IZVJEŠĆE s preporukama Komisiji o borbi protiv nasilja nad ženama

31.1.2014 - (2013/2004(INL))

Odbor za prava žena i jednakost spolova
Izvjestiteljica: Antonyia Parvanova
(Inicijativa - članak 42. Poslovnika)

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

s preporukama Komisiji o borbi protiv nasilja nad ženama

(2013/2004(INI))

Europski parlament,

–   uzimajući u obzir članak 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

–   uzimajući u obzir članke 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU),

–   uzimajući u obzir Povelju Europske unije o temeljnim pravima i njezine članke 23., 24. i 25.,

–   uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 24. ožujka 2009. o borbi protiv sakaćenja ženskih spolnih organa u EU-u[1], i svoju rezoluciju od 14. lipnja 2012. o zaustavljanju sakaćenja ženskih spolnih organa1a[2],

–   uzimajući u obzir svoju izjavu od 22. travnja 2009. o kampanji „Reci ne nasilju nad ženama”[3],

–   uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 26. studenog 2009. o iskorjenjivanju nasilja nad ženama[4],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 5. travnja 2011. o prioritetima i nacrtu nove okvirne politike EU-a za borbu protiv nasilja nad ženama[5],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 6. veljače 2013. o 57. sjednici UN-ove Komisije za položaj žena (CSW): iskorjenjivanje i prevencija svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama[6],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. listopada 2007. o ubijanju žena (femicid) u Meksiku i Srednjoj Americi te ulozi Europske unije u borbi protiv te pojave[7],

–   uzimajući u obzir strategiju Komisije za jednakost između muškaraca i žena za razdoblje 2010. – 2015., koja je predstavljena 21. rujna 2010.,

–   uzimajući u obzir Akcijski plan Komisije za provedbu Štokholmskog programa (COM(2010)0171),

–   uzimajući u obzir Program za prava, jednakost i građanstvo za razdoblje 2014. – 2020.,

–   uzimajući u obzir zaključke Vijeća za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravlje i potrošačka pitanja (EPSCO) od 8. rujna 2010. o iskorjenjivanju nasilja nad ženama,

–   uzimajući u obzir Direktivu 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije, te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP[8],

–   uzimajući u obzir mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora od 18. rujna 2012. o iskorjenjivanju obiteljskog nasilja nad ženama[9],

–   uzimajući u obzir smjernice EU-a o nasilju nad ženama i djevojčicama te borbi protiv svih oblika diskriminacije žena i djevojčica,

–   uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Konvencija iz Istanbula),

–   uzimajući u obzir članak 11. stavak 1. točku (d) Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, koju je Glavna skupština UN-a usvojila Rezolucijom 34/180 od 18. prosinca 1979.,

–   uzimajući u obzir odredbe pravnih instrumenata UN-a na području ljudskih prava, pogotovo onih koji se tiču prava žena, poput Povelje UN-a, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te o Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije o suzbijanju trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih, Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i njezinog Fakultativnog protokola, Konvencije Ujedinjenih naroda iz 1984. protiv mučenja i ostalog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvencije iz 1951. o statusu izbjeglica te načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom,

–   uzimajući u obzir druge instrumente UN-a o nasilju nad ženama, poput Bečke deklaracije i Akcijskog programa od 25. lipnja 1993., koji su usvojeni na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima (A/CONF. 157/23) i Deklaracije o iskorjenjivanju nasilja nad ženama od 20. prosinca 1993. (A/RES/48/104),

–   uzimajući u obzir Rezolucije Glavne skupštine UN-a od 12. prosinca 1997. pod naslovom „Sprečavanja kriminala i kaznenopravne mjere za iskorjenjivanje nasilja nad ženama” (A/RES/52/86), od 18. prosinca 2002. pod naslovom „Načini iskorjenjivanja zločina nad ženama počinjenih u ime časti” (A/RES/57/179) te od 22. prosinca 2003. pod naslovom „Iskorjenjivanje obiteljskog nasilja nad ženama” (A/RES/58/147) i Rezoluciju Glavne skupštine UN-a od 5. ožujka 2013. pod naslovom „Povećanje globalnih napora za iskorjenjivanje sakaćenja ženskih spolnih organa” (A/RES/67/146),

–   uzimajući u obzir izvješća posebnih izvjestitelja Visoke povjerenice UN-a za ljudska prava o nasilju nad ženama i Opće preporuke br. 19 koje je donijelo Vijeće za iskorjenjivanje diskriminacije nad ženama (11. sjednica, 1992.),

–   uzimajući u obzir Pekinšku deklaraciju i akcijsku platformu koje su donesene na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama 15. rujna 1995. i rezolucije Parlamenta od 18. svibnja 2000. o daljnjim mjerama u vezi s Pekinškom akcijskom platformom[10], od 10. ožujka 2005. o daljnjim mjerama u vezi s akcijskom platformom Četvrte svjetske konferencije o ženama „Peking+10”[11] i od 25. veljače 2010. o akcijskoj platformi Ujedinjenih naroda za jednakost spolova „Peking+15”[12],

–   uzimajući u obzir rezoluciju Glavne skupštine UN-a od 19. prosinca 2006. pod naslovom „Jačanje napora za iskorjenjivanje svih oblika nasilja nad ženama” (A/RES/61/143) i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1325 i 1820 o ženama, miru i sigurnosti,

–   uzimajući u obzir zaključke 57. sjednice Komisije o položaju žena o iskorjenjivanju i prevenciji svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama,

–   uzimajući u obzir izvješće posebnog izvjestitelja UN-a o nasilju nad ženama, njegovim uzrocima i posljedicama, Rashida Manjoo, od 16. svibnja 2012.,

–   uzimajući u obzir članak 5. Madridskog međunarodnog akcijskog plana o starenju,

–   uzimajući u obzir procjenu europske dodane vrijednosti[13],

–   uzimajući u obzir članke 42. i 48. Poslovnika,

–   uzimajući u obzir izvješće Odbora za prava žena i jednakost spolova i mišljenje Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (A7-0075/2014),

A. budući da je rodno uvjetovano nasilje u Direktivi 2012/29/EU[14] o uspostavi minimalnih standarda prava, potpore i zaštite žrtava kaznenih djela definirano kao usmjereno protiv osobe zbog njezinog spola, spolnog identiteta ili spolnog izražavanja ili koje nerazmjerno više pogađa osobe jednog spola; budući da ono žrtvama može prouzročiti tjelesnu, spolnu, emocionalnu ili psihičku štetu ili gospodarski gubitak i da se shvaća kao oblik diskriminacije i kršenja temeljnih sloboda žrtva te da uključuje nasilje u bliskim vezama, spolno nasilje (uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje i uznemiravanje), trgovanje ljudima, ropstvo i različite oblike štetnih praksi kao što su prisilan brak, sakaćenje ženskih spolnih organa i takozvane „zločine iz časti”;

B.  budući da rodno uvjetovano nasilje uključuje žrtve i počinitelje svih dobi, obrazovanja, prihoda i položaja u društvu te je povezano s nejednakom raspodjelom moći između muškaraca i žena u našem društvu i s idejama i načinima ponašanja koji se temelje na stereotipima u našem društvu protiv kojih se treba boriti od najranije dobi kako bi se stavovi promijenili;

C. budući da su žene sve više predmet nasilja supruga, partnera, bivših supruga ili bivših partnera; budući da je broj žrtava u nekim zemljama snažno porastao, a posljedice koje žrtve trpe često se pokazuju mnogo ozbiljnijima i uključuju čak i smrt te budući da statistike pokazuju da broj ubijenih žena čini sve veći udio ukupnog broja ubojstava;

D. budući da statistička istraživanja u nekim zemljama pokazuju da, iako broj ubojstava nije općenito porastao, broj ubijenih žena predstavlja rastući udio u ukupnom broju, dokazujući da se nasilje nad ženama povećava;

E.  budući da izrazito siromaštvo povećava rizik od nasilja i drugih oblika iskorištavanja koji ometaju puno sudjelovanje žena u svim područjima života i postizanje jednakosti spolova;

F.  budući da veća neovisnost te socijalna i gospodarska uključenost čini žene manje ranjivima te smanjuju rodno uvjetovano nasilje;

G. budući da su nedavno rastućom uporabom društvenih mreža na internetu nastali novi oblici nasilja, poput zlonamjernih praksi privlačenja usmjerenih prvenstveno na tinejdžere;

H. budući da su seksistički stavovi o rodnim ulogama i dalje ukorijenjeni među mlađim generacijama; njihovi partneri i ostatak društva i dalje okrivljuju i obilježavaju žene koje su žrtve nasilja;

I.   budući da je nasilje traumatično iskustvo za svakog muškarca, ženu ili dijete, no rodno uvjetovano nasilje češće vrše muškarci nad ženama, čime se odražavaju i jačaju nejednakosti između muškaraca i žena te se ugrožava zdravlje, dostojanstvo, sigurnost i autonomija njegovih žrtava;

J.   budući da se mora voditi računa o djeci koja su svjedočila nasilju nad bliskim rođakom i da moraju biti zbrinuta u skladu s potrebnim psihološkim liječenjem i odredbama socijalne skrbi i budući da su djeca koja su svjedočila nasilju izložena velikom riziku od emocionalnih problema i problema u odnosima;

K. budući da je ženama koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja i njihovoj djeci često potrebna posebna potpora i zaštita zbog velike opasnosti od sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde povezane s takvim nasiljem;

L.  budući da su ženama i djeci koji su iskusili nasilje potrebna posebna skloništa gdje bi im se ponudile odgovarajuće usluge zdravstvene skrbi, pravna pomoć i psihološko savjetovanje i terapija; budući da bi države članice skloništima za žene trebale dati odgovarajuća sredstva;

M. budući da nasilje muškaraca nad ženama mijenja položaj žena u društvu i njihovo samoodređenje u smislu njihova zdravlja, pristupa zaposlenju i obrazovanju, uključivanja u društvene i kulturne aktivnosti , ekonomske neovisnosti, sudjelovanja u javnom i političkom životu te donošenju odluka i odnosa s muškarcima, kao i stjecanja samopoštovanja;

N. budući da nasilje nad ženama može ostaviti duboke fizičke i psihičke ožiljke, narušiti opće zdravlje žena i djevojčica, uključujući njihovo reproduktivno i spolno zdravlje, a u nekim slučajevima može dovesti do smrti, što se također naziva femicid;

O. budući da postoji potreba za obrazovanjem i osposobljavanjem od vrlo rane dobi za borbu protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja općenito jer se time razvija vještine mladih ljudi za postupanje prema partnerima s poštovanjem, bez obzira na njihov spol, te se razvija svijest o načelima jednakosti;

P.  budući da nasilje nad ženama poprima sve neprihvatljivije oblike, uključujući članstvo žena u skupinama koje organiziraju trgovanje ženama za seksualno iskorištavanje;

Q. budući da se u istraživanjima o nasilju nad ženama procjenjuje da je jedna petina do jedne četvrtine svih žena u Europi pretrpjela fizičko nasilje barem jednom u svojoj odrasloj dobi, a više od jedne desetine pretrpjelo je spolno nasilje koje je uključivalo upotrebu sile[15];

R.  budući da se u skladu s procjenom europske dodane vrijednosti procjenjuje da je rodno uvjetovano nasilje nad ženama u 2011. stajalo EU 228 milijardi EUR (tj. 1,8 % BDP-a EU-a), od kojih 45 milijarde EUR godišnje za javne i državne služne i 24 milijarde EUR izgubljene gospodarske proizvodnje;

S.  budući da je Agencija za temeljna prava u ožujku 2013. izdala preliminarne rezultate svojeg europskog istraživanja o nasilju nad ženama, pokazujući - između ostalog - da: se četiri od pet žena nakon najozbiljnijih slučajeva nasilja koje su počinile osobe koje nisu njihovi partneri nije obratilo nijednoj službi kao što je zdravstvena skrb, socijalne službe ili podrška žrtvama ; su se žene koje su zatražile pomoć najčešće obraćale zdravstvenim službama, čime se naglašava potreba da se osigura da zdravstveni stručnjaci mogu odgovoriti na potrebe žrtava nasilja; dvije od pet žena nisu bile svjesne zakona ili političkih inicijativa kojima ih se štiti u slučajevima nasilja u obitelji, a polovica nije bila svjesna zakona ili inicijativa za prevenciju;

T.  budući da je Komisija u svojoj Strategiji za jednakost spolova za razdoblje 2010. – 2015. naglasila da je rodno uvjetovano nasilje jedan od ključnih problema koji se trebaju riješiti kako bi se postigla istinska jednakost spolova;

U. budući da se pravnim okvirom utvrđenim Ugovorom iz Lisabona otvaraju nove mogućnosti za snažniju suradnju na području kaznenopravne politike na razini Unije i da se tako institucijama i državama članicama omogućuje da na čvrstim temeljima zajedno rade na stvaranju zajedničke pravne kulture EU-a za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i njihove diskriminacije uz poštovanje nacionalnih pravnih sustava i tradicija i bez nastojanja da ih se zamijeni drugima;

V. budući da su podizanje svijesti i mobilizacija, uključujući putem medija i društvenih mreža, važne sastavnice učinkovite strategije za prevenciju;

W. budući da se nasilje nad ženama ne može iskorijeniti samo jednom intervencijom, nego kombinacijom infrastrukturnih, pravnih, pravosudnih, policijskih, kulturnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih i drugih mjera kojima se može znatno podići svijest i smanjiti nasilje i njegove posljedice;

X. budući da je šest neodvojivih ciljeva na kojima se mora temeljiti svaka mjera za borbu protiv nasilja nad ženama politika, prevencija, zaštita, kazneni progon, skrb i partnerstvo;

Y. budući da je važno pojačati mjere protiv industrije koja mlade djevojke i žene doživljava kao seksualne objekte;

Z.  budući da žene u Uniji nisu jednako zaštićene od muškog nasilja zbog različitih politika i zakonodavstva diljem država članica, između ostalog u pogledu definicije kaznenih djela i područja primjene zakonodavstva, te su stoga izloženije takvom nasilju;

AA.     budući da zbog čimbenika kao što su rasa, etnička pripadnost, religija ili uvjerenje, zdravlje, građanski status, stanovanje, migracijski status, dob, invaliditet, klasa, spolna orijentacija i rodni identitet žene mogu imati posebne potrebe i biti izloženije diskriminacijama na višestrukoj osnovi;

AB.     budući da žene u mnogim slučajevima iz različitih složenih razloga koji uključuju psihološke, gospodarske, socijalne i kulturne čimbenike ne prijavljuju rodno uvjetovano nasilje koje su pretrpjele i zbog toga što također imaju manjak povjerenja u sposobnost policije, pravosudnog sustava te socijalnih i zdravstvenih službi da im na konkretan način pomognu; budući da u nekim slučajevima tijela smatraju da je rodno uvjetovano nasilje obiteljski problem i da se stoga se može riješiti na toj razini;

AC.     budući da politika na području reproduktivnog zdravlja mora biti u središtu te rasprave;

AD.     budući da je ključno prikupiti usporedive razvrstane kvalitativne i kvantitativne podatke kojima se obuhvaćaju svi aspekti problema kako bi se razumio stvaran razmjer nasilja nad ženama u Uniji i stoga proizvele učinkovite politike;

AE.     budući da je Europski parlament 12. prosinca 2012. odbio prijedlog Komisije o Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o europskoj statistici o zaštiti od kaznenih djela[16], ponovno ukazujući na potrebu za novim prijedlogom zakonodavstva EU-a kojim bi se uspostavio dosljedan sustav za prikupljanje statističkih podataka o nasilju nad ženama u državama članicama, i budući da je Vijeće u svojim zaključcima iz prosinca 2012. pozvalo da se poboljša prikupljanje i širenje usporedivih, pouzdanih i redovito ažuriranih podataka o svim oblicima nasilja nad ženama na nacionalnoj razini i na razini EU-a;

AF.     budući da je sakaćenje ženskih spolnih organa (FGM) međunarodno priznato kao kršenje ljudskih prava, oblik mučenja djevojčica i žena i da odražava duboko ukorijenjenu nejednakost između spolova. budući da FGM predstavlja ekstreman oblik diskriminacije žena i da se gotovo uvijek izvršava na maloljetnicama te budući da je to kršenje prava djece;

AG.     budući da se prostitucija može smatrati vrstom nasilja nad ženama zbog učinka koji ima na njihovo fizičko i mentalno zdravlje, posebno u slučajevima prisilne prostitucije i trgovanja ženama u svrhu prostitucije;

AH.     budući da unutar granica Europske unije jača opasan trend ubojstava iz časti, koji najviše pogađa mlade djevojke;

AI. budući da se zlostavljanje starijih prepoznaje na međunarodnoj razini kao kršenje ljudskih prava starijih žena, kao i potreba sprječavanja i borbe protiv zlostavljanja starijih u svim zemljama EU-a;

AJ. budući da se donošenjem smjernica EU-a o nasilju nad ženama i djevojčicama te borbi protiv svih oblika diskriminacije žena i djevojčica kao i posebnog poglavlja o zaštiti žena od rodno uvjetovanog nasilja u strateškom okviru i akcijskom planu o ljudskim pravima EU-a pokazuje jasna politička volja EU-a da pitanje prava žena postavi kao prioritet i da poduzme dugoročne mjere u tom području; budući da se usklađivanjem unutarnjih i vanjskih dimenzija politika koje se tiču ljudskih prava katkad može otkriti raskorak između riječi i djelovanja;

AK.    budući da se prema izvješćima organizacije „Amnesty International” sakaćenjem ženskih spolnih organa pogađa stotine tisuća žena i djevojčica u Europi te budući da se često navodi brojka od 500 000 žrtava; budući da se razlikama između zakonskih odredbi u državama članicama dovodi do fenomena takozvanog „prekograničnog turizma radi sakaćenja ženskih spolnih organa” u EU-u;

AL.     budući da EU treba i dalje surađivati s trećim zemljama kako bi se iskorijenila nasilna praksa sakaćenja ženskih spolnih organa; budući da one države članice i treće zemlje čijim se nacionalnim zakonodavstvom kriminalizira sakaćenje ženskih spolnih organa moraju djelovati na temelju tog zakonodavstva;

1.  traži od Komisije da do kraja 2014. na osnovi članka 84. Ugovora o funkcioniranju Europske unije podnese prijedlog akta o uspostavi mjera za promicanje i potporu djelovanja država članica na području sprečavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, u skladu s detaljnim preporukama u Prilogu;

2.  poziva Komisiju da podnese revidirani prijedlog Uredbe o europskoj statistici koji bi obuhvaćao nasilna kaznena djela bilo koje vrste nad ženama i uključivao dosljedan sustav za prikupljanje statističkih podataka o rodno uvjetovanom nasilju u državama članicama;

3.  traži od Vijeća da aktivira prijelaznu klauzulu donošenjem jednoglasne odluke o utvrđivanju nasilja nad ženama i djevojčicama (i drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja) kao vrsta kaznenog djela navedenih u članku 83. stavku 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije;

4.  poziva Komisiju da promiče nacionalne ratifikacije i da pokrene postupak za pristupanje EU-a Konvenciji iz Istanbula o nasilju nad ženama, nakon ispitivanja mogućeg učinka i dodane vrijednosti potonjeg;

5.  poziva Komisiju da predstavi strategiju i akcijski plan za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama na razini cijelog EU-a, kako je predviđeno Akcijskim planom za provedbu Štokholmskog programa iz 2010. u cilju opipljive i djelotvorne zaštite integriteta, jednakosti (članak 2. UEU-a) i dobrobiti (članak 3. stavak 1. UEU-a) žena na području slobode, sigurnosti i pravde, usredotočujući se osobito na osvješćivanje žena o njihovim pravima te muškaraca i dječaka (od rane dobi) o potrebi poštovanja fizičkog i psihološkog integriteta žena, kako bi se pomoglo u sprječavanju takvog nasilja, naglašavajući potrebu da se policijske i sudske službe prikladno osposobi za hvatanje ukoštac s posebnim izazovima rodno uvjetovanog nasilja, i potičući države članice da se dogovaraju kako bi pomogle žrtvama da ponovo izgrade svoj život i povrate samopouzdanje kako bi se zaštitile od buduće ranjivosti ili ovisnosti; smatra da bi se tom strategijom trebala pridati posebna pozornost ugroženim skupinama poput starijih osoba, osoba s invaliditetom, imigranata i LGBT (lezbijskih, homoseksualnih, biseksualnih i transrodnih) osoba te da bi trebala sadržavati i mjere za pružanje potpore djeci koja su svjedočila nasilju i priznati ih kao žrtve zločina;

6.  poziva Komisiju na promicanje suradnje između država članica i ženskih nevladinih organizacija i organizacija kako bi se pripremila i provela učinkovita strategija za iskorjenjivanje nasilja nad ženama;

7.  potiče Komisiju da poduzme prve korake prema uspostavi Europskog opservatorija za nasilje nad ženama i djevojčicama na temelju postojećih institucionalnih struktura (Europski institut za jednakost spolova (EIJS) i pod vodstvom koordinatora EU-a za nasilje nad ženama i djevojčicama;

8.  traži od Komisije da u sljedeće tri godine uspostavi Europsku godinu za iskorjenjivanje nasilja nad ženama i djevojčicama kako bi se podigla svijest građana i svih političara o tom raširenom problemu koji pogađa sve države članice u svrhu predstavljanja jasnog plana aktivnosti za iskorjenjivanje nasilja nad ženama;

9.  poziva Komisiju i države članice da poduzmu mjere kako bi se zaustavilo nekažnjavanje femicida i bilo koje vrste nasilja nad ženama poboljšanjem pristupa žena pravosuđu, zaustavljanjem nekažnjavanja počinitelja, razvrstavanjem podataka tijekom njihova prikupljanja i podupiranjem nacionalnih mogućnosti i pomoći;

10. poziva države članice da ratificiraju Konvenciju iz Istanbula što je ranije moguće, budući da je to jedan od najrazrađenijih međunarodnih instrumenata za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;

11. poziva države članice da pravno klasificiraju rodno uvjetovano nasilje i ubijanje žena kao femicid i razviju zakonski okvir za iskorjenjivanje istog;

12. potiče države članice da usvoje, a nakon toga i provode nacionalno zakonodavstvo kojim se kriminaliziraju svi oblici nasilja nad ženama;

13. poziva države članice na borbu protiv ubojstava iz časti pružanjem obrazovanja i skloništa za moguće žrtve i mobiliziranjem kampanja za podizanje svijesti o izrazitom obliku kršenja ljudskih prava i brojnim tragičnim smrtima zbog ubojstava iz časti;

14. poziva države članice da prenesu direktive 2012/29/EU, 2011/99/EU[17], 2011/92/EU i 2011/36/EU[18] te poziva Komisiju da pomno nadzire njihovu primjenu;

15. poziva države članice i dionike koji surađuju s Komisijom da pomognu u širenju informacija o programima EU-a i mogućim sredstvima u sklopu istih za borbu protiv nasilja nad ženama;

16. podsjeća da nasilje nad ženama nije ograničeno na područje Europe; oštro osuđuje kontinuiranu uporabu seksualnog nasilja nad ženama kao sredstva ratovanja i poziva Komisiju i države članice da u programima suradnje i razvoja pristupe rješavanju pitanja nasilja nad ženama; naglašava da treba učiniti više kako bi se osiguralo poštovanje međunarodnog prava, pristup odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi i psihološkoj podršci za žene i djevojčice koje su zlostavljane u sukobima te zaštita žrtava;

17. poziva Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD) da osmisli detaljan akcijski plan za iskorjenjivanje svih oblika nasilja nad ženama; traži od ESVD-a da surađuje s trećim zemljama na iskorjenjivanju rodno uvjetovanih ubojstava žena ili femicida;

18. poziva EU da uvjetovanom pomoći osigura da treće zemlje štite žene i djevojčice od svih oblika mučenja; poziva Vijeće da privremeno obustavi pomoć zemljama u kojima se vrši nasilje nad ženama i djevojčicama te da pomoć usmjeri na podršku žrtvama; poziva Komisiju da osigura da se svim novim sporazumima o slobodnoj trgovini s trećim zemljama predvide stroga pravila kojima se štite žene i djevojčice;

19. poziva EU da u svojim dijalozima o ljudskim pravima s trećim zemljama promiče prevenciju, istragu i kazneni progon svakog nasilja nad ženama, posebno onog koje je počinjeno nad zajednicom LGBT koja može biti ugroženija nasiljem i kršenjem ljudskih prava;

20. potvrđuje da preporuke poštuju temeljna prava, načelo supsidijarnosti i načelo proporcionalnosti;

21. smatra da bi da se financijski učinak traženog prijedloga trebao pokriti proračunom Unije, Dijelom III. (osiguravajući potpunu komplementarnost s postojećom proračunskom linijom koja se odnosi na predmet prijedloga);

22. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju i priložene detaljne preporuke proslijedi Komisiji i Vijeću te parlamentima i vladama država članica, Vijeću Europe i Europskom institutu za jednakost spolova.PRILOG PRIJEDLOGU REZOLUCIJE:DETALJNE PREPORUKE O SADRŽAJU TRAŽENOG PRIJEDLOGA

Preporuka 1. o cilju i području primjene Uredbe koja se treba donijeti

Cilj Uredbe trebao bi biti uspostava mjera za promicanje i potporu djelovanja država članica na području sprečavanja rodno uvjetovanog nasilja.

Rodno uvjetovano nasilje trebalo bi se smatrati (kao što je već navedeno u Direktivi 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda prava, potpore i zaštite žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP) nasiljem koje je usmjereno protiv osobe zbog njezina spola, spolnog identiteta ili spolnog izraza ili koje nerazmjerno pogađa osobe određenog spola. Ono žrtvama može prouzročiti tjelesnu, spolnu, emocionalnu ili psihičku štetu ili ekonomski gubitak te može uključivati nasilje u bliskim vezama, spolno nasilje (uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje i uznemiravanje), trgovanje ljudima, ropstvo i različite oblike štetnih praksi kao što su prisilan brak, sakaćenje ženskih spolnih organa i takozvane „zločine iz časti”.

Preporuka 2. o preventivnim mjerama i mjerama za borbu

Države članice trebale bi razviti niz mjera za prevenciju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojčicama. One bi trebale:

–   izraditi, provoditi i ocjenjivati godišnje sveobuhvatne strategije i programe, uključujući javne programe obrazovanja i usavršavanja za nastavnike i stručnjake u rekreativnom sektoru s ciljem uklanjanja prepreka kojim se ženama i djevojčicama onemogućuje potpuno ostvarivanje njihovih prava i sloboda bez nasilja te s ciljem postizanja duboke promjene u društvenim i kulturnim stavovima;

–   provoditi relevantna istraživanja o rodno uvjetovanom nasilju, uključujući o uzrocima i motivima nasilja, te prikupljati podatke i provoditi njihovu analizu, istodobno poduzimajući napore za usklađivanje kriterija za evidenciju rodno uvjetovanog nasilja, tako da su prikupljeni podaci usporedivi;

–   organizirati sustavno osposobljavanje za službenike i stručnjake koji bi se mogli susresti sa slučajevima rodno uvjetovanog nasilja, uključujući policijsko osoblje, osoblje službi socijalne skrbi, službi za dječju skrb (za žrtve ili svjedoke nasilja), zdravstvenih službi te centara za pomoć u nuždi, kako bi se takvi slučajevi otkrili, utvrdili i pravilno riješili uz poseban naglasak na potrebama i pravima žrtava;

–   razmjenjivati stručno znanje, iskustva, informacije i najbolje prakse uz pomoć Europske mreže za sprečavanje kriminala (EUCPN);

–   pokrenuti kampanje za podizanje svijesti (uključujući kampanje posebno usmjerene na muškarce) uz savjetovanje i po potrebi u suradnji s nevladinim organizacijama, udruženjima, medijima i drugim dionicima;

–   stvoriti, ako već ne postoje, i podupirati besplatne nacionalne telefonske linije za pomoć sa specijaliziranim osobljem;

–   osigurati dostupnost specijaliziranih skloništa (osmišljenih kao točke za pomoć pri prvom kontaktu, ali i kao siguran prostor za žene u kojemu se mogu osnažiti) te ih opremiti infrastrukturom i odgovarajuće osposobljenim osobljem, nudeći mjesta za najmanje jednu ženu po 10 000 stanovnika;

–   osigurati potporu ženskim nevladinim organizacijama i civilnom društvu koje radi na sprječavanju rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i djevojčicama;

–   uspostaviti mehanizme za olakšavanje pristupa besplatnoj pravnoj pomoći kojom se žrtvama omogućuje da traže svoja prava diljem Unije;

–   pružiti brze, relevantne informacije žrtvama o dostupnoj zaštiti i pomoći i pravnim mjerama na snazi, naročito kako bi ih se potaklo da svjedoče;

–   stvoriti ili povećati broj sudova koji se posebno bave rodno uvjetovanim nasiljem; osigurati više sredstava i materijala za izobrazbu o rodno uvjetovanom nasilju za suce, državne tužitelje i odvjetnike; poboljšati jedinice stručnjaka u tijelima za provedbu zakona povećanjem broja njihovog osoblja i poboljšanjem njihova osposobljavanja i opreme;

–   jamčiti kažnjavanje napadača u skladu s težinom njihovog kaznenog djela;

–   uspostaviti društvene i gospodarske uvjete koji omogućuju ženama žrtvama nasilja da uživaju neovisnost i samostalnost;

–   predvidjeti specijaliziranu zdravstvenu skrb u javnim zdravstvenim institucijama;

–   svim programima, poduzetim mjerama i akcijama propisno voditi računa o obilježjima žrtava s posebnim potrebama, kao što su maloljetnice, žene s invaliditetom, imigrantice, žene pripadnice manjina, starije žene i one koji nisu kvalificirane ili su slabo kvalificirane ili su ugrožene mogućnošću socijalne isključenosti;

–   osigurati da se žrtvama rodno uvjetovanog nasilja daje prednost pri pristupu socijalnom stanovanju.

Preporuka 3. o nacionalnim izvjestiteljima ili ekvivalentnim mehanizmima

U roku od jedne godine od stupanja na snagu ove Uredbe države članice trebale bi poduzeti potrebne mjere za uspostavljanje nacionalnih izvjestitelja ili jednakovrijednih mehanizama. Zadaci takvih mehanizama trebali bi uključivati provedbu procjena trendova rodno uvjetovanog nasilja, mjerenje rezultata poduzetih mjera za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja na nacionalnoj i lokalnoj razini, prikupljanje statističkih podataka i podnošenje godišnjeg izvješća Europskoj komisiji i nadležnim odborima Europskog parlamenta.

Preporuka 4. o usklađivanju strategije Unije za borbu protiv nasilja nad ženama

Kako bi se doprinijelo usklađenoj i konsolidiranoj strategiji Unije za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, države članice bi trebale prenositi Komisiji informacije iz Preporuke 3.

Preporuka 5. o izvještavanju

Komisija do 31. prosinca svake godine i počevši s godinom nakon stupanja na snagu ove Uredbe podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću u kojem ocjenjuje u kojoj su mjeri države članice poduzele mjere u skladu s ovom Uredbom.

U izvješću se navode poduzete mjere i ističu dobre prakse.

Preporuka 6. o stvaranju foruma civilnog društva

Komisija održava intenzivan dijalog s relevantnim organizacijama civilnog društva i relevantnim nadležnim tijelima koja djeluju na području borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj, europskoj ili međunarodnoj razini i u tu svrhu uspostavlja forum civilnog društva.

Forum će predstavljati mehanizam za razmjenu informacija i dijeljenje znanja. Njime se osigurava prisan dijalog između institucija Unije i relevantnih dionika.

Forum je otvoren relevantnim dionicima u skladu s prvim stavkom i sastaje se najmanje jednom godišnje.

Preporuka 7. o financijskoj potpori

Uredbom bi se trebao uspostaviti izvor financijske potpore u okviru proračuna Unije (Dio III.) za mjere navedene u Preporuci 3.

• [1]       SL C 117 E, 6.5.2010., str. 52.
• [2]       SL C 332 E, 15.11.2013., str. 87.
• [3]       SL C 184 E, 8.7.2010., str. 131.
• [4]       SL C 285 E, 21.10.2010., str. 53.
• [5]       SL C 296 E, 2.10.2012., str. 26.
• [6]       Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0045.
• [7]       SL C 227 E, 4.9.2008., str. 140.
• [8]       SL L 335, 17.12.2011., str. 1.
• [9]       SL C 351, 15.11.2012., str. 21.
• [10]     SL C 59, 23.2.2001., str. 258.
• [11]     SL C 320 E, 15.12.2005., str. 247.
• [12]     SL C 348 E, 21.12.2010., str. 11.
• [13]     PE 504.467.
• [14]     Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda prava, potpore i zaštite žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL L 315, 14.11.2012, str. 57).
• [15]     Stručna skupina Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u obitelji (EZ-TFV), „Završno izvješće o radu”, rujan 2008.
• [16]     Usvojeni tekstovi, P7_TA(2012)0494.
• [17]     Direktiva 2011/99/EU europskog parlamenta i vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu (SL L 338, 21.12.2011., str. 2.).
• [18]     Direktiva 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njezinih žrtava te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/629/PUP (SL L 101, 15.4.2011., str. 1.).

EXPLANATORY STATEMENT

Violence against women is a pervasive violation of human rights and a form of gender-based discrimination. It is the root cause of gender inequality, as it is an obstacle to women’s full participation in economic, social, political and cultural life. Women, who are subject of violence, face long term severe psychological and physical traumas. Besides the significant economic burden it imposes in the form of healthcare costs, policing and legal costs, lost productivity and wages.

Around 20 to 25 per cent of women in Europe have experienced acts of physical violence at least once during their adult lives and over 10 per cent have suffered sexual violence involving the use of force. As many as 45 per cent of women have endured some form of violence; 12 to 15 per cent of women in Europe are victims of domestic violence and seven women die every day in the European Union from it (PE 504.467).

In consequence of economic crisis budget cuts, the most common argument states that countries cannot allocate more resources to fight against and prevent gender based violence. According the studies, the economic cost of violence against women in the EU in 2011 is estimated to EUR 228 billion each year, including EUR 45 billion for services, EUR 24 billion in lost economic output and EUR 159 billion on pain and suffering. The costs of preventive measures are substantially less than the cost of violence (PE 504.467).

Need of an EU legislative act to promote and support the action of Member States in the field of prevention of violence against women

Today in the EU, there is neither a legislative act establishing measures to promote and support the action of Member States in the field of prevention of violence against women, nor a comprehensive strategy to combat violence against women.

Indeed the European Parliament has been insisting for years in favour of a proposal for a Directive on combating violence against women. In 2010 International Women's Day event in the EP was dedicated to VAW. Eva-Britt Svensson's report on "Priorities and outline of a new EU policy framework to fight violence against women" (2010/2209(INI)) adopted on 5 April 2011 called for "a new comprehensive policy approach against gender-based violence, including a criminal-law instrument in the form of a directive against gender-based violence". In 2012, once again the European Parliament called for actions in Sophie In't Veld report on "Equality between women and men in the European Union - 2011" (2011/2244(INI)). In the report adopted on 13 March 2012, the European Parliament insisted on a "need for the Commission to present an EU-wide strategy to end violence against women including a legislative criminal-law instrument to combat gender-based violence as requested by Parliament in several resolutions".

There is indeed an absence of a common understanding, definition and regime on the issue of violence against women in national legislation.

Thus, the outcomes and levels of protection of women and girls against all forms of violence within the 28 EU Member States differ widely. To prevent and protect victims of violence, a minimum harmonization at EU level should sooner or later be put in place, at least in terms of a common and overarching understanding of the phenomenon.

Violence against women has a cross border dimension and needs to be tackled at EU level. Considering people’s mobility in Europe, potential victims should be protected no matter their location in the EU, for instance women from one Member State, living in a second and working in a third EU country. There is a need for minimum standards and common definitions, need for common action to combat violence against women and ensure that more than half of the EU population fully benefits of the right of free movement across the EU.

The legislative act has to promote and support the action of Member States in the field of prevention of violence (namely for gathering and exchanging information, training of the officials involved, exchange of experiences and good practices, awareness raising and funds.).

The EU should therefore become the leading international actor in preventing gender based violence and serve as a successful example for those around the world who are fighting (legislatively; culturally and politically) for eradication of violence against women and against gender-based discrimination.

The Rapporteur considers that the Regulation is the best tool to reach such aim, since it is a self-executing instrument, it does not require any implementing measures and becomes immediately enforceable as law in all Member States.

Problems to collect data on VAW

Today at EU level, there is evident lack of available and systematically collected data on violence against women. First, it is very difficult to measure the true extent of violence against women as most incidences of domestic violence and sexual assault go unreported. Second, it is difficult to provide comparable analysis as there is no agreed common methodology for obtaining administrative data.

The Parliament has in several resolutions urged Member States to provide data on VAW and has requested the Fundamental Rights Agency, in November 2011, to collect comparable data on VAW[1]. Moreover, the Council has in its conclusion from December 2012 called to improve the collection and dissemination of comparable, reliable and regularly updated data concerning all forms of VAW at both national and EU level.

There is therefore still a need for a new proposal for EU legislation which establishes a coherent system for collecting statistics on VAW in the Member States. Furthermore, the complexity of governmental systems in some EU Member States can have an impact on how offences are defined in legislation, how data collection is organised or what the measures available for protection and prevention are. The Rapporteur insists on the need of common methodology for obtaining data on VAW and urges the Commission to submit a revised proposal for a Regulation on European statistics that would as well include a coherent system for collecting statistics on VAW in the Member States, taking into account FRA work in collecting comparable data through its EU-wise survey.

Passerelle clause

The Rapporteur suggests to activate the passerelle clause, i.e. adopt a unanimous decision identifying gender based violence (including FGM) as an area of crime listed in article 83 §1.

The Lisbon Treaty provided scope for the EU to introduce common provisions in the field of criminal law, with the objective of harmonisation. The EU also has the right to introduce minimum rules concerning the definition of criminal offences and sanctions in the areas of particularly serious crimes with a cross-border dimension, resulting from the nature or impact of such offences. This competence also applies in cases where there is a specific need to reach consensus on how to combat crime. The text of the Treaty makes particular reference to trafficking in human beings and sexual exploitation of women and children. As regards police and judicial cooperation in criminal matters having a cross-border dimension, the European Parliament and the Council are able to establish a minimum common standard.

Female genital mutilations

FGM is recognized internationally as a violation of the human rights of girls and women. It reflects deep-rooted inequality between the sexes, and constitutes an extreme form of discrimination against women. It is nearly always carried out on minors and is a violation of the rights of children. It is, out of doubts, one of the cruellest forms of violence against women. The practice has severe short- and long-term physical and psychological consequences for the victims.

The European Commission launched this year a public consultation on FGM and is currently analysing the 68 replies. This, as well as the report of the European Institute for Gender Equality on FGM, will feed into further policy initiatives, covering both internal and external issues. Those initiatives may be launched around the international day against violence against women (25 November) but the exact format and the content remains to be decided.

The Rapporteur urges the European Commission to propose an EU action plan on FGM, addressing several issues like prevention and protection.

A common EU policy should be adopted for women and girls who seek asylum on the grounds of FGM which takes into account internationally agreed standards and European Asylum Support Office (EASO) could include FGM as an integrated dimension in the work with trainings and information dissemination. EU should furthermore actively address the issue of FGM in its political dialogue with non-member States.

Istanbul Convention

The Rapporteur urges Member States not having done so yet, to ratify the Istanbul Convention on violence against women and urges the Commission to launch the procedure for the accession of the EU to the same instrument, once it has evaluated the impact this would have.

Up to now, the Istanbul Convention is the most far-reaching legal instrument on violence against women and has the potential of effectively preventing and combating violence against women in Europe and beyond. Decisive action is needed in terms of signing and ratifying, and - most importantly - implementing the Council of Europe’s Convention on Violence Against Women and Domestic Violence by individual states and by the European Union. The Convention requires the six-P (policy, prevention, protection, prosecution, provision and partnership) demanded several times by the EP and calls for the involvement of all relevant state agencies and services so that violence are tackled in a coordinated way.

In addition to the legal implications, the accession by the EU to the Istanbul Convention would be a capital political message.

A European observatory on violence

The Rapporteur proposes the extension of EIGE's competences in order to progressively evolve into a European observatory on violence. She thinks that it will be more appropriate to frame it inside EIGE's competences. The Rapporteur decided not to place the issue under the mandate of the EU Anti-Trafficking Coordinator, because it would be understood only as home affairs and trans-border issue, but not as gender equality and human rights issue. It is important that the mandate is placed in the context of gender equality and fundamental rights.

EU Year to End Violence against Women

The Rapporteur suggests the Commission to establish in the next three years an EU Year to End Violence against Women. The aim is raising awareness among citizens.

• [1]     The FRA has proceeded to carry out a survey in 20 EU Member States on gender-based violence, results of which will be published during 2014.

MIŠLJENJE oDBORA ZA GRAĐANSKE SLOBODE, PRAVOSUĐE I UNUTARNJE POSLOVE (14.1.2014)

upućeno Odboru za prava žena i jednakost spolova

o preporukama Komisiji o borbi protiv nasilja nad ženama
(2013/2004(INL))

Izvjestiteljica za mišljenje: Roberta Angelilli

(Inicijativa – članak 42. Poslovnika)

PRIJEDLOZI

Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove poziva Odbor za prava žena i jednakost spolova da kao nadležni odbor u svoj prijedlog rezolucije uključi sljedeće preporuke:

1.      naglašava da bi u skladu s člankom 3. stavkom 2. UEU-a Unija svojim građanima trebala osiguravati područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica na kojem je osigurano slobodno kretanje osoba zajedno s odgovarajućim mjerama u pogledu, među ostalim, sprečavanja i suzbijanja kriminala;

2.      naglašava da se u skladu s člankom 2. UEU-a Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava u društvu u kojem, između ostalog, vrijedi načelo jednakosti žena i muškaraca, kao i dobrobit ljudi (članak 3. stavak 1. UEU-a);

3.      primjećuje da je „nasilje nad ženama” pojam koji se koristi za opisivanje nasilnih činova u kojima je nasilje usmjereno na žene, a primarni je motiv spol žrtve. Nasilni činovi nad ženama brojni su i mogu uključivati, ali nisu ograničeni na, nasilje u bliskim vezama, silovanje, uključujući i silovanje u braku, nasilje zbog miraza, sakaćenje ženskih spolnih organa, bacanje kiseline u lice, prisilni brak, seksualno zlostavljanje, prisilnu prostituciju i pornografiju, trgovanje ženama i prisilna samoubojstva; smatra da nasilje nad ženama predstavlja teško kršenje ljudskih prava te da nikada ne bi trebalo biti opravdano vjerom, kulturom ili tradicijom;

4.      ukazuje na to da pravni okvir utvrđen Ugovorom iz Lisabona otvara nove mogućnosti za snažniju suradnju na području kaznenopravne politike na razini Unije i tako institucijama i državama članicama omogućuje da na čvrstim temeljima zajedno rade na stvaranju zajedničke pravne kulture EU-a, koja poštuje nacionalne pravne sustave i tradicije i ne zamjenjuje ih drugima, za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i njihove diskriminacije;

5.    izražava žaljenje zbog toga što su Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Konvencija iz Istanbula) ratificirale samo tri države članice EU-a; poziva države članice da što prije ratificiraju spomenutu Konvenciju, a Komisiju da pokrene postupak pristupanja EU-a toj Konvenciji;

6.      ističe da su tri nedjeljiva cilja borbe protiv nasilja nad ženama sprečavanje, zaštita i pomoć žrtvama te kazneni progon počinitelja zločina;

7.      potiče države članice da usvoje, a nakon toga i provode nacionalno zakonodavstvo kojim se kriminaliziraju svi oblici nasilja nad ženama te poziva Komisiju da na temelju članka 84. UFEU-a donese zakonodavni akt kojim bi se poduprle mjere država članica poduzete na području sprečavanja kriminala; ističe da je za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i za njihovo uklanjanje potrebna sveobuhvatna i multidisciplinarna europska strategija (uključujući socijalne, političke i pravne mjere), kako je predviđeno Akcijskim planom za provedbu Štokholmskoga programa iz 2010., čiji bi cilj trebala biti konkretna i učinkovita zaštita integriteta žena, njihove jednakosti (članak 2. UEU-a) i dobrobiti (članak 3. stavak 1. UEU-a) na području slobode, sigurnosti i pravde; smatra da bi ta strategija trebala pridati posebnu pozornost ranjivim skupinama poput starijih osoba, osoba s invaliditetom, imigranata i LGBT osoba te da bi trebala sadržavati i mjere za pružanje potpore djeci koja su svjedočila nasilju i priznati ih kao žrtve zločina;

8.      ističe da, ako je višekulturna priroda Europe izvor obogaćenja, kulturna pripadnost ne može ni u kom slučaju biti opravdanje za nasilje; izražava posebnu zabrinutost u vezi s diskriminacijom i nasiljem nad ženama zbog njihove pripadnosti nekoj manjini, a posebice etničkim manjinama, ženama s invaliditetom, lezbijkama, biseksualnim, transrodnim ili interseksualnim ženama, ženama koje pripadaju vjerskoj manjini i ženama koje su ranjive zbog svoje mladosti ili starosti; traži od Komisije, Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) i država članica da u svojim aktivnostima u tom pogledu uzmu u obzir višestruku diskriminaciju;

9.    podsjeća da nasilje nad ženama nije ograničeno na područje Europe; oštro osuđuje kontinuiranu uporabu seksualnog nasilja nad ženama kao sredstva ratovanja i poziva Komisiju i države članice da u se programima suradnje i razvoja pozabave pitanjem nasilja nad ženama; naglašava da treba učiniti više kako bi se osigurali poštovanje međunarodnog prava, pristup odgovarajućoj zdravstvenoj skrbi i psihološkoj pomoći za žene i djevojčice koje su zlostavljene u sukobima kao i zaštita žrtava;

10.    smatra da politika na području reproduktivnog zdravlja mora biti u središtu te rasprave;

11.    poziva Vijeće da nasilje nad ženama odredi kao dodatno područje osobito teškog kriminaliteta iz članka 83. stavka 1. UFEU-a zato što u borbi protiv takvih kaznenih djela osobito važno djelovati zajednički radi donošenja minimalnih pravila za definiranje kaznenih djela i sankcija, pri čemu se u prijedlozima odredaba kaznenog materijalnog prava Unije u cijelosti moraju poštovati načela supsidijarnosti i proporcionalnosti; zagovara države članice da kazneno gone počinitelje nasilja nad ženama;

12.    potiče države članice da uvedu vlastite mjere za pomoć djeci koja su bila izložena rodno uvjetovanom nasilju, uzimajući pritom u obzir da taj oblik nasilja, ako se ništa ne poduzme, može ostaviti teške i dugotrajne emotivne i fizičke posljedice te posljedice na ponašanje kod djece koja protiv svoje volje mogu svjedočiti tom nasilju;

13.    naglašava potrebu za rješavanjem rodne diskriminacije u kontekstu višestruke diskriminacije, osiguravanjem provedbe istraga zbog govora mržnje i zločina iz mržnje nad ženama, priznavanjem ubojstava žena zbog njihova roda kao femicida, usvajanjem kaznenog zakonodavstva kojim se zabranjuje poticanje na mržnju po bilo kojoj osnovi, uključujući spol i rod, osiguravanjem prava žrtava zločina iz mržnje nad ženama;

14.    poziva države članice da žrtvama čiji boravišni status ovisi o statusu njihovog bračnog druga ili partnera, kako je priznat unutarnjim pravnim propisima, osiguraju samostalnu dozvolu boravka;

15.    poziva države članice da u svoja nacionalna zakonodavstva prenesu direktive 2012/29/EU, 2011/99/EU, 2011/92/EU i 2011/36/EU te poziva Komisiju da pomno prati njihovu primjenu;

16.    poziva države članice da žrtvama bez odgađanja osiguraju odgovarajuće informacije o zaštiti, pomoći i postojećim pravnim mjerama, uključujući odredbe i važeće smjernice za zaštitu djece, kako bi se ženama omogućilo da prekinu šutnju, usamljenost i začarani krug osjećaja krivnje i straha; smatra da je jača suradnja između policije, pravosuđa i drugih javnih tijela te civilnog društva koje djeluje na području rodno uvjetovanog nasilja važna u poticanju žena na prijavljivanje nasilja i svjedočenje o njemu;

17.    vjeruje da je za učinkovitu borbu protiv nasilja nad ženama potrebna promjena stava o ženama i djevojčicama u društvu jer su žene vrlo često predstavljene u podređenim ulogama, a nasilje nad njima prečesto se tolerira ili se umanjuje njegova težina; u tom smislu ističe da obrazovni sustav može imati primarnu ulogu u promicanju promjena u socijalno-kulturnom ponašanju žena i muškaraca kako bi se stalo na kraj predrasudama, tradicijama, običajima i svim drugim praksama temeljenima na diskriminaciji ili na stereotipnim muškim i ženskim uzorima;

18.    poziva države članice na provedbu mjera za javno informiranje i za podizanje razine svijesti, naglašavajući odgovornost i ključnu ulogu muškaraca i dječaka u postupku uklanjanja nasilja nad ženama; u vezi s tim smatra da je ključno promicati i podupirati politike i kampanje podizanja razine svijesti posebno namijenjene muškarcima i dječacima;

19.    poziva države članice da uz potporu Komisije razmjenjuju najbolje prakse u vezi s nacionalnim strategijama, sredstvima dodijeljenim za njihovu provedbu, partnerstvima, posebnim projektima, informativnim kampanjama namijenjenima žrtvama i stručnjacima te postignutim rezultatima;

20.      naglašava da je ključno prikupiti razvrstane podatke koje je moguće usporediti prema kvaliteti i količini te ih redovito ažurirati kako bi se shvatio pravi razmjer nasilja nad ženama i njegove posljedice te na temelju toga razvile djelotvorne politike, strategije i mjere;

21.      pozdravlja Program za prava, jednakost i građanstvo za razdoblje 2014. − 2020.,        kojemu je cilj, između ostaloga, promicanje jednakosti između žena i muškaraca i   borba protiv svih oblika nasilja nad djecom, ženama i ostalim ugroženim skupinama te   zaštita žrtava od takvog nasilja;

REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJA U ODBORU

Datum usvajanja	9.1.2014
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	47 2 0
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Jan Philipp Albrecht, Roberta Angelilli, Edit Bauer, Emine Bozkurt, Salvatore Caronna, Philip Claeys, Carlos Coelho, Ioan Enciu, Frank Engel, Cornelia Ernst, Tanja Fajon, Kinga Gál, Kinga Göncz, Nathalie Griesbeck, Sylvie Guillaume, Salvatore Iacolino, Sophia in ‘t Veld, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Timothy Kirkhope, Baroness Sarah Ludford, Svetoslav Hristov Malinov, Véronique Mathieu Houillon, Anthea McIntyre, Claude Moraes, Antigoni Papadopoulou, Judith Sargentini, Birgit Sippel, Csaba Sógor, Renate Sommer, Wim van de Camp, Axel Voss, Renate Weber, Cecilia Wikström, Tatjana Ždanoka, Auke Zijlstra
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Alexander Alvaro, Lorenzo Fontana, Mariya Gabriel, Stanimir Ilchev, Ulrike Lunacek, Hubert Pirker, Zuzana Roithová, Joanna Senyszyn, Marie-Christine Vergiat
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 187. st. 2.	Leonardo Domenici, Christian Engström, Enrique Guerrero Salom, Nadja Hirsch, Olle Ludvigsson

REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJA U ODBORU

Datum usvajanja	23.1.2014
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	18 1 7
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Edit Bauer, Marije Cornelissen, Edite Estrela, Iratxe García Pérez, Zita Gurmai, Mikael Gustafsson, Mary Honeyball, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Constance Le Grip, Astrid Lulling, Elisabeth Morin-Chartier, Krisztina Morvai, Angelika Niebler, Siiri Oviir, Antonyia Parvanova, Joanna Senyszyn, Joanna Katarzyna Skrzydlewska, Marina Yannakoudakis, Inês Cristina Zuber
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Izaskun Bilbao Barandica, Anne Delvaux, Iñaki Irazabalbeitia Fernández, Nicole Kiil-Nielsen, Christa Klaß, Angelika Werthmann
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 187. st. 2.	Elisabetta Gardini, Anna Hedh