Indeks 
Usvojeni tekstovi
Četvrtak, 19. rujna 2019. - StrasbourgPrivremeno izdanje
Stanje u Turskoj, u prvom redu razrješenje izabranih gradonačelnika
 Mjanmar/Burma, a posebno položaj etničke skupine Rohingya
 Iran, u prvom redu položaj boraca za prava žena i zatvorenih državljana EU-a s dvojnim državljanstvom
 Patentibilnost biljaka i procesi koji su u osnovi biološki
 Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe
 Stanje provedbe zakonodavstva o sprečavanju pranja novca

Stanje u Turskoj, u prvom redu razrješenje izabranih gradonačelnika
PDF 140kWORD 53k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o stanju u Turskoj, s naglaskom na smjenjivanju izabranih gradonačelnika (2019/2821(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0017RC-B9-0049/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Turskoj, osobito one od 24. studenoga 2016. o odnosima EU-a i Turske(1), od 27. listopada 2016. o položaju novinara u Turskoj(2), od 8. veljače 2018. o aktualnom stanju u pogledu ljudskih prava u Turskoj(3) i od 13. ožujka 2019. o izvješću Komisije o Turskoj za 2018.(4),

–  uzimajući u obzir komunikaciju o politici proširenja EU-a koju je Komisija 29. svibnja 2019. uputila Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija (COM(2019)0260) i radni dokument službi Komisije priložen Izvješću o Turskoj za 2019. (SWD(2016)0220),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 18. lipnja 2018. i prethodne relevantne zaključke Vijeća i Europskog vijeća,

–  uzimajući u obzir preliminarne zaključke misije za promatranje izbora koju je uputio Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe,

–  uzimajući u obzir preporuke Venecijanske komisije i tursku predanost Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 2160 od 24. siječnja 2019. naslovljenu „Pogoršavanje položaja oporbenih političara u Turskoj: Što se može učiniti kako bi se zaštitila njihova temeljna prava u državi koja je članica Vijeća Europe?”,

–  uzimajući u obzir izjave glasnogovornice Europske službe za vanjsko djelovanje od 19. kolovoza 2019. o suspendiranju izabranih gradonačelnika i pritvaranju stotina ljudi na jugoistoku Turske,

–  uzimajući u obzir presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Selahattin Demirtaş protiv Turske,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 2156 (2017) o funkcioniranju demokratskih institucija u Turskoj,

–  uzimajući u obzir činjenicu da se temeljne vrijednosti EU-a zasnivaju na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava i vrijednosti, što vrijedi i za sve države kandidatkinje za članstvo u EU-u,

–  uzimajući u obzir Europsku konvenciju o ljudskim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kojih je Turska država stranka,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima,

–  uzimajući u obzir članak 144. stavak 5. i članak 132. stavak 4. Poslovnika,

A.  budući da je Turska važan partner EU-a i da se od nje, kao države kandidatkinje, očekuje da poštuje najviše standarde demokracije, uključujući poštovanje ljudskih prava, vladavinu prava, vjerodostojne izbore, temeljne slobode i univerzalno pravo na pošteno suđenje;

B.  budući da su u Turskoj 31. ožujka 2019. održani lokalni izbori koji su prema preliminarnim zaključcima misije za promatranje izbora koju je uputio Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe „provedeni na uredan način”; budući da je na lokalnim izborima zabilježen impresivan odaziv birača; budući da su promatrači općenito kritizirali izbore zbog pretjerane medijske naklonjenosti vladajućem Narodnom savezu;

C.  budući da je na lokalnim izborima održanima 31. ožujka 2019. gradonačelnik Diyarbakıra Adnan Selçuk Mızraklı osvojio većinu sa 63 % glasova, da je gradonačelnik Mardina Ahmet Türk osvojio većinu s 56 % glasova, a gradonačelnica Vana Bedia Özgökçe s 54 % glasova, iz čega proizlazi da su sva tri gradonačelnika dobila jasan mandat birača da obavljaju dužnosti koje se tiču njihove funkcije gradonačelnika;

D.  budući da su sva tri gradonačelnika dobila odobrenje Vrhovnog izbornog povjerenstva Republike Turske da se kandidiraju na izborima;

E.  budući da su na mjesto demokratski izabranih gradonačelnika Diyarbakıra, Vana i Mardina na jugoistoku Turske na temelju činjenice da se oni trenutačno nalaze pod kaznenom istragom zbog navodne povezanosti s terorizmom postavljeni pokrajinski guverneri/povjerenici koje je imenovala vlada;

F.  budući da postavljanje državnih guvernera na mjesta Adnana Selçuka Mızraklıja, Ahmeta Türka i Bedije Özgökçe Ertan predstavlja ozbiljan problem jer dovodi u pitanje poštovanje demokratskih rezultata izbora održanih 31. ožujka 2019.; budući da je 18. kolovoza 2019. na temelju sličnih neosnovanih navoda pritvoreno još 418 civila, uglavnom članova gradskih i općinskih vijeća i zaposlenika iz 29 različitih pokrajina po cijeloj Turskoj;

G.  budući da je u rujnu 2016. uredbom o izvanrednom stanju izmijenjen turski Zakon o gradovima i općinama kako bi se olakšalo administrativno smjenjivanje s dužnosti gradonačelnika optuženih za povezanost s terorizmom i postavljanje pokrajinskih guvernera na njihova mjesta; budući da je Venecijanska komisija pozvala turske vlasti da stave izvan snage odredbe uvedene turskom uredbom sa zakonskom snagom br. 674 od 1. rujna 2016. koje nisu strogo nužne u izvanrednom stanju, posebno one koje se odnose na pravila kojima se omogućuje popunjavanje položaja gradonačelnika, zamjenika gradonačelnika i članova lokalnog vijeća imenovanjima;

H.  budući da je 9. travnja 2019. Vrhovno izborno povjerenstvo proglasilo da još četiri izabrana gradonačelnika i člana gradskih odnosno općinskih vijeća na jugoistoku Turske ne zadovoljavaju uvjete za preuzimanje dužnosti, iako je bilo potvrdilo njihove kandidature prije izbora održanih 31. ožujka 2019. tvrdeći da su ti kandidati prethodno bili javni službenici i da su otpušteni na temelju vladine uredbe sa zakonskom snagom; budući da je Vrhovno izborno povjerenstvo nakon te odluke odobrilo postavljanje kandidata iz Stranke pravde i razvoja (AKP) na te položaje; budući da se represija nad turskom političkom oporbom odvija u kontekstu sužavanja prostora za demokratske glasove i u kontekstu kontinuiranih mjera turskih vlasti usmjerenih na ušutkavanje izdvojenih glasova, uključujući one novinara, boraca za ljudska prava, pripadnika akademske zajednice, sudaca i odvjetnika;

I.  budući da su mnoge poduzete mjere neproporcionalne, da se njima krše tursko nacionalno zakonodavstvo i obveze koje proizlaze iz članstva te zemlje u Vijeću Europe te su protivne Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima; budući da je u razdoblju nakon sloma državnog udara pritvoreno više od 150 000 osoba, pri čemu je 78 000 osoba uhićeno na temelju optužbi za terorizam i da se 50 000 osoba i dalje se nalazi u zatvoru, u većini slučajeva bez pouzdanih dokaza; budući da je od prosinca 2018. ukupno 57 000 osoba pritvoreno bez optužnice ili čeka suđenje; budući da je više od 20 % osoba koje se nalaze u zatvorima, uključujući novinare, političke aktiviste, odvjetnike i borce za ljudska prava, ondje na temelju optužbi za terorizam, što dovodi do povećane zabrinutosti u pogledu neovisnosti pravosuđa;

J.  budući da odluke Vrhovnog izbornog povjerenstva o ponovnoj provedbi izbora u metropolskom području Istanbula i o dodijeli gradonačelničkih mjesta u pojedinačnim općinama na jugoistoku Turske kandidatima koji su na izborima osvojili drugo mjesto izazivaju ozbiljnu zabrinutost, posebno u pogledu poštovanja zakonitosti i integriteta izbornog procesa i neovisnosti institucije od političkog utjecaja;

K.  budući da je turski ministar unutarnjih poslova 3. rujna 2019. najavio da slijede daljnji nalozi za uklanjanje s dužnosti izabranih dužnosnika, posebno prijeteći smjenjivanjem gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua;

L.  budući da je 6. rujna 2019. predsjednica pokrajinskog ogranka Republikanske narodne stranke (CHP) Canan Kaftancıoğlu osuđena na 9 godina i 8 mjeseca zatvora na temelju optužbi da je u razdoblju 2012. – 2017. vrijeđala predsjednika i javne dužnosnike, ponižavala državu, poticala ljude na neprijateljstvo i mržnju te da je na svojim kanalima društvenih medija širila propagandu za terorističku organizaciju;

M.  budući da je iz sigurnosnih razloga zabranjeno nekoliko javnih prosvjeda protiv smjenjivanja gradonačelnika, a da su održani prosvjedi završili nasilnim rastjerivanjem prosvjednika od strane policije, često uz masovna pritvaranja i progon prosvjednika; budući da je to rezultat zakonodavstva uvedenog neposredno nakon ukidanja izvanrednog stanja;

N.  budući da je Turska pretrpjela brojne napade i pokušaj državnog udara 2016. u kojem je ubijeno 248 osoba;

1.  osuđuje odluku turskih vlasti o smjenjivanju demokratski izabranih gradonačelnika na temelju upitnih dokaza; naglašava da se tim mjerama i dalje ugrožava sposobnost političke oporbe da ostvaruje svoja prava i svoju demokratsku ulogu; poziva turske vlasti da hitno i bezuvjetno puste na slobodu članove oporbe koji su uhićeni u okviru represije protiv svih neistomišljenika u toj zemlji i da odbace sve optužbe protiv njih;

2.  oštro kritizira proizvoljno postavljanje neizabranih povjerenika na mjesta lokalno izabranih predstavnika, čime se dodatno podriva demokratska struktura Turske; poziva turske vlasti da vrate na položaje sve gradonačelnike i druge dužnosnike koji su izabrani na lokalnim izborima održanima 31. ožujka 2019. i koji su na temelju neosnovanih optužbi bili spriječeni u preuzimanju dužnosti, otpušteni ili su na njihova mjesta postavljeni neizabrani povjerenici;

3.  oštro osuđuje politički motiviranu kaznu Canan Kaftancıoğlu koja je očito kažnjena jer je imala ključnu ulogu u uspješnoj izbornoj kampanji za gradonačelnika Istanbula te zahtijeva da se ona smjesta ukine;

4.  osuđuje prijetnje turskih vlasti otpuštanjima drugih izabranih dužnosnika i poziva Tursku da se suzdrži od daljnjih mjera zastrašivanja;

5.  ponovno ističe važnost dobrih odnosa s Turskom utemeljenih na zajedničkim vrijednostima, poštovanju ljudskih prava, vladavine prava, slobodnih i demokratskih izbora, uključujući poštovanje izbornih rezultata, temeljnih sloboda i univerzalnog prava na pošteno suđenje; poziva tursku vladu da zajamči ljudska prava svih osoba koje žive i rade u Turskoj, pa i onih kojima je potrebna međunarodna zaštita;

6.  ponavlja svoju duboku zabrinutost zbog daljnjeg pogoršanja stanja temeljnih sloboda i vladavine prava u Turskoj te osuđuje proizvoljno pritvaranje, sudsko i administrativno uznemiravanje, zabrane putovanja i druge načine progona tisuća turskih građana, uključujući političare i izabrane dužnosnike, borce za ljudska prava, državne službenike, članove organizacija civilnog društva, pripadnike akademske zajednice i bezbrojne obične građane; izražava zabrinutost zbog izvješća o stalnim kaznenim progonima i istragama koje se tiču preopširnih i nejasnih kaznenih djela terorizma;

7.  odlučno poziva Tursku da svoje zakonodavstvo u području borbe protiv terorizma uskladi s međunarodnim standardima u području ljudskih prava; ponavlja da se opširno definirano tursko zakonodavstvo u području borbe protiv terorizma ne bi smjelo koristiti za kažnjavanje građana i medija koji ostvaruju svoje pravo na slobodu izražavanja niti za proizvoljno smjenjivanje izabranih predstavnika s dužnosti i postavljanje vladinih povjerenika na njihova mjesta;

8.  poziva turske vlasti da poštuju međunarodna načela, zajamče pluralizam i slobode udruživanja i izražavanja, najbolje prakse i osiguraju poticajno okruženje za sve koji su izabrani slobodnom i pravično izraženom voljom turskog naroda; naglašava da se tim odlukama krše pravo na slobodne izbore, pravo na političko sudjelovanje i pravo na slobodu izražavanja zajamčeni Europskom konvencijom o ljudskim pravima;

9.  ponovno izražava svoju zabrinutost zbog pretjeranog korištenja sudskih postupaka protiv lokalno izabranih predstavnika u Turskoj i postavljanja imenovanih dužnosnika na njihova mjesta, praksi kojima se ozbiljno ugrožava pravilno funkcioniranje lokalne demokracije;

10.  poziva tursku vladu da zajamči da svi pojedinci imaju pravo na pravičan postupak i na to da njihove slučajeve ispita neovisan redovni sud, u skladu s međunarodnim standardima, koji im može osigurati pravnu zaštitu i naknadu za materijalnu i moralnu štetu; poziva Tursku da zajamči operativnu, strukturnu i financijsku neovisnost Turske institucije za ljudska prava i jednakost i Turske institucije ombudsmana kako bi se zajamčila njihova sposobnost da pružaju istinske mogućnosti preispitivanja i pravne zaštite te da poštuju presude Europskog suda za ljudska prava;

11.  osuđuje trajno pritvaranje Selahattina Demirtaşa, vođe oporbe i predsjedničkog kandidata, te poziva na njegovo hitno i bezuvjetno puštanje na slobodu; prima na znanje presudu Europskog suda za ljudska prava u njegovu slučaju kojom se turske vlasti pozivaju da ga odmah puste na slobodu;

12.  izražava ozbiljnu zabrinutost zbog toga što turske vlasti nadziru platforme društvenih medija i zatvaraju račune na društvenim medijima;

13.  poziva Europsku službu za vanjsko djelovanje i Komisiju da Parlamentu dostave sveobuhvatno izvješće o temama o kojima se raspravljalo tijekom političkog dijaloga između EU-a i Turske 13. rujna 2019.;

14.  odlučno poziva potpredsjednicu Komisije / visoku predstavnicu Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Komisiju i države članice EU-a da sa svojim turskim sugovornicima nastave govoriti o situaciji u kojoj se nalaze pritvoreni članovi oporbe, borci za ljudska prava, politički aktivisti, odvjetnici, novinari i pripadnici akademske zajednice te da im pruže diplomatsku i političku potporu, uključujući promatranje suđenja i praćenje slučajeva; poziva Komisiju i države članice EU-a da povećaju korištenje hitnih bespovratnih sredstava za borce za ljudska prava i da osiguraju potpunu provedbu smjernica EU-a za borce za ljudska prava;

15.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, potpredsjednici Komisije / visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te predsjedniku, vladi i parlamentu Turske te zahtijeva da se ova Rezolucija prevede na turski jezik.

(1) SL C 224, 27.6.2018., str. 93.
(2) SL C 215, 19.6.2018., str. 199.
(3) SL C 463, 21.12.2018., str. 56.
(4) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0200.


Mjanmar/Burma, a posebno položaj etničke skupine Rohingya
PDF 143kWORD 55k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o Mjanmaru/Burmi, a posebno o položaju etničke skupine Rohingya (2019/2822(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0018RC-B9-0050/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Mjanmaru/Burmi i o položaju etničke skupine Rohingya, posebno one od 21. svibnja 2015.(1), 7. srpnja 2016.(2), 15. prosinca 2016.(3), 14. rujna 2017.(4), 14. lipnja 2018.(5) i 13. rujna 2018.(6),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća o Mjanmaru/Burmi od 26. veljače 2018. i od 10. prosinca 2018.,

–  uzimajući u obzir peti dijalog o ljudskim pravima između Europske unije i Mjanmara/Burme održan 14. lipnja 2019. u Naypyidawu (Mjanmar/Burma),

–  uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o statusu izbjeglica iz 1951. i njezin Protokol iz 1967.,

–  uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.,

–  uzimajući u obzir završno izvješće i preporuke savjetodavnog povjerenstva pod vodstvom Kofi Annana o državi Rakhine,

–  uzimajući u obzir izvješće o seksualnom nasilju povezanom sa sukobima koje je glavni tajnik UN-a 23. ožujka 2018. uputio Vijeću sigurnosti (S/2018/250),

–  uzimajući u obzir izvješće Vijeća UN-a za ljudska prava od 8. kolovoza 2018. (A/HRC/42/50) o detaljnim nalazima Neovisne međunarodne misije za utvrđivanje činjenica o Mjanmaru/Burmi (UNIFFM), Rezoluciju Vijeća UN-a za ljudska prava od 3. listopada 2018. o situaciji u pogledu ljudskih prava muslimana iz naroda Rohingya i drugih manjina u Mjanmaru/Burmi (A/HRC/RES/39/2) i izvješće Vijeća UN-a za ljudska prava od 7. kolovoza 2019. o neovisnom istražnom mehanizmu UN-a za Mjanmar/Burmu (A/HRC/42/66),

–  uzimajući u obzir izvješće UNIFFM-a od 22. kolovoza 2019. o seksualnom i rodno uvjetovanom nasilju u Mjanmaru/Burmi i različitom učinku etničkih sukoba na spolove (A/HRC/42/CRP.4),

–  uzimajući u obzir Ženevsku konvenciju iz 1949. i njezine dodatne protokole,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948.,

–  uzimajući u obzir članak 144. stavak 5. i članak 132. stavak 4. Poslovnika,

A.  budući da je od 2017. više od 700 000 pripadnika naroda Rohingya iz sigurnosnih razloga pobjeglo iz Mjanmara/Burme u susjedni Bangladeš nakon represije i kontinuiranih ozbiljnih kršenja ljudskih prava, uključujući i rašireno ubijanje, silovanje i spaljivanje sela, koje su počinile oružane skupine u Mjanmaru/Burmi u državi Rakhine u kojoj je živjelo više od milijun pripadnika naroda Rohingya;

B.  budući da se pripadnici naroda Rohingya u velikoj mjeri smatraju jednom od najviše progonjenih manjina i da čine najveću skupinu apatrida, od kojih mnogi sada žive u Kutupalongu, najvećem izbjegličkom naselju na svijetu smještenom u Cox’ Bazaru u Bangladešu;

C.  budući da su izbjeglički kampovi u Bangladešu prenapučeni i da su uvjeti u njima nesanitarni, pri čemu djeca i žene imaju ograničen pristup odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi i skrbi za trudnice i rodilje, te da su ti kampovi iznimno osjetljivi na prirodne katastrofe, uključujući odrone tla i poplave; budući da se pripadnici naroda Rohingya koji žive u izbjegličkim kampovima i dalje suočavaju s ozbiljnim prijetnjama i da su zbog loše kvalitete hrane i vode izloženi ozbiljnoj opasnosti od raznih bolesti i infekcija; budući da djeca iz naroda Rohingya i dalje nemaju adekvatan pristup formalnom obrazovanju; budući da posljednjih nekoliko tjedana izbjeglice iz etničke skupine Rohingya u Bangladešu trpe ograničavanje svojih prava na slobodu izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja; budući da bi primjena policijskog sata i blokiranje komunikacija mogli doprinijeti daljnjim ozbiljnim povredama njihovih ljudskih prava;

D.  budući da otprilike 600 000 pripadnika naroda Rohingya prema procjenama i dalje živi u državi Rakhine te su žrtve aktualnih diskriminirajućih politika i praksi, sustavnih kršenja temeljnih prava, proizvoljnih uhićenja, pritvora u prenapučenim kampovima, nedostatka slobode kretanja i vrlo ograničenog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi;

E.  budući da su vlasti Mjanmara/Burme u lipnju 2019. počele blokirati telekomunikacije u sjevernom i središnjem dijelu države Rakhine i u Paletwi u državi Chin; budući da postoje čvrste vojne kontrole kojima se ograničava pristup medijima i medijska pokrivenost u državi Rakhine;

F.  budući da su Mjanmar/Burma i Bangladeš najavili planove u pogledu repatrijacije, ali su oni otkazani zbog nedostatka jamstava; budući da su izbjeglice iznimno traumatizirane i boje se povratka; budući da sva vraćanja moraju biti sigurna, dobrovoljna, dostojanstvena, održiva i u skladu s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja;

G.  budući da je 27. kolovoza 2018. UNIFFM objavio svoje izvješće u kojemu je zaključeno da su nad pripadnicima naroda Rohingya počinjene vrlo ozbiljne povrede ljudskih prava i najteži zločini prema međunarodnom pravu, uključujući zločine protiv čovječnosti te vjerojatno genocid; budući da je 10. prosinca 2018. Vijeće izrazilo duboku zabrinutost zbog nalaza UNIFFM-a; budući da Mjanmar/Burma i dalje odbija omogućiti ulazak u zemlju pripadnicima misije za utvrđivanje činjenica koju je uspostavilo Vijeće UN-a za ljudska prava te je zabranio ulazak i posebnoj izvjestiteljici UN-a o stanju ljudskih prava u Mjanmaru/Burmi;

H.  budući da su prema posljednjem izvješću UNIFFM-a od 16. rujna 2019. postupci vlade Mjanmara/Burme i dalje dio široko rasprostranjenog i sustavnog napada koji se može smatrati progonom i drugim zločinima protiv čovječnosti usmjerenima protiv preostalih pripadnika naroda Rohingya u državi Rakhine; budući da je, osim toga, UNIFFM u svojem izvješću od 22. kolovoza 2019. izvijestio o aktualnim namjernim činovima teškog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, uključujući sustavno silovanje, grupno silovanje i prisilne seksualne radnje, koje su mjanmarske vojne i sigurnosne snage počinile protiv žena, djece i transrodnih osoba iz naroda Rohingya u sklopu kampanje etničkog čišćenja u cilju teroriziranja i kažnjavanja etničkih manjina; budući da se seksualno nasilje koristi kako bi se podijelile čitave zajednice i kako bi se žene i djevojčice odvratilo od povratka kućama; budući se žrtve silovanja u kampovima često suočavaju s društvenim isključivanjem iz zajednica kojima pripadaju;

I.  budući da EU dosljedno poziva na privođenje pravdi počinitelja takvih kaznenih djela i da je predstavio i podržao rezolucije usvojene 27. rujna 2018. u Vijeću UN-a za ljudska prava i 16. studenoga 2018. u Trećem odboru Opće skupštine UN-a; budući da vlasti u Mjanmaru/Burmi odbijaju ozbiljno istražiti kršenja ljudskih prava pripadnika naroda Rohingya te počinitelje pozvati na odgovornost; budući da Mjanmar/Burma i dalje negira da je uopće došlo do kršenja ljudskih prava; budući da su najviši vojni činovnici koji su nadzirali napade na pripadnike naroda Rohingya i dalje na svojim položajima; budući da vlasti odbijaju surađivati s mehanizmima UN-a;

J.  budući da je 29. travnja 2019. Vijeće produljilo mjere ograničavanja protiv Mjanmara/Burme za jednu godinu, do 30. travnja 2020., uključujući zamrzavanje imovine i zabrane putovanja, koje se primjenjuju na 14 viših vojnih dužnosnika, službenika graničnog nadzora i policijskih službenika u Mjanmaru/Burmi odgovornih za kršenja ljudskih prava pripadnika zajednice Rohingya, seljaka pripadnika etničkih manjina i civila u saveznim državama Rakhine, Kachin i Shan;

K.  budući da su pripadnici naroda Rohingya službeno bez državljanstva otkako su 1982. na snagu stupili burmanski zakoni o državljanstvu kojima se pripadnicima tog naroda uskraćuju temeljna građanska, politička i socioekonomska prava, kao što su sloboda kretanja, političko sudjelovanje, zapošljavanje i socijalna skrb; budući da se procjenjuje da je oko 1,1 milijunu pripadnika naroda Rohingya uskraćeno pravo na državljanstvo; budući da bi pripadnici naroda Rohingya koji se vrate bili prisiljeni potpisati nacionalne iskaznice za provjeru, čime bi im se uskratilo državljanstvo Mjanmara/Burme;

1.  ponovno snažno osuđuje sva prošla i aktualna kršenja ljudskih prava te sustavne i raširene napade, uključujući ubojstva, zlostavljanje, silovanja i uništavanje imovine, koje su protiv pripadnika zajednice Rohingya počinile oružane snage i koji se prema nalazima UNIFFM-a i Ureda visoke povjerenice UN-a za ljudska prava mogu smatrati genocidom, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti; oštro osuđuje nerazmjeran odgovor vojnih i sigurnosnih snaga; naglašava da vojska kontinuirano ne poštuje međunarodno pravo o ljudskim pravima i međunarodno humanitarno pravo;

2.  izražava veliku zabrinutost zbog aktualnog sukoba, kršenja prava i navodnog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja koje oružane snage provode nad pripadnicima zajednice Rohingya u Mjanmaru/Burmi; osuđuje takva kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava o ljudskim pravima te ponavlja svoj poziv vladi Mjanmara/Burme, pod vodstvom Aung San Suu Kyi, i snagama sigurnosti da smjesta stanu na kraj stalnim kršenjima ljudskih prava, ubojstvima te seksualnom i rodno uvjetovanom nasilju nad narodom Rohingya i drugim etničkim skupinama;

3.  osuđuje kontinuiranu diskriminaciju pripadnika naroda Rohingya i stroga ograničenja njihove slobode kretanja te uskraćivanje osnovnih usluga toj zajednici u Mjanmaru/Burmi; naglašava da su sloboda medija i kritičko novinarstvo ključni stupovi demokracije i da se njima promiče dobro upravljanje, transparentnost i odgovornost; ponovno poziva vladu Mjanmara/Burme da međunarodnim promatračima, uključujući posebnu izvjestiteljicu UN-a o stanju ljudskih prava u Mjanmaru/Burmi, neovisnim promatračima i humanitarnim organizacijama te organizacijama za ljudska prava omogući potpun i neometan pristup državama Rakhine, Kachin i Shan kako bi se zajamčile neovisne i nepristrane istrage u vezi s navodnim teškim kršenjima ljudskih prava koja su počinile sve uključene strane te je poziva da ukine blokadu interneta u preostale četiri općine Ponnagyun, Mrauk-U, Kyuaktaw i Minbya;

4.  poziva vlasti Mjanmara/Burme da stvori odgovarajuće uvjete i zajamče siguran, dobrovoljan i dostojanstven povratak svim pripadnicima zajednice Rohingya koji se žele vratiti u svoju zemlju, pod nadzorom UN-a; odlučno poziva i mjanmarsku i bangladešku vladu da u potpunosti poštuju načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja; apelira na vladu Mjanmara/Burme da pripadnicima naroda Rohingya prizna puno državljanstvo, uključujući odgovarajuća prava i ustavne zaštitne mjere, te da bez odlaganja u potpunosti provede preporuke Savjetodavnog povjerenstva za državu Rakhine; nadalje, poziva vladu Mjanmara/Burme da stupi u dijalog s vođama naroda Rohingya i da prizna zajednicu Rohingya kao jednu od 135 etničkih skupina priznatih zakonom u Mjanmaru/Burmi;

5.  prepoznaje rad postignut tijekom petog dijaloga o ljudskim pravima između Europske unije i Mjanmara/Burme; napominje da su rasprave obuhvaćale širok raspon pitanja u vezi s ljudskim pravima, uključujući odgovornost za kršenja ljudskih prava, stanje u saveznim državama Rakhine, Kachin i Shan, uključujući pristup humanitarnoj pomoći, temeljna prava i slobode, potrebe raseljenih osoba, gospodarska i socijalna prava, migracije i suradnju u području ljudskih prava na multilateralnim forumima; žali zbog toga što dijalog nije imao utjecaja na stvarno stanje na terenu;

6.  poziva vladu i oružane snage Mjanmara/Burme da dopuste provođenje vjerodostojnih i neovisnih istraga o navodnim ozbiljnim i sustavnim kršenjima ljudskih prava; naglašava da se počinitelji takvih zločina moraju odmah privesti pravdi;

7.  poziva Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD) i države članice da se u multilateralnim forumima zalažu za to da počinitelji zločina u Mjanmaru/Burmi budu pozvani na odgovornost; u tom pogledu pozdravlja vodstvo koje je EU pokazao u uspostavljanju neovisnog istražnog mehanizma UN-a za Mjanmar/Burmu (IIMM) radi prikupljanja, učvršćivanja, očuvanja i analize dokaza o najtežim međunarodnim zločinima i povredama počinjenima u Mjanmaru/Burmi od 2011.; poziva Mjanmar/Burmu da surađuje u međunarodnim naporima za jamčenje odgovornosti, među ostalim i tako da dopusti ulazak u zemlju novoosnovanom neovisnom istražnom mehanizmu; poziva EU, njegove države članice i međunarodnu zajednicu da osiguraju da IIMM ima odgovarajuću potporu, među ostalim i financijsku, kako bi ispunio svoj mandat;

8.  pozdravlja činjenicu da je Vijeće EU-a za vanjske poslove 24. lipnja 2018. i 21. prosinca 2018. donijelo sankcije protiv vojske i službenika oružanih snaga Mjanmara/Burme (Tatmadaw), službenika graničnog nadzora i policije odgovornih za kršenja ljudskih prava te očekuje da će ti pojedinci biti podložni stalnom preispitivanju u okviru režima sankcija; ponovno poziva Vijeće sigurnosti UN-a da Mjanmaru/Burmi nametne sveobuhvatni embargo na oružje i da donese ciljane sankcije protiv fizičkih i pravnih osoba za koje se smatra da su odgovorne za teška kršenja ljudskih prava;

9.  podsjeća vladu Mjanmara/Burme da mora ispuniti svoje obveze u vezi s demokratskim načelima i temeljnim ljudskim pravima, koji su ključna sastavnica programa „Sve osim oružja”(Everything But Arms, EBA); očekuje od Komisije da pokrene istragu u tom pogledu; žali zbog činjenice da Komisija još nije pokrenula takvu istragu;

10.  pozdravlja odluku Međunarodnog kaznenog suda o njegovoj nadležnosti nad deportacijom naroda Rohingya iz Mjanmara/Burme i odluku glavnog tužitelja Međunarodnog kaznenog suda o pokretanju preliminarne istrage zločina počinjenih protiv pripadnika zajednice Rohingya u nadležnosti suda od listopada 2016.; poziva vlasti Mjanmara/Burme na suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom; poziva Mjanmar/Burmu da postane zemlja potpisnica Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda; poziva Vijeće sigurnosti UN-a da situaciju u Mjanmaru/Burmi uputi Međunarodnom kaznenom sudu, uključujući sve zločine u okviru njegove nadležnosti koji su počinjeni protiv naroda Rohingya, ili da osnuje ad hoc međunarodni kazneni sud; ponovno poziva EU i njegove države članice da preuzmu vodeću ulogu u Vijeću sigurnosti UN-a u vezi sa zahtjevom da se situacija uputi Međunarodnom kaznenom sudu; nadalje poziva EU i njegove države članice da se pridruže i pruže podršku napore za otvaranje predmeta pred Međunarodnim sudom u pogledu mogućeg kršenja Konvencije UN-a o genocidu od strane Mjanmara/Burme;

11.  poziva EU i njegove države članice da promiču donošenje rezolucije o Mjanmaru/Burmi na sljedećoj sjednici Vijeća UN-a za ljudska prava;

12.  pohvaljuje vladu i narod Bangladeša koji su uložili napore kako bi izbjeglicama pripadnicima naroda Rohingya pružili utočište i sigurnost te ih potiče da i dalje pružaju humanitarnu pomoć izbjeglicama iz Mjanmara/Burme; poziva vlasti Bangladeša da zajamče potpun i nediskriminirajući pristup kvalitetnom obrazovanju za djecu iz naroda Rohingya, da ukinu ograničenja pristupa internetu i internetskim komunikacijama i ograničenje slobode kretanja te da se pobrinu za to da snage sigurnosti koje djeluju u kampovima poštuju sve standarde zaštite osobne sigurnosti izbjeglica;

13.  pozdravlja činjenicu da je EU početkom rujna 2019. dodijelio 2 milijuna EUR pomoći u hrani u sklopu Svjetskog programa UN-a za hranu za kampove pripadnika naroda Rohingya u Cox’s Bazaru, ali traži od Vijeća i Komisije da s obzirom na potrebe na terenu nastave s naporima u tom pogledu; podsjeća da financijsku odgovornost za pomoć izbjeglicama ne smije nerazmjerno snositi Bangladeš; poziva na daljnju međunarodnu potporu zajednicama koje su udomile izbjeglice, između ostalog i rješavanjem domaćih socijalnih, obrazovnih, ekonomskih problema i problema u zdravstvu;

14.  nadalje, podsjeća na potrebu za pružanjem medicinske i psihološke pomoći u izbjegličkim kampovima, koja će biti posebno prilagođena ugroženim skupinama, među kojima su žene i djeca; poziva da se žrtvama silovanja i seksualnog nasilja pruži veća potpora;

15.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vladi i parlamentu Mjanmara/Burme, državnoj savjetnici Aung San Suu Kyi, Vladi i parlamentu Bangladeša, potpredsjednici Komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Komisiji, vladama i parlamentima država članica EU-a, glavnom tajniku Udruženja država jugoistočne Azije (ASEAN), Međuvladinoj komisiji ASEAN-a za ljudska prava, posebnoj izvjestiteljici UN-a za stanje ljudskih prava u Mjanmaru/Burmi, visokom povjereniku UN-a za izbjeglice i Vijeću UN-a za ljudska prava.

(1) SL C 353, 27.9.2016., str. 52.
(2) SL C 101, 16.3.2018., str. 134.
(3) SL C 238, 6.7.2018., str. 112.
(4) SL C 337, 20.9.2018., str. 109.
(5) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2018)0261.
(6) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2018)0345.


Iran, u prvom redu položaj boraca za prava žena i zatvorenih državljana EU-a s dvojnim državljanstvom
PDF 140kWORD 55k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o Iranu, posebno o položaju boraca za prava žena i zatvaranju državljana EU-a s dvojnim državljanstvom ((2019/2823(RSP))(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0019RC-B9-0089/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Iranu, posebno one od 14. ožujka 2019. o Iranu, posebno o slučaju branitelja ljudskih prava(1), od 13. prosinca 2018. o Iranu, posebno o slučaju Nasrin Sotoudeh(2), od 31. svibnja 2018. o položaju osoba koje su zatvorene u Iranu i imaju dvojno državljanstvo Irana i države članice EU-a(3), od 25. listopada 2016. o strategiji EU-a prema Iranu nakon nuklearnog sporazuma(4), od 3. travnja 2014. o strategiji EU-a prema Iranu(5), od 8. listopada 2015. o smrtnoj kazni(6) i od 17. studenoga 2011. o nedavnim slučajevima kršenja ljudskih prava u Iranu(7),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća o Iranu od 4. veljače 2019. i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2019/560 od 8. travnja 2019. o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Iranu, kojima se mjere ograničavanja u vezi s teškim kršenjima ljudskih prava u Iranu produžuju za jednu godinu do 13. travnja 2020.(8),

–  uzimajući u obzir izvješće Glavnog tajnika UN-a o stanju ljudskih prava u Islamskoj Republici Iranu od 8. veljače 2019.,

–  uzimajući u obzir izvješća posebnog izvjestitelja o stanju ljudskih prava u Islamskoj Republici Iranu iz rujna 2018., od 30. siječnja 2019. i 18. srpnja 2019. te njegovu izjavu od 16. kolovoza 2019. o pritvaranju i dugim zatvorskim kaznama dosuđenima Mojgan Keshavarz, Monireh Arabshahi i Yasaman Aryani, trima iranskim ženama proizvoljno pritvorenima zbog javnog prosvjedovanja protiv obveznog nošenja hidžaba,

–  uzimajući u obzir izjavu stručnjaka UN-a za ljudska prava od 29. studenoga 2018. pod nazivom „Iran treba zaštititi branitelje prava žena”;

–  uzimajući u obzir smjernice EU-a o smrtnoj kazni, mučenju, slobodi izražavanja na internetu i izvan njega te o braniteljima ljudskih prava,

–  uzimajući u obzir izjavu glasnogovornice Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) od 12. ožujka 2019. o osuđujućoj presudi iranskoj odvjetnici za ljudska prava Nasrin Sotoudeh,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine,

–  uzimajući u obzir Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966., čija je stranka i Iran,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Opće skupštine UN-a od 17. prosinca 2018. o stanju ljudskih prava u Islamskoj Republici Iranu,

–  uzimajući u obzir novi Strateški okvir i Akcijski plan EU-a za ljudska prava i demokraciju, kojima je cilj da zaštita i praćenje stanja ljudskih prava budu u središtu svih politika EU-a,

–  uzimajući u obzir Skup načela UN-a za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora iz 1988.,

–  uzimajući u obzir Standardna minimalna pravila UN-a za postupanje sa zatvorenicima („Pravila Nelsona Mandele”) iz 2015.,

–  uzimajući u obzir Povelju o građanskim pravima iranskog predsjednika,

–  uzimajući u obzir članak 144. stavak 5. i članak 132. stavak 4. Poslovnika,

A.  budući da su iranski revolucionarni sudovi tijekom posljednjih mjeseci znatno povećali pritisak protiv mirnih činova otpora boraca za prava žena koji prosvjeduju protiv obveznog nošenja hidžaba, uključujući trajanje zatvorskih kazni; budući da su prema podacima UN-a iz 2018. zbog prosvjeda protiv obveznog nošenja hidžaba najmanje 32 osobe uhićene, dok je najmanje 10 osoba u zatvoru;

B.  budući da su iranske aktivistice Mojgan Keshavarz, Monireh Arabshahi i Yasaman Aryani proizvoljno pritvorene u travnju 2019. nakon što su objavile internetski videozapis u kojem se pojavljuju bez pokrivala za glavu i mirno prosvjeduju protiv iranskog zakona o obveznom nošenju hidžaba dok dijele cvijeće u podzemnoj željeznici u Teheranu 8. ožujka 2019. na Međunarodni dan žena; budući da je Sahar Khodayari, iranska žena koja je pritvorena zbog pokušaja da gleda nogometnu utakmicu na stadionu, počinila samoubojstvo spaljivanjem u znak prosvjeda zbog šestomjesečne zatvorske kazne koja joj je izrečena;

C.  budući da su u kolovozu 2019. Mojgan Keshavarz, Yasaman Aryani, Monireh Arabshahi i Sabi Kord-Afshari dosuđene kazne od 16 do 24 godine zatvora; budući da im je tijekom početne faze istrage uskraćen pristup odvjetnicima i da je njihovim pravnim zastupnicima navodno bilo zabranjeno zastupati ih na suđenju; budući da su njihove presude izravno povezane s njihovim mirnim ostvarivanjem prava na slobodu izražavanja i okupljanja radi obrane rodne ravnopravnosti u Iranu;

D.  budući da je 27. kolovoza 2019. prvostupanjski sud osudio tri aktivistice za prava radnika – Sepideh Gholian, Sanaz Allahyari i Asal Mohammadi – na temelju optužbi koje su uključivale „sastajanje i tajno dogovaranje radi djelovanja protiv nacionalne sigurnosti”; budući da se 24. i 31. kolovoza pokazalo da su Marzieh Amiri i Atefeh Rangriz, dvije aktivistice za prava radnika koje su bili u pritvoru od svojeg uhićenja na mirnom prosvjedu na Dan rada, osuđene na 10 i pol godina zatvora i 148 udaraca bičem, odnosno 11 i pol godina zatvora i 74 udarca bičem, na temelju optužbi koje uključuju „sastajanje i tajno dogovaranje radi djelovanja protiv nacionalne sigurnosti”, „propagandu protiv države” i „remećenje javnog reda”;

E.  budući da Iran nije ratificirao Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena koju je 1979. donijela Opća skupština UN-a; budući da Iran ima niz diskriminirajućih zakona, posebno u vezi s pravnim odredbama koje se odnose na osobni status;

F.  budući da se osobe s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana i dalje uhićuju, da nakon uhićenja slijede produženi boravak u samici i ispitivanja bez zakonitog postupanja i poštenog suđenja te da im se dosuđuju duge zatvorske kazne na temelju nejasnih ili neodređenih optužbi u pogledu „nacionalne sigurnosti” i „špijunaže”, kao i da se provode kampanje ocrnjivanja uhićenih pojedinaca pod pokroviteljstvom države; budući da Iran ne priznaje dvojno državljanstvo, zbog čega strana veleposlanstva imaju ograničen pristup svojim državljanima s dvojnim državljanstvom;

G.  budući da je u Iranu u pritvoru najmanje šest osoba s dvojnim državljanstvom: Nazanin Zaghari-Ratcliffe, Ahmadreza Djalali, Kamal Ahmady, Kamran Ghaderi, Massud Mossaheb i Morad Tahbaz;

H.  budući da je Nazanin Zaghari-Ratcliffe, britansko-iranska državljanka koja je zaposlena u zakladi Thomson Reuters, nezakonito zatvorena u Iranu od 3. travnja 2016., da je nekoliko mjeseci bila nezakonito pritvorena i optužena za špijunažu te da joj je potom uskraćeno pravo na slobodno i pošteno suđenje; budući da joj je više puta uskraćeno liječenje, što je dovelo do pogoršanja njezina fizičkog i psihičkog zdravlja; budući da joj je nedavno uskraćen pristup međunarodnim telefonskim pozivima i da su joj obiteljski posjeti ograničeni na samo jednom mjesečno;

I.  budući da je od 11. kolovoza 2018. iransko-britanski socijalni antropolog Kameel Ahmady u pritvoru u Teheranu zbog neobjavljenih optužbi; budući da je poslovni čovjek Morad Tahbaz, koji ima iransko, britansko i američko državljanstvo, u siječnju 2018. pritvoren s najmanje devet aktivista za očuvanje okoliša u vezi s navodnom špijunažom;

J.  budući da Ahmadrezu Džalalija, švedskog znanstvenika i liječnika rođenog u Iranu, drže u zatvoru Evin od travnja 2016. i da mu je u listopadu 2017. na temelju navodnog iznuđenog priznanja izrečena smrtna kazna za špijunažu;

K.  budući da je Kamran Gaderi, koji posjeduje dvojno iransko-austrijsko državljanstvo, bio glavni direktor austrijskog IT poduzeća kada su ga agenti ministarstva za obavještajnu djelatnost uhitili po dolasku u međunarodnu zračnu luku Teheran 2. siječnja 2016. te da mu je izrečena desetogodišnja zatvorska kazna za „bavljenje špijunažom za neprijateljske države”;

L.  budući da je dobitnica Nagrade Saharov 2012., braniteljica ljudskih prava i odvjetnica Nasrin Sotudeh, 11. ožujka 2019. u odsutnosti osuđena na 38 godina zatvora i 148 udaraca bičem, među ostalim zbog svojeg rada na obrani žena optuženih za prosvjedovanje protiv obveznog hidžaba; budući da se više od milijun ljudi u lipnju pridružilo globalnoj kampanji kojom se traži da iranska vlada oslobodi gospođu Sotudeh;

M.  budući da su Atena Demi i Golrok Ebrahimi Iraee u listopadu 2016. osuđene na šest godina zatvora; budući da su u rujnu 2019. njihovoj kazni dodane još dvije godine nakon što su optužene za „vrijeđanje vrhovnog vođe”; budući da je ta kazna navodno izrečena kao odmazda za prosvjede boraca za prava žena u zatvoru;

N.  budući da postoje navodi o brojnim slučajevima neljudskih i ponižavajućih uvjeta, osobito u zatvoru Evin, te o nepostojanju odgovarajućeg pristupa zdravstvenoj skrbi pritvorenicima u Iranu, čime se krše Standardna minimalna pravila UN-a za postupanje sa zatvorenicima;

O.  budući da se borci za ljudska prava, novinari, odvjetnici te ekološki, sindikalni i internetski aktivisti u Iranu i dalje suočavaju s uznemiravanjem, proizvoljnim uhićenjima, pritvaranjem i progonom zbog svojeg rada;

P.  budući da vlasti i dalje kriminaliziraju aktivizam za ljudska prava i da se koriste člankom 18. iranskog Zakona o kaznenom postupku kako bi ograničile pristup pritvorenika odvjetniku po vlastitom izboru i uskratile im konzularnu pomoć; budući da ne postoje neovisni mehanizmi za jamčenje odgovornosti u pravosuđu;

Q.  budući da je EU usvojio restriktivne mjere povezane s povredama ljudskih prava, uključujući zamrzavanje imovine i zabranu izdavanja viza za pojedince i subjekte odgovorne za teške povrede ljudskih prava, kao i zabranu izvoza u Iran opreme koja bi se mogla koristiti za internu represiju i opreme za praćenje telekomunikacija; budući da se te mjere redovito ažuriraju i da su i dalje na snazi;

R.  budući da Iran i dalje često primjenjuje smrtnu kaznu; budući da Narges Mohamadi, dobitnica Nagrade Per Anger, trenutačno služi šesnaestogodišnju kaznu zbog svoje kampanje za ukidanje smrtne kazne i suradnje s dobitnicom Nobelove nagrade Širin Ebadi;

1.  poziva iranske vlasti da ponište sve navedene presude te da smjesta i bezuvjetno puste na slobodu Mojgan Kešavarz, Jasaman Arjani, Monireh Arabshahi, Sabu Kord-Afšari i Atenu Demi, braniteljice prava žena koje su prosvjedovale protiv obveznog hidžaba; također poziva na puštanje na slobodu Nasrin Sotudeh, Narges Mohamadi, Sepideh Golian, Sanaz Alahjari, Asal Mohamadi, Marzieh Amiri i Atefeh Rangriz te svih boraca za ljudska prava koji su zatvoreni i osuđeni samo zbog korištenja svojih prava na slobodu izražavanja, udruživanja i mirnog okupljanja;

2.  najoštrije osuđuje kontinuiranu represiju nad ženama zbog protivljenja obveznom nošenju pokrivala i korištenja prava na slobodu izražavanja, udruživanja i mirnog okupljanja; poziva iransku vladu da poštuje slobodu Iranki da same odlučuju o tome kako će se odijevati;

3.  naglašava da iranske vlasti moraju u svim okolnostima osigurati da borci za ljudska prava, odvjetnici i novinari mogu obavljati svoj posao bez prijetnji, zastrašivanja i ometanja te traži od iranskog pravosuđa da ih prestane neprekidno uznemiravati; apelira na iransko pravosuđe da prekine cenzuru na internetu i da poštuje univerzalna ljudska prava svih osoba, posebno pravo na slobodu izražavanja na internetu i izvan njega;

4.  pohvaljuje i podupire Iranke koje se bore za ljudska prava i nastavljaju to činiti unatoč teškoćama i osobnim posljedicama s kojima se suočavaju;

5.  duboko žali što nema napretka u slučajevima osoba s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana koje su pritvorene u Iranu; zahtijeva hitno i bezuvjetno puštanje na slobodu svih osoba s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana, uključujući Nazanin Zagari-Ratcliffe, Ahmadrezu Džalalija, Kamrana Gaderija, Masuda Mosaheba i Morada Tabaza, koji su trenutačno pritvoreni u iranskim zatvorima, osim ako im se ponovi suđenje u skladu s međunarodnim standardima; osuđuje kontinuiranu praksu iranskog pravosuđa koje nakon nepoštenih suđenja izriče zatvorske kazne osobama s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana;

6.  apelira na iranske vlasti da bez odlaganja uspostave suradnju s veleposlanstvima država članica EU-a u Teheranu kako bi omogućile izradu sveobuhvatnog popisa osoba s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana koje se trenutačno nalaze u iranskim zatvorima te pomno praćenje svakog pojedinačnog slučaja s obzirom na to da su sigurnost građana i zaštita njihovih temeljnih prava od najveće važnosti za EU;

7.  apelira na iranske vlasti da revidiraju pravne odredbe kojima se diskriminiraju žene, osobito one koje se odnose na njihov osobni status; pozdravlja činjenicu da je u iranskom parlamentu predložen nacrt zakona o zaštiti žena od nasilja te ističe potrebu za sveobuhvatnim zakonodavstvom kojim bi se konkretno definirali i kriminalizirali svi oblici rodno uvjetovanog nasilja nad ženama;

8.  poziva iranske vlasti da zajamče ženama pristup na sve stadione, bez diskriminacije ili opasnosti od progona;

9.  ponovno poziva iranske vlasti da izmijene članak 48. iranskog Zakona o kaznenom postupku kako bi se osiguralo da optuženici imaju pravo na to da ih zastupa odvjetnik po njihovu izboru te pravo na pravedno suđenje, u skladu s obvezama Irana prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima;

10.  poziva iranski parlament da izmijeni zakone o kaznenim djelima protiv nacionalne sigurnosti koji se redovito koriste za progon boraca za ljudska prava, novinara, ekoloških i sindikalnih aktivista te pripadnika vjerskih i etničkih manjina te koji su u suprotnosti s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, koji je Iran ratificirao;

11.  osuđuje kontinuiranu praksu namjernog uskraćivanja zdravstvene skrbi zatvorenicima; žali zbog sustavnog mučenja u iranskim zatvorima te poziva na to da se smjesta ukinu svi oblici mučenja i lošeg postupanja prema svim zatvorenicima; osuđuje praksu uskraćivanja pristupa telefonskim pozivima i obiteljskih posjeta zatvorenicima;

12.  apelira na iranske vlasti da osiguraju bezrezervnu i potpunu provedbu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čiji je Iran potpisnik; apelira na Iran da se pridržava Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena;

13.  prima na znanje izmjene zakona o trgovini drogom, kojima bi se trebao smanjiti broj smrtnih kazni;

14.  oštro osuđuje primjenu smrtne kazne, uključujući njezinu primjenu nad maloljetnim počiniteljima; poziva iranske vlasti na hitno uvođenje moratorija na smrtnu kaznu kao bitnog koraka prema njezinu ukidanju;

15.  poziva Iran da surađuje s posebnim izvjestiteljem UN-a o stanju ljudskih prava u Iranu, među ostalim, omogućavanjem njegova ulaska u zemlju;

16.  potiče snažnu koordinaciju među veleposlanstvima EU-a akreditiranima u Teheranu; apelira na sve države članice čiji se diplomati nalaze u Teheranu da se koriste mehanizmima predviđenim u smjernicama EU-a za borce za ljudska prava kako bi pružile potporu tim osobama, osobito borcima za prava žena i osobama s dvojnim državljanstvom EU-a i Irana, među ostalim, preko javnih izjava, diplomatskih postupaka, praćenjem suđenja i posjećivanjem zatvora;

17.  poziva EU, uključujući potpredsjednicu Komisije / Visoku predstavnicu Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, da tijekom bilateralnih i multilateralnih susreta s iranskim vlastima nastave otvarati pitanja ljudskih prava te da u tu svrhu iskoriste sve planirane dogovore s iranskim vlastima, osobito u kontekstu političkog dijaloga EU-a i Irana na visokoj razini;

18.  poziva ESVD da izvijesti o mjerama koje se poduzimaju u vezi s prethodnim rezolucijama Parlamenta o Iranu;

19.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, potpredsjednici Komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, vladama i parlamentima država članica, glavnom tajniku Ujedinjenih naroda i Vladi i parlamentu Irana.

(1) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0204.
(2) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2018)0525.
(3) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2018)0231.
(4) SL C 215, 19.6.2018., str. 86.
(5) SL C 408, 30.11.2017., str. 39.
(6) SL C 349, 17.10.2017., str. 41.
(7) SL C 153 E, 31.5.2013., str. 157.
(8) SL L 98, 9.4.2019., str. 1.


Patentibilnost biljaka i procesi koji su u osnovi biološki
PDF 132kWORD 52k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o patentibilnosti biljaka i procesa koji su u osnovi biološki (2019/2800(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0020RC-B9-0040/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 10. svibnja 2012. o patentiranju procesa koji su u osnovi biološki(1),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 17. prosinca 2015. o patentima i pravima uzgajivača bilja(2),

–  uzimajući u obzir Direktivu 98/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 1998. o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma(3), a posebno njezin članak 4., u kojem se navodi da se proizvodi dobiveni procesima koji su u osnovi biološki ne mogu patentirati,

–  uzimajući u obzir Europsku patentnu konvenciju (EPK) od 5. listopada 1973., a posebno njezin članak 53. točku (b),

–  uzimajući u obzir Provedbeni pravilnik EPK-a, a osobito njegov članak 26., u kojem se navodi da se Direktiva 98/44/EZ primjenjuje kao dodatno sredstvo za tumačenje europskih patentnih prijava i patente u vezi s biotehnološkim izumima,

–  uzimajući u obzir Obavijest Komisije od 8. studenoga 2016. o određenim člancima Direktive 98/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma(4),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 1. ožujka 2017. o Obavijesti Komisije o određenim člancima Direktive 98/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma(5),

–  uzimajući u obzir Odluku Upravnog vijeća Europske patentne organizacije od 29. lipnja 2017. o izmjeni članaka 27. i 28. Provedbenog pravilnika Europske patentne konvencije (CA/D 6/17)(6),

–  uzimajući u obzir nekoliko pitanja o Odluci T 1063/18 Tehničkog žalbenog vijeća 3.3.04 Europskog patentnog ureda (EPU) od 5. prosinca 2018., koja je predsjednik EPU-a uputio Proširenom žalbenom vijeću EPU-a(7),

–  uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice(8) (dalje u tekstu: Uredba Vijeća (EZ) br. 2100/94), a posebno njezin članak 15. točku (c), u kojoj se navodi izuzeće za uzgajivače,

–  uzimajući u obzir Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, uključujući trgovinu krivotvorenom robom (TRIPS), a posebno njegov članak 27. stavak 3.,

–  uzimajući u obzir članak 136. stavak 5. i članak 132. stavak 4. Poslovnika,

A.  budući da je slobodan pristup biljnom materijalu (uključujući biljna svojstva) u potpunosti neophodan za sposobnost europskog sektora uzgoja biljaka i poljoprivrednog sektora da uvode inovacije, za njihovu konkurentnost i za razvoj novih sorti biljaka kako bi se zajamčila globalna sigurnost opskrbe hranom, uhvatilo u koštac s klimatskim promjenama i spriječili monopoli u sektoru uzgoja te pritom stvorilo više prilika za mala i srednja poduzeća i poljoprivrednike;

B.  budući da bi bilo kakav pokušaj ograničavanja pristupa genetskim resursima mogao dovesti do prekomjerne tržišne koncentracije u području uzgoja biljaka na štetu tržišnog natjecanja, potrošača te europskog unutarnjeg tržišta i sigurnosti opskrbe hranom;

C.  budući da patenti za proizvode dobivene procesima koji su u osnovi biološki ili za genetski materijal potreban za konvencionalan uzgoj dovode u pitanje izuzeće utvrđeno člankom 53. točkom (b) Europske patentne konvencije i člankom 4. Direktive 98/44/EZ;

D.  budući da proizvodi dobiveni procesima koji su u osnovi biološki, kao što su biljke, sjeme, izvorna svojstva i geni, moraju biti izuzeti iz patentibilnosti;

E.  budući da je uzgoj biljaka i životinja proces koji poljoprivrednici i poljoprivredne zajednice provode od samih početaka poljoprivrede te da je neograničeno korištenje sorti i metoda uzgoja važno za gensku raznovrsnost;

F.  budući da se Direktivom 98/44/EZ uređuju biotehnološki izumi, a poglavito genetski inženjering;

G.  budući da Komisija u svojoj Obavijesti od 8. studenoga 2016. zaključuje da je namjera zakonodavca EU-a prilikom donošenja Direktive 98/44/EZ bila da se proizvode dobivene procesima koji su u osnovi biološki izuzme iz patentibilnosti;

H.  budući da Vijeće u svojim zaključcima od 3. veljače 2017. pozdravlja tu obavijest Komisije; budući da su svi uključeni zakonodavci EU-a izričito naveli da je namjera zakonodavca EU-a prilikom donošenja Direktive 98/44/EZ bila da se proizvode dobivene procesima koji su u osnovi biološki izuzme iz patentibilnosti;

I.  budući da je Upravno vijeće EPU-a 29. lipnja 2017. izmijenilo članke 27. i 28. Provedbenog pravilnika Europske patentne konvencije(9) i utvrdilo da su zabranjeni patenti za biljke i životinje dobivene procesima koji su u osnovi biološki;

J.  budući da je 38 država ugovarateljica Europske patentne konvencije potvrdilo da su njihova nacionalna zakonodavstva i prakse usklađeni na način da su njima proizvodi dobiveni procesima koji su u osnovi biološki izuzeti iz patentibilnosti;

K.  budući da su države ugovarateljice Europske patentne konvencije izrazile zabrinutost u pogledu pravne nesigurnosti koju je izazvala Odluka T 1063/18(10) Tehničkog žalbenog vijeća 3.3.04 od 5. prosinca 2018.;

L.  budući da je u ožujku 2019., tijekom 159. sjednice Upravnog vijeća, predsjednik Europskog patentnog ureda tu odluku uputio Proširenom žalbenom vijeću EPU-a;

M.  budući da se za brojne prijave u vezi s proizvodima dobivenim procesima koji su u osnovi biološki čeka odluka EPU-a zbog čega je podnositeljima prijava, kao i svima na koje će ti patenti utjecati, prijeko potrebna pravna sigurnost u pogledu valjanosti članka 28. stavka 2.;

N.  budući da nositelj prava na biljnu sortu ne može drugima zabraniti da se zaštićenom biljnom sortom koriste za daljnji uzgoj, što je temeljno načelo međunarodnog sustava oplemenjivačkih prava na biljnu sortu koji se zasniva na Konvenciji UPOV iz 1991. i temeljno načelo sustava EU-a koji se zasniva na Uredbi Vijeća (EZ) br. 2100/94;

1.  izražava ozbiljnu zabrinutost zbog odluke Tehničkog žalbenog vijeća 3.3.04 EPU-a od 5. prosinca 2018. (T 1063/18), kojom se uvodi pravna nesigurnost;

2.  ponavlja da biljne sorte i životinjske vrste, uključujući njihove dijelove i svojstva, procesi koji su u osnovi biološki te proizvodi dobiveni tim procesima ne smiju ni na koji način biti patentibilni, u skladu s Direktivom 98/44/EZ i namjerom zakonodavca EU-a;

3.  smatra da se internim pravilima EPU-a o donošenju odluka ne smije dovesti u pitanje demokratski politički nadzor nad europskim patentnim pravom i njegovim tumačenjem niti namjera zakonodavca, kako je razjašnjena u Obavijesti Komisije od 8. studenoga 2016. o određenim člancima Direktive 98/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma;

4.  smatra da svaki pokušaj patentiranja proizvoda dobivenih konvencionalnim uzgojem, uključujući križanje i selekciju, ili genetskog materijala potrebnog za konvencionalan uzgoj dovode u pitanje izuzeće iz članka 53. točke (b) Europske patentne konvencije i članka 4. Direktive 98/44/EZ;

5.  poziva Komisiju i države članice da učine sve što je u njihovoj moći da postignu pravnu jasnoću u pogledu EPU-ove zabrane patentiranja proizvoda dobivenih procesima koji su u osnovi biološki;

6.  pozdravlja Obavijest Europske komisije od 8. studenoga 2016. u kojoj se pojašnjava da je namjera zakonodavca EU-a prilikom donošenja Direktive 98/44/EZ bila da se proizvode dobivene procesima koji su u osnovi biološki izuzme iz patentibilnosti; pozdravlja usklađenost zakonodavstava i praksi država ugovarateljica Europske patentne konvencije i odluku Upravnog vijeća EPU-a da se razjasni područje primjene i značenje članka 53. točke (b) Europske patentne konvencije u vezi s izuzećima od patentibilnosti;

7.  poziva Komisiju i države članice da zaštite inovativni kapacitet europskog sektora uzgoja biljaka i poljoprivrednog sektora te opći javni interes i da se pobrinu za to da Unija zaštiti zajamčeni pristup materijalu dobivenom procesima koji su u osnovi biološki te upotrebu tog materijala za uzgoj biljaka kako se time, ondje gdje je to primjenjivo, ne bi narušile prakse kojima se jamče prava poljoprivrednika i izuzeće za uzgajivače;

8.  apelira na Komisiju da stoga Proširenom žalbenom vijeću EPU-a prije 1. listopada 2019. podnese amicus curiae u kojem će naglasiti zaključke iznesene u svojoj Obavijesti iz 2016., prema kojima je namjera zakonodavca EU-a prilikom donošenja Direktive 98/44/EZ bila izuzeti proizvode dobivene procesima koji su u osnovi biološki iz patentibilnosti, i traži da svojoj izjavi priloži ovu Rezoluciju;

9.  poziva Prošireno žalbeno vijeće EPU-a da bez odgode pruži potvrdan odgovor na pitanja koja mu je uputio predsjednik EPU-a i time ponovno uspostavi pravnu sigurnost u interesu uzgajivača, poljoprivrednika i javnosti;

10.  poziva Komisiju da u pregovorima o trgovinskim sporazumima i sporazumima o partnerstvu aktivno surađuje s trećim zemljama kako bi se zajamčilo da se procesi koji su u osnovi biološki i proizvodi dobiveni tim procesima izuzmu iz patentibilnosti;

11.  poziva Komisiju da se u kontekstu rasprava o usklađivanju multilateralnog patentnog prava zauzme za izuzeće procesa koji su u osnovi biološki i proizvoda dobivenih tim procesima iz patentibilnosti;

12.  poziva Komisiju da izvješćuje o razvoju i implikacijama patentnog prava u području biotehnologije i genetskog inženjeringa, u skladu s člankom 16. točkom (c) Direktive 98/44/EZ te u skladu sa zahtjevom Parlamenta iz njegove Rezolucije od 17. prosinca 2015. o patentima i pravima uzgajivača bilja, i da dodatno analizira pitanja povezana s opsegom zaštite patenata;

13.  nalaže svojem predsjedniku da do 1. listopada 2019. ovu Rezoluciju proslijedi Komisiji radi uvrštavanja u pisanu izjavu Proširenom žalbenom vijeću EPU-a, te Vijeću.

(1) SL C 261 E, 10.9.2013., str. 31.
(2) SL C 399, 24.11.2017., str. 188.
(3) SL L 213, 30.7.1998., str. 13.
(4) SL C 411, 8.11.2016., str. 3.
(5) SL C 65, 1.3.2017., str. 2.
(6) Službeni list EPU-a, A56, 31.7.2017.
(7) Službeni list EPU-a, A52, 31.5.2019.
(8) SL L 227, 1.9.1994., str. 1.
(9) Službeni list EPU-a, A56, 31.7.2017. (CA/D 6/17).
(10) https://www.epo.org/news-issues/news/2019/20190329.html


Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe
PDF 140kWORD 54k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0021RC-B9-0097/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,

–  uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,

–  uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.(1),

–  uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima(2),

–  uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,

–  uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.(3),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu(4),

–  uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,

–  uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,

–  uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,

–  uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,

–  uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,

–  uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,

A.  budući da se ove godine obilježava 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata, koji je uzrokovao ljudsku patnju dotad neviđenih razmjera i doveo do okupacije zemalja u Europi koja je potrajala desetljećima;

B.  budući da su prije 80 godina, 23. kolovoza 1939., komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole u kojima su podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za izbijanje Drugog svjetskog rata;

C.  budući da je, kao izravna posljedica pakta Molotov-Ribbentrop, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji koji je uslijedio 28. rujna 1939., Republiku Poljsku prvo napao Hitler, a dva tjedna kasnije i Staljin, čime je ta zemlja lišena neovisnosti, a poljski narod suočen s nezapamćenom tragedijom; te da je komunistički Sovjetski Savez 30. studenog 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) te pripojio nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju;

D.  budući da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem, još pola stoljeća te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni;

E.  budući da, usprkos tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura;

F.  budući da su u nekim državama članicama komunističke i nacističke ideologije zakonom zabranjene;

G.  budući da je europska integracija od početka predstavljala reakciju na patnje prouzročene dvama svjetskim ratovima i nacističkom tiranijom koja je dovela do holokausta, odgovor na širenje totalitarnih i nedemokratskih komunističkih režima u središnjoj i istočnoj Europi te način da se suradnjom i integracijom prevladaju duboke podjele i neprijateljstva u Europi, prestane s ratovima i osigura demokracija u Europi; budući da je za europske zemlje koje su pretrpjele sovjetsku okupaciju i komunističku diktaturu, proces proširenja EU-a koji je započeo 2004. značio povratak u europsku obitelj kojoj pripadaju;

H.  budući da se europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju;

I.  budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

J.  budući da je prije 30 godina, 23. kolovoza 1989., obilježena 50. godišnjica Pakta Molotov-Ribbentrop te je u znak sjećanja na žrtve totalitarnih režima organiziran „Baltički put“, dotad nezabilježena demonstracija dva milijuna Litavaca, Latvijaca i Estonaca koji su se uhvatili za ruke i formirali ljudski lanac koji se protezao od Vilniusa do Rige, pa sve do Tallinna;

K.  budući da su, usprkos tome što je Kongres narodnih zastupnika SSSR-a 24. prosinca 1989. osudio potpisivanje Pakta Molotov-Ribbentrop, kao i drugih sporazuma s nacističkom Njemačkom, ruske vlasti u kolovozu 2019. odbacile odgovornost za taj sporazum i njegove posljedice te trenutačno promiču stajalište da su Poljska, baltičke države i Zapad pravi pokretači Drugog svjetskog rata;

L.  budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

M.  budući da otvoreno radikalne, rasističke i ksenofobne skupine i političke stranke potiču na mržnju i nasilje u društvu, primjerice širenjem govora mržnje na internetu, što često dovodi do porasta nasilja, ksenofobije i netolerancije;

1.  podsjeća na to da se prema članku 2. UEU-a Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina; podsjeća na to da su te vrijednosti zajedničke svim državama članicama;

2.  naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja;

3.  podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

4.  izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;

5.  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

6.  osuđuje manifestacije i širenje totalitarnih ideologija kao što su nacizam i staljinizam u EU-u;

7.  osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvaćanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Europskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokraciju;

8.  poziva sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini te da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u; poziva države članice da podrže dokumentiranje mučne prošlosti Europe, na primjer prevođenjem rasprava s Nürnberškog procesa na sve jezike EU-a;

9.  poziva države članice da osude sve oblike negiranja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina koje su počinili nacisti i njihovi kolaboracionisti, te da spriječe pojavu trivijalizacije u političkom i medijskom diskursu;

10.  zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima; potiče države članice da kroz opću kulturu promiču obrazovanje o raznolikosti našeg društva i o našoj zajedničkoj povijesti, uključujući obrazovanje o zvjerstvima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, poput holokausta i sustavnog dehumaniziranja njegovih žrtava tijekom niza godina;

11.  nadalje, poziva na to da se 25. svibnja (godišnjica smaknuća heroja iz Auschwitza ritmajstora Witolda Pileckog) proglasi međunarodnim danom junaka borbe protiv totalitarizma koji će biti izraz poštovanja i počasti prema svima onima koji su, suprotstavivši se tiraniji, pokazali junaštvo i istinsku ljubav za čovječanstvo te će budućim generacijama služiti kao jasan primjer ispravnog stava koji treba zauzeti pred prijetnjom od totalitarnog porobljavanja;

12.  poziva Komisiju da pruži efektivnu potporu projektima za povijesno pamćenje i sjećanje u državama članicama kao i za aktivnosti Platforme europskog sjećanja i savjesti te da u okviru programa Europa za građane odvoji odgovarajuća financijska sredstva za komemoraciju i sjećanje na žrtve totalitarizma, kao što je to izneseno u stajalištu Parlamenta o programu Prava i vrijednosti za razdoblje 2021. - 2027.;

13.  izjavljuje da europska integracija kao model mira i pomirenja predstavlja slobodan izbor naroda Europe koji su se tako opredijelili za zajedničku budućnost te da Europska unija ima posebnu odgovornost za promicanje i zaštitu demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava, ne samo unutar već i izvan Europske unije;

14.  ističe da su se, u svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, zemlje istočne i središnje Europe ne samo vratile u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, već da su se, uz pomoć EU-a, pokazale uspješnima u provedbi reformi i postizanju društveno-gospodarskog razvoja; naglašava, međutim, da ta mogućnost treba ostati otvorena i drugim europskim zemljama kako je utvrđeno u članku 49. UEU-a;

15.  tvrdi da je Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njezin razvoj u demokratsku državu biti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskog totalitarnog režima; stoga poziva sve dijelove ruskog društva da se suoče sa svojom tragičnom prošlošću;

16.  duboko je zabrinut zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da iskrivi povijesne činjenice i umanji zločine sovjetskog totalitarnog režima te ih smatra opasnom sastavnicom informacijskog rata koji se vodi protiv demokratske Europe s ciljem da se ona podijeli te stoga poziva Komisiju da se odlučno suprotstavi tim nastojanjima;

17.  izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;

18.  napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

19.  osuđuje činjenicu da ekstremističke i ksenofobne političke snage u Europi sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne propagande, uključujući rasizam, antisemitizam i mržnju prema seksualnim i drugim manjinama;

20.  apelira na države članice da se pridržavaju odredbi Okvirne odluke Vijeća, tako da se suprotstave organizacijama koje šire govor mržnje i nasilje u javnim prostorima i na internetu; te da efektivno zabrane neofašističke i neonacističke skupine i svaku drugu zakladu ili udrugu koja veliča i glorificira nacizam i fašizam ili bilo koji drugi oblik totalitarizma, poštujući pritom domaći pravni poredak i nadležnost;

21.  naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve;

22.  nalaže Predsjedniku da ovu rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, ruskoj Dumi i parlamentima zemalja Istočnog partnerstva.

(1) SL C 92 E, 20.4.2006., str. 392.
(2) SL L 328, 6.12.2008., str. 55.
(3) SL C 8 E, 14.1.2010., str. 57.
(4) SL C 137 E, 27.5.2010., str. 25.


Stanje provedbe zakonodavstva o sprečavanju pranja novca
PDF 139kWORD 54k
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o stanju provedbe zakonodavstva Unije o sprečavanju pranja novca (2019/2820(RSP))
P9_TA-PROV(2019)0022B9-0045/2019

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive br. 2005/60/EZ(1) Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (Četvrta direktiva o sprečavanju pranja novca)(2), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o izmjeni Direktive (EU) 2015/849 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma i o izmjeni direktiva 2009/138/EZ i 2013/36/EU (Peta direktiva o sprečavanju pranja novca)(3),

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2019/1153 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o utvrđivanju pravila kojima se olakšava uporaba financijskih i drugih informacija u svrhu sprečavanja, otkrivanja, istrage ili progona određenih kaznenih djela i stavljanju izvan snage Odluke Vijeća 2000/642/PUP(4), Direktivu (EU) 2018/1673 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o borbi protiv pranja novca kaznenopravnim sredstvima(5) i Uredbu (EU) 2018/1672 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o kontrolama gotovine koja se unosi u Uniju ili iznosi iz Unije i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1889/2005(6),

–  uzimajući u obzir paket mjera za sprečavanje pranja novca koji je Komisija donijela 24. srpnja 2019. i koji se sastoji od političke komunikacije naslovljene „Prema boljoj provedbi EU-ova okvira za sprečavanje pranja novca i borbu protiv financiranja terorizma” (COM(2019)0360), Izvješća o ocjeni nedavnih navodnih slučajeva pranja novca u kojima su sudjelovale kreditne institucije EU-a („post mortem”) (COM(2019)0373), Izvješća o procjeni rizika od pranja novca i financiranja terorizma koji utječu na unutarnje tržište i odnose se na prekogranične aktivnosti (izvješće o nadnacionalnoj procjeni rizika (SNRA)) (COM(2019)0370) i priloženog radnog dokumenta službi Komisije (SWD(2019)0650) te Izvješća o međupovezanosti nacionalnih centraliziranih automatiziranih mehanizama (središnji registri ili središnji elektronički sustavi za dohvat podataka) država članica za bankovne račune (COM(2019)0372),

–  uzimajući u obzir mišljenje Europskog nadzornog tijela za bankarstvo o komunikacijama koje se upućuju nadziranim subjektima u vezi s rizicima od pranja novca i financiranja terorizma u kontekstu bonitetnog nadzora, objavljeno 24. srpnja 2019.,

–  uzimajući u obzir smjernice Komisije za budućnost pod nazivom „Prema novoj metodologiji EU-a za procjenu visokorizičnih trećih zemalja u skladu s Direktivom (EU) 2015/849 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma”,

–  uzimajući u obzir radni dokument službi Komisije od 22. lipnja 2018. naslovljen „Metodologija za utvrđivanje visokorizičnih trećih zemalja u skladu s Direktivom (EU) 2015/849” (SWD(2018)0362),

–  uzimajući u obzir četiri delegirane uredbe koje je donijela Komisija, tj. delegirane uredbe (EU) 1675/2016, (EU) 2018/105, (EU) 2018/212 i (EU) 2018/1467, o dopuni Direktive 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća utvrđivanjem visokorizičnih trećih zemalja sa strateškim nedostacima,

–  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 14. ožujka 2019. o hitnoj potrebi za EU-ovom crnom listom trećih zemalja u skladu s Direktivom o sprečavanju pranja novca(7);

–  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 26. ožujka 2019. o financijskom kriminalu, utaji poreza i izbjegavanju plaćanja poreza(8),

–  uzimajući u obzir razmjenu gledišta s Komisijom i Europskim nadzornim tijelom za bankarstvo održanu 5. rujna 2019. u Odboru za ekonomsku i monetarnu politiku,

–  uzimajući u obzir članak 132. stavak 2. Poslovnika,

A.  budući da je okvir Unije za sprečavanje pranja novca i borbu protiv financiranja terorizma (AML/CTF) postepeno ojačan donošenjem Četvrte direktive o sprečavanju pranja novca u svibnju 2015. i Pete direktive o sprečavanju pranja novca u travnju 2018., s rokovima za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo država članica do lipnja 2017. odnosno siječnja 2020., te drugih popratnih zakonodavnih akata i mjera;

B.  budući da se, prema podacima Europola, između 0,7 % i 1,28 % godišnjeg BDP-a Unije „povezuje sa sumnjivim financijskim aktivnostima”(9) kao što je pranje novca povezano s korupcijom, trgovinom oružjem, trgovinom ljudima, prodajom droge, utajom poreza i poreznim prijevarama, financiranjem terorizma ili drugim nezakonitim aktivnostima koje utječu na građane EU-a u njihovu svakodnevnom životu;

C.  budući da je u skladu s člankom 9. Četvrte direktive o sprečavanju pranja novca Komisija ovlaštena donositi delegirane akte radi utvrđivanja visokorizičnih trećih zemalja, uzimajući u obzir strateške nedostatke u nekoliko područja; budući da Parlament podupire odluku Komisije o primjeni nove metodologije koja se ne oslanja samo na vanjske izvore informacija za utvrđivanje visokorizičnih trećih zemalja sa strateškim nedostacima u pogledu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma koji predstavljaju prijetnju financijskom sustavu EU-a i za koje obveznici u EU-u trebaju provoditi pojačane mjere dubinske analize stranaka u skladu s Četvrtom direktivom o sprečavanju pranja novca i Petom direktivom o sprečavanju pranja novca;

D.  budući da je Treća direktiva o sprečavanju pranja novca, koja je stupila na snagu 15. prosinca 2007., stavljena izvan snage donošenjem Četvrte direktive o sprečavanju pranja novca; budući da provedba nekoliko odredbi Treće direktive o sprečavanju pranja novca, koje uključuju odgovarajuće ovlasti i osoblje nacionalnih nadležnih tijela, nije dosad na odgovarajući način provjeravana i da bi se trebala smatrati prioritetom za kontinuiranu provjeru potpunosti i točnosti te za postupke zbog povrede prava koje Komisija provodi u kontekstu Četvrte direktive o sprečavanju pranja novca;

E.  budući da su Vijeće i Parlament odbacili tri predložene delegirane uredbe o izmjeni(10) uz obrazloženje da prijedlozi nisu doneseni u sklopu transparentnog i stabilnog postupka kojim se aktivno potiče dotične zemlje da poduzmu odlučne mjere, uz istodobno poštovanje njihova prava da budu saslušane, ili da postupak Komisije za utvrđivanje visokorizičnih trećih zemalja nije bio dovoljno autonoman;

F.  budući da je 13. veljače 2019. Komisija uz primjenu nove metodologije donijela novi popis na kojem su 23 treće zemlje sa strateškim nedostacima u okvirima za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma, a to su Afganistan, Američka Samoa, Bahami, Bocvana, Demokratska Narodna Republika Koreja, Etiopija, Gana, Guam, Iran, Irak, Libija, Nigerija, Pakistan, Panama, Portoriko, Samoa, Saudijska Arabija, Šri Lanka, Sirija, Trinidad i Tobago, Tunis, Američki Djevičanski Otoci i Jemen; budući da je Vijeće 7. ožujka 2019. u okviru Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove odbacilo taj delegirani akt;

G.  budući da je Komisija pokrenula postupke zbog povrede prava protiv većine država članica zbog toga što nisu ispravno prenijele Četvrtu direktivu o sprečavanju pranja novca u svoje nacionalno pravo;

H.  budući da je Komisija 24. srpnja 2019. donijela paket mjera za sprečavanje pranja novca, i pritom obavijestila Parlament i Vijeće o dosadašnjim postignućima i preostalim nedostacima okvira Unije za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma, čime je postavila temelje za daljnja poboljšanja u provedbi i primjeni postojećeg zakonodavstva, kao i za moguće zakonodavne i institucionalne reforme;

I.  budući da je tijekom razmjene gledišta s Komisijom i Europskim nadzornim tijelom za bankarstvo (EBA) u Odboru za ekonomsku i monetarnu politiku koja je održana 5. rujna 2019. predsjednik EBA-e José Manuel Campa izjavio da EBA nije nadzornik u području sprečavanja pranja novca, već tijelo koje ima mandat za pružanje smjernica za poticanje suradnje i koordinacije, kao i za procjenu provedbe zakonodavstva o sprečavanju pranja novca; budući da je također naglasio da za provedbu najveću odgovornost snose nacionalna tijela;

J.  budući da bi se, u skladu s komunikacijom Komisije od 24. srpnja 2019. pod naslovom „Prema boljoj provedbi EU-ova okvira za sprečavanje pranja novca i borbu protiv financiranja terorizma”, mogla razmotriti daljnja usklađivanja pravila o sprečavanju pranja novca i borbi protiv financiranja terorizma, na primjer pretvaranjem Direktive o sprečavanju pranja novca u uredbu, čime bi se omogućilo uspostavljanje usklađenog i izravno primjenjivog regulatornog okvira Unije za sprečavanje pranja novca;

K.  budući da, kako navodi Komisija u već spomenutoj komunikaciji, analize ukazuju na potrebu za jačim mehanizmom za koordinaciju i potporu prekograničnoj suradnji i analizi financijsko-obavještajnih jedinica;

1.  ozbiljno je zabrinut zbog činjenice da velik broj država članica ne provodi Četvrtu direktivu o sprečavanju pranja novca; stoga pozdravlja činjenicu da je Komisija pokrenula postupke zbog povrede prava protiv država članica na temelju rezultata provjere potpunosti; poziva Komisiju da što prije dovrši temeljitu provjeru točnosti i prema potrebi pokrene postupke zbog povrede prava; apelira na države članice da što prije prenesu u svoje nacionalno zakonodavstvo Četvrtu direktivu o sprečavanju pranja novca ako to još nisu učinile;

2.  zabrinut je da države članice neće poštovati rok za prijenos Pete direktive o sprečavanju pranja novca, koji je 10. siječnja 2020., kao ni povezane rokove, 10. siječnja 2020. za registre stvarnog vlasništva za korporacijske i druge pravne subjekte, te 10. ožujka 2020. za trustove i slične pravne aranžmane; poziva države članice da poduzmu hitne mjere kako bi ubrzale postupak prenošenja;

3.  uvažava preporuku EBA-inog Povjerenstva za povrede prava Unije danu na razmjeni gledišta s predsjednikom EBA-e Joséom Manuelom Campom, održanoj 5. rujna 2019. u Odboru za ekonomsku i monetarnu politiku, o slučaju pranja novca u banci Danske Bank, koji je po našim saznanjima dosad najveći takav slučaj u EU-u te koji uključuje sumnjive transakcije u vrijednosti od više od 200 milijardi EUR; izražava žaljenje zbog toga što su nadzorna tijela država članica, kao članovi Odbora nadzornih tijela EBA-e s pravom glasa, odbila prijedlog preporuke o povredi prava Unije; poziva Komisiju da prati taj slučaj i pokrene postupak zbog povrede prava ako je to opravdano;

4.  iznimno je zabrinut zbog regulatorne i nadzorne fragmentacije u području sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, koja nije prikladna s obzirom na sve veće prekogranične aktivnosti u Uniji i centralizirani bonitetni nadzor u bankovnoj uniji i drugim nebankarskim sektorima;

5.  naglašava da u aktualnom okviru EU-a za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma postoje nedostaci u provedbi pravila EU-a u kombinaciji s manjkom učinkovitog nadzora; ističe da je u više navrata naglašeno da bi zakonodavstvo o „minimalnim standardima” u području sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma moglo predstavljati rizik za učinkovit nadzor, neometanu razmjenu informacija i koordinaciju; poziva Komisiju da u kontekstu procjene učinka koja se mora provesti za svaku buduću reviziju zakonodavstva o sprečavanju pranja novca ocijeni bi li uredba bila prikladniji pravni akt od direktive;

6.  ističe da je potrebna bolja suradnja upravnih i pravosudnih tijela te tijela kaznenog progona u EU-u, a posebno financijsko-obavještajnih jedinica država članica, kako je istaknuto u izvješću Komisije; ponovno poziva Komisiju da u bliskoj budućnosti provede procjenu učinka kako bi se ocijenila mogućnost i primjerenost uspostave mehanizma za koordinaciju i potporu; smatra da bi trebalo dati dodatni poticaj inicijativama u sklopu kojih bi se moglo djelovati u području sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma na razini EU-a i na nacionalnoj razini;

7.  napominje da je Komisija u svojem post mortem izvješću od 24. srpnja 2019. ocijenila da bi se određenom nadzornom tijelu Unije mogle dodijeliti posebne nadzorne zadaće u vezi sa sprečavanjem pranja novca;

8.  smatra da, kako bi se zaštitio integritet popisa visokorizičnih trećih zemalja, na postupak pregleda i donošenja odluka ne bi smjela utjecati razmatranja koja nadilaze nedostatke u području sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma; ističe da lobiranje i diplomatski pritisak ne bi smjeli ugroziti sposobnost institucija EU-a da se učinkovito i samostalno bore protiv pranja novca i financiranja terorizma na način koji je povezan s EU-om; poziva Komisiju da dodatno razmotri mogućnost uspostave „sivog popisa” potencijalno visokorizičnih trećih zemalja po uzoru na pristup Unije koji se odnosi na popis nekooperativnih jurisdikcija u porezne svrhe; izražava zabrinutost zbog toga što bi dvanaestomjesečno razdoblje identificiranja trećih zemalja sa strateškim nedostacima moglo rezultirati nepotrebnim odgađanjem djelovanja u području sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma;

9.  poziva Komisiju da osigura transparentan proces s jasnim i konkretnim referentnim parametrima za zemlje koje se obvežu provesti reforme kako bi izbjegle uvrštavanje na popis; nadalje poziva Komisiju da objavi svoje početne i konačne ocjene zemalja uvrštenih na popis, kao i primijenjene referentne vrijednosti, kako bi se zajamčio javni nadzor i spriječila njihova zlouporaba;

10.  poziva da se odgovarajućem odjelu nadležne glavne uprave dodijeli više ljudskih i financijskih resursa te pozdravlja povećanje sredstava namijenjenih EBA-i;

11.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

(1) Direktiva 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma (Treća direktiva o borbi protiv pranja novca), SL L 309, 25.11.2005., str. 15.
(2) SL L 141, 5.6.2015., str. 73.
(3) SL L 156, 19.6.2018., str. 43.
(4) SL L 186, 11.7.2019., str. 122.
(5) SL L 284, 12.11.2018., str. 22.
(6) SL L 284, 12.11.2018., str. 6.
(7) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0216.
(8) Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0240.
(9) Izvješće Europolove financijsko-obavještajne skupine „Od sumnje do djelovanja” (2017.).
(10) C(2019)1326, C(2016)07495 i C(2017)01951.

Pravna napomena