Nema vremenskog ograničenja za podnošenje prijedloga Komisije.

Kolegij povjerenika prihvaća prijedloge Komisije pisanim postupkom (bez rasprave) ili usmenim postupkom (s raspravom). Ako je potrebno glasovanje, Komisija odlučuje običnom većinom.

1. Ako mislite da EU treba pokrenuti zakonodavni postupak, imate nekoliko mogućnosti:

   1. pokrenuti građansku inicijativu – ako tijekom godine prikupite najmanje milijun potpisa građana EU-a iz najmanje sedam država članica, možete zatražiti od Europske komisije da djeluje u području koje je u njezinoj nadležnosti.
      Više o građanskoj inicijativi

   2. lobiranje kod vašeg zastupnika EP-a koji može

      1. pokrenuti postupak kojim Parlament traži od Komisije da pripremi prijedlog zakonodavnog akta. To je moguće samo u slučajevima kada Parlament smatra da je zakonodavni akt EU-a potreban radi lakše provedbe Ugovora. Ako Komisija odbije podnijeti prijedlog, svoju odluku mora obrazložiti.

      2. zatražiti od parlamentarnog odbora da sastavi izvješće na vlastitu inicijativu kojim se nakon prihvaćanja u Parlamentu, iako nije obvezujuće, može izvršiti pritisak na Komisiju da pripremi nove prijedloge.

      3. postaviti pitanje Komisiji na temelju kojeg ona može uzeti zakonodavstvo u razmatranje.
         Više o pitanjima

   3. podnošenje predstavke Europskom parlamentu.
      Više o predstavkama

2. Čim Komisija počne pripremati ili mijenjati zakonodavstvo, obično pokreće postupak javnog savjetovanja kako bi zainteresirane strane i stručnjaci mogli dati svoja mišljenja.
   Više o javnim savjetovanjima

Dokument koji predlaže Komisija je Prijedlog uredbe (ili direktive ili odluke) Europskog parlamenta i Vijeća o [predmet].

Referentna oznaka dokumenta je COM(četveroznamenkasta oznaka godine)četveroznamenkasti broj.

Komisija Jean-Claudea Junckera (2014. – 2019.) predstavila je 396 prijedloga u okviru redovnog zakonodavnog postupka, što je manje od 584 prijedloga Komisije Joséa Manuela Barrosoa (2009. – 2014.), 508 prijedloga prve Barrosove Komisije (2004. – 2009.) i 432 prijedloga Komisije Romana Prodija (1999. – 2004.).

Manji broj prijedloga odražava svjesnu odluku Junckerove Komisije na početku mandata da će „činiti manje, ali (...) učinkovitije”. Značajan broj prijedloga bili su opširni međusektorski dokumenti na kojima su morala raditi dva ili više parlamentarna odbora.

Europska komisija priprema zakonodavne prijedloge na svoju inicijativu ili na zahtjev drugih institucija EU-a ili država članica ili na temelju građanske inicijative, često nakon javnih savjetovanja. Konačni prijedlog istovremeno se prosljeđuje Europskom parlamentu, Vijeću i nacionalnim parlamentima te, u nekim slučajevima, Odboru regija i Gospodarskom i socijalnom odboru.

1. Redovni zakonodavni postupak počinje podnošenjem zakonodavnog prijedloga Europskom parlamentu i Vijeću.

2. Redovni zakonodavni postupak trenutno se primjenjuje na 85 utvrđenih područja politike i obuhvaća većinu područja nadležnosti EU-a.

3. „Pravo inicijative” ima Europska komisija. Ona je odgovorna za podnošenje većine zakonodavnih prijedloga. Međutim Parlament i Vijeće mogu zatražiti od Komisije da podnese prijedloge, a u nekim točno utvrđenim slučajevima prijedloge mogu podnositi i ostale institucije.

4. Parlament (većinom glasova svojih zastupnika) može zatražiti od Komisije da podnese prijedlog u slučajevima za koje Parlament smatra da je zakonodavstvo EU-a potrebno radi lakše provedbe Ugovora. Ako Komisija odbije podnijeti prijedlog, svoju odluku mora obrazložiti.

5. Vijeće može (običnom većinom) zatražiti od Komisije da provede sve studije koje ministri smatraju poželjnima, radi ostvarenja zajedničkih ciljeva, i da mu podnese odgovarajuće prijedloge.

6. Ugovorima je u sljedećim vrlo specifičnim slučajevima predviđeno pokretanje redovnog zakonodavnog postupka:

   • na inicijativu četvrtine država članica (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima, policijska suradnja)

   • na preporuku Europske središnje banke (određeni članci Statuta Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke)

   • na zahtjev Suda Europske unije (osnivanje specijaliziranih sudova pridruženih Općem sudu koji imaju prvostupanjsku nadležnost u određenim vrstama predmeta ili postupaka u specifičnim područjima, određene odredbe Statuta Suda Europske unije)

   • na zahtjev Europske investicijske banke

7. Prijedlog Komisije također se može temeljiti na Europskoj građanskoj inicijativi.

8. Prijedlog Komisije rezultat je opsežnog procesa savjetovanja koji se može provesti na različite načine (obvezna procjena utjecaja, izvješća stručnjaka, savjetovanje s nacionalnim stručnjacima, međunarodnim organizacijama i/ili nevladinim organizacijama, savjetovanje kroz Zelene i Bijele knjige itd.).

9. Proces savjetovanja pokreće se i među različitim glavnim upravama Komisije kako bi se zajamčilo da svi aspekti dotičnog pitanja budu uzeti u obzir (savjetovanje među sektorskim službama Komisije).

10. Prijedlog Komisije obično usvaja Kolegij povjerenika pisanim postupkom (bez rasprave među povjerenicima) ili usmenim postupkom (o predmetu raspravljaju povjerenici) te se on objavljuje u Službenom listu Europske unije.

11. Komisija podnosi svoj zakonodavni prijedlog (obično prijedlog uredbe, direktive ili odluke) Europskom parlamentu i Vijeću, ali i nacionalnim parlamentima država članica EU-a te, prema potrebi, Odboru regija i Gospodarskom i socijalnom odboru.

Uloga nacionalnih parlamenata

12. U skladu s Protokolom br. 1 o ulozi nacionalnih parlamenata i Protokolom br. 2 o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti uz Ugovor o Europskoj uniji, nacionalni parlamenti imaju na raspolaganju osam tjedana za sastavljanje obrazloženog mišljenja ako smatraju da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti. Svaki nacionalni parlament ima dva glasa. U slučaju dvodomnih parlamentarnih sustava svaki od dvaju domova ima jedan glas.

13. Ako najmanje jedna trećina nacionalnih parlamenata zastupa mišljenje da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti, nacrt mora biti revidiran („žuti karton”). Prag se spušta na jednu četvrtinu ako se radi o nacrtu zakonodavnog prijedloga podnesenog na temelju članka 76. UFEU-a (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima i policijska suradnja). Nakon pregleda na temelju „žutog kartona”, institucija koja je sastavila prijedlog (obično Komisija) može odlučiti da će zadržati, izmijeniti ili povući zakonodavni prijedlog.

14. Nadalje, ako u redovnom zakonodavnom postupku obična većina nacionalnih parlamenata smatra da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti, Komisija mora preispitati nacrt („narančasti karton”). Nakon takvog pregleda, Komisija može odlučiti da će zadržati, izmijeniti ili povući prijedlog. Ako Komisija odluči zadržati prijedlog, mora obrazložiti svoje stajalište. Europski parlament i Vijeće tada moraju, prije zaključenja prvog čitanja, razmotriti je li prijedlog u skladu s načelom supsidijarnosti. Ako Parlament običnom većinom glasova zastupnika ili Vijeće 55 %-tnom većinom glasova svojih članova odluči da prijedlog nije u skladu s načelom supsidijarnosti, od prijedloga se odustaje.

15. Komisija i Vijeće moraju se savjetovati s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija o određenim pitanjima ili kada Vijeće to smatra primjerenim. Na primjer, Gospodarski i socijalni odbor mora dati svoje mišljenje o gospodarskoj i socijalnoj politici, a s Odborom regija je obvezno savjetovanje o pitanjima okoliša, obrazovanja i prometa. Vijeće ili Komisija mogu odrediti vremenski rok za davanje mišljenja. Europski parlament također ima mogućnost savjetovanja s tim dvama odborima. Osim toga, odbori mogu davati mišljenja na vlastitu inicijativu.

Nema vremenskog ograničenja za prvo čitanje u Parlamentu.

Odluke u odborima i na plenarnoj sjednici donose se običnom većinom danih glasova.

Kada je prijedlog upućen Parlamentu, izvjestitelj i „izvjestitelji u sjeni” (zastupnici koje obično imenuje svaki klub zastupnika da bi pratili postupak) obično počinju prikupljati mišljenja zainteresiranih strana. Svoje mišljenje možete podnijeti njima, bilo kojem drugom članu odbora ili bilo kojem zastupniku EP-a.

U fazi razmatranja u odboru amandmane može podnijeti samo punopravni ili zamjenski član odbora, dok amandmane na plenarnoj sjednici mora podnijeti nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika (jedna dvadesetina zastupnika u Parlamentu).

Odbori ponekad organiziraju javna saslušanja u kojima možda možete sudjelovati.

Sjednice odbora i plenarne sjednice prenose se uživo putem interneta. Možete ih pratiti uživo

Možete obavijestiti svog zastupnika EP-a o tome koje podnesene amandmane smatrate korisnima, a koje ne.

Parlament usvaja Stajalište Europskog parlamenta u prvom čitanju.

Tijekom 8. parlamentarnog saziva (2014. – 2019.) Odbor za građanske slobode bio je nadležan za najviše redovnih zakonodavnih postupaka, njih 13 %, a nakon njega Odbor za ekonomsku i monetarnu politiku, za 12 % svih predmeta. Odbori za okoliš i promet obradili su po 11 % svih predmeta.

Za usporedbu, tijekom 7. parlamentarnog saziva (2009. – 2014.) 14 % predmeta u postupku suodlučivanja/redovnom zakonodavnom postupku otišlo je Odboru za okoliš, 11 % Odboru za ekonomsku i monetarnu politiku, a 10 % odborima za međunarodnu trgovinu i građanske slobode.

Predsjednik Europskog parlamenta upućuje prijedlog parlamentarnom odboru koji imenuje izvjestitelja, a on je odgovoran za sastavljanje nacrta izvješća koji sadrži amandmane na predloženi tekst. Odbor glasuje o izvješću i svim amandmanima na njega koje su podnijeli drugi članovi odbora. Europski parlament zatim raspravlja i glasuje o zakonodavnom prijedlogu na plenarnoj sjednici na temelju izvješća odbora i amandmana. Rezultat tog postupka je stajalište Parlamenta u prvom čitanju. Parlament može prihvatiti prijedlog bez ikakvih izmjena ili podnijeti amandmane. Isto tako može odbiti prijedlog Komisije i od nje zatražiti da ga povuče. Stajalište Parlamenta u prvom čitanju prosljeđuje se Vijeću.

1. Kada zakonodavni prijedlog Europske komisije stigne u Europski parlament, predsjednik ga, nakon savjetovanja s nadležnim stručnim službama, prosljeđuje nadležnom odboru.

2. Kojem će se odboru prijedlog uputiti ovisi o temi koja se obrađuje u prijedlogu.

3. Ostalim odborima može biti ponuđena mogućnost da daju svoje mišljenje ako se predmet odnosi i na njih.

4. Ako postoji sukob nadležnosti, na primjer ako su za predmet gotovo u jednakoj mjeri nadležna dva ili više odbora, Konferencija predsjednika odlučuje o postupku na temelju preporuke Konferencije predsjednika odbora.

5. Sporovi oko nadležnosti mogu se riješiti postupcima u kojima sudjeluju pridruženi odbori ili na zajedničkim sastancima odbora i glasovanjem.

6. Pridruženi odbor radi na prijedlogu istovremeno s nadležnim odborom prema zajednički utvrđenom rasporedu. Izvjestitelji obaju odbora utvrđuju koji su dijelovi teksta u njihovoj isključivoj, a koji u zajedničkoj nadležnosti te precizno dogovaraju način suradnje. Izvjestitelji se međusobno informiraju i trebaju usuglasiti tekstove koje predlažu odborima kao i svoje stajalište o amandmanima. Nadležni odbor trebao bi prihvatiti amandmane pridruženog odbora bez glasovanja ako se oni odnose na predmete u isključivoj nadležnosti pridruženog odbora.

7. Ako postoji neslaganje između nadležnog i pridruženog odbora u pogledu nadležnosti, Konferencija predsjednika može odlučiti o tome što je u nadležnosti kojeg odbora ili može odlučiti da se održe zajedničke sjednice odbora ako su za pitanje jednako nadležna oba odbora.

8. U slučaju zajedničkih sjednica odbora, njihovi izvjestitelji sastavljaju zajednički nacrt izvješća koje razmatraju i o kojem glasuju uključeni odbori na zajedničkim sjednicama pod zajedničkim predsjedanjem.

9. Nadležni parlamentarni odbor prvo provjerava pravnu osnovu prijedloga. Može zatražiti mišljenje odbora nadležnog za pravne poslove koji i samoinicijativno može odlučiti provjeriti pravnu osnovu.

10. Ako prijedlog ima financijske implikacije, nadležni odbor također mora provjeriti je li taj prijedlog u skladu s višegodišnjim financijskim okvirom, tj. postoje li za njega dostatna financijska sredstva. Odbor nadležan za proračunska pitanja može i samoinicijativno odlučiti provesti takvu provjeru.

11. Ako nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika smatraju da prijedlog ili njegovi dijelovi nisu u skladu s temeljnim pravima EU-a, on se može uputiti odboru nadležnom za zaštitu temeljnih prava (Odbor za građanske slobode).

12. Kad je odbor proglašen nadležnim za prijedlog, on imenuje izvjestitelja iz redova svojih članova. U praksi koordinatori koji predstavljaju klubove zastupnika odlučuju koji će se klub zastupnika baviti izvješćem. Taj klub predlaže izvjestitelja iz redova svojih članova odbora ili stalnih zamjenika.

13. Izvjestitelji mogu biti izabrani unaprijed na temelju godišnjeg zakonodavnog programa Komisije, čime im se omogućuje praćenje prijedloga u njegovoj pripremnoj fazi, to jest prije podnošenja Parlamentu.

14. Ostali klubovi zastupnika mogu imenovati svog izvjestitelja u sjeni koji je odgovoran za sastavljanje stajališta tog kluba i praćenje izvjestiteljeva rada.

15. Izvjestitelj vodi prijedlog kroz različite etape postupka i savjetuje odbor (u fazi razmatranja u odboru) i Parlament u cjelini (u fazi plenarne sjednice) o općem pristupu.

16. Izvjestitelj je odgovoran za predstavljanje nacrta izvješća odboru, uključujući i njegove/njezine izmjene prijedloga Komisije.

17. Parlamentarni odbor obično se sastaje nekoliko puta radi razmatranja nacrta izvješća.

18. Ako se radi o kontroverznim ili „stručnim” predmetima, nije neuobičajeno organizirati saslušanja sa stručnjacima ili naručiti studije ili procjene utjecaja.

19. Za vrijeme rasprava u odboru Komisija može braniti svoj prijedlog i odgovarati na pitanja članova odbora.

20. Budući da Vijeće prima prijedlog Komisije i počinje raditi na njemu u isto vrijeme kad i Parlament, odbor obično traži od Komisije i Vijeća da ga izvještavaju o napretku prijedloga u Vijeću i njegovim radnim skupinama.

21. Pridruženi odbori i odbori koji daju mišljenje iznose svoja mišljenja vodećem odboru.

22. Svaki punopravni ili zamjenski član odbora može podnijeti amandmane u roku koji odredi nadležni odbor. Svi amandmani podliježu glasovanju u nadležnom odboru koji odluke donosi običnom većinom.

23. Prije nego što prijeđe na konačno glasovanje o prijedlogu zakonodavnog akta, nadležni odbor traži od Komisije da iznese svoje stajalište o svim amandmanima koje je usvojio odbor te traži od Vijeća da iznese svoje primjedbe.

24. Kada odbor usvoji izvješće, ono se stavlja na dnevni red plenarne sjednice.

25. Klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika može podnijeti amandmane na izvješće i staviti ih na glasovanje na plenarnoj sjednici. Rok za podnošenje novih amandmana na plenarnoj sjednici u pravilu istječe u podne u srijedu u tjednu koji prethodi sjednici.

26. Na plenarnoj sjednici raspravlja se o zakonodavnom prijedlogu na temelju izvješća koje je sastavio nadležni odbor, uključujući sve predložene amandmane, nacrt zakonodavne rezolucije i, prema potrebi, obrazloženje izvjestitelja.

27. Tijekom rasprave na plenarnoj sjednici prije glasovanja prisutni povjerenik objavljuje i obrazlaže stajalište Komisije o svim podnesenim amandmanima. Stajalište Komisije o amandmanima Parlamenta odobrava kolegij povjerenika.

28. Parlament prvo glasuje o amandmanima na prijedlog Komisije. Potom glasuje o prijedlogu, izmijenjenom ili neizmijenjenom, nakon čega slijedi glasovanje o amandmanima na nacrt zakonodavne rezolucije, ako su podneseni. Zakonodavna rezolucija sadrži samo izjavu u kojoj se navodi prihvaća li Parlament prijedlog ili ga odbija ili mijenja. Može uključivati posebne zahtjeve, koji se obično upućuju drugim institucijama, ili pojašnjenja.

29. O svemu gore navedenom odlučuje se običnom većinom tj. većinom danih glasova.

30. Parlament može:

    • odbiti prijedlog u cjelini

    • odobriti prijedlog bez amandmana

    • odobriti prijedlog s amandmanima

31. Prije glasovanja o amandmanima predsjednik može pozvati Komisiju da iznese svoje stajalište te pozvati Vijeće da iznese primjedbe.

32. Ako se prijedlog za odbijanje prijedloga koji je podnio nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika usvoji, predsjednik Parlamenta zatražit će od Komisije da povuče svoj prijedlog. Ako Komisija to učini, zakonodavni postupak se obustavlja. Ako Komisija to odbije učiniti, Parlament može predmet ponovno uputiti odboru. Parlament također može odlučiti da to učini ako prijedlog Komisije, u izmijenjenom ili nekom drugom obliku, ne dobije većinu danih glasova.

33. Predsjednik kao stajalište Parlamenta šalje Vijeću i Komisiji tekst prijedloga koji je odobrio Parlament zajedno s priloženom rezolucijom.

34. Kada Parlament zaključi svoje prvo čitanje, Komisija može usvojiti „izmijenjeni prijedlog” kojim je obuhvaćen određen broj amandmana Parlamenta.

35. Ugovorom nije utvrđeno vremensko ograničenje za prvo čitanje u Parlamentu.

Pregovori između Parlamenta i Vijeća

36. Nakon potpisivanja Ugovora iz Amsterdama redovni zakonodavni postupak moguće je zaključiti u prvom čitanju. Posljednjih godina postizanje dogovora u prvom čitanju sve je češći trend. Kako bi se dogovor postigao, suzakonodavci (Parlament i Vijeće) moraju pregovarati, osim ako obje institucije ne odobre prijedlog Komisije bez amandmana ili se ne slože oko malih tehničkih amandmana za koje nisu potrebni pregovori.

37. Ako odbor želi započeti pregovore s Vijećem s ciljem postizanja dogovora u prvom čitanju, može apsolutnom većinom donijeti i odluku o pregovaranju nakon donošenja izvješća.

38. Izvješće odbora predstavlja mandat i objavljuje se na plenarnoj sjednici. Zastupnici potom imaju 24 sata za ulaganje prigovora. Ako u tom roku nema prigovora, odbor može započeti pregovore. U slučaju prigovora, o mandatu se glasuje na plenarnoj sjednici: mandat može odobriti obična većina zastupnika u Parlamentu. Ako se mandat odbije, izvješće odbora i sve izmjene stavljaju se na dnevni red sljedeće plenarne sjednice, na kojoj Parlament može usvojiti stajalište u prvom čitanju ili ponovno uputiti prijedlog odboru na pregovaranje (na temelju amandmana podnesenih na plenarnoj sjednici) ili na ponovno razmatranje.

39. Odbor isto tako odmah može tražiti mandat na plenarnoj sjednici. U tom slučaju odbor podnosi svoje izvješće na plenarnoj sjednici, na kojoj se, prije nego što završi glasovanje u prvom čitanju Parlamenta, može odlučiti da se predmet vrati odboru na pregovore, zajedno sa svim amandmanima donesenima na plenarnoj sjednici.

40. Na međuinstitucijskim pregovorima o zakonodavnim prijedlozima pregovaračkim timom Parlamenta predsjeda predsjednik nadležnog odbora, dok izvjestitelj za određeni postupak ima vodeću ulogu u obrani stajališta Parlamenta. Tim uključuje i izvjestitelje u sjeni iz klubova zastupnika.

41. Ako su pregovori uspješni, predsjedatelj Odbora stalnih predstavnika u Vijeću (Coreper), koji priprema odluke Vijeća, poslat će pismo predsjedniku nadležnog parlamentarnog odbora, kojim se Vijeće obvezuje prihvatiti amandmane Parlamenta ako su oni u skladu s kompromisom koji su zajednički utvrdili Vijeće i Parlament.

42. Privremeni sporazum mora se odobriti u nadležnom odboru običnom većinom glasova. Potom ga nadležni odbor podnosi na usvajanje na plenarnoj sjednici.

43. Privremeni sporazumi imaju prioritet na plenarnoj sjednici. Glasovanja o tim sporazumima održavaju se nakon glasovanja o prijedlozima za odbijanje, ali u pravilu prije glasovanja o amandmanima.

Nema vremenskog ograničenja za prvo čitanje u Vijeću.

Vijeće donosi odluku kvalificiranom većinom osim ako se njegovo stajalište razlikuje od stajališta Komisije, u kojem slučaju je potrebna jednoglasna odluka.

Saznajte koje je stajalište vaše vlade o predloženom zakonodavnom aktu i pošaljite svoje komentare i razmišljanja nadležnim nacionalnim tijelima.

Ako Vijeće usvoji stajalište Parlamenta bez izmjena, zakonodavni akt se donosi i objavljuje kao Direktiva (ili Uredba ili Odluka) Europskog parlamenta i Vijeća.

Ako Vijeće predloži izmjene stajališta Parlamenta u prvom čitanju, dokument koji iz toga proizlazi je Stajalište Vijeća u prvom čitanju.

Tijekom parlamentarnog saziva 2014. – 2019. 89 % predmeta dogovoreno je u prvom čitanju, u odnosu na 85 % u parlamentarnom sazivu 2009. – 2014., 72 % u sazivu 2004. – 2009. i 29 % u sazivu 1999. – 2004.

Prosječno vrijeme za donošenje prijedloga Komisije u prvom čitanju, od objave do potpisivanja nakon donošenja akta, bilo je nešto manje od 18 mjeseci u parlamentarnom sazivu 2014. – 2019., u odnosu na 17 mjeseci u sazivu 2009. – 2014., 16 mjeseci u sazivu 2004. – 2009. i 11 mjeseci u sazivu 1999. – 2004.

Pripremne aktivnosti u Vijeću odvijaju se istovremeno s prvim čitanjem u Parlamentu, ali Vijeće može samo formalno provesti svoje prvo čitanje na temelju stajališta Parlamenta. Vijeće može: prihvatiti stajalište Parlamenta te se u tom slučaju zakonodavni akt smatra donesenim; ili donijeti izmjene stajališta Parlamenta, što predstavlja stajalište Vijeća u prvom čitanju koje se upućuje Parlamentu na drugo čitanje.

1. Prijedlog Komisije upućuje se Vijeću u isto vrijeme kad i Europskom parlamentu.

2. Pripremne aktivnosti u Vijeću stoga se odvijaju istovremeno s aktivnostima Europskog parlamenta, ali Vijeće može usvojiti svoje stajalište tek nakon što se izjasnio Parlament.

3. Institucije se potiče da razmjenjuju informacije o napretku i vremenskom rasporedu pregovora u okviru redovnog zakonodavnog postupka.

4. Kao i u slučaju Parlamenta, nema vremenskog ograničenja za prvo čitanje u Vijeću.

5. Odluke Vijeća pripremaju se u posebnim radnim skupinama koje su sastavljene od predstavnika država članica i kojima predsjeda predstavnik države koja obnaša funkciju šestomjesečnog rotirajućeg predsjedništva, uz pomoć tajništva Vijeća. Radne skupine podnose izvješće Odboru stalnih predstavnika (Coreper I. ili II.), koji priprema svaku odluku Vijeća koja se donosi na ministarskoj razini.

6. Prije postizanja stajališta u prvom čitanju Vijeće može postići načelni dogovor koji se obično naziva općim pristupom.

   1. On može predstavljati mandat Vijeća za pregovore s Parlamentom.

   2. Češći je slučaj da Vijeće usvoji mandat za pregovaranje u Odboru stalnih predstavnika (Coreper). Kada pregovori s Parlamentom završe, ili kada nema pregovora, Vijeće prvo postigne „politički dogovor”, kojim utvrđuje širok okvir svojeg predloženog stajališta u prvom čitanju. Pojedinosti toga dogovora tada razrađuje radna skupina, potvrđuju pravnici lingvisti (pravni stručnjaci za svaki jezik koji nadziru pravnu i jezičnu ispravnost tekstova), a Vijeće ga formalno usvaja kao stajalište u prvom čitanju na jednoj od sljedećih sjednica.

   U oba slučaja Vijeće konačno utvrđuje svoje stajalište tek nakon što primi amandmane Parlamenta u prvom čitanju i izmijenjeni prijedlog Komisije koji je iz njih proizašao.

7. Stajalište u prvom čitanju može biti usvojeno bez rasprave ako je dogovor postignut u pripremnoj fazi (točka „A” dnevnog reda) ili nakon rasprave (točka „B”) ili, u iznimnim slučajevima, pisanim postupkom. U prva dva slučaja rasprave su javne.

8. Vijeće donosi odluke kvalificiranom većinom, osim o pitanjima oporezivanja, socijalne sigurnosti, inozemne politike, obrane i operativne policijske suradnje kada je potrebna jednoglasnost.

9. Moguća su četiri scenarija za prvo čitanje u Vijeću:

   Kad je akt donesen, podnosi se na potpis predsjednicima i glavnim tajnicima Parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.

   3. Iako to nije izričito utvrđeno Ugovorom, opće je prihvaćeno da Vijeće može kvalificiranom većinom odbiti prijedlog Komisije u cjelini.

      Komisija može u svakom trenutku tijekom prvog čitanja odlučiti povući ili izmijeniti svoj prijedlog.

   4. Ako Vijeće ne usvoji sve amandmane Parlamenta ili želi dodati vlastite izmjene, ono zauzima stajalište u prvom čitanju.

10. Tekst stajališta u prvom čitanju dostavlja se Parlamentu zajedno s obrazloženjem i svim izjavama Vijeća i/ili Komisije za zapisnik Vijeća. Komisija obavještava Parlament o svom stajalištu.

11. Parlament se obično obavještava o stajalištu Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici koja slijedi nakon formalnog usvajanja stajališta. Vremenska ograničenja utvrđena Ugovorom za kasnije etape postupka počinju teći nakon što Parlament objavi primitak stajališta Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici (dan nakon objave, koja je obično u četvrtak).

12. Kad god je to moguće, u razdoblju između političkog dogovora i službene obavijesti o stajalištu Vijeća u prvom čitanju uspostavljaju se neformalni kontakti kako bi se olakšalo postizanje (ranog) dogovora u drugom čitanju (koji se još naziva „usuglašeno stajalište u prvom čitanju”)

Pregovori između institucija EU-a

Kada suzakonodavci nastoje postići dogovor u prvom čitanju, organiziraju neformalne sastanke na kojima sudjeluju predstavnici Parlamenta (izvjestitelj i izvjestitelji u sjeni), Vijeća (predsjednik radne skupine i/ili Corepera, ponekad i ministar) i Komisije (uprava odgovorna za predmet, nekada i nadležni povjerenik). Ti su sastanci poznati kao trijalozi.

Cilj je osigurati da amandmani Parlamenta usvojeni na plenarnoj sjednici budu prihvatljivi Vijeću. Komisija često ima ulogu posrednika u pogledu kompromisnih tekstova.

Suzakonodavci često pregovaraju i nakon prvog čitanja u Parlamentu, no prije nego što Vijeće donese svoje stajalište u prvom čitanju. Ako su uspješni, ti pregovori vode do takozvanih sporazuma u ranoj fazi drugog čitanja jer će stajalištem Parlamenta u drugom čitanju, koje će biti istovjetno stajalištu Vijeća u prvom čitanju, završiti zakonodavni postupak.

Za razliku od pregovora u prvom čitanju, mandat Parlamenta bit će njegova stajališta u prvom čitanju. Ako su pregovori uspješni, predsjedatelj nadležnog parlamentarnog odbora poslat će pismo predsjedatelju Corepera, kojim se Parlament obvezuje prihvatiti amandmane Vijeća ako su oni u skladu s dogovorenim kompromisom.

Privremeni sporazum mora se odobriti u nadležnom odboru običnom većinom glasova. Potom ga nadležni odbor podnosi na usvajanje na plenarnoj sjednici.

Parlament ima tri mjeseca za drugo čitanje, uz mogućnost produljenja za mjesec dana.

Nadležni parlamentarni odbor donosi odluku običnom većinom danih glasova.

Na plenarnoj sjednici odluka se donosi običnom većinom danih glasova ako se njome prihvaća stajalište Vijeća u prvom čitanju bez amandmana. Odluka o amandmanima ili o odbijanju stajališta Vijeća mora biti donesena apsolutnom većinom glasova zastupnika EP-a.

Mogućnost izmjena nacrta teksta je minimalna. Amandmani su ograničeni na slučajeve kada se njima vraćaju prethodni amandmani Parlamenta, postiže kompromis između Parlamenta i Vijeća ili uzima u obzir novonastala pravna situacija. Međutim, vi se ipak možete obratiti svojem zastupniku EP-a i zamoliti ga da glasuje za bilo koji amandman i izvješće ili protiv njih.

Ako Parlament prihvati stajalište Vijeća u prvom čitanju, on donosi Zakonodavnu rezoluciju Europskog parlamenta o stajalištu Vijeća u prvom čitanju. Zakonodavni akt donosi se i objavljuje kao Direktiva (ili Uredba ili Odluka) Europskog parlamenta i Vijeća.

Ako Europski parlament donese odluku o promjenama stajališta Vijeća, usvaja Stajalište Europskog parlamenta usvojeno u drugom čitanju

U parlamentarnom sazivu 2014. – 2019. 41 predmet od 401 zaključenog u okviru redovnog zakonodavnog postupka (10 %) usvojen je u tzv. ranom drugom čitanju u kojem Parlament usvaja unaprijed dogovoreno (između Parlamenta, Vijeća i Komisije) stajalište Vijeća u prvom čitanju bez izmjena, što znači da je akt donesen. Prosječno trajanje postupka za postizanje dogovora u ranom drugom čitanju bilo je 39 mjeseci.

U sazivu 2009. – 2014. 8 % predmeta doneseno je u ranom drugom čitanju, što je u prosjeku trajalo 32 mjeseca. U sazivu 2004. – 2009. 10% predmeta doneseno je u ranom drugom čitanju, što je u prosjeku trajalo 25 mjeseci. U sazivu 1999. – 2004. 25% predmeta doneseno je u ranom drugom čitanju, što je u prosjeku trajalo 23 mjeseca.

Europski parlament ima na raspolaganju tri mjeseca (uz mogućnost produljenja na četiri mjeseca) za razmatranje stajališta Vijeća. Stajalište Vijeća prvo se upućuje nadležnom odboru koji priprema preporuku za drugo čitanje u Parlamentu. Na plenarnoj sjednici glasuje se o preporuci uključujući eventualne, ali ograničene, amandmane. U drugom čitanju moguća su četiri ishoda: Parlament prihvaća stajalište Vijeća i akt se smatra donesenim; Parlament ne donosi odluku unutar predviđenog roka, a u tom slučaju akt se donosi s izmjenama u prvom čitanju Vijeća; Parlament odbija stajalište Vijeća u prvom čitanju, te se u tom slučaju akt ne donosi i postupak je okončan; Parlament predlaže amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju i prosljeđuje svoje stajalište Vijeću na drugo čitanje.

1. Ako se Vijeće ne slaže sa stajalištem Europskog parlamenta u prvom čitanju, ono usvaja stajalište Vijeća u prvom čitanju, koje se prosljeđuje Parlamentu. Parlament također prima komunikaciju Komisije u kojoj se objašnjava njezino stajalište o stajalištu Vijeća te zašto ga podržava ili mu se protivi.

2. Parlament prima sljedeće dokumente:

   • Stajalište Vijeća u prvom čitanju

   • sve izjave zabilježene u zapisniku Vijeća kad je stajalište usvojeno

   • razloge kojima se Vijeće rukovodilo pri usvajanju svog stajališta

   • stajalište Komisije

3. Po primitku i nakon provjere dokumentacije, predsjednik daje objavu na plenarnoj sjednici u kojoj potvrđuje primitak stajališta Vijeća u prvom čitanju i komunikacije Komisije o njemu. Predmet se automatski prosljeđuje nadležnom odboru koji je isti kao i u prvom čitanju. Dokumenti su dostupni na svim službenim jezicima.

4. Za razliku od prvog čitanja, za drugo čitanje utvrđena su stroga vremenska ograničenja. Parlament mora djelovati u roku od tri mjeseca (Parlament ili Vijeće mogu zatražiti produljenje na četiri mjeseca). Datum početka je objava stajališta Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici.

5. Drugo čitanje u odboru vrlo je slično prvom čitanju, ali tekst koji treba izmijeniti je stajalište Vijeća u prvom čitanju, a ne prijedlog Komisije. Samo nadležni odbor priprema izvješće; nema mišljenja drugih odbora.

6. Vijeće može biti pozvano da iznese svoje stajalište na prvoj sjednici nadležnog odbora.

7. Izvjestitelj (obično isti zastupnik koji je sastavio izvješće u prvom čitanju) sastavlja nacrt preporuke, odnosno izvješće u drugom čitanju.

8. Nacrt preporuke sadrži amandmane koje je predložio izvjestitelj. Dodatne amandmane smiju podnositi samo punopravni članovi ili stalni zamjenici članova nadležnog odbora.

9. Postoje ograničenja s obzirom na amandmane u drugom čitanju u odboru i na plenarnoj sjednici. Oni su dopušteni samo ako se njima želi:

   • u potpunosti ili djelomično ponovo zauzeti stajalište Parlamenta u prvom čitanju

   • postići kompromis između Parlamenta i Vijeća

   • izmijeniti dio teksta Vijeća koji nije bio obuhvaćen prvobitnim prijedlogom Komisije ili se od njega sadržajno razlikuje

   • uzeti u obzir nove činjenice ili pravno stanje nastalo nakon stajališta Parlamenta u prvom čitanju.

10. Predsjednik nadležnog odbora odlučuje o dopuštenosti amandmana.

11. Ako se izbori za Europski parlament održe nakon prvog čitanja, predsjednik može odlučiti da se ograničenja ne primjenjuju.

12. Odbor odlučuje o amandmanima i preporuci za drugo čitanje običnom većinom glasova.

13. Nakon glasovanja u odboru preporuka se upućuje na plenarnu sjednicu.

14. U preporuci se predlaže prihvaćanje, izmjena ili odbijanje stajališta Vijeća u prvom čitanju, uz kratko obrazloženje predložene odluke.

15. Stajalište Vijeća i preporuka odbora u drugom čitanju automatski se uvrštavaju u nacrt dnevnog reda plenarne sjednice za srijedu koja prethodi roku za drugo čitanje u Parlamentu, ali može se razmatrati i na ranijoj plenarnoj sjednici.

16. Nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika mogu podnijeti amandmane na razmatranje na plenarnoj sjednici.

17. Na amandmane na plenarnoj sjednici primjenjuju se ista ograničenja kao i u fazi rasprave u odboru. Predsjednik Parlamenta odlučuje o dopuštenosti amandmana podnesenih za plenarnu sjednicu. Odluka predsjednika je konačna.

18. Prije glasovanja o bilo kojem amandmanu na plenarnoj sjednici, predsjednik može zatražiti od Komisije da se izjasni je li ih spremna prihvatiti ili ne.

19. U takvim slučajevima nadležni povjerenik obrazlaže stajalište Komisije o amandmanima za vrijeme rasprave na plenarnoj sjednici koja prethodi glasovanju. Kao i u prvom čitanju, stajalište Komisije priprema skupina za međuinstitucionalne odnose, a kasnije ga potvrđuju povjerenici.

20. Vijeće također može biti pozvano da iznese svoje primjedbe.

21. Mogući ishodi drugog čitanja:

    1. odbijanje stajališta Vijeća u prvom čitanju

    2. Parlament ne glasuje u predviđenom roku

    3. prihvaćanje stajališta Vijeća u prvom čitanju bez amandmana (dogovor u ranoj fazi drugog čitanja)

    4. Parlament predlaže amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju

22. Nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 36 zastupnika može predložiti odbijanje stajališta Vijeća. Prijedlog mora biti prihvaćen većinom glasova zastupnika Europskog parlamenta, tj. apsolutnom većinom. Svaki takav prijedlog stavlja se na glasovanje prije glasovanja o amandmanima.

23. Odbijanjem stajališta Vijeća u prvom čitanju zakonodavni postupak je okončan; može biti ponovo pokrenut samo novim prijedlogom Komisije. U srpnju 2005. prevladavajuća je većina zastupnika u Europskom parlamentu odbacila stajalište Vijeća o Direktivi o patentima za računalne programe (Direktiva o patentibilnosti izuma koji se primjenjuju u računalstvu), čime je zaustavljen put tog prijedloga. Ovim slučajem nametnulo se pitanje može li Komisija povući prijedlog koji je prošao prvo čitanje. Iako Komisija ustraje na svom pravu da povuče prijedlog u bilo kojoj fazi, Parlament i Vijeće smatraju da, nakon što je Vijeće zauzelo svoje stajalište u prvom čitanju, osnovu za daljnji tijek postupka predstavlja taj tekst, a ne prijedlog Komisije; te da, shodno tomu, Komisija ne može povući tekst koji više nije „njezin”.

24. Ako Parlament ne donese odluku u predviđenom roku, akt se smatra donesenim u skladu sa stajalištem Vijeća u prvom čitanju.

25. Ako nisu podneseni ili usvojeni amandmani ili prijedlog za odbijanje, predsjednik samo najavljuje da je predloženi akt usvojen (nema formalnog glasovanja).

26. Nakon što je donesen, zakonodavni akt upućuje se na potpisivanje predsjednicima i glavnim tajnicima Parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.

27. Konačno, Parlament može predložiti amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju. Oni moraju ispunjavati kriterije za drugo čitanje i mora ih odobriti apsolutna većina zastupnika Parlamenta.

28. O ishodu glasovanja obavještavaju se Vijeće i Komisija.

29. Ugovorom se izričito zahtijeva od Komisije da dostavi pismeno mišljenje o amandmanima Parlamenta, a o njemu ovisi koja većina je potrebna pri glasovanju u Vijeću: na primjer, ako Vijeće želi prihvatiti amandman Parlamenta za koji je Komisija dala negativno mišljenje, mora to učiniti jednoglasno.

Pregovori između institucija EU-a

1. Kako bi uspješno završili pregovore prije mirenja, Parlament i Vijeće moraju pregovarati dok prijedlog još nije prošao drugo čitanje u Parlamentu. Pregovori se vode tijekom neformalnih tripartitnih sastanaka (trijaloga), uključujući Komisiju. Pregovaračkim timom Parlamenta predsjeda predsjednik nadležnog odbora, dok izvjestitelj ima vodeću ulogu u obrani stajališta Parlamenta. Tim uključuje i izvjestitelje u sjeni iz klubova zastupnika. Vijeće predstavlja predsjednik predsjedništva relevantne radne skupine Vijeća ili Corepera, ili ga ponekad predstavlja ministar, uz pomoć administracije Vijeća. Komisiju obično zastupaju dužnosnici zaduženi za dosje (ponekad nadležni povjerenik) uz pomoć Glavnog tajništva Komisije i Pravne službe.

2. Mandat Parlamenta u tim pregovorima je njegovo stajalište u prvom čitanju.

3. Tim se pregovorima nastoji postići dogovor o paketu amandmana prihvatljivih Vijeću i Parlamentu. Mišljenje Komisije također je važno jer ono određuje vrstu većine koja je potrebna pri glasovanju o amandmanima Parlamenta u Vijeću.

4. Ako su pregovori uspješni, predsjedatelj Corepera poslat će pismo predsjedniku nadležnog parlamentarnog odbora, kojim se Vijeće obvezuje prihvatiti amandmane Parlamenta ako su oni u skladu s kompromisom koji su zajednički utvrdili Vijeće i Parlament.

5. Privremeni sporazum mora se odobriti u nadležnom odboru običnom većinom glasova. Potom ga nadležni odbor podnosi na usvajanje na plenarnoj sjednici.

Vijeće ima na raspolaganju 3 mjeseca za svoje drugo čitanje, uz mogućnost produljenja za mjesec dana.

Vijeće donosi odluku o amandmanima Parlamenta za koje je Komisija dala pozitivno mišljenje kvalificiranom većinom, a jednoglasno o amandmanima za koje je Komisija dala negativno mišljenje.

Vijeće može samo reagirati na amandmane Parlamenta. Možete svoju vladu upoznati sa svojim stajalištima o pojedinim amandmanima.

Ako Vijeće prihvati stajalište Parlamenta u drugom čitanju, zakonodavni akt se donosi i objavljuje kao Direktiva (ili Uredba ili Odluka) Europskog parlamenta i Vijeća.

Ako Vijeće ne odobri stajalište Parlamenta u drugom čitanju, zakonodavni postupak nastavlja se u fazi mirenja.

U parlamentarnom sazivu 2014. – 2019. u drugom čitanju postignut je dogovor oko samo četiri zakonodavna predmeta od njih 401 (1 %) (ako se ne uzmu u obzir dogovori na početku drugog čitanja) u odnosu na 5 % u sazivu 2009. – 2014., 13 % u sazivu 2004. – 2009. i 24 % u razdoblju 1999. – 2004.

Prosječno trajanje postupka donošenja u drugom čitanju tijekom saziva 2014. – 2019. (osim dogovora na početku drugog čitanja) iznosilo je 40 mjeseci. Prosječno trajanje u sazivu 2009. – 2014. i u sazivu 2004. – 2009. bilo je 32 mjeseca, a u sazivu 1999. – 2004. 24 mjeseca.

Vijeće ima na raspolaganju tri mjeseca (s mogućnošću produljenja na četiri mjeseca) za razmatranje stajališta Parlamenta u drugom čitanju. Također dobiva informaciju o stajalištu Europske komisije o amandmanima Parlamenta u drugom čitanju. Vijeće može ili prihvatiti sve amandmane Parlamenta, pa se u tom slučaju zakonodavni akt smatra donesenim ili ne prihvatiti sve amandmane. U potonjem slučaju predsjednik Vijeća, u dogovoru s predsjednikom Parlamenta, saziva sjednicu Odbora za mirenje.

1. Nakon službenog primitka amandmana Europskog parlamenta u drugom čitanju na svim službenim jezicima, počinje teći rok za drugo čitanje u Vijeću.

2. Vijeće sada ima tri mjeseca (ili četiri u slučaju produljenja) za djelovanje.

3. Vijeće može prihvatiti ili odbiti amandmane Parlamenta. Prije nego što donese odluku, prima mišljenje Komisije o njima.

4. Postupak je sličan sastavljanju stajališta Vijeća u prvom čitanju: nadležna radna skupina sastavlja stajalište koje se podnosi Coreperu, a usvaja ga Vijeće.

5. Broj potrebnih glasova u drugom čitanju u Vijeću ovisi o mišljenju Komisije o amandmanima Parlamenta. Amandmani za koje Komisija da pozitivno mišljenje mogu biti prihvaćeni kvalificiranom većinom u Vijeću. Amandmane za koje Komisija da negativno mišljenje Vijeće mora prihvatiti jednoglasno.

6. Ako Vijeće prihvati sve amandmane Parlamenta u drugom čitanju, zakonodavni akt smatra se donesenim. Zakonodavni tekst potpisuju predsjednici i glavni tajnici Europskog parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.

7. Ako Vijeće ne prihvati sve amandmane Parlamenta, predsjednik Vijeća u dogovoru s predsjednikom Europskog parlamenta saziva sjednicu Odbora za mirenje u roku od šest tjedana (uz moguće produženje od dva tjedna) nakon odbijanja u Vijeću.

Odbor za mirenje mora biti sazvan u roku od šest tjedana (uz moguće produljenje na osam). Ima na raspolaganju šest (ili osam ako se tako dogovori) tjedana za dogovor o zajedničkom tekstu.

Izaslanstvo Parlamenta u Odboru za mirenje odobrava zajednički tekst apsolutnom većinom (najmanje 14 glasova od 27), dok predstavnici Vijeća obično glasuju kvalificiranom većinom.

Nema mogućnosti za podnošenje amandmana, ali možete obavijestiti zastupnike EP-a u Odboru za mirenje i svoju vladu o pitanjima za koja smatrate da ne bi trebala biti uključena u konačni zakonodavni akt.

Ako se postigne dogovor, odbor odobrava „zajednički tekst” ili (punim nazivom) „zajednički tekst odobren u Odboru za mirenje”.

Tijekom parlamentarnog saziva 2014. – 2019. nije bilo postupaka mirenja. Time je potvrđen trend koji je postao vidljiv tijekom ranijih saziva: u sazivu 2009. – 2014. 2% dosjea (9) otišlo je u mirenje, što predstavlja smanjenje u odnosu na 5% dosjea (24) tijekom saziva 2004. – 2009. i 20% tijekom saziva 1999. – 2004.

Odbor za mirenje nije odobrio zajednički tekst:

• o govornoj telefoniji 1994.

• o Odboru za vrijednosne papire 1998.

• Direktive o radnom vremenu 2009.

• Uredbe o novoj hrani (2011.)

U roku od šest tjedana (uz moguće produljenje na osam) od zaključivanja drugog čitanja u Vijeću (u kojem ono ne prihvaća sve amandmane iz drugog čitanja Parlamenta) predsjednici Vijeća i Europskog parlamenta sazivaju Odbor za mirenje, koji se sastoji od jednakog broja zastupnika u Parlamentu i predstavnika Vijeća. Odbor za mirenje ima na raspolaganju šest tjedana (uz moguće produljenje na osam) za donošenje odluke o zajedničkom tekstu na temelju stajališta Parlamenta i Vijeća u drugom čitanju. Ako Odbor za mirenje ne odobri zajednički tekst, prijedlog zakonodavnog akta postaje bespredmetan i postupak je okončan. Ako Odbor za mirenje odobri zajednički tekst, on se prosljeđuje Europskom parlamentu i Vijeću na treće čitanje.

1. Ako Vijeće ne prihvati sve amandmane Parlamenta u drugom čitanju, saziva se Odbor za mirenje.

2. U okviru Odbora za mirenje dva suzakonodavca – Europski parlament i Vijeće – pregovaraju izravno kako bi postigli dogovor u obliku zajedničkog teksta.

3. Odbor za mirenje mora biti sazvan u roku od šest tjedana (ili osam ako je dogovoreno produženje) nakon zaključenja drugog čitanja u Vijeću i službene obavijesti Parlamentu da Vijeće neće prihvatiti amandmane Parlamenta u drugom čitanju.

4. O svakom zakonodavnom prijedlogu koji zahtijeva mirenje raspravlja se odvojeno unutar odgovarajućeg odbora za mirenje.

5. Odbor za mirenje saziva predsjednik Vijeća u dogovoru s predsjednikom Parlamenta. Odbor se smatra sazvanim kada održi svoju prvu sjednicu.

6. Od dana svoje prve sjednice Odbor ima na raspolaganju šest tjedana (uz moguće maksimalno produženje za dva tjedna na inicijativu Parlamenta ili Vijeća te uz njihovu zajedničku suglasnost) za usuglašavanje i usvajanje zajedničkog teksta.

7. Prije nego što Odbor službeno počne s radom, održavaju se pripremni trijalozi i tehnički sastanci čim postane jasno da Vijeće neće moći prihvatiti amandmane Parlamenta u drugom čitanju. Sastanci Odbora za mirenje mogu biti i prekinuti tripartitnim pregovorima.

8. Na trijalozima i tehničkim sastancima okupljaju se male skupine pregovarača iz Parlamenta, Vijeća i Komisije, a svaki od njih podnosi izvješće svom izaslanstvu unutar Odbora za mirenje.

9. U trijalogu Parlament predstavljaju predsjednik izaslanstva pri Odboru za mirenje, predsjednik nadležnog parlamentarnog odbora i izvjestitelj, kojima pomaže osoblje tajništva za mirenje pri Parlamentu i, prema potrebi, osoba iz pravne službe.

10. Vijeće predstavlja član Vijeća ili zamjenik ili stalni predstavnik (predsjedatelj Corepera I. ili II.) države članice koja predsjedava Vijećem, a pomaže im osoblje tajništva Vijeća, uključujući i njegovu pravnu službu.

11. Europsku komisiju zastupa povjerenik ili njezin predstavnik (glavni direktor sektorske službe nadležne za dosje), kojem pomažu stručnjaci, pravna služba i administracija.

12. Na tehničkim sastancima obično sudjeluju stručnjaci i službenici svih triju institucija.

13. Pregovori u trijalogu temelje se na „dokumentu s četiri stupca” u kojem su sadržana stajališta Parlamenta i Vijeća:

    1. stajalište Vijeća u prvom čitanju

    2. amandmani Parlamenta u drugom čitanju

    3. stajalište Vijeća o amandmanima Parlamenta (prihvaćanje, odbijanje ili eventualni kompromisni tekst)

    4. stajalište izaslanstva Parlamenta o prijedlozima Vijeća.

14. Tijekom pregovora dva izaslanstva nastoje postići kompromis o amandmanima o kojima postoje neriješene razlike. U tu svrhu može biti potrebno da male radne skupine na političkoj ili tehničkoj razini izrade dodatne detaljne nacrte teksta.

15. Dotični pregovarači predstavljaju ishod svakog trijaloga izaslanstvima Parlamenta i Vijeća na prihvaćanje: ako je potrebno, dogovaraju se dodatni trijalozi ili neformalni sastanci.

16. Odbor za mirenje sačinjavaju dva izaslanstva jednake veličine: izaslanstvo Europskog parlamenta i izaslanstvo Vijeća.

    1. Izaslanstvo Vijeća čine po jedan predstavnik svake države članice (ministri ili, što je uobičajenije, predstavnici država članica u Coreperu). Izaslanstvo Vijeća predvodi ministar koji predsjeda Vijećem, a koji je zadužen za predmet. Izaslanstvo odlučuje kvalificiranom većinom glasova (osim u slučaju predmeta za koje se Ugovorom zahtijeva jednoglasnost).

    2. Izaslanstvo Parlamenta sačinjava 27 zastupnika EP-a i 27 zamjenika (koji mogu glasovati samo ako je član njihova kluba zastupnika odsutan). Tri potpredsjednika Parlamenta stalni su članovi Odbora za mirenje i njime naizmjenično supredsjedaju. Ostale zastupnike u izaslanstvu imenuju njihovi klubovi zastupnika, razmjerno veličini svakog kluba zastupnika unutar Parlamenta. Većina njih obično se bira iz parlamentarnog odbora nadležnog za predmet. U većini slučajeva izaslanstvo nastoji postići konsenzus. U slučaju glasovanja odluke izaslanstva donose se većinom glasova članova (trenutačno njih 14). Više informacija o izaslanstvu Parlamenta u Odboru za mirenje možete pronaći u nastavku.

    3. Komisija, koju u načelu predstavlja povjerenik zadužen za predmet, također sudjeluje u radu Odbora za mirenje s ciljem usklađivanja stajališta Parlamenta i Vijeća.

17. Kao i u slučaju trijaloga, osnovno sredstvo za rad je dokument s četiri stupca (vidi točku 13.), preveden na sve službene jezike. Odbor također ima prijedlog Komisije i njezino mišljenje o amandmanima Parlamenta u drugom čitanju.

18. Odborom za mirenje zajednički predsjedaju potpredsjednik Parlamenta i ministar države članice koja predsjeda Vijećem. Sastaje se naizmjenično u prostorijama Parlamenta i Vijeća, uglavnom u Bruxellesu.

19. Većina sastanaka Odbora za mirenje počinje trijalogom na kojem dva suzakonodavca pojašnjavaju svoja stajališta na temelju nadležnosti svojih institucija. Komisija ima ulogu posrednika.

20. Institucija koja je domaćin prve sjednice Odbora za mirenje dužna je urediti zajednički tekst i popratno pismo te, nakon što Parlament i Vijeće donesu zakonodavni akt, osigurati da ga potpišu predsjednici dviju institucija i da se objavi u Službenom listu Europske unije.

21. Ako izaslanstva Parlamenta i Vijeća ne postignu dogovor u Odboru za mirenje, prijedlog propada. Novi postupak može se pokrenuti samo na temelju novog prijedloga Komisije. Do siječnja 2020. bila su samo četiri slučaja u kojima odbor za mirenje nije postigao dogovor o zajedničkom tekstu, i to u slučaju „glasovne telefonije“ (1994.), „Odbora za vrijednosne papire“ (1998.), Direktive o radnom vremenu (2009.) i Uredbe o novoj hrani (2011.).

    • Organizacija radnog vremena

    • Nova hrana

22. Ako izaslanstva Parlamenta i Vijeća postignu kompromis, Odbor za mirenje mora odobriti „zajednički tekst”. Izaslanstvo Vijeća odobrava ga kvalificiranom većinom (ili jednoglasno u slučajevima propisanim Ugovorom), a izaslanstvo Parlamenta donosi odluku običnom većinom glasova svojih članova.

23. Čim Odbor za mirenje postigne dogovor o zajedničkom tekstu (ili naknadno razmjenom pisama između supredsjedatelja Odbora), glavno tajništvo institucije u kojoj je održana prva sjednica izrađuje nacrt zakonodavnog teksta, u načelu na onom jeziku na kojem su vođeni pregovori. Privremena verzija objavljuje se na internetskoj stranici Parlamenta što je prije moguće nakon završetka pregovora:.

24. Nakon pravne/jezične revizije dokument je dostupan na svim službenim jezicima EU-a.

25. Supredsjedatelji Odbora za mirenje šalju zajednički tekst, zajedno s popratnim pismom, predsjedniku Parlamenta i predsjedniku Vijeća. Tom se pismu prilažu sve izjave institucija. Pismo se također upućuje kao informacija predstavniku Komisije koji je sudjelovao u radu Odbora za mirenje.

26. Dogovor postignut u okviru Odbora za mirenje moraju potvrditi Parlament i Vijeće. Te dvije institucije glasuju odvojeno o zajedničkom tekstu bez mogućnosti za dodatne izmjene.

Izaslanstvo Parlamenta u postupku mirenja

1. U postupku mirenja Europski parlament predstavlja izaslanstvo sastavljeno od zastupnika čiji je broj jednak broju predstavnika Vijeća. Izaslanstvo se imenuje posebno za svaki postupak mirenja. Njegova je zadaća predstavljati cijeli Parlament u pregovorima s Vijećem.

2. Na početku svakog saziva Parlamenta, ili ako dođe do većih promjena u sveukupnom političkom sastavu Europskog parlamenta tijekom određenog saziva, Konferencija predsjednika određuje politički sastav izaslanstava u Odboru za mirenje u skladu s relativnom snagom klubova zastupnika.

3. Tri potpredsjednika s posebnom odgovornošću za mirenje uključeni su u svako izaslanstvo i kvotu članova iz svakog kluba zastupnika. Svakim izaslanstvom predsjeda jedan od triju potpredsjednika: oni među sobom odlučuju tko će biti odgovoran za koji postupak mirenja i tko će predsjedati kojim izaslanstvom. Izvjestitelj(i) i predsjednik nadležnog parlamentarnog odbora također su članovi izaslanstva po službenoj dužnosti, uključeni u kvotu svog kluba zastupnika.

4. Preostale članove izaslanstva imenuje svaki klub zastupnika za konkretan postupak mirenja. Većina je njih iz nadležnog odbora ili iz odbora koji daju mišljenje. Ako se primjenjuje postupak s pridruženim odborima, izaslanstvo Parlamenta mora uključivati izvjestitelja svakog pridruženog odbora. Klubovi zastupnika moraju također imenovati jednak broj zamjenika članova koji mogu aktivno sudjelovati u radu izaslanstva, ali mogu glasovati samo ako zamjenjuju punopravnog člana.

Organizacija izaslanstva

6. Izaslanstvo Parlamenta sastaje se na konstituirajućoj sjednici na kojoj se daje mandat pregovaračkom timu – obično ga čine potpredsjednik koji predsjeda izaslanstvom, predsjednik nadležnog odbora i izvjestitelj(i) – kako bi sastanci u okviru trijaloga mogli početi.

7. Komisija je prisutna na ovoj i svim kasnijim sjednicama parlamentarnog izaslanstva. Od njezinih se predstavnika očekuje da predstave i objasne mišljenje Komisije o amandmanima Parlamenta u drugom čitanju i, ako je moguće, daju informacije o aktualnim događajima u Vijeću s kojima su upoznati.

8. Članovi izaslanstva kontinuirano prate napredak postupka mirenja na sljedećim sjednicama.

9. Glavni je cilj sjednica izaslanstva obnoviti mandat pregovaračkog tima i raspraviti o svim kompromisnim tekstovima. Prihvaćaju se određeni amandmani ili kompromisni prijedlozi, a za to je potrebno postići opću suglasnost. Ako neka pitanja ostanu neriješena, izaslanstvo daje upute pregovaračkom timu o tome kako nastaviti pregovore s Vijećem. Parlamentarno izaslanstvo razmatra također i postupkovna pitanja, kao na primjer treba li organizirati još jedan sastanak u okviru trijaloga ili može li se sazvati Odbor za mirenje i, ako da, kada.

10. Na kraju postupka izaslanstvo formalno prihvaća ili odbija dogovor postignut u postupku mirenja. Izaslanstvo nastoji postići konsenzus. Međutim ako je potrebno glasovanje, za donošenje odluke potrebna je podrška apsolutne većine članova (najmanje 14 od mogućih 27).

11. Izaslanstvu pomažu posebna služba administracije Parlamenta, Odjel za zakonodavna pitanja, i specijalizirane službe: pravna služba, pravnici lingvisti i služba za medije.

Parlament i Vijeće imaju rok od šest tjedana, koji se može produljiti na osam tjedana ako se dvije institucije tako dogovore, da odobre zajednički tekst. Ako Parlament ili Vijeće odbiju tekst ili ga ne odobre na vrijeme, postupak završava bez donošenja zakonodavstva.

Parlament odobrava zajedničko stajalište običnom većinom danih glasova. Vijeće odobrava zajednički tekst kvalificiranom većinom glasova.

Zajednički tekst nije moguće mijenjati. Možete samo zamoliti zastupnike EP-a i/ili svoju vladu da odobre ili odbiju zajednički tekst.

Europski parlament donosi zakonodavnu rezoluciju o zajedničkom tekstu odobrenom u Odboru za mirenje kojom se odobrava ili odbija zajednički tekst.

Vijeće ne donosi nikakav službeni dokument.

Ako je zajednički tekst odobren, zakonodavni akt donosi se i objavljuje kao Direktiva (ili Uredba ili Odluka) Europskog parlamenta i Vijeća.

Do sada je Parlament odbio tri zajednička teksta:

• Pravna zaštita biotehnoloških izuma (1995.)

• Ponude za preuzimanje (2001.)

• Lučke usluge (2003.)

Vijeće nikad nije odbilo zajednički tekst.

Zajednički tekst istovremeno se upućuje Parlamentu i Vijeću na odobrenje. Nema posebnog redoslijeda prema kojem suzakonodavci moraju donijeti odluku. Imaju na raspolaganju šest tjedana (ili osam ako tako dogovore) za donošenje odluke, ali ne mogu mijenjati tekst. Glasovanju o zajedničkom tekstu u Parlamentu prethodi rasprava na plenarnoj sjednici. Ako Parlament i Vijeće odobre zajednički tekst, zakonodavni prijedlog smatra se prihvaćenim. Ako ga jedna ili obje institucije odbiju ili ne odgovore na vrijeme, akt postaje bespredmetan, a postupak je okončan. Može biti ponovno pokrenut samo novim prijedlogom Komisije.

1. Ako Odbor za mirenje odobri zajednički tekst, moraju ga odobriti Europski parlament u punom sazivu i Vijeće u trećem čitanju. Te dvije institucije glasuju odvojeno o zajedničkom tekstu i nisu moguće njegove daljnje izmjene.

2. Nakon uspješnog zaključenja postupka mirenja sastavlja se nacrt zajedničkog teksta na temelju zajedničkog radnog dokumenta i svih promjena dogovorenih u postupku mirenja. Tekst se prvo utvrđuje na jednom jeziku, a kasnije se prevodi na druge službene jezike. Izvorna jezična verzija nacrta zajedničkog teksta dostavlja se članovima izaslanstva.

3. Supredsjedatelji Odbora za mirenje formalno prosljeđuju konačni zajednički tekst, koji je prošao pravnu i jezičnu provjeru u Parlamentu i Vijeću, predsjedniku Parlamenta i predsjedniku Vijeća. Njihovom pismu prilažu se sve izjave institucija.

4. Treće čitanje provodi se u razdoblju od šest tjedana od datuma tog pisma. Rok može biti produžen za najviše dva tjedna na inicijativu Parlamenta ili Vijeća ili na temelju njihova dogovora.

Parlament

1. Tijekom razdoblja od šest tjedana (koje se može produžiti na osam tjedana) članovi izaslanstva Europskog parlamenta dobivaju zajednički tekst na svojim jezicima zajedno s izvješćem u kojem su opisane različite faze i rezultati postupka mirenja, uključujući i rezultat glasovanja izaslanstva po zaključenju postupka mirenja. Konačni zajednički tekst, izvješće koje je sastavio izvjestitelj i predsjednik izaslanstva, popratno pismo i sve izjave institucija šalju se službama Parlamenta zaduženim za pripremu plenarne sjednice. U ovoj fazi, različite jezične verzije teksta objavljuju se na internetskoj stranici Parlamenta.

2. Glasovanju o zajedničkom tekstu prethodi rasprava na plenarnoj sjednici o ishodu pregovora i dogovoru koji je postignut (ili nije postignut) s Vijećem. Rasprava obično počinje izjavama potpredsjednika koji je predsjedao izaslanstvom i izvjestitelja. Tada se na plenarnoj sjednici glasuje o zajedničkom tekstu. On se potvrđuje običnom većinom danih glasova. U slučaju da takva većina ne postoji, zajednički tekst smatra se odbijenim.

3. Do siječnja 2020. Parlament je odbio zajedničke tekstove tri puta:

   • Pravna zaštita biotehnoloških izuma (1995.)
   • Ponude za preuzimanje (2001.)
   • Lučke usluge (2003.)

Vijeće

1. Zajednički tekst mora odobriti i Vijeće koje obično radije glasuje nakon trećeg čitanja u Parlamentu. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom.

2. U praksi odobrenje zajedničkog teksta u Vijeću ne predstavlja problem budući da izaslanstvo Vijeća u Odboru za mirenje ima po jednog predstavnika iz svake države članice. Do sada Vijeće nikad nije odbilo dogovor postignut u postupku mirenja.

3. Ako jedna od institucija ne odobri zajednički tekst, zakonodavni postupak završava: on može biti ponovo pokrenut samo novim prijedlogom Komisije.

4. Ako tekst usvoje i Parlament i Vijeće, on se podnosi na potpis predsjednicima i glavnim tajnicima Europskog parlamenta i Vijeća, nakon čega se objavljuje u Službenom listu.