Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2017/2594(RSP)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : B8-0381/2017

Podneseni tekstovi :

B8-0381/2017

Rasprave :

PV 31/05/2017 - 14
CRE 31/05/2017 - 14

Glasovanja :

PV 01/06/2017 - 7.11
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2017)0242

Usvojeni tekstovi
PDF 275kWORD 56k
Četvrtak, 1. lipnja 2017. - Bruxelles Završno izdanje
Otpornost kao strateški prioritet vanjskog djelovanja EU-a
P8_TA(2017)0242B8-0381/2017

Rezolucija Europskog parlamenta od 1. lipnja 2017. o otpornosti kao strateškom prioritetu vanjskog djelovanja EU-a (2017/2594(RSP))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članak 21. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i članke 208., 210. i 214. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

–  uzimajući u obzir Globalnu strategiju Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku objavljenu u lipnju 2016.,

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 3. listopada 2012. „Pristup EU-a za ostvarivanje otpornosti: pouke iz kriza u vezi sa sigurnošću opskrbe hranom” (COM(2012)0586) i radni dokument službi Komisije od 19. lipnja 2013. „Akcijski plan za otpornost u zemljama podložnim krizama za razdoblje 2013. – 2020.” (SWD(2013)0227),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 28. svibnja 2013. o pristupu EU-a za ostvarivanje otpornosti ,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju A/RES/70/1 Opće skupštine UN-a od 25. rujna 2015. „Promijeniti svijet: Program održivog razvoja do 2030.”,

–  uzimajući u obzir Odluku 1/CP.21 Konferencije ugovornih stranaka o stupanju na snagu Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama,

–  uzimajući u obzir Okvir iz Sendaija za smanjenje rizika od katastrofa 2015. – 2030. usvojen na Trećoj svjetskoj konferenciji Ujedinjenih naroda o smanjenju rizika od katastrofa održanoj od 14. do 18. ožujka 2015. u Sendaiju, u Japanu,

–  uzimajući u obzir radni dokument službi Komisije od 16. lipnja 2016. „Akcijski plan za Okvir iz Sendaija za smanjenje rizika od katastrofa za razdoblje 2015. – 2030.: informiran pristup riziku od katastrofa za sve politike EU-a” (SWD(2016)0205),

–  uzimajući u obzir izvješće glavnog tajnika Ujedinjenih naroda od 23. kolovoza 2016. o rezultatima Svjetskog humanitarnog sastanka na vrhu (A/71/353),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 26. travnja 2016. naslovljenu „Živjeti dostojanstveno: od ovisnosti o pomoći do samostalnosti. Prisilno raseljavanje i razvoj” (COM(2016)0234),

–  uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije, osobito rezolucije od 11. prosinca 2013. o pristupu EU-a otpornosti i smanjenju rizika od katastrofa u zemljama u razvoju: pouke iz kriza u vezi sa sigurnošću opskrbe hranom(1), od 16. prosinca 2015. o pripremama za Svjetski humanitarni sastanak na vrhu: izazovi i mogućnosti za pružanje humanitarne pomoći(2) i od 14. veljače 2017. o pregledu Europskog konsenzusa o razvoju(3),

–  uzimajući u obzir pitanje upućeno Komisiji o otpornosti kao strateškom prioritetu vanjskog djelovanja EU-a (O-000033/2017 – B8-0313/2017),

–  uzimajući u obzir prijedlog rezolucije Odbora za razvoj,

–  uzimajući u obzir članak 128. stavak 5. i članak 123. stavak 2. Poslovnika,

A.  budući da prema podacima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) 1,6 milijardi ljudi živi u 56 zemalja koje su utvrđene kao nestabilne(4); budući da su nestabilne situacije uglavnom uzrokovane ljudskim djelovanjem; budući da se u nestabilnim situacijama povećava ranjivost stanovništva zbog različitih faktora, među ostalim zbog sukoba i nesigurnosti, nepostojanja pristupa zdravstvenoj zaštiti, prisilnog raseljavanja, ekstremnog siromaštva, nejednakosti, nesigurnosti opskrbe hranom, gospodarskih šokova, lošeg upravljanja i slabih institucija, korupcije i nekažnjavanja te prirodnih katastrofa koje su sve intenzivnije uslijed posljedica klimatskih promjena; budući da je poticanje otpornosti posebno važno u situacijama nestabilnosti koje OECD definira prema pet različitih i međusobno povezanih dimenzija; gospodarska, ekološka, politička, sigurnosna i društvena;

B.  budući da se koncept otpornosti u politikama EU-a i drugih međunarodnih organizacija rabi već određeni niz godina, a čini se da je njegova upotreba sve rasprostranjenija; budući da se u zaključcima Vijeća o otpornosti iz 2013. otpornost definira kao „sposobnost pojedinca, kućanstva, zajednice, zemlje ili regije da se pripreme na pritiske i udarce, podnesu ih, prilagode im se i brzo se oporave od njih bez ugrožavanja dugoročnih izgleda za razvoj”;

C.  budući da se u Globalnoj strategiji EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku „otpornost država i društava istočno i južno od nas” navodi kao jedan od pet prioriteta vanjskog djelovanja EU-a i otpornost definira kao „sposobnost država i društava da se promijene i na taj način izdrže unutarnje i vanjske krize i oporave se od njih”; budući da se Globalnom strategijom EU-a potvrđuje da je „otporno društvo u kojem su prisutni demokracija, povjerenje u institucije i održivi razvoj temelj otporne države”;

D.  budući da se u toj strategiji također navodi da će EU „usvojiti zajednički pristup svojim humanitarnim, razvojnim, trgovinskim i obrazovnim politikama i politikama migracija, ulaganja, infrastruktura, zdravstva i istraživanja” te da će među ostalim provoditi prilagođene politike za pružanje potpore uključivom i odgovornom upravljanju, promicati ljudska prava, provoditi lokalno oblikovane pristupe reformi sektora pravosuđa, sigurnosti i obrane utemeljene na pravima, pružati potporu nestabilnim državama, boriti se protiv siromaštva i nejednakosti, promicati održivi razvoj, produbiti odnose s civilnim društvom, promicati politike reforma sektora energetike i okoliša te podržati održive odgovore na proizvodnju hrane i uporabu vodnih resursa;

E.  budući da je u vanjskom djelovanju EU-a potreban višeslojan pristup otpornosti i budući da se to može poticati povećanjem, u skladu s načelom usklađenosti politika u interesu razvoja, posebno razvojne pomoći i, po potrebi, humanitarne pomoći, zajedno s politikama povezanima s okolišem, s jasnim naglaskom na smanjenju rizika od ranjivosti i katastrofa kao ključnom sredstvu za smanjenje humanitarnih potreba; budući da vanjska politika EU-a također ima središnju ulogu u promicanju otpornosti, naročito poticanjem održivog razvoja, ljudskih prava i političkog dijaloga, uspostavljajući pritom sustave ranog upozoravanja te radeći na sprečavanju socijalnih i gospodarskih šokova, kao što su gladovanje, rast nejednakosti, kršenje ljudskih prava i nasilni sukobi, te rješavanju sukoba kad do njih dođe;

F.  budući da EU treba promicati integrirani pristup u svojem vanjskom djelovanju istovremeno povećavajući svoj doprinos održivom razvoju te priznajući mandat i ciljeve svake pojedine politike, kako je navedeno u Ugovorima; budući da je takav pristup posebno važan u kriznim situacijama i za humanitarna djelovanja EU-a, i ne može se smatrati instrumentom za upravljanje krizom te se treba u cijelosti voditi načelima humanitarne pomoći, kao što se navodi u Europskom konsenzusu o humanitarnoj pomoći, i biti usmjeren na usklađen, učinkovit i kvalitetan humanitarni odgovor; budući da EU treba nastaviti raditi na tome da sve strane uključene u sukob poštuju ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo;

G.  budući da bi se humanitarno djelovanje trebalo obavljati u skladu s nizom međunarodno priznatih standarda i načela kako su sažeti u „Kodeksu ponašanja međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca te nevladinih organizacija pri pomoći u slučaju katastrofe” i u širem smislu uključeni u „Humanitarnu povelju”;

H.  budući da poticanje otpornosti ipak treba shvatiti kao dugoročni napor sadržan u promicanju održivog razvoja, koji će biti održiv samo ako je otporan na šokove, stresove i promjene; budući da promicanje otpornosti kao dio vanjske politike EU-a i programa razvojne suradnje treba biti prilagođeno kontekstu i težiti da se njime doprinese jačanju nacionalnih strategija otpornosti za koje su odgovorne vlade partnerskih zemalja koje također imaju odgovornost prema svojem stanovništvu;

I.  budući da su za postizanje otpornosti, te stoga za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja, neophodni razumijevanje rizika, osnaživanje upravljanja rizikom i ulaganje u sustave ranog upozoravanja i ranog odgovora, sprečavanje i smanjenje rizika od katastrofa u skladu s prioritetima Okvira iz Sendaija;

J.  budući da usmjerenost na ljude treba ostati u središtu pristupa EU-a za ostvarivanje otpornosti, među ostalim, kad god je to moguće, suradnjom s tijelima i izgradnjom kapaciteta u svrhu poticanja te usmjerenosti na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te priznavanjem i podupiranjem središnje uloge organizacija civilnog društva i lokalnih zajednica;

K.  budući da prirodne katastrofe ili katastrofe koje je izazvao čovjek drugačije utječu na žene, djevojčice, dječake i muškarce, a rodno uvjetovane nejednakosti pogoršavaju učinak stresova i šokova te ometaju održivi razvoj;

L.  budući da u krizama i sukobima najviše pate žene i djevojčice; budući da su žene i djevojčice nerazmjerno izložene povećanom riziku od gubitka sredstava za život, sigurnosti, čak i života, tijekom i nakon katastrofa; budući da su žene i djevojčice suočene s povećanim rizicima zbog raseljavanja i raspada uobičajenih zaštitnih i potpornih struktura; budući da se u kontekstima povezanima s krizom zbog vjerojatnosti silovanja, seksualnog iskorištavanja i riskantnog ponašanja uvelike povećava vjerojatnost neželjenih trudnoća, spolno prenosivih infekcija i komplikacija povezanih s reproduktivnim zdravljem;

M.  budući da je osnaživanje žena ključno za poticanje otpornosti; budući da programi, ne bi bili učinkoviti, sveobuhvatni i održivi, moraju izgrađivati i poboljšavati otpornost te uključivati žene, istodobno rješavajući pitanja određenih sposobnosti i mehanizama za suočavanje s krizom;

N.  budući da obitelj predstavlja glavnu instituciju za obavljanje ključnih funkcija u pogledu proizvodnje, potrošnje, razmnožavanja i akumulacije povezanih s društvenim i gospodarskim osnaživanjem pojedinaca i društava; budući da obitelji i njihovi članovi izgrađuju sustave skrbi i brige te da se njihovo otporno ponašanje može odraziti u održavanju normalnog razvoja optimizma, snalažljivosti i odlučnosti unatoč nedaćama; budući da te prednosti i resursi omogućuju pojedincima da uspješno odgovore na krize i izazove;

O.  budući da u pristupu otpornosti u vanjskom djelovanju EU-a posebnu pozornost treba posvetiti potrebama najranjivijih skupina stanovništva, uključujući najsiromašnije, manjine, prisilno raseljeno stanovništvo, žene, djecu, migrante, osobe s HIV-om, pripadnike zajednice LGBTI te osobe s invaliditetom i starije osobe;

1.  pozdravlja što je u Globalnoj strategiji EU-a prepoznata važnost promicanja otpornosti, postavši strateškim prioritetom vanjskog djelovanja EU-a; pozdravlja pozitivan doprinos koji povećana politička, diplomatska i sigurnosna pozornost posvećena promicanju otpornosti može imati u partnerskim zemljama, ali ističe da se otpornost ne može svesti na ta područja;

2.  ponovno ističe potrebu da države članice EU-a poštuju svoje obveze u pogledu službene razvojne pomoći i osnaže otpornost u okviru svojih strategija i procesa planiranja povezanih s razvojnom i humanitarnom pomoći; naglašava u tom pogledu važnost okvira OECD-a za sustavnu analizu otpornosti kojim se doprinosi pretvaranju strategija u učinkovitije međusektorske i višedimenzionalne programske planove;

3.  smatra da je sadašnji pristup EU-a za ostvarivanje otpornosti, uključujući obveze za rješavanje temeljnih uzroka kriza i ranjivosti, kako je naveden u Komunikaciji Komisije iz 2012. i zaključcima Vijeća iz 2013., u svojoj osnovi i dalje ispravan i trebalo bi nastaviti s njegovom primjenom, no priznaje da je u novu zajedničku komunikaciju potrebno uvrstiti pouke naučene iz provedbe te politike; s obzirom na to da je opsežnija ocjena predviđena tek za 2018., pita se kako će se u komunikaciji uzeti u obzir elementi iz ocjena; smatra da bi se Akcijski plan za otpornost za razdoblje 2013. – 2020. trebao u potpunosti provesti;

4.  naglašava višedimenzionalnu narav otpornosti, odnosno njezinu ljudsku, gospodarsku, ekološku, političku, sigurnosnu i društvenu dimenziju, te pozdravlja činjenicu da taj koncept postaje važan za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a, razvojnu suradnju i humanitarnu pomoć; ističe da se različiti mandati i ciljevi svake pojedine politike trebaju poštovati, promičući pritom veću usklađenost između politika usmjerenu na održivi razvoj; podsjeća da je važno zajamčiti načelo usklađenosti politika u interesu razvoja u svim vanjskim djelovanjima EU-a jamčeći da se politikama EU-a ne potkopavaju napori zemalja u razvoju u postizanju ciljeva održivog razvoja;

5.  naročito ističe poseban položaj humanitarne pomoći s obzirom na to da se ona mora isključivo voditi potrebama te provoditi uz apsolutno poštovanje temeljnih humanitarnih načela humanosti, neutralnosti, nepristranosti i neovisnosti, te poštovanja ljudskih prava utvrđenih Ženevskim konvencijama i njihovim dopunskim protokolima; naglašava da je poštovanje humanitarnih načela ključno radi dobivanja pristupa stanovništvu kojemu je pomoć potrebna te zaštite humanitarnih aktera;

6.  pozdravlja činjenicu da humanitarna pomoć koju pružaju EU i države članice ne bi trebala podlijegati ograničenjima koja su nametnuli ostali partnerski donatori u vezi s nužnom medicinskom skrbi, uključujući dostupnost sigurnog pobačaja za žene i djevojčice žrtve silovanja u oružanim sukobima, te da umjesto toga bude u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom;

7.  naglašava činjenicu da je izgradnja otpornosti u partnerskim zemljama dugotrajan proces te stoga treba biti uključena u razvojne programe koji uključuju najranjivije dijelove stanovništva, kao i u financijske obveze; naglašava da se novom zajedničkom komunikacijom to treba prepoznati i pružiti potpora promicanju otpornosti kao ključnom elementu strategija održivog razvoja partnerskih zemalja, posebno u nestabilnim državama; napominje da te strategije moraju biti prilagođene kontekstu i usklađene s međunarodno dogovorenim načelima razvojne učinkovitosti: odgovornost partnerskih zemalja koje dobivaju potporu za ispunjavanje prioriteta u pogledu razvoja (uključujući usklađenost s nacionalnim razvojnim strategijama), usmjerenost na rezultate, uključiva partnerstva te transparentnost i odgovornost; u tom pogledu naglašava važnost uloge praćenja i nadzora koju imaju Europski parlament, nacionalni parlamenti i civilno društvo;

8.  potiče Komisiju da uključi otpornost i njezinu višedimenzionalnu narav kao temeljni element u svoj dijalog o politikama sa zemljama u razvoju;

9.  naglašava ukupnu važnost zajedničkog programiranja za djelovanja EU-a povezana s otpornosti u području njegove humanitarne i razvojne pomoći kako bi se osigurala najveća moguća komplementarnost i manja fragmentacija pomoći te kako bi se osiguralo da se kratkoročnim aktivnostima postave temelji za srednje i dugoročne intervencije;

10.  naglašava važnost pružanja tehničke pomoći najslabije razvijenim zemljama i nestabilnim državama, posebice u područjima održivog upravljanja zemljištem, očuvanja ekosustava i opskrbe vodom, jer o tome ovisi ostvarenje koristi za okoliš i ljude koji o njemu ovise;

11.  podsjeća da će siromašne osobe najvjerojatnije i dalje biti pogođene znatnim posljedicama katastrofa u pogledu prihoda i dobrobiti; ustraje u tome da je stoga glavni i sveobuhvatni cilj razvojne suradnje EU-a iskorjenjivanje siromaštva u kontekstu održivog razvoja radi jamčenja dostojanstva i dostojanstvenog života za sve;

12.  ističe važnost smanjenja rizika od katastrofa u izgradnji otpornosti; poziva EU da se pobrine za to da je promicanje otpornosti u novoj zajedničkoj komunikaciji usklađeno s obvezama i ciljevima iz Okvira iz Sendaija za smanjenje rizika od katastrofa i da se provodi posredstvom Akcijskog plana iz Sendaija Europske komisije kojim se promiče informirani pristup riziku od katastrofa za sve politike EU-a te da su dovoljna sredstva namijenjena za taj prioritet; naglašava da je upravljanje rizikom ključno za ostvarenje održivog razvoja te poziva na razvoj uključivih lokalnih i nacionalnih strategija za smanjenje rizika od katastrofa i razvoj pristupa koji obuhvaća cijelo društvo i sve opasnosti u području upravljanja rizikom od katastrofa kako bi se smanjila ranjivost i povećala otpornost; stoga poziva na osnaživanje poveznica između smanjenja rizika od katastrofa, prilagodbe klimatskim promjenama te urbanih politika i inicijativa;

13.  poziva na to da osobna otpornost i otpornost zajednica te usmjerenost na ranjive skupine, uključujući najsiromašnije slojeve društva, manjine, obitelji, žene, djecu, migrante, osobe s HIV-om, pripadnike zajednice LGBTI, osobe s invaliditetom i starije osobe, ostanu ključne za promicanje otpornosti u vanjskom djelovanju EU-a; ističe ključnu ulogu civilnog društva i lokalnih zajednica u izgradnji otpornosti; također naglašava važnost prikupljanja i širenja razvrstanih podataka kako bi se razumjelo i riješilo stanje ranjivih skupina;

14.  ističe da je pri učinkovitoj izgradnji otpornosti potrebno prepoznati važnost obitelji te pružiti potporu njihovoj sposobnosti ublažavanja šokova;

15.  poziva na rodno osjetljivo programiranje kojim se osnažuje sudjelovanje žena i rješavaju zabrinutosti žena pri razvoju njihove otpornosti na katastrofe i klimatske promjene te kojim se jamče prava žena, uključujući prava vlasništva i sigurnost posjeda zemljišta, što obuhvaća vode, šume, stanovanje i ostalu imovinu;

16.  poziva na to da se ulože dodatni napori kako bi se poboljšao pristup žena i djevojčica obrazovanju u pogledu zdravlja i spolnog zdravlja, planiranju obitelji, prenatalnoj skrbi te spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, posebno kako bi se postiglo poboljšanje zdravlja majki, što je peti milenijski razvojni cilj, koji je u velikoj mjeri neispunjen, uključujući smanjenje smrtnosti novorođenčadi i djece te izbjegavanje visokorizičnih porođaja;

17.  naglašava važnost pristupa zdravstvenoj skrbi i uslugama, kao i vodi, sanitarnim uslugama i higijenskim uvjetima, u izvanrednim situacijama, te dugoročnog zdravstvenog planiranja u okviru zajednice;

18.  napominje da prisilno i dugotrajno raseljavanje predstavlja poseban izazov za mnoge nestabilne zemlje i zemlje pogođene sukobima te zemlje u njihovu susjedstvu; naglašava da se zaštita raseljenih osoba mora bezuvjetno zajamčiti i da je izgradnja otpornosti i samostalnosti pogođenog stanovništva i njihovih zajednica domaćina od ključne važnosti, kao što je navedeno u komunikaciji Komisije „Živjeti dostojanstveno”; podsjeća na važnost samodostatnosti u poticanju dostojanstva i otpornosti;

19.  naglašava potrebu za proširenjem Konvencije o statusu izbjeglica i Konvencije iz Kampale kako bi se zaštitile i podržale raseljene osobe diljem svijeta, kao i osobe pogođene drugim oblicima nasilja kao što su trgovanje ljudima i rodno uvjetovano nasilje, jer bi te osobe mogle imati osnovani strah od progona ili bi im mogla prijetiti ugroza života;

20.  prepoznaje državnu otpornost kao važnu dimenziju otpornosti i ističe da otpornost i stabilnost zemalja izravno proizlaze iz poštovanja ljudskih prava, snažne demokracije, vladavine prava i dobrog upravljanja, povjerenja u institucije i odgovornosti prema vlastitim građanima te ponajprije iz pojedinačnog i skupnog uključivanja građana u nalaženje mogućih rješenja, što su ciljevi koje treba promicati i braniti u provedbi Globalne strategije EU-a; ističe da je za unapređenje otpornosti važno poticati osnovne javne usluge kao što su obrazovanje, zdravstvo, opskrba pitkom vodom i sanitarne usluge;

21.  naglašava da, zemljopisno gledajući, koncept otpornosti u vanjskom djelovanju EU-a treba zadržati globalni raspon; napominje da bi jačanje otpornosti trebalo biti cilj promicanja ljudskih prava i održivog razvoja u partnerskim zemljama te ne bi trebalo biti ograničeno na zemljopisna područja suočena sa sigurnosnim krizama koje izravno utječu na EU; smatra da bi pri promicanju otpornosti u svakom slučaju trebalo dati prednost te posvetiti posebnu pozornost najslabije razvijenim zemljama, nestabilnim državama i zemljama izloženim opetovanim i sezonskim krizama, rješavajući pritom temeljne uzroke kriza, osobito putem pružanja potpore aktivnostima u vezi sa sprečavanjem i pripremljenošću;

22.  naglašava važnost sustava ranog upozoravanja i sposobnosti ranog odgovora kao mehanizma za promicanje otpornosti i poziva EU da poveća svoje napore na tom području, posebno promicanjem bliskije suradnje među različitim akterima na terenu, posebno u delegacijama EU-a, izradom zajedničke analize u nestabilnim situacijama te razmjenama među regijama sklonima prirodnim katastrofama koje se suočavaju sa sličnim opasnostima, što bi omogućilo bolje razumijevanje i koordiniraniji odgovor u svim politikama EU-a te između institucija EU-a i država članica;

23.  poziva na dodjelu dostatnih sredstava za promicanje otpornosti s obzirom na to da je riječ o jednom od strateških prioriteta EU-a; smatra da bi uoči donošenja sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira bilo korisno strateški promisliti o tome na koji način EU može bolje iskoristiti postojeće instrumente za vanjsko financiranje i inovativne mehanizme, i dalje ih usklađujući s međunarodno dogovorenim načelima razvojne učinkovitosti, u cilju sustavnog uključivanja otpornosti u razvojne strategije i programe te strategije i programe za pružanje pomoći; naglašava da se aktivnosti mogu financirati iz različitih instrumenata koji funkcioniraju na komplementaran način te ističe da sredstva povučena iz instrumenata razvojne suradnje trebaju kao svoj središnji cilj zadržati smanjenje siromaštva;

24.  naglašava potrebu za jačanjem i razvojem obrazovanja u kontekstu katastrofa i kriza te za poboljšanjem aktivnosti širenja, prikupljanja i obznanjivanja informacija i znanja koje će pomoći u izgradnji otpornosti zajednice te promicati promjene u ponašanju i kulturu pripremljenosti na katastrofe;

25.  potiče povećanu suradnju javnog sektora i privatnog sektora u pogledu otpornosti; u tom kontekstu podsjeća na važnost komunikacije Komisije „Snažnija uloga privatnog sektora u postizanju uključivog i održivog rasta u zemljama u razvoju”; poziva Komisiju da dodatno olakša sudjelovanje privatnog sektora stvaranjem poticaja i odgovarajućeg okruženja za uključivanje privatnih subjekata u izgradnju otpornosti i smanjenje rizika u partnerskim zemljama;

26.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji i potpredsjednici Komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku.

(1) SL C 468, 15.12.2016., str. 120.
(2) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0459.
(3) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0026.
(4) OECD (2016.), Nestabilne države 2016.: razumijevanje nasilja, izdavaštvo OECD-a, Pariz.

Pravna napomena