Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2018/2093(INI)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0402/2018

Podneseni tekstovi :

A8-0402/2018

Rasprave :

PV 17/01/2019 - 6
CRE 17/01/2019 - 6

Glasovanja :

PV 17/01/2019 - 10.14
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2019)0044

Usvojeni tekstovi
PDF 136kWORD 54k
Četvrtak, 17. siječanja 2019. - Strasbourg Završno izdanje
Diferencirana integracija
P8_TA(2019)0044A8-0402/2018

Rezolucija Europskog parlamenta od 17. siječnja 2019. o diferenciranoj integraciji (2018/2093(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Komisijinu Bijelu knjigu o budućnosti Europe: razmatranja i scenariji za EU27 do 2025. (COM(2017)2025) od 1. ožujka 2017. i popratne dokumente za razmatranje o budućnosti financija EU-a, o budućnosti europske obrane, o produbljenju ekonomske i monetarne unije, o iskorištavanju globalizacije i o socijalnoj dimenziji Europe,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije korištenjem potencijala Ugovora iz Lisabona(1),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o mogućim promjenama i prilagodbama aktualnog institucijskog ustroja Europske unije(2),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. prosinca 2013. o ustavnim problemima višerazinskog upravljanja u Europskoj uniji(3),

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za ustavna pitanja i mišljenja Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku i Odbora za proračune (A8-0402/2018),

A.  budući da je diferencirana integracija polisemični koncept kojim se mogu definirati različite pojave i iz političke i iz tehničke perspektive;

B.  budući da su integracijski procesi u EU-u karakterizirani brzim rastom broja i vrsta situacija, što podrazumijeva diferenciranu integraciju u kontekstu primarnog i sekundarnog zakonodavstva;

C.  budući da se politička percepcija diferencirane integracije uvelike razlikuje ovisno o nacionalnom kontekstu; budući da u nekim država članicama koje su duže u Uniji to može imati pozitivnu konotaciju i biti povezano s idejom stvaranja „skupine pionira” koja treba postići brzi napredak u produbljenju integracije, dok se u državama članicama koje su se nedavno pridružile često doživljava kao put prema stvaranju država članica prve i druge klase;

D.  budući da se diferencirana integracija također odnosi na širok raspon različitih mehanizama koji mogu imati vrlo različite učinke na europsku integraciju; budući da je moguće razlikovati između vremenske diferencijacije, odnosno Europe s više brzina, pri kojoj su ciljevi isti, a mijenja se brzina potrebna za njihovo postizanje, diferencijacije prema načinu, odnosno Europe „à la carte” i prostorne diferencijacije koja se često odnosi na „varijabilnu geometriju”;

E.  budući da je diferencijacija stabilna značajka europske integracije, i to ne samo u područjima u kojima EU ima nadležnost, te je ponekad omogućila istovremeno produbljenje i proširenje Unije; budući da zbog toga nije moguće prikazati diferencijaciju i integraciju kao suprotne pojmove ili predstaviti diferencijaciju kao inovativan put za budućnost Unije;

F.  budući da diferenciranu integraciju, iako ona može biti pragmatično rješenje za poticanje europske integracije, treba koristiti na razborit način i unutar usko definiranih granica, s obzirom na rizik od fragmentacije Unije i njezina institucijskog okvira; budući da je konačni cilj diferencirane integracije promicanje uključivanja država članica, a ne njihova isključivanja;

G.  budući da iskustvo pokazuje da, dok međuovisnost djeluje kao faktor na kojem se temelji integracija, politizacija često djeluje kao prepreka integraciji; budući da su, kao posljedica toga, područja politike EU-a s najdubljom integracijom, poput usklađivanja i regulacije tržišta, ona koja su, uglavnom, najmanje politizirana, dok će se diferencirana integracija najvjerojatnije pojaviti u političkom područjima obilježenim visokom političkom polarizacijom, poput monetarne politike, obrane, kontrole granica, temeljnih prava ili oporezivanja;

H.  budući da uspostava političkih veza i međuovisnosti između država članica daje odlučujući doprinos njihovoj integraciji u Uniji;

I.  budući da Ugovori predviđaju mogućnost da države članice krenu različitim putevima prema integraciji, tj. preko pojačane suradnje (članak 20. Ugovora o Europskoj uniji (UEU)) i stalne strukturirane suradnje (članak 46. UEU-a), ali ne sadrže odredbe za stalnu fleksibilnost ili diferenciranu integraciju kao dugoročni cilj ili načelo europske integracije; budući da bi te različite puteve integracije trebalo primijeniti samo na ograničen broj politika, trebali bi biti uključivi, kako bi se svim državama članicama omogućilo sudjelovanje, i ne bi trebalo dovesti u pitanje proces stvaranja sve tješnje povezane unije, kao što se navodi u članku 1. UEU-a; budući da je, nadalje, pojačana suradnja u području zajedničke sigurnosne i obrambene politike sada stvarnost i da to doprinosi izgradnji istinske europske obrambene unije;

J.  budući da su se, uz izuzeće poreza na financijske transakcije, svi postojeći slučajevi diferencirane integracije mogli usvojiti u Vijeću glasovanjem kvalificiranom većinom da se člankom 329. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije primjenjivalo to pravilo umjesto jednoglasnosti;

K.  budući da neki oblici diferencirane integracije mogu imati centripetalne učinke kojima se privlače dodatne države članice da se kasnije pridruže inicijativi;

L.  budući da je proces diferencijacije doveo do stvaranja inicijativa unutar pravnog okvira EU-a, ali i do fleksibilnijih međuvladinih pravnih aranžmana, što je dovelo do stvaranja složenog sustava koji je teško razumljiv za građane;

M.  budući da države članice nisu jedini potencijalni akteri diferencirane integracije; budući da se Uredbom (EZ) br. 1082/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o Europskoj grupaciji za teritorijalnu suradnju (EGTS)(4) već dozvoljava transnacionalna suradnja na temelju zajedničkog interesa;

1.  inzistira na tome da rasprava o diferenciranoj integraciji ne bi trebala biti usredotočena na argumente za i protiv diferencijacije, već na najbolje načine za primjenu diferencirane integracije, koja je već politička realnost, unutar institucionalnog okvira EU-a u najboljem interesu Unije i njezinih građana;

2.  podsjeća na svoje zaključke da međuvladine strukture i postupci odlučivanja povećavaju kompleksnost institucijske odgovornosti, a smanjuju transparentnost i demokratsku odgovornost i da je za funkcioniranje Unije najbolja metoda Zajednice;

3.  smatra da bi diferencirana integracija trebala odražavati ideju da Europa ne radi na jedinstvenom pristupu za sve već se treba prilagoditi potrebama i željama svojih građana; smatra da diferencijacija može ponekad biti nužna za svrhe pokretanja novih europskih projekata i prevladavanja zastoja uzrokovanih nacionalnim političkim okolnostima koje nisu povezane sa zajedničkim projektom; nadalje, smatra da bi diferencijaciju trebalo koristiti pragmatički kao ustavni alat kako bi se zajamčila fleksibilnost, a da se pritom ne dovede u pitanje opći interes Unije i jednakost prava i mogućnosti njezinih građana; ponavlja da diferencijaciju treba smatrati samo privremenim korakom prema učinkovitijem i integriranijem donošenju politika;

4.   smatra da bi Europsko vijeće trebalo uzeti vrijeme koje mu je potrebno da oblikuje program Europske unije tako što će dokazati koristi zajedničkih djelovanja i pokušati uvjeriti sve države članice da sudjeluju u njima; naglašava da je stoga svaka vrsta diferencirane integracije o kojoj se postigne sporazum rezervno rješenje, a ne strateški prioritet;

5.  ponavlja svoje uvjerenje da diferencirana integracija, kao što je predviđeno člancima 20. i 46. UEU-a mora ostati otvorena svim državama članicama i mora i dalje služiti kao primjer dublje europske integracije u kojoj nijedna država članica nije dugoročno isključena iz neke politike, te je se ne smije smatrati sredstvom olakšavanja rješenja „à la carte” kojima se dovodi u pitanje metoda Unije i institucionalni sustav EU-a;

6.  tvrdi da bi svaka inicijativa diferencijacije koja bi dovela do stvaranja ili do percepcije stvaranja država članice Unije prve i druge klase bila golemi politički neuspjeh sa štetnim posljedicama za projekt EU-a;

7.  poziva na to da svi budući modeli diferencirane integracije budu osmišljeni tako da državama članicama koje teže modelu sudjelovanja pružaju potporu i potiču ih u njihovim naporima gospodarskog razvoja i promjenama kojima se nastoje ispuniti nužni kriteriji u razumnom vremenskom roku;

8.  smatra da bi jedan prikladan odgovor na potrebu za fleksibilnim alatima bio rješavanje jednog od uzroka problema; stoga poziva da se pri glasovanju u Vijeću napravi dodatan pomak s upotrebe jednoglasnog donošenja odluka na donošenje odluka kvalificiranom većinom, s pomoću primjene klauzule iz članka 48. stavka 7. UEU-a;

9.  smatra da bi se diferencirana integracija uvijek trebala primjenjivati u okviru odredbi Ugovora, trebala bi održavati jedinstvo institucija Unije i ne bi trebala dovoditi do stvaranja paralelnih institucionalnih mehanizama ili mehanizama kojima se neizravno krše duh i temeljna načela prava EU-a, već bi se njome trebala omogućiti uspostava posebnih tijela kada je to prikladno, ne dovodeći u pitanje nadležnosti i ulogu institucija i tijela Unije; ističe da se fleksibilnost i prilagodba nacionalnim, regionalnim i lokalnim posebnostima mogu zajamčiti i odredbama u sekundarnom pravu;

10.  naglašava da diferencirana integracija ne bi trebala dovesti do složenijih postupaka donošenja odluka kojima bi se dovela u pitanje demokratična odgovornost institucija EU-a.

11.  smatra Brexit prilikom za prelazak s modela izuzeća prema modelima sudjelovanja bez diskriminacije i uz pružanje potpore; naglašava da ti modeli sudjelovanja ne bi sveli napredak prema sve tješnje povezanoj uniji na najmanji zajednički nazivnik jedinstvenog rješenja za sve, već bi omogućili nužnu fleksibilnost za napredak, uz ostavljanje prostora državama članicama koje su voljne i sposobne ispuniti potrebne kriterije;

12.  traži da se budućom revizijom Ugovora dovede red u trenutne postupke diferencijacije tako što će se stati na kraj praksama trajnih izuzeća od primarnog prava EU-a za individualne države članice jer to dovodi do negativne diferencijacije u primarnom pravu EU-a, općenito narušava homogenost prava EU-a i dovodi u pitanje socijalnu koheziju EU-a;

13.  međutim, uviđa da bi mogla biti potrebna određena prijelazna razdoblja za nove članove isključivo na izvanrednoj i privremenoj osnovi za pojedinačni slučaj; inzistira na tome da bi trebalo uvesti određene jasne i provedive pravne odredbe kako bi se izbjeglo da ta razdoblja postanu trajna;

14.  stoga inzistira na tome da bi za članstvo u Uniji bila potrebna potpuna usklađenost s primarnim pravom EU-a u svim područjima politike, dok bi državama članicama koje žele bliski odnos s EU-om, ali ne žele u potpunosti poštovati primarno pravo i koje se ne žele ili ne mogu pridružiti EU-u trebalo ponuditi neki oblik partnerstva; smatra da bi taj odnos trebao biti popraćen obvezama koje odgovaraju povezanim pravima, kao na primjer doprinos proračunu EU-a, te bi trebalo biti uvjetovano poštovanjem temeljnih vrijednosti Unije, vladavine prava i, kad je riječ o sudjelovanju na unutarnjem tržištu, njezinih četiriju sloboda;

15.  ističe da su poštovanje i zaštita temeljnih vrijednosti EU-a osnova Europske unije kao zajednice utemeljene na vrijednostima i one povezuju države članice; stoga smatra da diferencijacija ne bi trebala biti dozvoljena kad je riječ o poštovanju postojećih temeljnih prava i vrijednosti sadržanih u članku 2. UEU-a; nadalje, inzistira na tome da diferencijacija ne bi trebala biti moguća u područjima politike u kojima bi države članice koje ne sudjeluju mogle stvoriti negativne vanjske učinke, poput ekonomskog ili socijalnog dampinga; traži da Komisija pažljivo razmotri moguće centrifugalne učinke, među ostalim u dugoročnoj perspektivi, kada podnosi prijedlog za pojačanu suradnju;

16.  podsjeća na svoju preporuku da se definira partnerstvo kako bi se uspostavio krug partnera oko EU-a za države koje ne mogu ili ne žele pristupiti Uniji, ali unatoč tome žele blisko surađivati s EU-om(5);

17.  predlaže uspostavu posebnog postupka koji bi, nakon određenog broja godina, nakon pokretanja pojačane suradnje u nekoliko država članica čiji broj odgovara kvalificiranoj većini u Vijeću i nakon pristanka Europskog parlamenta, omogućio integraciju odredbi u pogledu pojačane suradnje u pravnu stečevinu EU-a;

18.  naglašava činjenicu da bi fleksibilnost i diferencijacija trebale biti usko povezane s jačanjem zajedničkih propisa u ključnim područjima kako bi se zajamčilo da diferencijacija ne dovodi do političke fragmentacije; stoga smatra da bi budući europski institucionalni okvir trebao sadržavati neizbježne europske stupove o političkim, ekonomskim, socijalnim i okolišnim pravima;

19.  uviđa da regionalna suradnja ima važnu ulogu u jačanju europske integracije i smatra da njezin daljnji razvoj ima veliki potencijal za konsolidaciju i produbljenje integracije putem prilagodbe lokalnim posebnostima i otvorenosti suradnji;

20.  predlaže razvoj odgovarajućih alata unutar prava EU-a i uspostavu proračuna Unije za testiranje prekograničnih inicijativa o pitanjima koja su od interesa na razini EU-a, a koji bi se potom mogli pretvoriti u zakonodavne prijedloge ili pojačanu suradnju;

21.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te parlamentima država članica.

(1) SL C 252, 18.7.2018., str. 215.
(2) SL C 252, 18.7.2018., str. 201.
(3) SL C 468, 15.12.2016., str. 176.
(4) SL L 210, 31.7.2006., str. 19.
(5) SL C 252, 18.7.2018., str. 207.

Posljednje ažuriranje: 12. studenog 2019.Pravna napomena