IZVJEŠĆE o socijalnoj zaštiti za sve, uključujući samozaposlene radnike

12.12.2013 - (2013/2111(INI))

Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja
Izvjestiteljica: Vilija Blinkevičiūtė

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

o socijalnoj zaštiti za sve, uključujući samozaposlene radnike

(2013/2111(INI))

Europski parlament,

–   uzimajući u obzir članak 3. stavak 3. i članak 6. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU-a),

–   uzimajući u obzir članke 9. i 53. te članke od 151. do 157. Ugovora u funkcioniranju Europske unije (UFEU-a),

–   uzimajući u obzir članke 5., 15., 16., 27., 31., 34. i 35. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

–   uzimajući u obzir članke 1., 2., 3., 4., 11., 12., 13., 19. i 23. Europske socijalne povelje (revidirane),

–   uzimajući u obzir Konvenciju Međunarodne organizacije rada (MOR-a) br. 102 (1952.) o minimalnim standardima socijalne sigurnosti,

–   uzimajući u obzir Konvenciju MOR-a br.117 (1962.) o socijalnoj politici (osnovni ciljevi i standardi),

–   uzimajući u obzir Konvenciju MOR-a br. 121 (1964.) o davanjima za slučaj nesreće na poslu i profesionalnih bolesti; Konvenciju br. 128 (1967.) o davanjima za invalidnost, starost i članovima obitelji kada umre uzdržavatelj; Konvenciju br. 130 (1969.) o naknadama za medicinsku skrb i slučaj bolesti; Konvenciju br. 168 (1988.) o promicanju zapošljavanja i zaštiti od nezaposlenosti; i Konvenciju br. 183 (2000.) koja se odnosi na reviziju Konvencije o zaštiti majčinstva,

–   uzimajući u obzir preporuku MOR-a iz 2012. o nacionalnim osnovama socijalne zaštite,

–   uzimajući u obzir MOR-ovo izvješće o socijalnoj sigurnosti u svijetu iz 2010. (2010./11.) o „Pružanju zaštite u doba krize i nakon nje”¹,

–   uzimajući u obzir preporuku MOR-a iz 2003. o „Socijalnoj zaštiti: Cjeloživotno ulaganje za uspostavu socijalne pravde, smanjenje siromaštva i poticanje razvoja”[1],

–   uzimajući u obzir Uredbu (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti[2],

–   uzimajući u obzir Direktivu 2010/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 7. srpnja 2010. o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji se bave djelatnošću u okviru samozapošljavanja te o ukidanju Direktive Vijeća 86/613/EEZ[3],

–   uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenog 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja[4],

–   uzimajući u obzir preporuku Vijeća od 24. lipnja 1992. o zajedničkim kriterijima koji se odnose na dostatne resurse i socijalnu pomoć u sustavima socijalne zaštite (92/441/EEZ)[5],

–   uzimajući u obzir preporuku Vijeća od 27. srpnja 1992. o približavanju ciljeva i politika socijalne zaštite (92/442/EEZ)[6],

–   uzimajući u obzir Zaključke Vijeća od 17. prosinca 1999. o jačanju suradnje s ciljem modernizacije i poboljšanja socijalne zaštite[7],

–   uzimajući u obzir izvješće Odbora za socijalnu zaštitu od 10. veljače 2011. pod nazivom „Ocjena Odbora za socijalnu zaštitu o socijalnoj dimenziji strategije Europa 2020.”[8],

–   uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 3. ožujka 2010. naslovljenu „Europa 2020.: strategija za pametan, održiv i uključiv rast” (COM(2010)2020),

–   uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 16. veljače 2012. naslovljenu „Bijela knjiga – Program za primjerene, sigurne i održive mirovine” (COM(2012)0055),

–   uzimajući u obzir reviziju Komisije od 8. siječnja 2013. o „Razvoju na području zapošljavanja i socijalne politike u Europi 2012.” [9],

–   uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 20. kolovoza 2012. naslovljenu „Socijalna zaštita u razvojnoj suradnji Europske unije” (COM (2012)0446),

–   uzimajući u obzir Zelenu knjigu Komisije od 22. studenog 2006. o modernizaciji radnog prava radi svladavanja izazova 21. stoljeća (COM(2006) 0708),

–   uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora od 29. travnja 2010. o „Novim trendovima u samozapošljavanju: poseban slučaj gospodarski ovisnih samostalnih djelatnosti”[10],

–   uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora od 21. ožujka 2013. o „Zlouporabi statusa samozaposlene osobe”[11],

–   uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 3. listopada 2008. o preporuci Komisije o aktivnom uključivanju osoba isključenih s tržišta rada (COM(2008)0639) i svoju Rezoluciju od 6. svibnja 2009. o aktivnom uključivanju osoba isključenih s tržišta rada[12],

–   uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 14. listopada 2009. (COM(2009)0545) i svoju Rezoluciju od 20. svibnja 2010. o dugotrajnoj održivosti javnih financija za gospodarski oporavak[13],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 6. srpnja 2010. o netipičnim ugovorima, osiguranim profesionalnim putovima i novim oblicima socijalnog dijaloga[14],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 15. ožujka 2006. o socijalnoj zaštiti i socijalnoj uključenosti[15],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 20. listopada 2010. o ulozi minimalnog dohotka u borbi protiv siromaštva i promicanju inkluzivnog društva u Europi[16],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. studenog 2013. o suzbijanju nezaposlenosti mladih: moguća rješenja[17],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 9. listopada 2008. o pojačanoj borbi protiv rada na crno[18],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 23. svibnja 2007. o promicanju dostojanstvenog rada za sve[19],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. srpnja 2007. o modernizaciji radnog prava radi svladavanja izazova 21. stoljeća[20],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 5. srpnja 2011. o budućnosti socijalnih usluga od općeg interesa[21],

–   uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 15. studenog 2011. o europskoj platformi protiv siromaštva i društvene isključenosti[22],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 21. svibnja 2013. o Programu za primjerene, sigurne i održive mirovine[23],

–   uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. lipnja 2013. o komunikaciji Komisije „Socijalno ulaganje za rast i koheziju – uključujući provedbu Europskoga socijalnog fonda 2014. – 2020.”[24],

–   uzimajući u obzir studiju „Socijalna zaštita ekonomski ovisnih samozaposlenih radnika”[25], svibanj 2013., čiju je provedbu naložio Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja,

–   uzimajući u obzir prilagođeno izvješće Europske zaklade za poboljšanje radnih i životnih uvjeta (Eurofound) iz 2013. naslovljeno „Samozaposleni ili ne? Radni uvjeti ekonomski ovisnih radnika”[26],

–   uzimajući u izvješće Eurofounda od 2. ožujka 2009. o „Samozaposlenim radnicima: industrijski odnosi i radni uvjeti”[27],

–   uzimajući u obzir Eurofoundovo komparativno izvješće iz travnja 2013. o „Uključenosti socijalnih partnera u režime davanja za nezaposlenost u Europi”[28],

–   uzimajući u obzir članak 48. Poslovnika,

–   uzimajući u obzir izvješće Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja i mišljenje Odbora za prava žena i jednakost spolova (A7-0459/2013),

A. budući da je pravo na socijalnu zaštitu temeljno pravo koje sukladno pravu Zajednice, nacionalnim zakonima i praksama predstavlja osnovicu europskog socijalnog modela; budući da je Međunarodna organizacija rada (MOR) usvojila preporuke o nacionalnim osnovama socijalne zaštite kojima je cilj osigurati temeljno pravo svake osobe na socijalnu zaštitu i dostojan životni standard;

B.  budući da je socijalna zaštita u državnoj nadležnosti, a usklađuje se na razini Europske unije;

C. budući da socijalna zaštita olakšava prilagodbu promjenama koje vladaju na tržištu rada, pospješuje borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, potiče uključivanje na tržište rada i ulaganja u ljudske resurse; budući da socijalna zaštita ima ulogu stabilizacije gospodarstva i protucikličku funkciju, zahvaljujući čemu su unutarnja potražnja i potrošnja u porastu;

D. budući da su neke države članice za prevladavanje krize uvelike smanjile javnu potrošnju u trenutku kada je došlo do povećane potražnje za socijalnom zaštitom uslijed povećanja broja nezaposlenih; budući da je unutar nacionalnih proračuna iznos sredstava namijenjenih za pružanje usluge socijalne skrbi dodatno smanjen zbog gubitka radnih mjesta, koji je pogodio mnoge, ili smanjenja plaća, čime se zapravo ugrožava europski socijalni model;

E.  budući da je razina socijalne skrbi u nekim državama članicama EU-a neodgovarajuća te bi se mogla poboljšati; budući da je iskorištavanje ugroženih radnika u EU-u i dalje česta pojava i da segmentacija tržišta rada, uz nejednake razine zaštite koje ovise o različitim vrstama ugovora i radnih odnosa, i dalje dovodi do neprilagođenosti i društvene nejednakosti;

F.  budući da kao posljedica činjenice da je većina tradicionalnih modela socijalne zaštite, posebno sustava socijalne skrbi te zakona o radu, osmišljena kako bi se osigurala socijalna i radna prava zaposlenih, postoji rizik da s uvođenjem novih vrsta zapošljavanja i povećanjem broja samozaposlenih radnika, novim skupinama radnika ne bude pružena potrebna razina socijalne zaštite;

G. budući da žene koje odaberu poduzetništvo češće od muškaraca kao glavnu motivaciju svoje odluke navode bolju ravnotežu između posla i privatnog života i/ili ekonomsku potrebu;

H. budući da su samozaposlene žene u manjini kad je riječ o samozaposlenim osobama, ali za njih je vjerojatnije da će osiromašiti;

I.   budući da se zbog nemogućnosti pristupa odgovarajućim mirovinskim pravima, plaćenom bolovanju, plaćenom dopustu i drugim oblicima socijalne sigurnosti za samozaposlene pogoršava razlika u plaćama muškaraca i žena, posebno nakon umirovljenja;

J.   budući da sve veći broj samozaposlenih osoba koje imaju premalo posla ili rade slabo plaćen posao, posebice žena, spada u kategoriju stanovnika koji žive ispod linije siromaštva, a nisu službeno uvedene kao nezaposlene osobe;

K. budući da bi moglo biti korisno jasno odrediti lažno samozapošljavanje i spriječiti zlouporabu kako bi se izbjeglo kršenje socijalnih prava radnika, narušavanje tržišnog natjecanja i rizik socijalnog dampinga;

L.  budući da je lažno samozapošljavanje u osnovi oblik djelomičnog izbjegavanja plaćanja doprinosa koji je teško otkriti i koji potkopava održivost i prikladnost sustava mirovinskog osiguranja, lišavajući ga ključnih sredstava;

M. budući da posebno visoke razine nezaposlenosti u mnogim državama članicama, zajedno sa stalnim pritiskom da se smanji (jedinični) trošak rada, dovode do trendova i praksi na nacionalnim tržištima rada koji podupiru daljnji rast i razvoj lažnog samozapošljavanja;

N. budući da se uvjeti rada samozaposlenih radnika koji su gospodarski ovisni bitno ne razlikuju od uvjeta rada zaposlenika, njihovo pravo na socijalnu zaštitu i pravo na rad trebali bi, prema potrebi, biti više poput prava zaposlenika;

O. budući da nema pouzdanih, točnih i usporedivih informacija i podataka o situaciji, radnim uvjetima, programima socijalne sigurnosti za kombiniranje rada i skrbi samozaposlenih osoba;

P.  budući da je udio samozaposlenih osoba u 2012. godini u ukupnom broju zaposlenih osoba bio veći od 15% na razini Europske unije te da u nekim slučajevima samozapošljavanje često nije omiljena opcija dotične osobe, nego nužnost, zbog nedostatka drugih prilika za rad ili dovoljno fleksibilnih radnih uvjeta za usklađivanje rada i skrbi za uzdržavanike; budući da je u mnogim državama članicama samozaposlenima teško steći dostatna prava na mirovinu, čime se samozaposlenici izlažu znatnom riziku od budućeg osiromašenja; budući da su gospodarski ovisni samozaposleni radnici rijetko organizirani ili ih rijetko predstavljaju sindikati, čak iako postoji veća mogućnost da će biti žrtve zlouporabe u pogledu radnog vremena i drugih pitanja;

Socijalna zaštita za svakoga

1.  ističe potrebu za stalnim prilagođavanjem i modernizacijom sustava socijalne zaštite na razini država članica, kojima će se jamčiti dobra, održiva i primjerena socijalna zaštita za sve građane, temeljena na načelima opće dostupnosti i nediskriminacije te njezinoj sposobnosti pravodobnog odgovora na novonastale demografske promjene i promjene na tržištu rada;

2.  poziva države članice da osiguraju odgovorno i održivo dugoročno financiranje sustava socijalne zaštite, pogotovo u vrijeme ekonomske krize, razviju preventivni instrument sustava socijalne zaštite te značajnije ustraju na provedbi mjera, ne zanemarujući pritom činjenicu da jedan od najvažnijih čimbenika mjera socijalnog ulaganja pruža mogućnost međusobnog usklađivanja društvenih i gospodarskih ciljeva, što može dugoročno pridonijeti očuvanju i razvoju gospodarstva; stoga smatra, s obzirom na prethodno rečeno, da se na socijalna ulaganja ne bi trebalo gledati kao na troškove, već kao na ulaganja;

3.  skreće pozornost na činjenicu da u nekim državama članicama starenje stanovništva, nizak natalitet i promjenjiva tržišta rada mogu povećati potrebu za hitnim reformiranjem sustava socijalne sigurnosti, uključujući mirovine, kako bi se osigurala njihova održivost; naglašava činjenicu da žene češće uzimaju pauze u karijeri i rade poslove s nepunim radnim vremenom nego muškarci kako bi skrbile o djeci i ostalim uzdržavanicima, što može imati negativan učinak na njihove mirovine i izložiti ih većoj opasnosti od osiromašenja; stoga poziva države članice da ta razdoblja pauza u karijeri smatraju osiguranim razdobljima prilikom uspostavljanja i izračuna mirovinskih prava; naglašava činjenicu da reforme trebaju uključivati socijalne partnere u skladu s nacionalnim pravom i praksama, kao i relevantne dionike, te trebaju biti propisno priopćene građanima;

4.  poziva države članice da osiguraju socijalnu zaštitu koja jamči zaštitu pristojnog dohotka utvrđenog u svakoj zemlji i pristup osnovnim socijalnim prednostima, na primjer u slučaju bolesti, nezaposlenosti, majčinstva, invaliditeta i umirovljenja itd., u svrhu borbe protiv siromaštva i društvene isključenosti u državama članicama; potiče države članice da izrade strategije razvoja socijalne zaštite u skladu s prijedlozima MOR-a;

5.  naglašava da se učinkovita socijalna zaštita dovoljno visoke kvalitete treba temeljiti na mjerama kojima se potiče sudjelovanje u zapošljavanju kako bi se poboljšali zdravstveni i sigurnosni uvjeti na radom mjestu te povećala produktivnost, koja predstavlja bitnu konkurentnu prednost; naglašava da snižavanje razine socijalne zaštite ne treba smatrati rješenjem za postizanje veće stope zaposlenosti;

6.  poziva Komisiju i države članice da osiguraju svim radnicima i samozaposlenim osobama pristup cjeloživotnom učenju preraspodjelom postojećih financijskih sredstava EU-a i nacionalnih financijskih sredstava od radnika sa stalnim ugovorima na sve radnike, uključujući i samozaposlene osobe, neovisno o vrsti njihovih ugovora;

7.  poziva države članice da poduzmu pojačane napore u provedbi strukturalnih reformi i mjera usmjerenih na otvaranje radnih mjesta za mlade te da osiguraju da mladi radnici nisu diskriminirani ograničavanjem njihovih prava na socijalnu zaštitu; također poziva države članice da, u suradnji s Komisijom, osiguraju odgovarajuću socijalnu zaštitu mladima u programima naukovanja i pripravništva koji su oblikovani tako da im se omogući stjecanje radnog iskustva;

8.  naglašava da starije osobe nisu gospodarski i društveni teret nego, naprotiv, da njihovo iskustvo prikupljeno za života i njihovo znanje predstavljaju prednost; predlaže da bi, u kontekstu međugeneracijske solidarnosti, zaposlenike starije od 60 godina trebalo poticati da ostanu dostupni na tržištu rada s ciljem prenošenja znanja i iskustva sljedećim generacijama;

9.  poziva države članice da osiguraju dostupnost pristupačnih ustanova za skrb za djecu i obrazovanje te da osiguraju samozaposlenima jednak pristup javnim službama i relevantnim poreznim ili socijalnim prednostima u području skrbi za djecu;

10. poziva države članice da svim radnicima, uključujući samozaposlene radnike i sve supružnike ili partnere koji sudjeluju u njihovim aktivnostima, olakšaju mogućnosti usklađivanja odgovornosti rada i skrbi, uključujući ubrzavanjem provedbe članaka 7. i 8. Direktive 2010/41/EU od 7. srpnja 2010., i pružajući radnicima, na njihov zahtjev, fleksibilnost u pogledu radnog vremena, rada na daljinu i skraćenog radnog vremena u svrhu skrbi o maloljetnicima i uzdržavanim osobama, te da to postignu bez gubitka socijalnih naknada za radnike kako bi se izbjeglo da oni zbog nedostatka drugog načina osiguranja fleksibilnosti pribjegnu ovisnom ili neželjenom samozapošljavanju;

11. naglašava potrebu za pružanjem prilika za daljnje usavršavanje i prekvalifikaciju zaposlenika, samozaposlenih osoba i onih koji od zaposlene osobe postaju samozaposlene osobe; stoga poziva države članice da uklone prepreke za daljnje usavršavanje i prekvalifikaciju i da promiču cjeloživotno učenje za sve;

12. poziva države članice na promicanje i olakšavanje samoorganiziranja samozaposlenih osoba, posebno žena, kako bi im se povećale mogućnosti za obranu njihovih zajedničkih interesa;

13. poziva države članice da osiguraju prikladnu socijalnu zaštitu najranjivijim skupinama: nezaposlenima, osobama s invaliditetom, obiteljima s jednim roditeljem, mladim obiteljima, mladima, starijim osobama i umirovljenicima; jednako tako poziva države članice da osiguraju dostupnije socijalne službe za sve pripadnike najugroženijih društvenih skupina i osobe kojima je potrebna dugotrajna skrb, pogotovo u ruralnim područjima i siromašnim regijama;

14. poziva države članice i Komisiju da, prema vlastitoj nadležnosti, poduzmu mjere borbe protiv svih oblika diskriminacije na tržištu rada, uključujući diskriminaciju žena, kao i da usvoje mjere socijalne skrbi kojima će se osigurati da plaće žena na istim radnim mjestima i njihova socijalna prava, uključujući i mirovine, ne budu niža od onih koje imaju muškarci, da osiguraju zaštitu majčinstva i poduzmu mjere kako bi spriječili neopravdano otpuštanje zaposlenika za vrijeme trudnoće te zaštitili muškarce i žene s obiteljskim obvezama od neopravdanog otpuštanja; također poziva Vijeće da ubrza usvajanje direktive kojom se uvode mjere za poticanje poboljšanja sigurnosnih i zdravstvenih uvjeta na radom mjestu za trudne radnice te radnice koje su nedavno rodile ili koje doje;

15. naglašava da Direktiva 2010/41/EU o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji se bave djelatnošću u okviru samozapošljavanja zahtijeva od država članica da se suoče sa svim preprekama koje ženama i njihovim supružnicima ili partnerima koje priznaje nacionalno pravo onemogućuju socijalnu zaštitu na koju imaju pravo prema tom zakonu;

16. poziva države članice da poduzmu učinkovite mjere kao odgovor na nedostatak socijalne zaštite u malim i veoma malim obiteljskim poduzećima za zaposlene članove obitelji, uključujući supružnike (partnere), zbog nejasnih i neformalnih uvjeta njihova zaposlenja ili činjenice da su samozaposleni;

17. potiče države članice da, u skladu sa svojim nacionalnim praksama, uključujući odredbe navedene u kolektivnim ugovorima ili nacionalnom zakonodavstvu, poduzmu konkretne mjere u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti, pružanjem odgovarajućeg minimalnog dohotka i sustava socijalne zaštite, uzimajući pritom u obzir marginalizirane zajednice i one kojima prijeti rizik od siromaštva;

18. poziva države članice da pojačaju napore u borbi protiv rada na crno ili nesigurnog rada, uključujući male poslove i lažne poslove sa skraćenim radnim vremenom, kako bi se svim radnicima zajamčilo pružanje odgovarajuće socijalne zaštite; između ostalog, ne odobrava zlouporabu netipičnih ugovora o radu kako bi se izbjeglo ispunjavanje obveza koje proizlaze iz radnog odnosa i socijalne zaštite;

19. poziva države članice da poboljšaju administrativnu suradnju različitih institucija (službi za inspekciju rada, poreznih ureda, gradskih vlasti i službi socijalne zaštite) na razini EU-a i nacionalnoj razini, kao sredstvo olakšavanja provedbe odredaba radnog prava EU-a, smanjenja rada na crno i učinkovitijeg rješavanja problema izazvanih razlikama u regulatornim odredbama o tržištu rada u različitim državama članicama;

20. poziva Komisiju da izvrši reviziju zakona te da nadzire provedbu i koordinaciju sustava socijalne zaštite, u slučajevima kada je to potrebno poštujući načelo supsidijarnosti, i skrene pozornost država članica na činjenicu da diskriminirajuće mjere socijalne zaštite ne treba primijeniti na europske radnike migrante koji rade u drugoj državi članici; vjeruje da svi radnici migranti u EU-u trebaju imati pravo na odgovarajuću socijalnu zaštitu te mogućnosti da se osiguraju prilikom obavljanja rada u drugoj državi članici; u skladu s Direktivom 96/71/EZ, poslodavci moraju prije upućivanja obavijestiti radnike koji su upućeni u vezi sa slobodnim kretanjem usluga o plaći i radnim uvjetima;

21. poziva Komisiju i države članice da pronađu odgovarajuću ravnotežu između sigurnosti na tržištu rada i fleksibilnosti, na primjer globalnom provedbom načela fleksigurnosti i da razmotre segmentaciju tržišta rada pružanjem odgovarajuće socijalne zaštite onima koji su u postupku prijelaza, privremeno zaposleni ili zaposleni na ugovor o radu s nepunim radnim vremenom, istovremeno osiguravajući pristup mogućnostima izobrazbe; ističe da bi se neuspješno osiguranje fleksigurnosti negativno odrazilo na održivost sustava socijalne sigurnosti, kvalitetu prednosti, produktivnost i zaradu radne snage, realno gospodarstvo i socijalnu koheziju, čime bi se posljedično ugrozila realizacija ciljeva predviđenih unutar strategije EU 2020. kojima se želi održati i povećati broj zaposlenih osoba;

22. poziva Komisiju da ispita na razini EU-a je li socijalna zaštita radnika, kao rezultat nedavnih promjena zakona o zapošljavanju u državama članicama koje su usmjerene na povećanje fleksibilnosti tržišta rada, smanjena te jesu li načela fleksibilnosti i sigurnosti narušena;

23. snažno podupire predloženu uspostavu barometra ključnih pokazatelja zaposlenosti i socijalnih pokazatelja, što bi mogao biti prvi korak u utvrđivanju konkretnih mjerila;

24. potiče Komisiju da uključi svoje prijedloge, kada je to primjereno, u četiri cilja iz plana MOR-a o dostojanstvenom radu te da uzme u obzir godišnji pregled rasta u kojem su navedeni ciljevi iz preporuke MOR-a o nacionalnim osnovama socijalne zaštite kako bi svi radnici u Europi mogli ostvariti pravo na socijalnu zaštitu;

Socijalna zaštita samozaposlenih radnika

25. naglašava da samozapošljavanje treba prepoznati kao oblik rada koji daje prednost stvaranju radnih mjesta i smanjenju nezaposlenosti te da bi njegov pozitivni napredak trebale popratiti i odgovarajuće mjere socijalne skrbi za samozaposlene radnike, kako je određeno nacionalnim zakonodavstvom država članica;

26. poziva države članice da olakšaju kombiniranje rada i obiteljskih obveza pružajući radnicima fleksibilnost u radnom vremenu i mjestu rada kako bi se izbjeglo da nemaju druge mogućnosti za fleksibilnost osim pribjegavanja ovisnom samozapošljavanju;

27. ističe potrebu za dostupnošću podrobnijih i ažuriranih statističkih podataka koji se mogu upotrebljavati u svrhu procjene gospodarske važnosti samozaposlenih radnika i njihovih različitih skupina; također traži da se pitanja o samozapošljavanju uključe u Anketu o radnoj snazi u Europskoj uniji;

28. skreće pozornost na činjenicu da nedostatak jasnih nacionalnih definicija samozapošljavanja povećava rizik od lažnog samozapošljavanja radnika unutar EU-a, čime njihov pristup odgovarajućoj socijalnoj zaštiti može biti otežan; primjećuje da različiti statusi samozaposlenih u državama članicama zahtijevaju rješenja koja vode do bolje koordinacije socijalne zaštite samozaposlenih radnika kako se ne bi ograničavala sloboda kretanja radnika;

29. poziva Komisiju da potiče razmjenu informacija među državama članicama s ciljem pružanja smjernica o različitim oblicima netipičnog zapošljavanja i samozapošljavanja kako bi pomogla državama članicama da pravilno primjenjuju odgovarajuće zakone o radu i mjere za socijalnu zaštitu radnika koji su na taj način zaposleni; smatra da je također potrebno da države članice jasno odrede slučajeve lažnog samozapošljavanja i kazne poslodavce kada se takvi slučajevi utvrde i dokažu; ističe međutim da bi za navedenu zadaću pravnu odgovornost trebala snositi država članica domaćin na čijem se području rad obavlja kako bi se utvrdio status zaposlenosti;

30. poziva europske socijalne partnere, Komisiju i države članice da razmotre pitanje ovisnog samozapošljavanja i pronađu praktična rješenja, posebno u onim sektorima u kojima su jako važne prekogranične aktivnosti te među osjetljivim skupinama kao što su kućne pomoćnice i radnici s niskom plaćom;

31. poziva države članice da se pobrinu da samozapošljavanje ne postane način da se radnicima onemogući korištenje socijalne zaštite i zaštita prava na posao te da samozapošljavanje ne postane sredstvo kojim poslodavci zaobilaze zakone o radu i socijalnoj zaštiti; traži da se izbjegne stavljanje samozaposlenih radnika uz bok zaposlenicima radi očuvanja prednosti samozapošljavanja i takve gospodarske aktivnosti te radi doprinosa razvoju poduzetničkog duha i kvalitete usluga;

32. poziva države članice da, kada je to potrebno, razviju sustav socijalne zaštite u pogledu umirovljenja, invaliditeta, porodiljnog i roditeljskog dopusta te nezaposlenosti tako da odredbe zaštite samozaposlenih radnika budu bolje prilagođene njima samima te da budu vrlo bliske standardu koji se primjenjuje na zaposlenike;

33. poziva Komisiju i države članice da vežu prava na socijalnu sigurnost i na socijalnu zaštitu uz pojedinca, a ne uz ugovor o radu i tako omoguće dostojanstvenu socijalnu zaštitu za sve, uključujući samozaposlene radnike i zaposlenike bez obzira na vrstu njihovih ugovora ili status zaposlenja;

34. poziva države članice da promiču i podržavaju skupno osiguranje za nezgode na radu i profesionalne bolesti; poziva države članice da samozaposlenima osiguraju pristup skupnim i solidarnim sustavima osiguranja i mirovinskim sustavima;

35. poziva države članice da svim građanima učine dostupnima informacije o njihovim pravima na socijalnu zaštitu te također pruže primjerene informacije onima koji žele dobiti status samozaposlenog radnika o promjenama u sustavima socijalne skrbi i zakona o radu kojima isti podliježu, kao i o drugim pravima i obvezama povezanim s njihovom gospodarskom aktivnošću koje proističu iz dobivanja takvog statusa; također poziva Komisiju da samozaposlene i mobilne radnike obavijesti o njihovim pravima i obvezama u vezi s migracijom, imigracijom i prekograničnim radom;

36. poziva države članice i Komisiju da, u skladu s nacionalnim praksama, uključe socijalne partnere u postupak razvoja i modernizacije socijalne zaštite te da razvijaju socijalni dijalog na nacionalnoj razini i razini Europske unije; također poziva socijalne partnere da na dnevni red stave pitanja koja se odnose na prava na rad i socijalnu zaštitu samozaposlenih radnika, kako bi se uvele adekvatne okvirne odredbe socijalne zaštite za samozaposlene, koje se temelje na uzajamnosti i načelu nediskriminacije, te da analiziraju trebaju li se i na koji način samozaposleni uključiti u kolektivno pregovaranje, uključujući posebne strategije za uključivanje dvojbi samozaposlenih radnika u slučajeve kada nacionalno pravo ne dopušta da sindikati predstavljaju samozaposlene radnike; potiče socijalne partnere na razmjenu dobrih praksi između sindikata i stručnih udruženja povezanih s uslugama pruženim samozaposlenima, borbom protiv lažnog samozapošljavanja i organizacijom samozaposlenih radnika za vlastiti račun;

37. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te parlamentima država članica.

• [1]  http://www.ilo.org/public/english/protection/download/lifecycl/lifecycle.pdf
• [2]  SL L 166, 30.04.04., str. 1.
• [3]  SL L 180, 15.07.10., str. 1.
• [4]  SL L 303, 02.12.00., str. 16.
• [5]  SL L 245, 26.08.1992., str. 46.
• [6]  SL L 245, 26.08.1992., str. 49.
• [7]  SL L C 8/05, 12.1.2000., str.7.
• [8]  http://register.consilium.europa.eu/pdf/en/11/st06/st06624-ad01.en11.pdf
• [9]  http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&langId=en&pubId=7315
• [10]  SL L 18, 19.01.11., str. 44.
• [11]  SL L 161, 6.6.2013., str. 14.
• [12]  SL C 212 E, 5.8.2010., str.23.
• [13]  SL C 161 E, 31.5.2011., str.112.
• [14]  SL C 351 E, 2.12.2011., str.39.
• [15]  SL C 291 E, 30.11.2006., str.304.
• [16]  SL C 70 E, 8.3.2012., str. 8.
• [17]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0365.
• [18]  SL C 9 E, 15.1.2010., str.1.
• [19]  SL C 102 E, 24.4.2008., str.321.
• [20]  SL C 175 E, 10.7.2008., str.401.
• [21]  SL C 33 E, 5.2.2013., str.65.
• [22]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2011)0495.
• [23]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0204.
• [24]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0266.
• [25]  http://www.europarl.europa.eu/committees/en/studiesdownload.html?languageDocument=EN&file=92570
• [26]  http://www.eurofound.europa.eu/publications/htmlfiles/ef1366.htm
• [27]  http://www.eurofound.europa.eu/comparative/tn0801018s/tn0801018s.htm
• [28]  http://www.eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1206018s/tn1206018s_3.htm

OBRAZLOŽENJE

I. Socijalna zaštita za svakoga

Socijalna zaštita najvažniji je dio europskog socijalnog modela. Njezina je osnovna uloga promicanje socijalne uključenosti i socijalne pravde, očuvanje prihoda i jamčenje visokokvalitetnih službi obrazovanja i zdravstvene skrbi za svakoga. Politika socijalne zaštite odgovornost je svake države članice u skladu s načelom supsidijarnosti. Međutim, na razini EU-a uvedena je otvorena metoda koordinacije, dobrovoljan postupak političke kooperacije temeljen na prihvaćanju zajedničkih ciljeva i pokazatelja. Jedan od temeljnih ciljeva socijalne skrbi jest poboljšanje pravičnosti i učinkovitosti službi, uz promicanje socijalne uključenosti i kohezije, temeljnih stupova uključivog i održivog rasta i smanjenja siromaštva. Naravno, ovi ciljevi su ukorijenjeni u temeljnim vrijednostima Europske unije¹.

Društva trebaju učinkovitu socijalnu skrb koja rješava izazove globalizacije i pomaže u prilagodbi promjenama. Socijalno osiguranje koje ovisi o poslu ostaje ključan čimbenik sustava socijalne zaštite, ali još nije zajamčeno svim državljanima. Opća socijalna skrb, u skladu s Konvencijom Međunarodne organizacije rada (MOR-a) br. 102 o socijalnoj zaštiti (minimalni standardi), koja obuhvaća sva područja socijalne zaštite na najnižoj razini skrbi, još nije svima dostupna. Zbog toga je nužno zajamčiti svakoj osobi osnove socijalne zaštite. Osnove socijalne zaštite (en. Social Protection Floor), kao integrirana socijalna politika, trebaju zajamčiti prihod i pristup osnovnim socijalnim službama svim državljanima te posvetiti dodatnu pozornost najranjivijim skupinama (nezaposlenima, osobama s invaliditetom, obiteljima s jednim roditeljem, mladima, umirovljenicima, mladim obiteljima itd.). Potrebno je zajamčiti i minimalni prihod koji ima ključnu ulogu u preraspodjeli bogatstva, osiguravajući solidarnost i socijalnu pravdu, te koji, pogotovo u vrijeme krize, ima protucikličnu ulogu u pružanju dodatnih sredstava za poticanje unutarnje potražnje i potrošnje.

Naknade socijalne zaštite mogu se smatrati odgovarajućima ako omogućuju postizanje željenih rezultata socijalne politike, na primjer ako mogu zadovoljiti potrebe osoba boreći se protiv temeljnih rizika te ako pridonose definiranju odnosa između razina naknada i poreza ili doprinosa uplaćenih tijekom života, što se može smatrati pravičnim socijalnim podudaranjem.

Sustav socijalne zaštite u Europi treba pomoći u zaštiti od rizika i niskih prihoda, kao i smanjiti nejednakosti među državama članicama EU-a. Zbog postojanih gospodarskih teškoća povezanih s financijskom krizom potrebno je suočiti se s teškim pitanjima financiranja sustava. Tijekom gospodarske krize javne financije država članica EU-a su smanjene, a broj nezaposlenih kojima je potrebna socijalna pomoć se povećao. Drugim riječima, veliki porast nezaposlenih i smanjenje plaća uzrokovali su smanjenje prihoda od doprinosa za socijalnu zaštitu i time ugrozili europski socijalni model. Potrebno je napomenuti da su zbog povećanog pritiska na nacionalne proračune te smanjenja mirovina i drugih socijalnih naknada time pogođene najranjivije skupine te su se našle ispod granice siromaštva. U cilju prevladavanja krize, nakon što je prvenstvo dodijeljeno fiskalnoj konsolidaciji, dimenzija socijalnih politika nije dovoljno uzeta u obzir, a države članice nisu posvetile dovoljno pozornosti socijalnim ciljevima o pitanju zapošljavanja i obrazovanja, definiranima u strategiji Europa 2020. te pogotovo pitanjima siromaštva i socijalne isključenosti.

Kako bi se zajamčila održiva i učinkovita socijalna skrb, uzimajući u obzir prijedloge MOR-a, države članice trebaju razraditi i usvojiti nacionalne strategije razvoja socijalne zaštite. Jamstvo i učinkovitost socijalnog ulaganja treba biti najvažniji cilj strategije socijalnog razvoja jer omogućuju koordinaciju gospodarskih i socijalnih ciljeva. Zbog toga na njih ne treba gledati kao na troškove, nego kao na ulaganja koja promoviraju bolje izvedbe i održivi gospodarski rast.

II. Samozaposleni radnici i njihova socijalna skrb

1. Važnost samozapošljavanja kao oblika zapošljavanja, njegov razvoj i novi oblici

Vodeća inicijativa strategije „Europa 2020.” nazvana „Program za nove vještine i radna mjesta” prepoznaje da je samozapošljavanje važan čimbenik stvaranja radnih mjesta te zahtijeva od država članica uklanjanje prepreka poticanja samozapošljavanja.

Samozapošljavanje ubrzano raste i poprima raznolike nove oblike. Godine 2012. u EU-u je bilo 32,8 milijuna samozaposlenih osoba, što predstavlja 15% od ukupnog broja radnih mjesta u EU-u. Samozapošljavanje je najraširenije u Grčkoj, Italiji, Portugalu i Rumunjskoj. Ovaj oblik rada manje je proširen u Luksemburgu, Danskoj, Estoniji i Litvi[1]. Rezolucija Europskog parlamenta od 6. srpnja 2010. naglašava da samozapošljavanje dobiva na popularnosti, pogotovo kod mladih i žena te kao prijelazna aktivnost između zaposlenja i mirovine[2].

Tijekom zadnjih desetljeća sastav skupine samozaposlenih radnika znatno se promijenio. Skupina samozaposlenih radnika je vrlo heterogena po svojoj ulozi na tržištu rada i prirodi aktivnosti. Potrebno je razlikovati skupine samozaposlenih radnika koji su gospodarski ovisni da bi se bolje shvatio razvoj samozapošljavanja, koji nakon velikih gospodarskih i društvenih promjena nadilazi oblike samozapošljavanja koje tradicionalno poznajemo u državama članicama EU-a³.

3. Ne postoji jasna definicija samozapošljavanja prepoznata na europskoj razini

Ne samo da na razini EU-a ne postoji jedinstveno prihvaćena definicija samozapošljavanja nego je situacija još zamršenija zbog raznolikosti oblika samozapošljavanja. Definicija MOR-a prema Međunarodnoj klasifikaciji statusa zaposlenosti samostalnu djelatnost predstavlja kao djelatnost u kojoj je novčana naknada izravno ovisna o prihodima koji proizlaze iz proizvedenih dobara ili usluga. S povijesnog gledišta, razlikuju se tri osnovne skupine samostalnih djelatnika: mikropoduzeća, mala poduzeća i vanjski suradnici.

Doslovno rečeno, samozaposleni radnici su oni koji više rade za sebe nego za drugu stranu. Premda ta definicija zvuči vrlo jednostavno, treba napomenuti da samozapošljavanje obuhvaća širok spektar socijalnih i gospodarskih situacija prema kojima se ne može odnositi na isti način.

Trenutačno ne postoji nijedna jasna definicija primijenjena na području cijele Europske unije koja postavlja preciznu razliku između poštenih samostalnih radnika koji rade za svoj račun i lažnih samostalnih radnika. Svako nadležno tijelo i svako neovisno tijelo primjenjuje odredbe svog zakonskog i regulatornog okvira, koje se mogu razlikovati ovisno o ovlastima i političkom području (fiskalni zakoni, socijalna zaštita, ekonomsko pravo, tržište rada, osiguranje)[3].

Ne postoji nijedna jasna definicija gospodarski ovisne samostalne djelatnosti. Samo je nekoliko europskih država usvojilo prijelaznu kategoriju između samostalnih radnika i zaposlenika. Osnovni je cilj takve regulacije jamčenje bolje zaštite osobama u toj prijelaznoj kategoriji, bez njihovog izjednačavanja sa zaposlenicima.

4. Socijalna zaštita samozaposlenih radnika: osnovno obrazloženje problema

Razvoj privatnog poduzetništva stvorio je određen broj problema povezanih sa zakonima o radu i socijalnom zaštitom samozaposlenih radnika. Tradicionalni sustavi socijalne zaštite u Europi oduvijek su izrađivani za zaštitu zaposlenika te su njima djelomično prilagođeni, što je uvelike i dalje slučaj. Oni su stoga teško prilagodljivi samozaposlenim radnicima.

Ako sažmemo politiku država članica EU-a u pogledu samozaposlenih radnika,   čini se da su samozaposleni radnici žrtve diskriminacije i/ili imaju na raspolaganju lošiju zaštitu u određenim zemljama zbog vrlo visokih socijalnih doprinosa ili obrnuto, zbog niskih socijalnih doprinosa koji nude nižu razinu socijalne skrbi Danska je vjerojatno najbolji primjer iznimke, gdje samozaposleni radnici imaju ista prava kao i zaposlenici[4].

Politika socijalne zaštite u pogledu samozaposlenih radnika složena je jer je ta skupina, kao što je već prethodno navedeno, vrlo heterogena. Stoga mjere socijalne zaštite primijenjene na jednom dijelu te skupine mogu biti iracionalne i neprihvatljive za drugi dio. Pojam samozaposlenih radnika obuhvaća osobe koje su sposobne brinuti se same za sebe ili stručnjake iz određenih sektora koji primaju značajniju novčanu naknadu, ali i na osobe čija djelatnost ili pružene usluge ovise o jednom klijentu, te na one čiji se rad ne razlikuje od rada zaposlenika. U prvom slučaju mjere socijalne zaštite primijenjene na zaposlenike mogu biti pretjerane i neprihvatljive, a u drugom slučaju postoji rizik da zaposlenici ne budu zaštićeni u odgovarajućoj mjeri od socijalnih rizika.

5. Zlouporaba statusa samozapošljavanja

MOR je unaprijed upozorio na moguću zlouporabu određenih oblika samostalne djelatnosti, kojima se zanemaruju prava radnika i prava koja su u EU-u inače zajamčena radnim odnosima. Ta zlouporaba poprima različite oblike, od prijevara sa socijalnim doprinosima, preko utaje poreza i zaobilaženja zakona o radu, sve do rada na crno. Riječ je o ozbiljnom narušavanju konkurencije na štetu poštenih samozaposlenih radnika, mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća.

Samozaposleni radnik ima pravo slobodno odlučiti o samozapošljavanju, ali mora biti upoznat s mogućim posljedičnim smanjenjem razine socijalne skrbi. Važno je skrenuti pozornost na sljedeći problem: sve učestaliji problem „lažnih” samostalnih radnika koje poslodavci često tjeraju na rad u bijednim uvjetima. Stoga je važno prisjetiti se odredbi Rezolucije Europskog parlamenta od 6. srpnja 2010., koja ističe da osnovna prava moraju biti zajamčena svim radnicima, neovisno o njihovu statusu.

6. Niža prava na socijalnu zaštitu samozaposlenih radnika

U brojnim zemljama samozaposleni radnici samo su djelomično integrirani u mirovinski sustav. Ta se odredba može smatrati racionalnom kad se odnosi na skupinu stručnjaka koji primaju znatnu novčanu naknadu te su sposobni brinuti se za sebe, ali kad se radi o samozaposlenim radnicima koji su gospodarski ovisni ili o lažnim samozaposlenim radnicima, ona predstavlja rizik siromaštva u poodmakloj dobi zbog malih doprinosa i posljedično malih mirovina. Slična rasprava može se primijeniti i na invalidske mirovine.

Samozaposleni radnici slabije su zaštićeni i u slučaju majčinstva/očinstva. Oni još uvijek ne raspolažu primjerenim pravima na rodiljski dopust za majke i očeve te drugim povezanim pravima (na primjer: Cipar, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina, Poljska)[5]. U tom slučaju potrebno je usmjeriti posebnu pozornost na socijalnu skrb samozaposlenih radnika. Nedavna istraživanja i analize[6] potvrđuju preporuku koja poziva na usklađivanje skrbi o majčinstvu/očinstvu samozaposlenih radnika s pravima zaposlenika.

Samozaposleni radnici također imaju još lošiju skrb u slučaju nezaposlenosti. Doprinosi za nezaposlenost primjenjuju se prije svega na zaposlenike. Samo određene države s dobro razvijenom socijalnom skrbi obuhvaćaju i samozaposlene radnike[7].

7. Nužnost kolektivnog djelovanja

Brojni samozaposleni radnici svjesni su da su mnogo ranjiviji od zaposlenika. Znaju da nisu zaštićeni kolektivnim ugovorima i da burza samo djelomično rješava njihove probleme. Ta svijest bi mogla stvoriti temelj kolektivnog angažiranja u pogledu obvezne solidarnosti. I sindikati trebaju odgovoriti na izazov preispitivanja svojih aktivnosti i regrupiranja u interesu svih radnika, bilo da se radi o stalnom ili privremenom zaposlenju, tipičnom ili netipičnom, plaćenom ili prividno plaćenom te samozaposlenim radnicima[8].

8. Problemi koji proizlaze iz koordinacije socijalne zaštite

Definicije se razlikuju ne samo među pojedinim europskim državama nego i u zakonodavstvu EU-a. Nedostatak jasnoće uzrokuje velike probleme u pograničnim slučajevima. Nedostatak povezanosti između nacionalnih i europskih pravnih okvira u pogledu razlike između zaposlenosti na nekom radnom mjestu i pružanja usluga problematizira koncept samozapošljavanja, osobito u slučajevima pograničnog rada[9].

• [1]  Anketa o radnoj snazi u Europskoj uniji, 2012.
• [2]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2010)0263.
• [3]  Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora o „Zloupotrebi statusa samozaposlenih” (INT/628).
• [4]  Pregled Europskog opservatorija za zapošljavanje (2010.).
• [5]  Izvješće Komisije o „Borbi protiv diskriminacije na osnovi trudnoće, majčinstva i roditeljstva”, Europska komisija, Opća uprava za pravosuđe, studeni 2012. str. 29.
• [6]  „Samozaposleni radnici: industrijski odnosi i radni uvjeti”, Eurofound 2009., str. 76.
• [7]  Izvješće o socijalnoj sigurnosti 2010./11.: Pružanje zaštite u doba krize i nakon nje”, Međunarodna organizacija rada, Ženeva: MOR, 2010., str. 59.
• [8]  Westerveld M., „Novo samozapošljavanje: pitanje za socijalnu politiku?”, Europski list socijalne sigurnosti, svezak 14 (2012.), br. 3, str. 170.-171.
• [9]  Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora od 21. ožujka 2013. o zloupotrebi statusa samozaposlenih (INT/628).

MIŠLJENJE ODBORA ZA PRAVA ŽENA I JEDNAKOST SPOLOVA (26.11.2013)

upućeno Odboru za zapošljavanje i socijalna pitanja

o socijalnoj zaštiti za sve, uključujući samozaposlene radnike
(2013/2111(INI))

Izvjestiteljica: Marije Cornelissen

PRIJEDLOZI

Odbor za prava žena i jednakost spolova poziva Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja da kao nadležni odbor u svoj prijedlog rezolucije uključi sljedeće prijedloge:

A. budući da žene koje odaberu poduzetništvo češće od muškaraca kao glavnu motivaciju svoje odluke navode bolju ravnotežu između posla i privatnog života i/ili ekonomsku potrebu;

B.  budući da u mnogo slučajeva omiljena opcija dotične osobe nije samozapošljavanje nego nužnost, zbog nedostatka drugih prilika za rad ili dovoljno fleksibilnih radnih uvjeta za usklađivanje rada i skrbi; budući da su se te okolnosti pogoršale u vrijeme krize, dovodeći do povećanja broja ljudi koji su samozaposleni iz nužde, osobito žena;

C. budući da su samozaposlene žene u manjini kad je riječ o samozaposlenima, ali za njih je vjerojatnije da će osiromašiti;

D. budući da se zbog nemogućnosti pristupa odgovarajućim mirovinskim pravima, plaćenom bolovanju, plaćenom godišnjem i drugim oblicima socijalne sigurnosti za samozaposlene pogoršava razlika u plaćama muškaraca i žena, posebno nakon umirovljenja;

E.  budući da sve veći broj samozaposlenih osoba s premalo posla ili s poslom koji je jako slabo plaćen, posebno žena, potpada ispod linije siromaštva, a nisu službeno uvedene kao nezaposlene osobe;

F.  budući da nema pouzdanih, točnih i usporedivih informacija i podataka o situaciji, radnim uvjetima, programima socijalne sigurnosti za kombiniranje rada i skrbi samozaposlenih osoba;  

1.  naglašava potrebu pružanja bolje univerzalne socijalne i zdravstvene sigurnosti te promicanja socijalnog osiguranja za samozaposlene; poziva države članice da vežu prava na socijalnu sigurnost i na socijalnu zaštitu uz pojedinca, a ne uz ugovor o radu i tako osiguraju dostojanstvenu razinu socijalne zaštite za sve, uključujući samozaposlene i supružnike ili partnere koji sudjeluju u aktivnostima samozaposlenih i ostalih radnika, bez obzira na vrstu njihovih ugovora ili status zaposlenja;

2.  naglašava činjenicu da dostupni statistički podaci o zapošljavanju žena pokazuju da žene imaju veće izglede za nesigurne poslove te da kod njih postoji veći rizik da dobiju otkaz, što dovodi do toga da su manje zaštićene sustavima socijalne sigurnosti;

3.  poziva Komisiju i države članice da osiguraju svim radnicima i samozaposlenim osobama pristup cjeloživotnom učenju preraspodjelom postojećih financijskih sredstava EU-a i nacionalnih financijskih sredstava od radnika sa stalnim ugovorima na sve radnike, neovisno o njihovoj vrsti ugovora, te na samozaposlene osobe;

4.  naglašava činjenicu da je jaz između zapošljavanja žena i muškaraca u Europi i dalje velik, dok promicanje samozapošljavanja za žene može imati važnu ulogu u smanjenju siromaštva;

5.  ističe potrebu za poboljšanjem i transparentnosti sustava socijalne sigurnosti u određenim državama članicama s ciljem postizanja poštenijih standarda doprinosa samozaposlenih radnika, posebno u vezi s trudnoćom i rodiljnim dopustom;

6.  upozorava na to da se smanjenjima u proračunu i privatizacijama koje mnoge države članice provode u svojim sustavima javnog zdravlja uništavaju njihovi sustavi socijalne pomoći i dovodi u pitanje pravo na socijalnu zaštitu radnika i građana općenito; posebno žali zbog smanjenja u zdravstvenoj skrbi povezanoj sa spolnosti i reprodukcijom, koja posebno pogađaju žene, jer se Papa-testovi, mamografije i ginekološki pregledi više ne nude svake godine, nego u dužim vremenskim razmacima;

7.  naglašava činjenicu da u nekim državama članicama starenje stanovništva, nizak natalitet i promjenjiva tržišta rada mogu povećati potrebu za hitnim reformiranjem sustava socijalne sigurnosti, uključujući mirovine, kako bi se osigurala njihova održivost; naglašava činjenicu da žene češće uzimaju pauze u karijeri i rade poslove s nepunim radnim vremenom nego muškarci kako bi skrbile o djeci i ostalim uzdržavanicima, što može imati negativan učinak na njihove mirovine i izložiti ih većoj opasnosti od osiromašenja; stoga poziva države članice da ta razdoblja pauza u karijeri smatraju osiguranim razdobljima prilikom uspostavljanja i izračuna mirovinskih prava; naglašava činjenicu da reforme trebaju uključivati socijalne partnere u skladu s nacionalnim pravom i praksom, kao i relevantne dionike, te trebaju biti propisno priopćene građanima;

8.  naglašava činjenicu da Direktiva 2010/41/EU o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji se bave djelatnošću u okviru samozapošljavanja zahtijeva od država članica da se suoče sa svim preprekama koje ženama i njihovim supružnicima ili partnerima koje priznaje nacionalno pravo onemogućuju socijalnu zaštitu na koju imaju pravo prema tom zakonu;

9.  ističe da bi dulji i bolje plaćeni roditeljski dopust, koji muškarci i žene dijele i koji se smatra poslom s punim radnim vremenom u svrhu pogodnosti socijalne sigurnosti, mogao biti veliki poticaj za povećanje nataliteta;

10. poziva europske socijalne partnere, Komisiju i države članice da razmotre pitanje ovisnog samozapošljavanja i pronađu praktična rješenja, posebno u onim sektorima u kojima su jako važne prekogranične aktivnosti te među osjetljivim skupinama kao što su kućne pomoćnice i radnici s niskom plaćom;

11. poziva države članice na promicanje i olakšavanje samoorganiziranja samozaposlenih osoba, posebno žena, kako bi im se povećale mogućnosti za obranu njihovih zajedničkih interesa;

12. poziva države članice da osiguraju dostupnost pristupačnih ustanova za skrb za djecu i obrazovanje te da osiguraju samozaposlenima jednak pristup javnim službama i relevantnim poreznim ili socijalnim prednostima u području skrbi za djecu;

13. poziva Komisiju da predloži znatnu reviziju Direktive 2010/41/EU o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji se bave djelatnošću u okviru samozapošljavanja radi jamčenja viših standarda za minimalna prava u vezi s rodiljnim dopustom, dopustom za očeve, usvajanjem, dopustom povezanim s djecom i skrbi, i radi toga da države članice budu odgovorne za osiguravanje da samozaposleni radnici imaju pravo na te dopuste u okviru njihovih sustava socijalne sigurnosti; poziva Vijeće na usvajanje zajedničkog mišljenja o predloženoj reviziji Direktive 92/85/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje, koju je odobrio Europski parlament; podsjeća na to da prijedlog koji je Parlament usvojio sadrži važne mjere u tom području koje promiču ravnotežu između posla i privatnog života muškaraca i žena;

14. poziva države članice da svim radnicima, uključujući samozaposlene radnike i sve supružnike ili partnere koji sudjeluju u njihovim aktivnostima, olakšaju mogućnosti usklađivanja odgovornosti rada i skrbi, uključujući ubrzavanjem provedbe članaka 7. i 8. Direktive 2010/41/EU od 7. srpnja 2010., i pružajući radnicima, na njihov zahtjev, fleksibilnost u pogledu radnog vremena, rada na daljinu i skraćenog radnog vremena u svrhu skrbi o maloljetnicima i uzdržavanim osobama, te da to postignu bez gubitka socijalnih naknada za radnike kako bi se izbjeglo da oni zbog nedostatka drugog načina osiguranja fleksibilnosti pribjegnu ovisnom ili neželjenom samozapošljavanju;

15. poziva države članice da donesu zakonodavstvo za sprječavanje pojave „lažnih” samozaposlenih radnika, što je oblik nesigurnog zapošljavanja koje se posebno odnosi na žene, te potiče socijalne partnere na razmjenu najboljih praksi u pogledu usluga koje se pružaju samozaposlenim radnicima, suzbijajući „lažno” samozapošljavanje i organizirajući prave samozaposlene radnike;

16. poziva države članice da razviju socijalne politike i socijalne usluge koje pružaju skrb za djecu te skrb za starije i ostale nemoćne osobe kako bi se muškarcima i ženama omogućio nastavak rada ako oni to odaberu;

17. naglašava potrebu za pružanjem prilika za daljnje usavršavanje i prekvalifikaciju zaposlenika, samozaposlenih osoba i onih koji od zaposlene osobe postaju samozaposlene osobe; stoga poziva države članice da uklone prepreke za daljnje usavršavanje i prekvalifikaciju i da promiču cjeloživotno učenje za sve;

18. poziva države članice na jamčenje pristupa liječenju povezanim s plodnošću i medicinski potpomognutom oplodnjom za žene bez partnera i homoseksualke;

19. poziva Komisiju i države članice da prikupe pouzdane, točne i usporedive podatke po spolu te da pomno prate situaciju i socijalnu zaštitu samozaposlenih kao i trendove na tržištu rada koji utječu na samozaposlenost, između ostalih vrste zapošljavanja, uključivanjem pitanja o samozapošljavanju u Europsku anketu o radnoj snazi.

REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJA U ODBORU

Datum usvajanja	26.11.2013
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	19 8 2
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Regina Bastos, Andrea Češková, Edite Estrela, Iratxe García Pérez, Zita Gurmai, Mikael Gustafsson, Mary Honeyball, Sophia in ‘t Veld, Silvana Koch-Mehrin, Rodi Kratsa-Tsagaropoulou, Constance Le Grip, Astrid Lulling, Barbara Matera, Elisabeth Morin-Chartier, Angelika Niebler, Antonyia Parvanova, Marc Tarabella, Britta Thomsen, Marina Yannakoudakis, Anna Záborská, Inês Cristina Zuber
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Iñaki Irazabalbeitia Fernández, Kent Johansson, Nicole Kiil-Nielsen, Doris Pack, Zuzana Roithová
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 187. st. 2.	Birgit Collin-Langen, Jill Evans, María Irigoyen Pérez

REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJA U ODBORU

Datum usvajanja	5.12.2013
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	29 4 1
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Regina Bastos, Edit Bauer, Heinz K. Becker, Phil Bennion, Pervenche Berès, Vilija Blinkevičiūtė, Alejandro Cercas, Ole Christensen, Minodora Cliveti, Emer Costello, Frédéric Daerden, Sari Essayah, Richard Falbr, Thomas Händel, Marian Harkin, Stephen Hughes, Ádám Kósa, Jean Lambert, Patrick Le Hyaric, Olle Ludvigsson, Elisabeth Morin-Chartier, Csaba Őry, Siiri Oviir, Licia Ronzulli, Elisabeth Schroedter, Joanna Katarzyna Skrzydlewska, Gabriele Stauner, Jutta Steinruck, Traian Ungureanu, Inês Cristina Zuber
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Georges Bach, Anthea McIntyre, Evelyn Regner, Csaba Sógor