akvakulture iz trećih zemalja sa standardima EU-a koji se odnose na ekološku i socijalnu održivost promicala održivost u tim trećim zemljama te da bi se doprinijelo pravednijem tržišnom natjecanju između proizvoda iz EU-a i proizvoda iz trećih zemalja;

3.  brine da uvoz takvih proizvoda podliježe manjem broju provjera, pri čemu su primarne kontrole sanitarne norme i Uredba o nezakonitom, neprijavljenom i nereguliranom ribolovu (NNN)(10) osmišljena samo kako bi se osiguralo da je riba ulovljena u skladu s važećim pravilima;

4.  ističe da bi radi osiguravanja pravednog tretmana uvezenih i europskih proizvoda ribarstva i akvakulture, koji bi trebao biti ključni cilj ribarstvene politike EU-a, EU trebao zahtijevati da svi uvezeni proizvodi budu u skladu sa standardima EU-a u području očuvanja i upravljanja, kao i s higijenskim zahtjevima propisanima zakonodavstvom EU-a; napominje da bi to pomoglo pri uspostavi pravednijeg tržišnog natjecanja i podizanju razine standarda za iskorištavanje morskih resursa u trećim zemljama;

5.  smatra da napori koje EU ulaže u okviru ZRP-a kako bi se očuvali riblji stokovi i ribarstvo učinilo održivim nisu kompatibilni s uvozom proizvoda ribarstva i akvakulture iz zemalja koje se sve više bave ribolovom ne brinući za održivost te su zainteresirane isključivo za kratkoročnu isplativost;

6.  izražava zabrinutost zbog toga što se različitim pravilima za stavljanje ribe na tržište stvara diskriminatorno tržište koje nepovoljno utječe na ribarstvo i akvakulturu EU-a, zbog čega je potrebno pojačati i poboljšati kontrole proizvoda ribarstva i akvakulture;

7.  smatra da bi u svim državama članicama trebalo poboljšati primjenu Uredbe o kontroli(11) tako da se ona primjenjuje ravnomjerno i usklađeno u svim fazama opskrbnog lanca, uključujući usluge maloprodaje i ugostiteljstva, i na proizvode iz EU-a i na uvezene proizvode; također napominje da to vrijedi i za odredbe o označivanju;

Sanitarne norme

8.  zabrinut je zbog toga što se sustavom koji je nametnula Unija i koji primjenjuju nadležna tijela trećih zemalja za provjeru sanitarnih kriterija za proizvode ribarstva koji se uvoze u EU ne pružaju dovoljna jamstva za to da se ti kriteriji uvijek poštuju;

9.  poziva Komisiju da zajamči više obuke, tehničke pomoći i mogućnosti za izgradnju institucionalnih kapaciteta kako bi se zemljama u razvoju pomoglo da se usklade s propisima EU-a; potiče inicijative kao što je program „Bolja izobrazba za sigurniju hranu”, koji vodi Glavna uprava za zdravlje i sigurnost hrane (DG SANCO) i u okviru kojega se pruža izobrazba za kontrolno osoblje u zemljama u razvoju o standardima EU-a za proizvode ribarstva i akvakulture;

10.  ističe važnost dosljedne primjene svih aspekata prava EU-a u pogledu zdravstvenih standarda i inspekcija (uključujući sigurnost hrane, sljedivost i prevenciju), jer su to ključni aspekti zaštite potrošača, na uvoz proizvoda ribarstva i akvakulture, uključujući stočnu hranu i krmne smjese; u tom pogledu poziva Komisiju da poboljša program inspekcije u trećim zemljama prilagodbom misija Ureda za hranu i veterinarstvo, ponajprije povećanjem broja objekata u kojima se obavlja inspekcija pri svakoj misiji kako bi rezultati bolje odražavali stvarno stanje u trećim zemljama;

11.  napominje da čak i revizije DG-a SANTE pokazuju da su neke treće zemlje daleko od toga da osiguraju da proizvodi zadovoljavaju potrebne zdravstvene standarde, barem kad je riječ o plovilima za ribolov i brodovima tvornicama te plovilima za prijevoz hlađenog tereta, čime se otežava provedba sanitarnih kontrola na graničnim inspekcijskim postajama Europske unije pri provjeri usklađenosti sa sanitarnim propisima;

12.  zabrinut je zbog zapažanja da se ribarska plovila trećih zemalja koja obavljaju ribolov uz obale zapadne Afrike suočavaju s poteškoćama pri osiguravanju sljedivosti proizvoda i poštovanju sanitarnih normi; smatra da se nije moguće u potpunosti osloniti na vjerodostojnost certifikata koje treće zemlje izdaju za plovila i objekte u cilju odobrenja izvoza u EU;

13.  smatra da je odobravanje trećim zemljama da drugim odabranim trećim zemljama delegiraju pravo na dodjelu takvih certifikata, čak i ako je riječ o obalnoj državi, u suprotnosti s konceptom odgovornosti države zastave koji je osnova ZRP-a, uključujući Uredbu o ribolovu NNN, a posebno odgovornosti države zastave koja potvrđuje certifikat o ulovu; smatra da bi Komisija trebala prekinuti praksu dopuštanja trećim zemljama da te ovlasti delegiraju drugim zemljama;

14.  također smatra da bi sanitarnu kontrolu ribarskih plovila nadležna tijela trebala provoditi najmanje jednom godišnje;

Prava radnika

15.  ističe razliku između hvale vrijedne statistike država članica u pogledu ratifikacije konvencija o radu pomoraca i iznimno loših rezultata u pogledu ratifikacije konvencija koje se odnose na ribare te ih potiče da bez odgode ratificiraju relevantne instrumente, uključujući Konvenciju C188 MOR-a, Sporazum iz Cape Towna i Konvenciju STCW-F;

16.  čestita socijalnim partnerima na uspjehu u primjeni članka 155. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) pri pregovaranju o Direktivi Vijeća (EU) 2017/159(12), kojom se djelomično provodi Konvencija C188 Međunarodne organizacije rada, no istodobno žali zbog toga što ona ne obuhvaća samozaposlene ribare; poziva Komisiju da dovrši proces podnošenja prijedloga dodatne direktive koji sadrži provedbene odredbe, kao što je učinila u području pomorskog prometa;

17.  s tim u vezi potiče Komisiju da pokrene postupke za primjenu članka 155. UFEU-a u pogledu Konvencije STCW-F radi poboljšanja sigurnosti na moru u području ribarstva koje je široko priznato kao jedno od najopasnijih zanimanja u svijetu;

18.  podupire stalne napore koji se ulažu u poboljšanje ribarstvene politike EU-a kako bi ribolov postao ekološki održiviji te kako bi se osigurao dugoročni opstanak obalnih zajednica i izvora hranjivih namirnica; smatra da su oni u suprotnosti sa sve većom otvorenošću tržišta EU-a za proizvode ribarstva iz trećih zemalja čiji sustavi upravljanja nisu tako strogi; smatra da je riječ o nedostatnoj usklađenosti ribarstvene i trgovinske politike;

Trgovinska politika

19.  žali zbog toga što Komisija ponekad trećim zemljama šalje proturječne signale, kao što je slučaj u pregovorima o sporazumima o slobodnoj trgovini, ili na neki drugi način proširuje pristup tržištu EU-a zemljama koje su prethodno identificirane u skladu s Uredbom o ribolovu NNN ili Uredbom o neodrživom ribolovu(13);

20.  poziva Komisiju da osigura blisku koordinaciju između trgovinske i ribarstvene politike Unije, među ostalim pri pregovorima o trgovinskim sporazumima koji obuhvaćaju pitanja povezana s ribarstvom; smatra da je nužno analizirati ekonomski i socijalni učinak sporazuma o slobodnoj trgovini na proizvode ribarstva EU-a, po potrebi primijeniti odgovarajuće zaštitne mjere i s određenim proizvodima ribarstva postupati kao s osjetljivima;

21.  smatra da EU, kao najveći svjetski uvoznik proizvoda ribarstva, dijeli političku odgovornost s ostalim glavnim uvoznicima ribe u pogledu osiguravanja da trgovinska pravila Svjetske trgovinske organizacije budu u skladu s najvišim mogućim svjetskim normama za upravljanje ribarstvom i očuvanje; u tu svrhu poziva Komisiju da bilateralnim i multilateralnim trgovinskim sporazumima EU-a zajamči jačanje poštene, transparentne i održive trgovine ribom;

22.  ustraje u tome da sporazumi o slobodnoj trgovini i ostali multilateralni sporazumi s trgovinskim odredbama o kojima je pregovarala Komisija moraju sadržavati unaprijeđena poglavlja o održivom razvoju koja se odnose na konkretna pitanja ribarstva i da se:

  izričito inzistira na zahtjevima iz Uredbe o ribolovu NNN, a da se treće zemlje obvežu na pokretanje postupka radi sprečavanja ulaska ribe ulovljene u okviru nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova na tržište EU-a kako bi se spriječio njezin neizravan ulazak u EU;

  traži od trećih zemalja da ratificiraju i učinkovito provode ključne međunarodne instrumente u području ribarstva, kao što su Konvencija UN-a o pravu mora, Sporazum UN-a o ribljim stokovima, Sporazum Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) o mjerama države luke i Sporazum FAO-a o sukladnosti, te da se pridržavaju normi relevantnih regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom;

23.  poziva na to da se interesi najudaljenijih regija stvarno uzmu u obzir pri sklapanju sporazuma o partnerstvu u održivom ribarstvu ili trgovinskih sporazuma s trećim zemljama, uz mogućnost da se po potrebi iz njih isključe osjetljivi proizvodi;

24.  poziva Komisiju da pri izradi sporazuma za razdoblje nakon Brexita uvjetuje pristup tržištu Unije za proizvode ribarstva i akvakulture iz Ujedinjene Kraljevine pristupom plovila Europske unije vodama te države i provedbom ZRP-a;

25.  poziva Komisiju da predloži izmjenu Uredbe o OSP-u+(14) kako bi se u instrumente koji se moraju ratificirati i primjenjivati uključili važni instrumenti u području ribarstva, kao što su Konvencija UN-a o pravu mora, Sporazum UN-a o ribljim stokovima, Sporazum FAO-a o sukladnosti i Sporazum FAO-a o mjerama države luke, kao i odredbe kojima bi se omogućila suspenzija statusa OSP+ u slučajevima u kojima nisu primijenjene odredbe navedenih instrumenata; 

26.  ističe da bi, kako bi se ispravili nedostaci pri provedbi poglavlja o trgovini i održivom razvoju u sporazumima o slobodnoj trgovini te kako bi se tim odredbama dala snaga, trebao postojati obvezujući mehanizam rješavanja sporova (uključujući savjetovanje među vladama, postupak u odboru, javni pristup dokumentima i savjetovanje s civilnim društvom), uz mogućnost primjene sankcija u slučaju nepoštovanja međunarodnih obveza;

27.  izražava zabrinutost zbog slabosti i nedostataka carinskih kontrola opisanih u tematskom izvješću Europskog revizorskog suda br. 19/2017 te apelira na Komisiju i države članice da čim prije provedu preporuke iz tog izvješća;

28.  napominje da su, osim obveze objavljivanja nefinancijskih informacija za velika trgovačka društva, akterima svih veličina, uključujući male i srednje poduzetnike, u dva problematična sektora – sektoru drvne sirovine i sektoru minerala iz područja zahvaćenih sukobima – nametnuti dodatni zahtjevi u pogledu veće obveze posvećivanja dužne pažnje, koji se trebaju primjenjivati duž cijelog lanca nadzora; smatra da bi i proizvodi ribarstva imali koristi od sličnih obveza te potiče Komisiju da ispita izvedivost uvođenja zahtjeva za postupanje s dužnom pažnjom kad je riječ o tim proizvodima;

Tržišne norme

29.  napominje da, dok se odredbe Uredbe (EU) br. 1379/2013 o zajedničkom uređenju tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture primjenjuju na sve proizvode ribarstva i akvakulture, odredbe o označivanju za potrošače primjenjuju se samo na relativno malu grupu proizvoda, isključujući pripremljene, konzervirane ili prerađene proizvode; smatra da bi trebalo poboljšati informiranost potrošača i o tim proizvodima uključivanjem dodatnih obveznih informacija na etiketama; smatra da je ključno poboljšati označivanje tih proizvoda radi informiranosti potrošača i jamčenja sljedivosti proizvoda ribarstva i akvakulture;

30.  poziva Komisiju da promiče informativne kampanje o naporima u pogledu održivosti koje ulažu ribari EU-a i radnici u akvakulturi, uz isticanje visoke razine okolišnih normi i normi kvalitete propisanih zakonodavstvom EU-a u odnosu na treće zemlje;

31.  izražava uvjerenje da bi europski potrošači često donosili drugačije odluke da su bolje obaviješteni o pravoj prirodi proizvoda koji se prodaju, kao i o njihovu zemljopisnom podrijetlu, kvaliteti i uvjetima pod kojima su proizvedeni ili ulovljeni;

32.  smatra da bi obvezne informacije na etiketi proizvoda ribarstva trebale uključivati i državu pod čijom zastavom plovi plovilo koje je obavilo ulov;

33.  pozdravlja činjenicu da je Komisija nedavno započela evaluaciju tržišnih normi koje su prvi put donesene prije više desetljeća kako bi se utvrdilo koje bi norme trebalo primjenjivati u kontekstu današnjih tržišnih praksi i tehnologija dostupnih za praćenje proizvoda;

Režim kontrole

34.  smatra da tri uredbe koje sadrže režim kontrole čine uravnotežen paket i da su dovele do znatnih poboljšanja u upravljanju ribarstvom u EU-u;

35.  pohvaljuje Komisiju zbog načina na koji provodi Uredbu o ribolovu NNN u odnosu na treće zemlje, kojim se pokazuje da EU može imati golem utjecaj na svjetsko ribarstvo u ulozi odgovorne države trgovine; potiče Komisiju da i dalje vrši pritisak na druge države trgovine kako bi provele mjere za sprečavanje ulaska ribe ulovljene u okviru ribolova NNN na svoja tržišta;

36.  ističe izvješće koje su nedavno objavile organizacije civilnog društva i u kojem se analizira tijek uvoza morskih plodova u države članice EU-a od 2010., godine kad je Uredba o ribolovu NNN stupila na snagu, te ukazuje na nedostatke u kontroli uvoza iz trećih zemalja u države članice, kao i na to da se neusklađenim pravilima može omogućiti da proizvodi koji nisu u skladu s propisima uđu na tržište EU-a; stoga poziva države članice te zemlje tranzita i odredišta da poboljšaju međusobnu koordinaciju kako bi zajamčile temeljitije ispitivanje certifikata o ulovu izdanih za uvoz ribe; smatra da je ključno usvojiti usklađeni i koordinirani europski računalni sustav kojim bi se olakšale kontrole uvoza ribe u države članice;

37.  smatra da Komisija i neke države članice nisu uspjele strogo provesti i primijeniti sve tri uredbe, što je prepoznato u dokumentima Komisije, Revizorskog suda i neovisnih promatrača;

38.  smatra da je, osim primjene Uredbe o ribolovu NNN, potrebno provoditi strože daljnje kontrole stavljanja na tržište takve ribe, posebno strožim revizijama država članica i poduzeća za koje se sumnja da isporučuju proizvode koji potječu iz nezakonitog ribolova;

39.  traži od Komisije da upotrijebi sve raspoložive instrumente kako bi se osiguralo da sve zemlje koje izvoze proizvode ribarstva i akvakulture u EU primjenjuju stroge politike očuvanja stokova; potiče Komisiju da surađuje s tim zemljama na svim odgovarajućim forumima, a posebno u okviru regionalnih organizacija za upravljanje ribarstvom;

40.  primjećuje da je došlo do neuspjeha pri provedbi u mnogim aspektima među kojima su:

  neujednačene razine sankcija i neprimjena sustava kaznenih bodova u različitim državama članicama;

  sankcije koje nisu uvijek dovoljno odvraćajuće, djelotvorne ili razmjerne da bi se njima spriječilo ponavljanje povreda propisa;

  nezadovoljavajuće prikupljanje i razmjena podataka u državama članicama i među njima, što je osobito posljedica nedostatka zajedničke i kompatibilne baze podataka;

  loša sljedivost ribe, među ostalim pri prelasku nacionalnih granica;

  loša kontrola prakse vaganja;

  znatne razlike u provjeri uvoza i mjesta ulaska, uključujući certifikate o ulovu;

  nedostatak jasne i jedinstvene definicije teških povreda propisa diljem država članica;

41.  ističe da je potrebno osigurati da kad se uvezeni proizvod odbije u nekoj luci jedne države članice Europske unije, on ne može ući na tržište Unije preko neke druge luke u drugoj državi članici;

42.  slaže se s tim da su određene odredbe uredbi o režimu kontrole podložne tumačenju i da otežavaju ujednačenu provedbu, ali smatra da bi s dovoljno otvorenosti i političke volje Komisija i države članice mogle intenzivirati svoje napore kako bi se osigurala usklađenija provedba postojećeg zakonodavstva, primjerice primjenom smjernica i tumačenja;

43.  napominje da je to bila svrha stručne skupine za poštovanje obveza u okviru sustava Europske unije za kontrolu ribarstva, uspostavljene tijekom reforme ZRP-a kao forum za iskrenu raspravu o nedostacima među subjektima, bez osuđivanja, i žali što se rad te skupine zasad ne razvija u predviđenom smjeru;

44.  smatra da je potrebno učiniti još mnogo da bi se potaknula potpuna provedba sustava kontrole, uključujući odgovarajuće praćenje otkrivenih prekršaja, bolje izvješćivanje država članica o poduzetim mjerama i razmjenu informacija između država članica i Komisije;

45.  potiče Komisiju da upotrijebi sve raspoložive instrumente kako bi potaknula države članice da u potpunosti provedu odredbe sustava kontrole, među ostalim, po potrebi uskraćivanjem sredstava iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo;

46.  ponovno ističe zaključak naveden u svojoj Rezoluciji od 25. listopada 2016. naslovljenoj „Kako uskladiti nadzor ribarstva u Europi”(15), a to je da svaka revizija Uredbe o kontroli ili Uredbe o ribolovu NNN mora biti ciljana i usmjerena na rješavanje samo onih aspekata koji sprečavaju učinkovite i jednake kontrole u svim državama članicama Unije;

47.  poziva da se prošire nadležnosti Europske agencije za kontrolu ribarstva (EFCA) na kontrolu plovila obuhvaćenih sporazumima, među ostalim na temelju suradnje s nadležnim tijelima države potpisnice, te da se EFCA-i dodijele sredstva koja su joj za to potrebna;

48.  duboko žali zbog odluke Komisije da započne veliku reviziju cijelog sustava kontrole, a da prije toga nije provedeno odgovarajuće javno savjetovanje ni o provedbi Uredbe o ribolovu NNN, ni o mandatu Europske agencije za kontrolu ribarstva ni o reviziji cijelog paketa, kako se zahtijeva u smjernicama za bolju regulativu; smatra da bi se održavanjem formalnog javnog savjetovanja o svim tim elementima prije podnošenja prijedloga o reviziji omogućilo svim dionicima da daju dovoljan doprinos reviziji tog najvažnijeg stupa ZRP-a;

49.  snažno inzistira na tome da revizija ne smije dovesti do slabljenja postojećih mjera, nego bi njome trebalo poboljšati i učvrstiti jednake uvjete za sve pri kontroli ribarstva kao jedini mogući način da se zajamči „zajednička” dimenzija Zajedničke ribarstvene politike;

50.  inzistira na tome da osnovna načela revidiranog sustava kontrole moraju obuhvaćati:

– standarde i norme na razini cijelog EU-a u pogledu inspekcijskih pregleda na moru, u luci i duž cijelog lanca nadzora;

– potpunu sljedivost ribe duž lanca nadzora, od plovila do krajnje točke prodaje;

– potpune podatke o ulovu svih subjekata, uključujući plovila kraća od deset metara i osobe koje se bave rekreacijskim ribolovom;

– ujednačene razine sankcija u svim državama članicama;

– zajedničku definiciju prekršaja;

– sustav kaznenih bodova koji sve države članice primjenjuju na jednak način;

– sankcije koje su dovoljno odvraćajuće, učinkovite i razmjerne;

– sustav razmjene svih informacija o zabilježenim prekršajima kojemu mogu pristupiti Komisija i sve države članice te pravne i sudske popratne postupke;

– potpuno usvajanje poboljšanja dostupnih tehnologija i mogućnost usvajanja budućih tehnologija kako se budu razvijale bez potrebe za izmjenom zakonodavstva;

– nedvosmisleno utvrđivanje odgovornosti Komisije i država članica te po potrebi regija unutar država članica;

– nedopuštanje regionalizacije Uredbe o kontroli;

51.  poziva Komisiju da što prije podnese prijedlog o izmjeni Uredbe o kontroli;

52.  ustraje u tome da se ne smiju dopustiti nikakve izmjene ni slabljenje odredbi i načela Uredbe o ribolovu NNN s obzirom na njezin golem uspjeh i utjecaj na ribarstvo diljem svijeta;

53.  inzistira na tome da uključivanje trećih zemalja u postupke prethodnog utvrđivanja, utvrđivanja i stavljanja na popis u okviru Uredbe o ribolovu NNN mora biti lišeno svakog političkog uplitanja te da se brisanje s popisa mora temeljiti isključivo na činjenici da je dotična zemlja u potpunosti ostvarila poboljšanja koja Komisija smatra nužnima;

54.  smatra da bi trebalo ojačati ulogu EFCA-e kako bi se omogućilo njezino intenzivnije uključivanje u primjenu uredbi o kontroli i ribolovu NNN, uključujući provjere i unakrsne provjere podataka u cijelom lancu nadzora, planiranje i koordinaciju inspekcija koje provode Komisija i države članice te provjeru certifikata o ulovu;

º

º  º

55.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji.

(1)

SL L 354, 28.12.2013., str. 22.

(2)

Uredba Vijeća (EZ) br. 1224/2009 od 20. studenoga 2009. o uspostavi sustava kontrole Zajednice za osiguranje sukladnosti s pravilima zajedničke ribarstvene politike, o izmjeni uredbi (EZ) br. 847/96, (EZ) br. 2371/2002, (EZ) br. 811/2004, (EZ) br. 768/2005, (EZ) br. 2115/2005, (EZ) br. 2166/2005, (EZ) br. 388/2006, (EZ) br. 509/2007, (EZ) br. 676/2007, (EZ) br. 1098/2007, (EZ) br. 1300/2008, (EZ) br. 1342/2008 i o stavljanju izvan snage uredbi (EEZ) br. 2847/93, (EZ) br. 1627/94 i (EZ) br. 1966/2006; SL L 343, 22.12.2009., str. 1.

(3)

Uredba Vijeća (EZ) br. 1005/2008 od 29. rujna 2008. o uspostavi sustava Zajednice za sprečavanje, suzbijanje i zaustavljanje nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova, o izmjeni uredaba (EEZ) br. 2847/93, (EZ) br. 1936/2001 i (EZ) br. 601/2004 i o stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 1093/94 i (EZ) br. 1447/1999; SL L 286, 29.10.2008., str. 1.

(4)

Uredba (EU) 2017/2403 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2017. o održivom upravljanju vanjskim ribarskim flotama i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1006/2008; SL L 347, 28.12.2017., str. 81.

(5)

SL L 354, 28.12.2013., str. 1.

(6)

SL L 139, 30.4.2004., str. 206.

(7)

SL L 316, 14.11.2012., str. 34.

(8)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0195.

(9)

SL C 351E, 2.12.2011., str. 119.

(10)

Uredba Vijeća (EZ) br. 1005/2008.

(11)

Uredba Vijeća (EZ) br. 1224/2009.

(12)

SL L 25, 31.1.2017., str. 12.

(13)

Uredba (EU) br. 1026/2012.

(14)

Uredba (EU) br. 978/2012; SL L 303, 31.10.2012., str. 1.

(15)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2016)0407.


INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja

24.4.2018

 

 

 

Rezultat konačnog glasovanja

+:

–:

0:

17

3

3

Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju

Marco Affronte, Clara Eugenia Aguilera García, Alain Cadec, David Coburn, Linnéa Engström, Sylvie Goddyn, Mike Hookem, Ian Hudghton, Carlos Iturgaiz, Werner Kuhn, Gabriel Mato, Norica Nicolai, Ulrike Rodust, Annie Schreijer-Pierik, Remo Sernagiotto, Ricardo Serrão Santos, Isabelle Thomas, Ruža Tomašić, Peter van Dalen, Jarosław Wałęsa

Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju

José Blanco López, John Flack, Francisco José Millán Mon, Nosheena Mobarik, David-Maria Sassoli


KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

17

+

ALDE

Izaskun Bilbao Barandica, Norica Nicolai

ENF

Sylvie Goddyn

PPE

Alain Cadec, Carlos Iturgaiz, Werner Kuhn, Gabriel Mato, Francisco José Millán Mon, Annie Schreijer-Pierik, Jarosław Wałęsa

S&D

Clara Eugenia Aguilera García, Ulrike Rodust, David-Maria Sassoli, Ricardo Serrão Santos, Isabelle Thomas

VERTS/ALE

Marco Affronte, Linnéa Engström

3

-

EFDD

David Coburn, Mike Hookem

VERTS/ALE

Ian Hudghton

3

0

ECR

Peter van Dalen, Remo Sernagiotto, Ruža Tomašić

Korišteni znakovi:

+  :  za

-  :  protiv

0  :  suzdržani

Posljednje ažuriranje: 18. svibnja 2018.Pravna napomena