Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2016/2149(INI)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0127/2018

Podneseni tekstovi :

A8-0127/2018

Rasprave :

PV 18/04/2018 - 23
CRE 18/04/2018 - 23

Glasovanja :

PV 19/04/2018 - 10.15
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2018)0186

Usvojeni tekstovi
PDF 349kWORD 57k
Četvrtak, 19. travnja 2018. - Strasbourg Završno izdanje
Provedba odredbi Ugovora o nacionalnim parlamentima
P8_TA(2018)0186A8-0127/2018

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. travnja 2018. o provedbi odredbi Ugovora o nacionalnim parlamentima (2016/2149(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji (UEU), a posebno njegov članak 5. o dodjeljivanju nadležnosti i supsidijarnosti, članak 10. stavak 1. o predstavničkoj demokraciji, stavak 2. o predstavljanju građana EU-a i stavak 3. o pravu građana EU-a da sudjeluju u demokratskom životu Unije, članak 11. o participativnoj demokraciji, članak 12. o ulozi nacionalnih parlamenata, članak 48. stavak 3. o redovnom postupku revizije i stavak 7. (prijelazna klauzula),

–  uzimajući u obzir Protokol br. 1 o ulozi nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji te Protokol br. 2 o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti,

–  uzimajući u obzir članak 15. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i članke 41. i 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir svoje rezolucije od 12. lipnja 1997. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima(1), od 7. veljače 2002. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima u okviru europske integracije(2), od 7. svibnja 2009. o razvoju odnosa Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima u okviru Ugovora iz Lisabona(3) te od 16. travnja 2014. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima(4),

–  uzimajući u obzir svoje rezolucije od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije korištenjem potencijala Ugovora iz Lisabona(5), o proračunskom kapacitetu europodručja(6) te o mogućim promjenama i prilagodbama aktualnog institucijskog ustroja Europske unije(7),

–  uzimajući u obzir godišnja izvješća Komisije o odnosima Europske komisije s nacionalnim parlamentima, posebno izvješće za 2014. godinu od 2. srpnja 2015. (COM(2015)0316) i izvješće za 2015. godinu od 15. srpnja 2016. (COM(2016)0471) te godišnja izvješća Komisije o supsidijarnosti i proporcionalnosti, posebno izvješća za 2015. godinu od 15. srpnja 2016. (COM(2016)0469) i za 2016. godinu od 30. lipnja 2017. (COM(2017)0600),

–  uzimajući u obzir godišnja izvješća Uprave Europskog parlamenta za odnose s nacionalnim parlamentima, a posebno izvješće sredinom provedbenog razdoblja za 2016. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 26. listopada 2017. o praćenju primjene zakonodavstva Unije 2015.(8),

–  uzimajući u obzir Bijelu knjigu Komisije o budućnosti Europe od 1. ožujka 2017. te govor predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera o stanju Unije održan 13. rujna 2017., u kojem je predstavljen plan za budućnost Europe,

–  uzimajući u obzir deklaraciju „Snažnija europska integracija: put prema naprijed” predsjednikâ talijanskog Zastupničkog doma, francuske Nacionalne skupštine, njemačkog Saveznog parlamenta – Bundestaga i luksemburškog Zastupničkog doma potpisanu 14. rujna 2015., koju trenutačno podupire 15 domova nacionalnih parlamenta u EU-u,

–  uzimajući u obzir zaključke Konferencije predsjednika parlamenata Europske unije sa sastanaka održanih nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, posebno sa sastanaka održanih u Luxembourgu 2016. i Bratislavi 2017.,

–  uzimajući u obzir doprinose sastancima i zaključke sastanaka Konferencije parlamentarnih odbora za europske poslove parlamenata država članica Europske unije (COSAC) od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, posebno sastanaka održanih u Valletti i Tallinnu 2017., kao i polugodišnja izvješća COSAC-a,

–  uzimajući u obzir članak 13. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji, u kojem je utvrđena organizacija međuparlamentarnih konferencija radi rasprave o proračunskim politikama i drugim pitanjima obuhvaćenim Ugovorom;

–  uzimajući u obzir rezoluciju češkog Senata od 30. studenoga 2016. (26. rezolucija 11. saziva), rezoluciju talijanskog Senata od 19. listopada 2016. (Doc. XVIII br. 164) i doprinose njegova Odbora za politike Europske unije od 2. svibnja 2017. (Prot. 573) te doprinose Odbora francuske Nacionalne Skupštine za poslove EU-a od 31. svibnja 2017. (referentni broj 2017/058) i stalnog Odbora za europske poslove nizozemskog Zastupničkog doma od 22. prosinca 2017. (dopis A(2018)1067);

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za ustavna pitanja (A8-0127/2018),

A.  budući da nacionalni parlamenti aktivno doprinose dobrom ustavnom funkcioniranju Europske unije (članak 12. UEU-a) i da stoga imaju važnu ulogu u demokratskoj legitimnosti Unije i njezinu potpunom ostvarivanju;

B.  budući da je parlamentarna odgovornost nacionalnih vlada u okviru europskih poslova, koja ovisi o nacionalnim praksama, temelj uloge nacionalnih parlamenata u trenutačnom okviru europskog Ugovora;

C.  budući da bi radi poboljšanja odgovornosti nacionalni parlamenti trebali nadzirati nacionalne vlade, upravo kao što Europski parlament nadzire europsku izvršnu vlast; budući da se, međutim, razina utjecaja nacionalnih parlamenata na nacionalne vlade znatno razlikuje među državama članicama;

D.  budući da nacionalni parlamenti često žale zbog ograničenog sudjelovanja u europskim poslovima i žele biti bolje uključeni u razvoj procesa europske integracije;

E.  budući da bi nedostatak transparentnosti u zakonodavnim postupcima i postupcima donošenja odluka EU-a mogao ugroziti ovlasti koje nacionalni parlamenti imaju na temelju Ugovora i odgovarajućih protokola te, prije svega, njihovu ulogu nadzornika vlada;

F.  budući da je pluralizam nacionalnih parlamenata iznimno koristan za Uniju jer usklađivanje različitih političkih stajališta među državama članicama može ojačati i proširiti transverzalne rasprave na razini EU-a;

G.  budući da bi trebalo kompenzirati nedovoljnu zastupljenost parlamentarnih manjina u europskim poslovima, pri čemu se u svakom nacionalnom parlamentu trebaju poštovati većina i usklađenost s načelom proporcionalne zastupljenosti;

H.  budući da nacionalni parlamenti sudjeluju u svim revizijama europskih Ugovora i da su nedavno pozvani da se uključe u niz demokratskih foruma EU-a;

I.  budući da bi se europski javni prostor mogao osnažiti nizom foruma o budućnosti Europe u organizaciji nacionalnih parlamenata i Europskog parlamenta kao prirodnih predstavnika europskog demosa; budući da bi se takvi forumi mogli osnažiti uspostavom europskog tjedna tijekom kojeg bi zastupnici u nacionalnim parlamentarnim domovima istovremeno raspravljali o europskim poslovima s povjerenicima i zastupnicima u Europskom parlamentu;

J.  budući da su, kao što su pokazali nedavni izborni trendovi, gospodarska, financijska i socijalna kriza povećale nepovjerenje građana EU-a u trenutačni demokratski model zastupanja i razočaranje tim modelom, kako na europskoj tako i na nacionalnoj razini;

K.  budući da je provedba prava nacionalnih parlamenata na kontrolu poštovanja načela supsidijarnosti s pomoću takozvanog sustava ranog upozoravanja djelomično poboljšala odnose između institucija EU-a i nacionalnih parlamenata;

L.  budući da su nacionalni parlamenti ponekad kritični prema sustavu ranog upozoravanja te tvrde da njegove odredbe nije lako provesti u djelo i da imaju ograničeno područje primjene;

M.  budući da je ostvaren napredak u provedbi sustava ranog upozoravanja, o čemu svjedoče najnoviji podaci o ukupnom broju mišljenja koja su dostavili nacionalni parlamenti u okviru političkog dijaloga; budući da ograničena upotreba postupka „žutog kartona” i neučinkovitost postupka „narančastog kartonaˮ pokazuju da još uvijek ima prostora za poboljšanje i da je u tom pogledu moguća bolja međusobna koordinacija nacionalnih parlamenata;

N.  budući da se razdoblje od osam tjedana utvrđeno člankom 4. Protokola br. 1 pokazalo neadekvatnim za pravodobno praćenje usklađenosti s načelom supsidijarnosti;

O.  budući da se sustav ranog upozoravanja može dopuniti sustavom koji trenutačno omogućuje nacionalnim parlamentima da dostave konstruktivne prijedloge Komisiji na razmatranje, poštujući pritom njezino pravo inicijative;

P.  budući da je nekoliko nacionalnih parlamenata izrazilo interes za instrument za poboljšanje političkog dijaloga, koji bi im omogućio podnošenje konstruktivnih prijedloga Komisiji na razmatranje, poštujući pravo inicijative Komisije;

Q.  budući da nacionalni parlamenti mogu u bilo kojem trenutku dati mišljenja u okviru političkog dijaloga, dati mandat svojim nacionalnim vladama da u okviru Vijeća zatraže izradu zakonodavnih prijedloga ili jednostavno pozvati Parlament, u skladu s člankom 225. UFEU-a, da Komisiji podnese prijedloge;

R.  budući da je provedbu postupka „crvenog kartonaˮ u ovoj fazi procesa europske integracije teško zamisliti;

S.  budući da bi se sveobuhvatan raspon prava na pristup informacijama predviđenih Ugovorom iz Lisabona mogao dodatno proširiti kada bi nacionalni parlamenti dobili više resursa i vremena za razmatranje dokumenata koje im šalju institucije Europske unije;

T.  budući da se IPEX, platforma za stalnu razmjenu informacija među nacionalnim parlamentima te između nacionalnih parlamenata i europskih institucija, treba nastaviti razvijati u skladu sa svojom digitalnom strategijom u kojoj Europski parlament ima glavnu potpornu ulogu;

U.  budući da se međuinstitucijska suradnja poboljšala nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i tzv. Barrosove inicijative – političkog dijaloga koji je Komisija pokrenula u rujnu 2006. dajući nacionalnim parlamentima priliku da iznesu primjedbe, pozitivne povratne informacije ili kritike prijedloga Komisije;

V.  budući da se nacionalni parlamenti povremeno žale na odnose s Europskom unijom i tvrde da su oni presloženi;

W.  budući da nacionalni parlamenti imaju odgovarajuću nadležnost u područjima slobode, sigurnosti i pravde u skladu s člancima 70., 85. i 88. UFEU-a te stoga trebaju imati važnu ulogu kad je riječ o budućnosti sigurnosne i obrambene politike Unije;

X.  budući da bi trebala postojati veća nacionalna i europska parlamentarna kontrola fiskalne i gospodarske politike, donesenih odluka i pitanja povezanih s upravljanjem na razini EU-a;

Y.  budući da je odlukom Suda Europske unije od 16. svibnja 2017. o mješovitoj naravi sporazuma o trgovini između EU-a i Singapura promijenjen način na koji će nacionalni parlamenti u budućnosti sudjelovati u trgovinskim sporazumima;

Z.  budući da bi bolje interakcije i razmjena informacija između zastupnika u EP-u i zastupnika u nacionalnim parlamentima te među državnim službenicima u nacionalnim parlamentima mogle doprinijeti boljem nadzoru europske rasprave na nacionalnoj razini i na taj način poticati istinski europsku parlamentarnu i političku kulturu;

Nadzor aktivnosti vlada u području europskih poslova

1.  smatra da je provedba prava i obveza nacionalnih parlamenata proizišlih iz Ugovora iz Lisabona ojačala njihovu ulogu u europskom ustavnom okviru, a time i pluralizam, demokratsku legitimnost te bolje funkcioniranje Unije;

2.  prepoznaje činjenicu da su nacionalne vlade, u skladu s člankom 10. stavkom 2. UEU-a, demokratski odgovorne svojim parlamentima, u skladu sa svojim nacionalnim ustavnim porecima; smatra da je takva odgovornost osnova uloge domova nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji; potiče nacionalne parlamente da u potpunosti izvršavaju svoju europsku funkciju kako bi izravno utjecali na sadržaj europskih politika i nadzirali ga, osobito putem praćenja svojih nacionalnih vlada u svojstvu članica Europskog vijeća i Vijeća;

3.  poziva države članice da se pobrinu za to da nacionalni parlamenti imaju dovoljno vremena i kapaciteta te potreban pristup informacijama kako bi mogli ispuniti svoju ustavnu ulogu nadzora i tako dati legitimnost aktivnostima nacionalnih vlada na europskoj razini, bilo u Vijeću bilo u Europskom vijeću; uviđa da bi se ta europska funkcija trebala obavljati u skladu s ustavnim tradicijama država članica; smatra da bi trebalo ojačati i promicati postojeće razmjene najboljih praksi i interakciju među nacionalnim parlamentima kako bi se ta uloga očuvala i ojačala;

4.  smatra da transparentnost radnih metoda i postupaka odlučivanja institucija EU-a predstavlja preduvjet da bi se nacionalnim parlamentima omogućilo učinkovito ispunjavanje njihove institucionalne uloge koja proizlazi iz Ugovora; nadalje, poziva nacionalne parlamente da u potpunosti iskoriste svoje nadležnosti u cilju nadzora nad aktivnostima vlada na europskoj razini, između ostalog i prilagodbom svoje unutarnje organizacije, rasporeda i poslovnika kako bi to omogućili; predlaže i razmjenu najboljih praksi među nacionalnim domovima, redovite rasprave ministara i specijaliziranih odbora u nacionalnim parlamentima prije i nakon sjednica Vijeća i Europskog vijeća te redovite sastanke zastupnika u nacionalnim parlamentima, povjerenika i zastupnika u Europskom parlamentu;

5.  smatra da je potrebno izbjeći sve vrste prakse država članica da prekomjerno donose propise u vezi sa zakonodavstvom EU-a te da nacionalni parlamenti u tom pogledu imaju ključnu ulogu; istovremeno podsjeća da to ne dovodi u pitanje pravo država članica na upotrebu klauzule o nesmanjivanju i na propisivanje, na primjer, viših socijalnih i ekoloških standarda na nacionalnoj razini;

6.  podsjeća, potičući istovremeno ojačan i politički dijalog s nacionalnim parlamentima i priznajući da postoji jasna potreba za jačanjem parlamentarnog sudjelovanja, da se odluke moraju donositi u skladu s ustavnim nadležnostima i uzimajući u obzir jasno razgraničenje između nadležnosti za donošenje odluka nacionalnih i europskih tijela;

7.  smatra da se Europski parlament i nacionalni parlamenti moraju bolje uključiti u europski semestar i preporučuje da se na razini cijelog postupka bolje usklade proračunski kalendari na nacionalnoj i europskoj razini kako bi se potaknulo učinkovitije korištenje tog instrumenta; nadalje, podsjeća da bi usklađivanje europskog semestra s dnevnim redovima nacionalnih parlamenata moglo doprinijeti koordinaciji ekonomskih politika, naglašavajući istodobno da se prilikom usklađivanja ne bi trebale zanemariti ovlasti samoupravljanja i posebne poslovnike svakog zastupničkog doma;

8.  predlaže da se uvede nacionalno razdoblje za proračunski dijalog, tijekom kojeg bi nacionalni parlamenti mogli raspravljati o europskom semestru i doprinijeti mu dajući mandat svojim vladama kad je riječ o odnosima s Komisijom i Vijećem;

9.  ističe da je na posljednjoj plenarnoj sjednici Konferencije parlamentarnih odbora za europske poslove u Tallinnu utvrđeno da većina nacionalnih parlamenata aktivno prisustvuje plenarnim sjednicama kako bi raspravljali o pitanjima povezanima s EU-om, bilo redovito bilo na ad hoc osnovi, te da bi više plenarnih rasprava o pitanjima povezanim s EU-om povećalo vidljivost Unije i građanima pružilo priliku da nauče više o programu EU-a i stajalištima političkih stranaka u vezi s tim pitanjima;

Stvaranje europskog javnog prostora

10.  napominje da bi usklađivanje različitih političkih stajališta među državama članicama moglo ojačati i proširiti transverzalne rasprave na europskoj razini; stoga preporučuje da sastav nacionalnih parlamentarnih izaslanstava koja djeluju pred europskim institucijama odražava političku raznolikost; u tom pogledu naglašava važnost načela proporcionalne zastupljenosti zastupnika iz različitih političkih stranaka;

11.  napominje činjenicu da bi obvezujuća volja parlamentarnih većina mogla biti izražena u mišljenjima nacionalnih parlamenata, unutar ili izvan okvira sustava ranog upozoravanja; slaže se, međutim, da nacionalnim parlamentarnim političkim manjinama treba pružiti mogućnost da izraze suprotna stajališta, koja bi se mogla uključiti u priloge tim mišljenjima; smatra da ta bi mišljenja trebalo podnositi u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti i s poslovnikom svakog nacionalnog zastupničkog doma;

12.  prima na znanje nedavni poziv za niz demokratskih konvencija diljem Europe; smatra, u tom pogledu, da bi se uspostavom godišnjeg europskog tjedna zastupnicima u Europskom parlamentu i povjerenicima, posebno potpredsjednicima zaduženima za klastere, omogućilo da pred svim nacionalnim parlamentarnim skupštinama objasne europski program i raspravljaju o njemu s parlamentarnim zastupnicima i predstavnicima civilnog društva; predlaže reviziju vlastitog Poslovnika kako bi podržao inicijativu, te potiče nacionalne parlamente da učine isto; nadalje, smatra da bi sastanci između nacionalnih i europskih klubova zastupnika u okviru međuparlamentarne suradnje EU-a mogli omogućiti dodanu vrijednost u obliku autentične europske političke rasprave;

Potpora reformi sustava ranog upozoravanja

13.   ističe da se od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona sustav ranog upozoravanja rijetko koristi te smatra da bi se taj sustav mogao izmijeniti u postojećem ustavnom okviru;

14.  napominje da primjeri poput pokretanja postupka „žutog kartona” u vezi s prijedlogom Komisije o reviziji Direktive o upućivanju radnika iz 2016. pokazuju da je sustav ranog upozoravanja operativan; ističe da ograničeno korištenje postupka „žutog kartona” može značiti da se načelo supsidijarnosti općenito poštuje u EU-u; stoga smatra da postupovne nedostatke sustava ranog upozoravanja ne bi trebalo smatrati nepobitnim dokazom da se načelo supsidijarnosti ne poštuje; nadalje, podsjeća da nacionalni parlamenti mogu intervenirati i u ranoj fazi ispitati pitanje poštovanja supsidijarnosti i prije nego što Komisija predstavi zakonodavni prijedlog u sklopu zelene ili bijele knjige ili u okviru godišnjeg predstavljanja programa rada Komisije;

15.  podsjeća da je u pogledu svake nove zakonodavne inicijative Komisija obvezna provjeriti je li djelovanje na razini EU-a zakonito i opravdano; nadalje, ističe da je prethodno iskustvo pokazalo da je ponekad teško i problematično napraviti razliku između političke dimenzije načela supsidijarnosti i pravne dimenzije načela proporcionalnosti; stoga poziva Komisiju da se u svojim odgovorima na obrazložena mišljenja u okviru ili izvan okvira sustava ranog upozoravanja uz tumačenje načela supsidijarnosti pozabavi proporcionalnošću i, prema potrebi, svim problemima u vezi s predloženim političkim opcijama;

16.  prima na znanje zahtjev nacionalnih parlamenata za produljenje roka od osam tjedana tijekom kojeg mogu uputiti obrazloženo mišljenje u skladu s člankom 3. Protokola br. 1; ističe, međutim, da se u okviru postojećih Ugovora ne predviđa takvo produljenje; stoga smatra da bi Komisija trebala uvesti tehničko razdoblje za obavješćivanje u okviru sustava ranog upozoravanja kako bi se omogućilo dodatno vrijeme između datuma kad nacionalni zastupnički domovi tehnički zaprime nacrt zakonodavnog akta i datuma početka osmotjednog razdoblja; podsjeća, u tom pogledu, da je Komisija 2009. uvela druge praktične postupke za funkcioniranje mehanizma kontrole poštovanja načela supsidijarnosti;

17.  prima na znanje zahtjev određenih nacionalnih parlamenata za produljenje roka od osam tjedana tijekom kojeg mogu uputiti obrazloženo mišljenje u skladu s člankom 6. Protokola br. 2;

18.  u skladu s političkim dijalogom koji je Komisija pokrenula 2016. predlaže da se u potpunosti koristi sustav koji omogućava da nacionalni parlamenti podnose konstruktivne prijedloge Komisiji s ciljem pozitivnog utjecaja na europske rasprave i pravo inicijative Komisije; u tom pogledu predlaže da Komisija ima diskrecijsko pravo prihvatiti te prijedloge ili izdati službeni odgovor ističući razloge za suprotno; ističe da se takav postupak ne može sastojati od prava na inicijativu ili prava na povlačenje ili izmjenu zakonodavstva jer bi to narušilo metodu Unije i distribuciju nadležnosti između nacionalne i europske razine te stoga bilo u suprotnosti s Ugovorima; preporučuje, međutim, da se u slučaju buduće revizije Ugovora, pravo na zakonodavnu inicijativu pruži Europskom parlamentu kao instituciji koja izravno predstavlja građane EU-a;

Provedba prava na informacije

19.  ponovno potvrđuje da članak 12. UEU-a i Protokol br. 1 daju nacionalnim parlamentima pravo na izravno primanje informacija od europskih institucija;

20.  naglašava da bi se nacionalni parlamenti mogli bolje nositi s informacijama koje su im poslane, ili putem sustava ranog upozoravanja ili na temelju njihova prava na informiranje, kad bi platforma IPEX imala status agore ili foruma za neformalni trajni dijalog među nacionalnim parlamentima te između nacionalnih parlamenata i europskih institucija; stoga odlučuje promicati korištenje platforme za jačanje političkog dijaloga; preporučuje nacionalnim parlamentima da se na vrijeme koriste platformom IPEX kako bi se osigurao brz početak nacionalnog nadzornog mehanizma; preporučuje da se IPEX koristi kao kanal za sustavnu razmjenu informacija i rano ukazivanje na probleme u pogledu načela supsidijarnosti; uviđa potencijal za razvoj IPEX-a kao glavnog kanala za komunikaciju i prijenos relevantnih dokumenata iz institucija EU-a u nacionalne parlamente i obrnuto i u tom se kontekstu obvezuje da će pružiti pomoć administracijama nacionalnih zastupničkih domova u pogledu korištenja tom platformom; k tome, potiče uspostavu više razmjena između dužnosnika institucija i klubova zastupnika u okviru administracije Europskog parlamenta i administracija nacionalnih parlamenata;

Prema boljoj međuinstitucionalnoj suradnji

21.  prima na znanje postojeću suradnju Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata u okviru COSAC-a, međuparlamentarne konferencije o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i članka 13. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji; ističe da se takva suradnja treba razvijati na temelju načela konsenzusa, razmjene informacija te savjetovanja kako bi nacionalni parlamenti mogli nadzirati svoje vlade i administraciju;

22.  ponavlja da bi se sadašnji okvir odnosa Unije i nacionalnih parlamenata mogao pojednostaviti i uskladiti kako bi postao učinkovitiji i djelotvorniji; u tom kontekstu poziva na reviziju suradnje Unije i nacionalnih parlamenata u Uniji na postojećim platformama i forumima u cilju jačanja njihovih odnosa i njihove prilagodbe sadašnjim potrebama; međutim, inzistira na jasnom razlikovanju nadležnosti u pogledu donošenja odluka između nacionalnih parlamenata i Europskog parlamenta, pri čemu bi nacionalni parlamenti trebali izvršavati svoju europsku funkciju na temelju nacionalnih ustava, posebno u okviru nadzora nad članovima nacionalnih vlada u svojstvu članova Europskog vijeća i Vijeća jer je to razina na kojoj u najvećoj mjeri mogu nadzirati europski zakonodavni proces; stoga radi jamčenja transparentnosti, odgovornosti i sposobnosti djelovanja odbija stvaranje zajedničkih parlamentarnih tijela nadležnih za donošenje odluka;

23.  naglašava da bi jačanje političkog i tehničkog dijaloga između parlamentarnih odbora, kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini, bilo vrlo važan korak prema potpunoj međuparlamentarnoj suradnji; razmatra mogućnost dodjele dodatnih sredstava kako bi se postigao taj cilj te upotrebu videokonferencija kada je to moguće;

24.  potvrđuje važnost međuparlamentarnih sjednica odbora, predviđenih u člancima 9. i 10. Protokola br. 1; smatra da se bolja međuinstitucijska suradnja može postići ako zastupnici u Europskom parlamentu i zastupnici u nacionalnim parlamentima budu pridavali veću važnost međuparlamentarnim sjednicama odbora te ako se one budu pripremale u bližoj suradnji;

25.  preporučuje da se nacionalni parlamenti ubuduće u potpunosti uključe u trajni razvoj zajedničke sigurnosne i obrambene politike; smatra da bi takvu uključenost trebalo promicati u bliskoj suradnji s Europskim parlamentom te uz potpuno poštovanje odredbi nacionalnih ustava o sigurnosnoj i obrambenoj politici, među ostalim putem zajedničkih međuparlamentarnih sjednica između predstavnika nacionalnih parlamenata i zastupnika u Europskom parlamentu te političkim dijalogom između punopravnog Odbora za sigurnost i obranu u Europskom parlamentu i odgovarajućih odbora nacionalnih parlamenata; napominje potencijal koji to ima u pogledu ostvarivanja konstruktivnog nadzora koji bi neutralne države članice EU-a mogle provoditi u tom području;

26.  smatra da bi pojačani politički i zakonodavni dijalog između nacionalnih parlamenata i s nacionalnim parlamentima pogodovao ostvarivanju ciljeva utvrđenih međuinstitucijskim sporazumom o boljoj izradi zakonodavstva;

o
o   o

27.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

(1) SL C 200, 30.6.1997., str. 153.
(2) SL C 284 E, 21.11.2002., str. 322.
(3) SL C 212 E, 5.8.2010., str. 94.
(4) SL C 443, 22.12.2017., str. 40.
(5) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0049.
(6) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0050.
(7) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0048.
(8) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0421.

Posljednje ažuriranje: 4. prosinca 2018.Pravna napomena