Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2018/2112(INI)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0038/2019

Podneseni tekstovi :

A8-0038/2019

Rasprave :

PV 11/02/2019 - 16
CRE 11/02/2019 - 16

Glasovanja :

PV 12/02/2019 - 9.16
CRE 12/02/2019 - 9.16
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2019)0077

Usvojeni tekstovi
PDF 163kWORD 55k
Utorak, 12. veljače 2019. - Strasbourg Privremeno izdanje
Provedba odredaba Ugovora u pogledu pojačane suradnje
P8_TA-PROV(2019)0077A8-0038/2019

Rezolucija Europskog parlamenta od 12. veljače 2019. o provedbi odredbi Ugovora o pojačanoj suradnji (2018/2112(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir odredbe Ugovora povezane s pojačanom suradnjom, posebno članak 20., članak 42. stavak 6. te članke 44., 45. i 46. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), kao i članke 82., 83., 86., 87., 187., 188., 326., 327., 328., 329., 330., 331., 332., 333. i 334, Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

–  uzimajući u obzir odredbe Ugovora o drugim postojećim oblicima diferencirane integracije, a posebno članke 136., 137. i 138. UFEU-a o posebnim odredbama za države članice čija je valuta euro,

–  uzimajući u obzir Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (TSCG),

–  uzimajući u obzir Protokol 10. o stalnoj strukturiranoj suradnji uspostavljenoj člankom 42. Ugovora o Europskoj uniji, Protokol 14. o Euroskupini i Protokol 19. o schengenskoj pravnoj stečevini uključenoj u okvir Europske unije,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije korištenjem potencijala Ugovora iz Lisabona(1),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o mogućim promjenama i prilagodbama aktualnog institucijskog ustroja Europske unije(2),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. veljače 2017. o proračunskom kapacitetu europodručja(3),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. ožujka 2017. o ustavnim, pravnim i institucijskim posljedicama zajedničke sigurnosne i obrambene politike: mogućnosti koje daje Ugovor iz Lisabona(4),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 17. siječnja 2019. o diferenciranoj integraciji(5),

–  uzimajući u obzir Bijelu knjigu Komisije od 1. ožujka 2017. (COM(2017)2025) i pet naknadnih dokumenata za razmatranje (COM(2017)0206, COM(2017)0240, COM(2017)0291, COM(2017)0315, COM(2017)0358),

–  uzimajući u obzir Rimsku deklaraciju od 25. ožujka 2017.,

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, kao i članak 1. stavak 1. točku (e) te Prilog III. Odluci Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku odobrenja izrade izvješća o vlastitoj inicijativi,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za ustavna pitanja i mišljenje Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (A8-0038/2019),

A.  budući da Unija ima poseban interes u pogledu provedbe pojačane suradnje u određenim područjima neisključivih nadležnosti EU-a kako bi se europski projekt unaprijedio i olakšao život građana;

B.  budući da bi, u skladu s člankom 20. stavkom 2. UEU-a, pojačana suradnja trebala biti krajnja mjera kada Unija kao cjelina ne može ostvariti ciljeve takve suradnje u razumnom roku;

C.  budući da se pojačana suradnja ne bi smjela smatrati instrumentom za isključenje ili podjelu država članica, već kao pragmatično rješenje za unapređenje europske integracije;

D.  budući da osjetljiva priroda određenih područja politika otežava praćenje redovnog zakonodavnog postupka, ne samo zbog zahtjeva o jednoglasnosti, nego i zbog ustaljene prakse u Vijeću da je uvijek potrebno postići konsenzus među državama članicama, čak i ako bi kvalificirana većina bila dovoljna za donošenje odluke;

E.  budući da su se, uz izuzeće poreza na financijske transakcije, sve inicijative pojačane suradnje mogle usvojiti u Vijeću glasovanjem kvalificiranom većinom da se utvrdilo to pravilo umjesto jednoglasnog glasovanja;

F.  budući da postoji niz slučajeva u kojima podskupine država članica međusobno provode bilateralnu ili multilateralnu suradnju izvan okvira Ugovora, primjerice u područjima kao što je obrana; budući da je pritisak ekonomske i monetarne krize da se donose brze odluke i prevlada problem jednoglasnosti u određenim područjima doveo do usvajanja međuvladinih instrumenata izvan pravnog okvira EU-a, kao što su Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) i Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji (TSCG ili „Fiskalni ugovor”);

G.  budući da je pojačana suradnja postupak u sklopu kojeg najmanje devet država članica može uspostaviti unaprijeđenu suradnju u području unutar struktura EU-a, ali bez sudjelovanja ostalih država članica; budući da pojačana suradnja omogućuje uključenim državama članicama da ostvare zajednički cilj ili inicijativu te da nadiđu zastoj u pregovorima ili blokadu koju prouzrokuje neka druga država članica ili više njih kada je potrebna jednoglasna odluka; budući da bi u skladu s člankom 20. stavkom 4. UEU-a akti usvojeni u okviru pojačane suradnje trebali obvezivati samo države članice koje u njoj sudjeluju; budući da je pojačana suradnja ograničena na područja u kojima EU nema isključivu nadležnost;

H.  budući da u skladu s člankom 328. stavkom 1. UFEU-a Komisija i države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji moraju zajamčiti da će promicati sudjelovanje što većeg broja država članica;

I.  budući da iskustvo pokazuje da je pojačana suradnja dala zadovoljavajuće rezultate u pogledu zakonodavstva o razvodu(6) i da se njome nude zanimljive mogućnosti u pogledu pravila o sustavu vlasništva(7), europskog jedinstvenog patenta i Ureda europskog javnog tužitelja;

J.  budući da su početna iskustva s pojačanom suradnjom ukazala na poteškoće povezane s primjenom tog koncepta zbog ograničenog broja odredbi dostupnih u Ugovorima u pogledu praktične provedbe pojačane suradnje i nedostatka daljnjih mjera koje provode institucije Unije;

K.  budući da je analizom različitih saveznih modela koji se koriste u državama članicama EU-a i savezima izvan Unije utvrđeno da se fleksibilni mehanizmi suradnje često koriste u podsaveznim subjektima u područjima od zajedničkog interesa;

L.  budući da se, bez korištenja prijelazne klauzule kako bi se prešlo s jednoglasnog glasovanja na glasovanje kvalificiranom većinom u Vijeću te u nedostatku temeljite reforme Ugovorâ, čini mogućim da će u budućnosti države članice trebati primjenjivati odredbe o pojačanoj suradnji kako bi se riješili zajednički problemi i postigli zajednički ciljevi;

M.  budući da je za neometanu primjenu pojačane suradnje važno da se sastavi popis pitanja koja treba riješiti te da se izradi plan za učinkovito funkcioniranje pojačane suradnje u skladu s tekstom i duhom Ugovora;

Glavne primjedbe

1.  izražava zabrinutost zbog činjenice da, iako pojačana suradnja pruža rješenje za zajednički problem, koristeći se institucionalnom strukturom Unije i smanjujući time administrativne troškove država članica sudionica, njome se nije u potpunosti uklonila potreba za korištenjem rješenja za podgrupiranje na međuvladinoj razini izvan Ugovora, koja negativno utječu na dosljednu primjenu pravnog okvira EU-a te stoga dovode do nedostatka odgovarajućeg demokratskog nadzora;

2.  vjeruje da bi trebalo očuvati jedinstveni institucionalni okvir EU-a u cilju postizanja njegovih zajedničkih ciljeva i jamčenja načela jednakosti svih građana; ustraje u tome da bi se trebala poštovati metoda Zajednice ili Unije;

3.  ističe da je, za razliku od međuvladinih ugovora, pojačana suradnja alat za rješavanje problema koji nije samo zakonit već i praktičan jer se temelji na odredbama Ugovora i funkcionira u okviru institucionalne strukture Unije;

4.  ističe da, iako pojačana suradnja od svog začetka u Ugovoru iz Amsterdama nije u velikoj mjeri korištena zbog toga što je u osnovi krajnja mjera, čini se da dobiva na važnosti i da se njome ostvaruju konkretni rezultati;

5.  napominje da, na temelju postojećeg iskustva, do pojačane suradnje najčešće dolazi u područjima koja su uređena posebnim zakonodavnim postupkom koji zahtijeva jednoglasnost, a uglavnom se koristila u području pravosuđa i unutarnjih poslova;

6.  ističe da je do sada postupak za sudjelovanje i provedbu pojačane suradnje bio prilično dugotrajan, ponajprije zbog nejasne definicije razumnog razdoblja u kojem je potrebno utvrditi da se potreban prag za glasovanje ne može postići te zbog nedostatka snažne političke volje za brži napredak;

7.  napominje da je sklapanje pojačane suradnje manje vjerojatno zbog nedostatka jasnih operativnih smjernica za stvaranje i primjenu pojačane suradnje, na primjer mjerodavno pravo za zajedničke institucije ili postupke povlačenja iz već postojeće suradnje;

8.  podsjeća da iako pojačana suradnja ima koristi od institucijskog i pravnog poretka Unije, nije predviđeno njezino automatsko uključivanje u pravnu stečevinu;

9.  smatra da je pojačana suradnja, iako se smatra drugim najboljim scenarijem, još uvijek održiva mjera za rješavanje problema na razini Unije i alat za prevladavanje nekih institucionalnih zastoja;

10.  smatra da na isti niz pitanja treba odgovoriti kako bi se učinkovito provela i organizirala pojačana suradnja, neovisno o području politike na koje se odnosi ili obliku u kojem se koristi;

Preporuke

11.  stoga predlaže da se odgovori na određena pitanja i da se prati sljedeći plan kako bi se osigurala neometana i učinkovita provedba pojačane suradnje;

Postupak donošenja odluka

12.  ističe da bi politički poticaj za pojačanu suradnju trebao dolaziti od država članica, ali da bi se rasprave o njezinom sadržaju trebale temeljiti na prijedlogu Komisije;

13.  podsjeća da se člankom 225. UFEU-a Parlamentu daje pravo na kvazizakonodavnu inicijativu, što bi trebalo tumačiti kao mogućnost da Parlament pokreće pojačanu suradnju na temelju prijedloga Komisije o kojem se nije uspjelo postići dogovor tijekom redovnog postupka donošenja odluka u okviru mandata dvaju uzastopnih predsjedništava Vijeća;

14.  smatra da je potrebno zaključiti da Unija kao cjelina ne može ostvariti ciljeve suradnje, u skladu sa zahtjevom iz članka 20. UEU-a, ako tijekom razdoblja koje obuhvaća dva uzastopna predsjedništva Vijeća nije postignut znatan napredak u Vijeću;

15.  preporučuje da se zahtjevi država članica za uspostavu pojačane suradnje između njih u načelu trebaju temeljiti na ciljevima koji su barem jednako ambiciozni kao i ciljevi koje je predstavila Komisija, prije nego što se utvrdi da Unija u razumnom roku ne može ostvariti ciljeve;

16.  snažno preporučuje da se posebna prijelazna klauzula uvrštena u članak 333. UFEU-a aktivira za prelazak sa sustava jednoglasnog glasovanja na sustav glasovanja kvalificiranom većinom te za prelazak s posebnog na redovni zakonodavni postupak odmah nakon što Vijeće odobri sporazum o početku pojačane suradnje kako bi se izbjegle nove blokade ako je broj država članica sudionica znatan;

17.  smatra nužnim da se odlukom o odobrenju pojačane suradnje odredi okvir za odnose s državama članicama koje ne sudjeluju u pojačanoj suradnji; smatra da bi države članice koje ne sudjeluju u takvoj pojačanoj suradnji ipak trebale biti uključene u rasprave o temi koja je takvom suradnjom obuhvaćena;

18.  podsjeća da tajništva Komisije i Vijeća imaju važnu ulogu u osiguravanju da države članice koje ne sudjeluju u pojačanoj suradnji nisu isključene na način koji otežava njihovo sudjelovanje u kasnijoj fazi;

Administracija

19.  preporučuje da Komisija aktivno sudjeluje u svim fazama pojačane suradnje, od prijedloga i rasprava do provedbe pojačane suradnje;

20.  potvrđuje se da je potrebno zadržati jedinstvo institucija EU-a te da pojačana suradnja ne bi trebala dovesti do stvaranja paralelnih institucionalnih mehanizama, već bi se njome mogla omogućiti uspostava posebnih tijela kada je to prikladno, unutar pravnog okvira EU-a i ne dovodeći u pitanje nadležnosti i ulogu institucija i tijela Unije;

Parlamentarni nadzor

21.  podsjeća da je Parlament zadužen za parlamentarni nadzor pojačane suradnje; poziva na veću uključenost nacionalnih parlamenata i regionalnih parlamenata (u onim državama članicama u kojima je to relevantno) uz Europski parlament u demokratskom nadzoru pojačane suradnje kada je riječ o političkim područjima podijeljene nadležnosti; poziva na mogućnost uspostave međuparlamentarnog foruma koji bi bio sličan Međuparlamentarnoj konferenciji u skladu s člankom 13. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji te Međuparlamentarnoj konferenciji za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (ZVSP) te zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku (ZSOP), kada je to potrebno i ne dovodeći u pitanje ovlasti Parlamenta;

22.  naglašava potrebu da države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji uključe one regije koje imaju zakonodavne ovlasti u pitanjima koja ih se tiču, u cilju poštovanja unutarnje podjele ovlasti i jačanja socijalne legitimnosti takve pojačane suradnje;

23.  preporučuje da Parlament ima veću ulogu u pojačanoj suradnji predlaganjem Komisiji novih oblika suradnje u skladu s člankom 225. UFEU-a te praćenjem prijedloga ili postojeće suradnje; izražava uvjerenje da bi Parlament trebao biti uključen u svaku fazu pojačane suradnje, umjesto da se od njega samo očekuje pristanak, te da treba redovito primati izvješća i moći komentirati provedbu pojačane suradnje;

24.  poziva Vijeće da uključi Parlament u mogući budući postupak pojačane suradnje prije podnošenja zahtjeva za suglasnost Parlamenta o konačnom tekstu kako bi se zajamčila maksimalna suradnja između suzakonodavaca Unije;

25.  međutim, žali zbog toga što, unatoč konstruktivnom i odmjerenom pristupu Parlamenta postupku pojačane suradnje, Vijeće nije pokazalo puno interesa za formalno uključivanje Parlamenta prije podnošenja zahtjeva za suglasnost Parlamenta o konačnom dogovorenom tekstu;

26.  smatra nužnim da Parlament poboljša svoju unutarnju organizaciju u vezi s pojačanom suradnjom; u tu svrhu smatra da bi odgovarajući stalni odbor trebao slijediti svaki slučaj pojačane suradnje i preporučuje stoga da se Poslovnikom Parlamenta odobri osnivanje ad hoc pododbora u kojima se članstvo u prvom redu dodjeljuje zastupnicima izabranima u državama članicama koje sudjeluju u takvoj pojačanoj suradnji;

Proračun

27.  smatra da bi troškove rada povezane s pojačanom suradnjom trebale snositi države članice sudionice, a ako se ti troškovi podmiruju iz proračuna EU-a, državama članicama koje ne sudjeluju trebao bi biti vraćen novac, osim ako Vijeće nakon savjetovanja s Parlamentom i u skladu s člankom 332. UFEU-a odluči da se takva suradnja financira iz proračuna EU-a, čime takav rashod postaje dijelom proračuna EU-a i stoga podliježe godišnjem proračunskom postupku;

28.  smatra da ako se aktivnošću koja je uređena pojačanom suradnjom stvara prihod, ti prihodi trebaju biti namijenjeni pokrivanju troškova rada koji su povezani s pojačanom suradnjom;

Nadležnost

29.  smatra da bi pojačana suradnja trebala biti u izravnoj nadležnosti Suda Europske unije, ne dovodeći u pitanje mogućnost uspostave arbitražnog postupka ili prvostupanjskog suda za rješavanje sporova potrebnog za funkcioniranje određenog slučaja pojačane suradnje, osim ako nije drugačije navedeno u Ugovoru, što bi trebalo navesti u pravnom aktu o uspostavi takve pojačane suradnje;

30.  ističe da bi, ako se u slučaju pojačane suradnje zahtijeva uspostava posebnog mehanizma arbitraže ili suda, konačno arbitražno tijelo uvijek trebao biti Sud Europske unije;

Prilagodbe institucijske strukture Unije

31.  predlaže osnivanje posebne jedinice za pojačanu suradnju u Komisiji, pod vodstvom povjerenika odgovornog za međuinstitucijske odnose, kako bi se koordinirala i pojednostavnila institucionalna uspostava inicijativa za pojačanu suradnju;

32.  smatra da je potrebno da uloga tajništva Komisije i Vijeća postane proaktivnija u kontekstu pojačane suradnje te stoga predlaže da, zajedno s Odborom regija i posebno s njegovom platformom Europska grupacija za teritorijalnu suradnju (EGTS), aktivno traže područja u kojima bi pojačana suradnja mogla biti korisna za napredak europskog projekta ili za područja bliska postojećim oblicima pojačane suradnje kako bi se izbjegla preklapanja i proturječnosti;

Povlačenje ili izbacivanje država članica

33.  ističe da u Ugovorima ne postoje odredbe u pogledu mogućnosti država članica da se povuku iz postojećih slučajeva pojačane suradnje povuku ili da budu izbačene iz postojećih slučajeva pojačane suradnje, uz iznimku stalne strukturirane suradnje (PESCO);

34.  smatra da bi trebalo utvrditi jasna pravila u svim slučajevima pojačane suradnje u vezi s povlačenjem države članice koja više ne želi sudjelovati i izbacivanjem države članice koja više ne ispunjava uvjete pojačane suradnje; savjetuje da se u aktu o uspostavi pojačane suradnje trebaju utvrditi uvjeti za moguće povlačenje ili izbacivanje određene države članice;

Preporuke za budući razvoj pojačane suradnje

35.  smatra da je potrebno razviti postupak za brzo odobravanje pojačane suradnje u područjima od velike političke važnosti koju je potrebno ostvariti u roku kraćem od trajanja dva uzastopna predsjedništva Vijeća;

36.  poziva države članice koje sudjeluju u pojačanoj suradnji da rade na uključivanju pojačane suradnje u pravnu stečevinu;

37.  poziva Komisiju da predloži uredbu, na temelju članka 175. trećeg podstavka ili članka 352. UFEU-a, kako bi se pojednostavnio i ujednačio odgovarajući pravni okvir za pojačanu suradnju (na primjer, vodeća načela o mjerodavnom pravu za zajedničke institucije ili povlačenje članice), čime se olakšava sklapanje takve suradnje;

38.  predlaže da se sljedećom revizijom Ugovora razmotri mogućnost da regije ili podnacionalni subjekti imaju ulogu u pojačanoj suradnji kada se ona odnosi na područje isključive nadležnosti dotične razine, uz poštovanje nacionalnih ustava;

o
o   o

39.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji te nacionalnim parlamentima.

(1) SL C 252, 18.7.2018., str. 215.
(2) SL C 252, 18.7.2018., str. 201.
(3) SL C 252, 18.7.2018., str. 235.
(4) SL C 263, 25.7.2018., str. 125.
(5) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0044.
(6) Uredba Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu, SL L 343, 29.12.2010., str. 10.
(7) Uredba Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016 o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima, SL L 183, 8.7.2016., str. 1.

Posljednje ažuriranje: 13. veljače 2019.Pravna napomena