IZVJEŠĆE o ulozi prava vlasništva, vlasništva nad imovinom i stvaranja bogatstva u iskorjenjivanju siromaštva i poticanju održivog razvoja u zemljama u razvoju
21.2.2014 - (2013/2026(INI))
Odbor za razvoj
Izvjestitelj: Nirj Deva
PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
o ulozi prava vlasništva, vlasništva nad imovinom i stvaranja bogatstva u iskorjenjivanju siromaštva i poticanju održivog razvoja u zemljama u razvoju
Europski parlament,
– uzimajući u obzir članak 17. Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima u kojem je riječ o pravu na imovinu,
– uzimajući u obzir Milenijsku deklaraciju od 8. rujna 2000. kojom se utvrđuju milenijski razvojni ciljevi, te posebno ciljeve 1. i 7.,
– uzimajući u obzir Zajedničku izjavu Vijeća i predstavnika vlada država članica koji se sastaju u Vijeću, Europskog parlamenta i Komisije o razvojnoj politici Europske unije: „Europski konsenzus” potpisanu 20. prosinca 2005., te posebno njezine točke 11. i 92.,
– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 19. listopada 2004. o „Smjernicama EU-a za potporu oblikovanju i procesima reforme zemljišne politike u zemljama u razvoju” (COM(2004)0686),
– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 31. ožujka 2010. o „Političkom okviru EU-a za pomoć zemljama u razvoju pri suočavanju s izazovima sigurnosti opskrbe hranom” (COM(2010)0127),
– uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 13. listopada 2011. naslovljenu „Porast učinka razvojne politike EU-a: program za promjenu” (COM(2011)0637),
– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 27. veljače 2013. naslovljenu „Pristojan život za sve: stati na kraj siromaštvu i osigurati održivu budućnost svijetu” (COM(2013)0092),
– uzimajući u obzir „Smjernice EU-a za zemljišnu politiku: smjernice za oblikovanje zemljišne politike i procese reforme zemljišne politike u zemljama u razvoju” koje je Komisija donijela u studenom 2004.,
– uzimajući u obzir studiju Programa Ujedinjenih naroda za ljudska naselja (UN-Habitat) „Zaštićena prava na zemljište za sve” iz 2008. i vodič UN-Habitata „Kako razviti zemljišnu politiku naklonjenu siromašnima: postupak, vodič i iskustva”;
– uzimajući u obzir izvještaj posebnog izvjestitelja Ujedinjenih naroda Oliviera De Schuttera od 11. lipnja 2009. o pravu na hranu naslovljen „Stjecanje i zakup zemljišta velikih razmjera: skup osnovnih načela i mjerila za suočavanje s izazovom u vezi s ljudskim pravima”;
– uzimajući u obzir deklaraciju „Izazovi urbanizacije i smanjenje siromaštva u državama Afrike, Kariba i Pacifika“ usvojenu u Nairobiju u Keniji 2009.,
– uzimajući u obzir deklaraciju Svjetskog sastanka na vrhu o sigurnosti opskrbe hranom donesenu 2010. u Rimu,
– uzimajući u obzir deklaraciju „Izaći iz slamova: svjetski izazov za 2020.“, usvojenu na međunarodnoj konferenciji održanoj u Rabatu u Maroku od 26. do 28. studenog 2012.,
– uzimajući u obzir Deklaraciju o održivoj urbanizaciji za iskorjenjivanje siromaštva, usvojenu na 2. trostranoj konferenciji AKP/EZ/UN-Habitat održanoj u Kigaliju u Ruandi od 3. do 6. rujna 2013.,
– uzimajući u obzir Deklaraciju Ujedinjenih naroda o pravu autohtonih naroda (UNDRIP) i Konvenciju o autohtonim i plemenskim narodima (br. 169) iz 1989. Međunarodne organizacije rada (MOR),
– uzimajući u obzir Načela odgovornog poljoprivrednog ulaganja kojima se poštuju prava, sredstva za život i resursi, Dobrovoljne smjernice Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) o odgovornom upravljanju držanjem zemlje, ribarstvom i šumarstvom u kontekstu nacionalne sigurnosti opskrbe hranom te Okvir i smjernice Afričke unije za zemljišnu politiku u Africi (ALPFG),
– uzimajući u obzir preporuke radne skupine visoke razine o razvojnom planu za razdoblje poslije 2015. kako bi se uključio cilj u vezi s upravljanjem posjedom zemljišta za žene i muškarce i kako bi se prepoznalo da žene i djevojčice moraju imati, između ostalog, „jednako pravo na posjedovanje zemljišta i druge imovine”,
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 27. rujna 2011. o političkom okviru EU-a za pomoć zemljama u razvoju pri suočavanju s izazovima sigurnosti opskrbe hranom[1],
– uzimajući u obzir članak 48. Poslovnika,
– uzimajući u obzir izvješće Odbora za razvoj i mišljenje Odbora za prava žena i jednakost spolova (A7-0118/2014),
A. budući da se prava vlasništva mogu definirati kao pravila kojima se propisuju načini na koje pojedine zainteresirane strane, zajednice te javni i privatni akteri stječu i održavaju pristup materijalnoj i nematerijalnoj imovini preko formalnog prava ili običajnih propisa; budući da prema UN-Habitatu posjedovanje zemljišta specifično mogu po porijeklu biti formalni (puno vlasništvo, dugotrajni zakup te javni i privatni najam), običajni ili religijski; budući da se u Smjernicama EU-a za zemljišnu politiku navodi da prava na zemljište nisu uvijek ograničena na privatno vlasništvo u strogom smislu, već da se može pribjeći stvaranju ravnoteže između pojedinačnih prava i obveza i kolektivnih propisa na raznim razinama;
B. budući da je 1,2 milijarde ljudi diljem svijeta nastanjeno u imovini na koju ne posjeduje formalna prava i živi bez stalnoga doma ili pristupa zemljištu; budući da konkretno više od 90 % seoske populacije u subsaharskoj Africi (od koje se 370 milijuna ljudi smatra siromašnim) pristupaju zemljištu i prirodnim resursima preko pravno nesigurnih običajnih i neslužbenih sustava posjeda zemljišta;
C. budući da se ukupno izvanzakonsko i neprijavljeno bogatstvo procjenjuje na više od 9,3 bilijuna USD, što je 93 puta više od ukupnog iznosa inozemne pomoći koja je pružena zemljama u razvoju tijekom proteklih 30 godina;
D. budući da unatoč ostvarenju 7. milenijskog razvojnog cilja (11. posebnog cilja), koji je usmjeren na poboljšanje životnih uvjeta 100 milijuna stanovnika slamova do 2020., broj takvih stanovnika (2012. procijenjen na 863 milijuna) u apsolutnom smislu, nastavlja rasti; budući da se u sklopu programa UN-Habitat procjenjuje da čak milijarda ljudi živi u slamovima te se procjenjuje da će 2050. oko tri milijarde ljudi živjeti u slamovima; budući da se člankom 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima prepoznaje univerzalno pravo na stanovanje i stalno poboljšanje uvjeta života;
E. budući da u ruralnim područjima, oko 200 milijuna ljudi (gotovo 20 % od broja siromašnih ljudi na svijetu) nema pristup dovoljno velikom zemljištu kako bi mogli zarađivati za život; budući da je ruralno zemljište pod višestrukim pritiscima poput rasta populacije, prenamjene zemljišta, komercijalnih ulaganja, propadanja okoliša zbog suše, erozije tla i iscrpljivanja zalihe hranjivih tvari, kao i prirodnih katastrofa i sukoba; i budući da je osiguravanje prava na zemljište potrebno kako bi se promicala socijalna stabilnost smanjenjem nesigurnosti i sukoba zbog zemlje;
F. budući da su privatni ulagači i vlade iskazali sve veći interes za stjecanje dugotrajnog zakupa velikih dijelova obradivog zemljišta, većinom u zemljama u razvoju u Africi i Latinskoj Americi;
G. budući da postavljanjem obveznih ciljeva i subvencioniranjem biogoriva EU doprinosi, barem neizravno, otimanju zemlje u zemljama u razvoju, s obzirom na to da potiče špekulacije s obradivom zemljom, posebno najplodnijim dijelovima i onima koji se nalaze u blizini luka i cesta; budući da se kao posljedica toga povećavaju prijetnje sigurnosti uživanja posjeda zemljišta za maloposjednike, s mogućim negativnim posljedicama na sigurnost opskrbe hranom u lokalnim zajednicama;
H. budući da proizvoljna dodjela zemlje od političkih vlasti vodi ka korupciji, nesigurnosti, siromaštvu i nasilju;
I. budući da su pitanja upravljanja zemljištem u uskoj vezi s glavnim izazovima 21. stoljeća, odnosno sa sigurnošću opskrbe hranom, oskudicom energije, porastom gradskog stanovništva i stanovništva općenito, uništavanjem okoliša, klimatskim promjenama, prirodnim katastrofama i rješavanjem sukoba, čime se pojačava potreba davanja prednosti sveobuhvatnoj zemljišnoj reformi;
J. budući da se sa procijenjenih 1,4 milijarde hektara u svijetu upravlja običajnim normama; budući da se postojeće strukture posjeda zemljišta u Africi, Aziji i Latinskoj Americi znatno razlikuju i nije moguće zanemariti lokalne, običajne odredbe, bilo komunalne bilo u vezi s punim vlasništvom, kada se poduzme formalizacija zemljišta;
K. budući da prema članku 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima svatko ima pravo na preuzimanje vlasništva nad resursima ili sredstvima potrebnima za proizvodnju ili nabavu hrane u količinama dovoljnima za opstanak;
L. budući da se u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) navodi da žene i supružnici imaju ista prava u pogledu vlasništva i stjecanja imovine; no budući da su mnoga prava posjeda zemljišta i vlasništva zemljišta diskriminirajuća prema ženama, formalno ili u praksi;
M. budući da u mnogim zemljama u razvoju prava vlasništva žena, zajamčen pristup zemljištu i pristup štednji i zajmu nisu društveno priznati; budući da je, počevši od takve diskriminacijske osnove, ženama posebno teško ostvariti prava vlasništva, a osobito prava na nasljedstvo, pravnim putom;
N. budući da se posebno krše prava žena na posjedovanje zemljišta u zemljama u razvoju sve većom pojavom otkupa zemljišta velikih razmjera od razvijenih zemalja za komercijalne ili strateške svrhe poput poljoprivredne proizvodnje, sigurnosti opskrbe hranom te proizvodnje energije i biogoriva; budući da se ženama često uskraćuje mogućnost korištenja pravnom pomoći i zastupanjem kako bi se uspješno suprotstavile kršenjima prava vlasništva u zemljama u razvoju;
O. budući da je pružanje zaštićenih prava posjedovanja zemljišta ženama važno za smanjivanje siromaštva s obzirom na ulogu žena kao proizvođača hrane u ruralnim i prigradskim područjima i na njihovu odgovornost prehranjivanja članova obitelji; budući da su žene, koje čine 70 % udjela među poljoprivrednicima Afrike, formalno vlasnice samo 2 % zemljišta; budući da su skorašnji programi diljem Indije, Kenije, Hondurasa, Gane, Nikaragve i Nepala pokazali da kućanstva koja vode žene imaju veću sigurnost opskrbe hranom, bolju zdravstvenu zaštitu i jaču usmjerenost na obrazovanje od kućanstava koja vode muškarci;
P. budući da su više od 60 % kronično gladnih osoba žene i djevojčice i da u zemljama u razvoju od 60 do 80 % hrane proizvode žene[2];
Q. budući da je procijenjeno da oko 370 milijuna pripadnika autohtonih naroda diljem svijeta ima snažnu duhovnu, kulturnu, socijalnu i gospodarsku povezanost sa svojim tradicionalnim zemljištem, kojim obično upravlja lokalna zajednica;
R. budući da se člankom 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima svakome priznaje pravo na vlasništvo nad imovinom bilo pojedinačno bilo zajedno s drugima, i da nikomu ne bi trebalo proizvoljno uskratiti njegovu imovinu;
S. budući da je pristup zemljištu autohtonim narodima zaštićen na poseban način u skladu s Konvencijom MOR-a br. 169 i Deklaracijom UN-a o pravima autohtonih naroda;
T. budući da se člankom 10. Deklaracije UN-a o pravima autohtonih naroda jamči pravo da se te narode ne smije prisilno premještati s njihovih zemljišta ili područja i da se ne može izvršavati premještanje bez informiranog, prethodnog i slobodnog pristanka autohtonog naroda i prethodnog dogovora o pravednoj i poštenoj naknadi te, kad god je to moguće, o mogućnosti povratka;
Prava na zemljište, među kojima i prava vlasništva, te stvaranje bogatstva
1. smatra da su prijavljena prava vlasništva i sigurna prava na zemljište katalizator gospodarskog rasta pod uvjetom da se zemljište može rabiti kao jamstvo i povećati pristup kapitalu te time potaknuti produktivnost i ulaganje uz istodobno promicanje socijalne kohezije i mira;
2. naglašava da osiguranje prava na zemljište i veće jednakosti u pristupu zemljištu pruža sigurne temelje za život, gospodarske mogućnosti i, u ruralnim područjima, za proizvodnju hrane u kućanstvima;
3. naglašava činjenicu da bi se osim pojedinačnog stjecanja vlasništva nad zemljištem trebao priznati skup alternativnih mogućnosti posjedovanja zemljišta, uključujući i običajni sustav posjeda zemljišta kako bi se zakonski osiguralo pravo na parcelu na kojoj se nalazi kuća, poljoprivrednu površinu i prirodne resurse, što zagovara UN-Habitat;
4. ističe da se zahvaljujući sigurnosti posjeda zemlje za maloposjednike, koji čine 95 % potencijalnih zemljoposjednika u zemljama u razvoju, potiču lokalna gospodarstva, povećava sigurnost opskrbe hranom, smanjuje iseljavanje i usporava urbanizacija slamova; ističe da je primjerice u Etiopiji, gdje su uvedena prava vlasništva, produktivnost porasla i do 40 % po jutru zemlje u razdoblju od tri godine zahvaljujući samo toj promjeni[3];
5. sa zabrinutošću napominje da su zbog kulturne tradicije žene često ovisne o muškim srodnicima kada se radi o sigurnosti uživanja posjeda zemljišta i da nemaju zakonsku zaštitu; naglašava međunarodne obveze država kojima se osigurava minimum ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, što uključuje obvezu vlada da osiguraju da upravljanje zemljom nije diskriminatorno, posebno u vezi sa ženama i siromašnima i da se njime ne krše druga ljudska prava;
6. naglašava činjenicu da osposobljavanje ljudi da donose odluke o vlastitim resursima, uz formalne propise o nasljeđivanju, snažno potiče maloposjednike da održivo ulažu u svoju zemlju, primjenjuju terasiranje i navodnjavanje te ublažuju posljedice klimatskih promjena; s tim u vezi primjećuje da su istraživanja pokazala da se za kućanstvo s potpuno zaštićenim i prenosivim zemljištem procjenjuje da postoji 59,8 % veća vjerojatnost za ulaganje u terasiranje od kućanstva u kojem se očekuje preraspodjela unutar sela u sljedećih pet godina;
7. napominje da s vlasničkim listom zemljišta osoba može posuditi novac s razumnom kamatnom stopom te ga može upotrijebiti za pokretanje i razvoj poslovanja; naglašava da se zaštitom prava vlasništva može promicati konkurentno poslovno okruženje u kojem može rasti duh poduzetništva i inovacija;
8. priznaje da je izazov prevladati neusklađenost zakonitosti, legitimnosti i praksi izgradnjom mehanizama za posjed zemlje temeljenih na zajedničkim normama, počevši od priznavanja postojećih prava, istodobno osiguravajući da muškarci i žene te ranjive zajednice u zemljama u razvoju imaju zaštićena prava na zemljište i imovinu te da su u potpunosti zaštićeni od interesnih skupina koje bi mogle oteti njihovu imovinu;
9. snažno osuđuje praksu otimanja zemljišta kojom se konkretno ruralnom siromašnom stanovništvu i tradicionalnom nomadskom stanovništvu nezakonito oduzima zemljište bez odgovarajuće naknade; ističe činjenicu da je barem 32 milijuna hektara zemljišta diljem svijeta bilo dijelom najmanje 886 transnacionalnih zemljišnih pogodbi velikih razmjera te vrste između 2000. i 2013.[4]; naglašava činjenicu da taj broj vjerojatno predstavlja znatno suzdržaniju procjenu točnog broja sklopljenih zemljišnih pogodbi velikih razmjera;
10. poziva Komisiju i države članice da u svojoj politici razvojne pomoći uzimaju u obzir postupke stjecanja zemljišta velikih razmjera koje u zemljama u razvoju, te posebno na afričkom kontitnentu, provode investitori iz razvijenih zemalja, a koji utječu na lokalne poljoprivrednike i imaju razoran učinak na žene i djecu, kako bi ih se zaštitilo od osiromašenja, gladi i prisilnog protjerivanja iz njihovih sela i s njihovih zemljišta;
11. naglašava da je ukidanje javnih poticaja za proizvodnju biogoriva iz usjeva i subvencija jedan od načina borbe protiv otimanja zemlje;
12. podsjeća na to da se pojavljuje velika opasnost za lokalne zajednice kad je riječ o sigurnosti opskrbe hranom, opasnosti od premještanja i iseljavanju poljoprivrednika i stočara kada prava na zemljište nisu zaštićena i kada je upravljanje slabo; snažno potiče države članice EU-a da u vezi s tim podupiru nacionalne kapacitete zemalja u razvoju za jačanje vlastitih sustava upravljanja;
13. naglašava činjenicu da se Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima priznaje pravo na samoodređenje, koje je definirano kao pravo svih ljudi da slobodno raspolažu svojim prirodnim bogatstvom i resursima i da oba određuju da nikomu ne smiju biti uskraćena vlastita sredstva za uzdržavanje; naglašava u vezi s time da pregovori o zakupu i stjecanju zemljišta velikih razmjera moraju podrazumijevati transparentnost, odgovarajuće i informirano sudjelovanje lokalnih zajednica na koje se odnosi zakup ili otkup zemljišta te odgovornost u upotrebi prihoda koji bi trebali koristiti lokalnom stanovništvu;
14. poziva Komisiju i države članice da preko UN-a ispitaju učinak koji takvo stjecanje zemljišta ima na dezertifikaciju poljoprivrednoga zemljišta, na gubitak prava žena na boravak i pristup zemljištu, uz poseban osvrt na neudane žene i one koje su glava obitelji, na sigurnost opskrbe hranom i na njihova sredstva za život i ona njihove djece i uzdržavanih osoba;
15. naglašava da sporazumi o ulaganjima u vezi sa stjecanjem ili zakupom zemljišta velikih razmjera trebaju na odgovarajući način uzeti u obzir pravo trenutačnih korisnika zemljišta, kao i prava radnika zaposlenih na poljoprivrednim gospodarstvima; zauzima stajalište da bi obveze ulagača trebalo jasno definirati i da bi one trebale biti izvršive, na primjer uključivanjem mehanizma sankcioniranja u slučajevima nepoštovanja ljudskih prava; smatra da bi sve zemljišne pogodbe trebale uključivati zakonsku obvezu prema kojoj bi se određeni minimalni postotak usjeva trebao prodati na lokalnom tržištu;
Plan ostvarivanja zaštićenih prava na zemljište, što uključuje i prava vlasništva, i održivog upravljanja zemljištem u zemljama u razvoju
16. ističe činjenicu da se u sklopu zemljišne reforme zahtijeva fleksibilnost prilagođena lokalnim, socijalnim i kulturnim uvjetima, kao što su tradicionalni oblici plemenskoga vlasništva, te se ona treba usmjeriti na osnaživanje najugroženijih;
17. ističe činjenicu da supostojanje običajnih zemljišnih režima i nametnutih kolonijalnih modela predstavlja jedan od glavnih uzroka svojstvene nesigurnosti uživanja zemljišta u zemljama u razvoju; naglašava da je u vezi s time nužno prepoznati legitimnost običajnih posjednih aranžmana koji pružaju zakonska prava pojedincima i zajednicama i sprečavaju oduzimanje i zloupotrebu prava na zemljište, koji su posebno rašireni među afričkim zajednicama i brojnim autohtonim stanovništvom Latinske Amerike;
18. naglašava da zakonsko propisivanje sigurnosti držanja gradskih bespravnih stanara ima znatan utjecaj na ulaganje u stambene jedinice, pri čemu istraživanja pokazuju da se stopa obnove stambenih jedinica povećava za više od 66 %;
19. naglašava da reforma posjeda zemljišta treba početi točnim prikupljanjem podataka o zemljištu i sustavnim dodjeljivanjem formalnog vlasništva nad zemljištem služeći se katastarskom izmjerom uz primjenu jeftine tehnologije, kao što su mobilne tehnologije, GPS, GPRS i nadzorni alati GIS-a; poziva na potpunu otvorenost te potiče razvoj i regionalnu razmjenu geografskih informacijskih sustava, uključujući satelitske i zračne snimke, uzimajući u obzir tehnologije za kartiranje uz sudjelovanje lokalne zajednice; pozdravlja napredak Ruande ostvaren u pogledu podataka o zemljištu, a koji je omogućio katastarsku uknjižbu svih zemljišta u iznimno kratkim rokovima;
20. upozorava da treba izbjegavati upotrebu jedinstvenog pristupa kako bi se postigla sigurnost uživanja zemljišta; ističe činjenicu da su formalne usluge javne uprave za zemljište najučinkovitije kada se pružaju na lokalnoj razini; zauzima stajalište da učinkovito pružanje zaštićenih prava na zemljište može stoga ovisiti o reformi centraliziranih državnih agencija za zemljište radi prijenosa odgovornosti na lokalne i običajne institucije; smatra da se uknjižba zemljišta tada može poboljšati uvođenjem računalne tehnologije za gruntovnicu i katastarske sustave;
21. podsjeća da je poljoprivreda još uvijek temeljni izvor sredstava za život, sredstava za troškove uzdržavanja i sigurnosti opskrbe hranom za ruralne zajednice; no primjećuje da je ruralno zemljište pod višestrukim pritiscima zbog rasta populacije, prenamjene zemljišta, komercijalnih ulaganja te propadanja okoliša zbog suše, erozije tla i iscrpljivanja zalihe hranjivih tvari, kao i prirodnih katastrofa i sukoba; vjeruje da je u vezi s time osiguranje posjeda zemljišta za ruralne zajednice ključno za postizanje milenijskih razvojnih ciljeva; zauzima stajalište da postoji veliki raspon instrumenata politike koji mogu pomoći u suočavanju s tim izazovima i da ih se treba prilagoditi lokalnim uvjetima;
22. vjeruje da bi vladini dužnosnici najprije trebali identificirati sustave upravljanja i posjeda zemljišta koji već postoje i da bi zatim trebali te sustave nadograditi u korist siromašnih i ugroženih skupina;
23. vjeruje da se decentralizacijom upravljanja zemljištem osnažuju lokalne zajednice i pojedinci te da se svraća pozornost na potrebu iskorjenjivanja korupcijskih praksi koje nameću lokalni čelnici preko pogodbi postignutih sa stranim ulagačima i svih potraživanja na neuknjiženim pojedinačnim zemljišnim česticama;
24. naglašava da bilo kakva promjena u korištenju zemljom može provoditi samo uz slobodan, prethodan i informiran pristanak lokalnih zajednica o kojima je riječ; podsjeća da su authohtonim narodima pruženi određeni oblici zaštite njihovih prava na zemljištu u okviru međunarodnog zakona; u skladu s Deklaracijom UN-a o pravima autohtonih naroda ustraje na tome da države pružaju učinkovite mehanizme za sprečavanje i rješavanje za bilo koju mjeru koja ima za cilj ili prouzročuje otimanje zemljišta, područja ili resursa autohtonih naroda;
25. primjećuje da je ograničen udio zemljišta uknjiženog u Africi (10 %) zabilježen preko zastarjelih neispravnih sustava; ističe činjenicu da je, prema procjenama Svjetske banke[5], 27 ekonomija koje su modernizirale svoje registre tijekom posljednjih sedam godina smanjilo prosječno vrijeme prijenosa vlasništva nad imovinom na pola, čime se povećala transparentnost, smanjila korupcija i pojednostavnilo prikupljanje prihoda; naglašava da bi uspostava i poboljšanje zemljišnih knjiga u zemljama u razvoju trebali biti prioritet razvojne politike;
26. podsjeća da se sigurnost uživanja posjeda može zaštititi na razne načine ako su jasna prava vlasnika i korisnika zemljišta: podsjeća da se osim uz formalno vlasništvo sigurnost može postići jasnim dugotrajnim ugovorom o najmu ili formalnim priznanjem običajnih prava i neformalnih naselja s pristupačnim i učinkovitim mehanizmom rješavanja sporova; poziva EU da usmjeri potporu prema razvoju kapaciteta i programima izobrazbe u upravljanju zemljištem kako bi se osigurala prava na zemljište za siromašne i ranjive skupine, uključujući pomoću katastarskog mjerenja, registriranja i naporima za opremanje obrazovnih ustanova u zemljama u razvoju;
27. poziva EU da osnaži sposobnost sudova u zemljama u razvoju za učinkovitu primjenu imovinskog prava, za rješavanje prijepora oko zemljišta i ravnanje izvlaštenjima kao dijelom holističkog pristupa usmjerenog učvršćenju pravosudnih sustava i vladavine prava;
28. poziva EU da pruži potporu zemljama u razvoju u provođenju njihove zemljišne reforme kako bi se prije svega promicalo sudjelovanje svih zainteresiranih strana te u kombinaciji s programima podizanja razine osviještenosti kako bi se prava svih uključenih strana, osobito siromašnih i ugroženih, poštovala u cijelosti; navodi primjer Madagaskara i lokalnih zemljišnih ureda gdje su jednostavne inicijative na lokalnoj razini uvelike olakšale knjiženje vlasništva nad zemljištem;
29. ističe činjenicu da se zahvaljujući izgradnji dobre fiskalne politike u zemljama u razvoju jačanjem zemljišne uknjižbe i određivanjem funkcije procjene vrijednosti znatno povećava godišnji prihod od zemljišnih transakcija, primjerice u Tajlandu gdje se u razdoblju od deset godina povećao šesterostruko;
30. poziva EU da pruži što veću pomoć novoosnaženim zemljoposjednicima da pomoćnim mehanizmima potpore ulažu u novu opremu, istodobno omogućujući prijenos tehnologije i osposobljavanje novih zemljoposjednika kad je riječ o primjeni inovativnih tehnika i najboljih praksi;
31. ističe da formalno priznanje prava na zemljište ženama ne obuhvaća automatski učinkovitu primjenu tih prava; poziva EU da u svojim programima zemljišne reforme posebno obrati pozornost na ranjivost žena u pogledu promjena u obiteljskoj strukturi i razinu do koje žene mogu ostvariti svoja prava te osiguravanje da su u praksi oba supruga upisana u vlasnički list zemljišta;
32. poziva Komisiju i države članice da u svojoj razvojnoj i humanitarnoj politici osiguraju da zemlje u razvoju uvode zakonodavne mjere kojima se promiče jednakost spolova i sprečava diskriminacija u pogledu prava vlasništva koja se temelji na etničkoj pripadnosti, rasi i građanskom statusu te rješava način uklanjanja znatnih socijalnih, političkih i kulturnih ograničenja o stjecanju prava na zemljište;
33. poziva delegacije EU-a u zemljama u razvoju da prate prava žena na zemljište kako bi se osiguralo da se ona ne krše te kako bi se time žene zaštitile od rizika osiromašenja i socijalnog isključenja;
34. poziva EU da pruži potporu naporima zemalja u razvoju za provođenje reformi tržišta najma zemljišta kako bi se siromašnima pružio pristup zemljištu i promicao rast, istodobno izbjegavajući prekomjerna ograničenja na tržištu zakupa;
Smještanje prava na zemljište, među kojima i prava vlasništva, u središte razvojne politike EU-a
35. ističe činjenicu da je stjecanje zemljišta velikih razmjera, između ostaloga, izravna posljedica lošeg upravljanja zemljištem u zemljama u razvoju; naglašava da će osnaživanje pojedinaca i zajednica preko jasnih i sigurnih prava vlasništva izložiti ugovorne odredbe temeljitoj provjeri i spriječiti otimačinu zemlje; naglašava da bi se potporom EU-a trebalo doprinijeti izgradnji institucionalnih mogućnosti potrebnih za dodjelu zaštićenih prava na zemljište radi suočavanja s traženjem renti i birokratskom inercijom te s korupcijskim i neodgovornim praksama;
36. pohvaljuje sudjelovanje EU-a u globalnim inicijativama o zemljištu; ističe činjenicu da EU, kao vodeći svjetski razvojni akter, ima sposobnost jačanja svog trenutačno ograničenog pristupa i u smislu područja primjene i u smislu prepoznatljivosti s ciljem rješavanja pitanja posjeda zemljišta;
37. napominje da uz poboljšanje sustava prava vlasništva u zemljama u razvoju, cilj EU-a mora biti osiguravanje pristupa socijalnoj zaštiti i sustavu osiguranja ljudima kako bi zaštitili svoja sredstva za život i svoju imovinu u slučaju katastrofe ili šoka;
38. preporučuje da se Smjernice EU-a za zemljišnu politiku iz 2004. ažuriraju u suradnji s državama članicama kako bi se procijenili aktualni izazovi na području posjeda zemljišta i kako bi se pomoglo oko primjene nove jeftine tehnologije pri izmjeri zemljišta i upravljanju njime;
39. poziva na primjenu Dobrovoljnih smjernica o odgovornom upravljanju držanjem zemlje, ribarstvom i šumarstvom u kontekstu nacionalne sigurnosti opskrbe hranom;
40. snažno potiče Komisiju da uspostavi jasno utvrđenu proračunsku liniju za prava vlasništva, uz prijelaz s plana malih razmjera na dugoročnu reformu upravljanja zemljištem s ciljem dovođenja u red posjeda zemljišta;
41. naglašava da će izazov pružanja zaštićenih prava na zemljište raseljenim ljudima i izbjeglicama biti sve veći pod pritiskom klimatskih promjena; podjednako naglašava da je ključno uspostaviti legitimne institucije koje će upravljati pristupom zemljištu za ponovno naseljavanje migranata i izbjeglica, što vrijedi i za povrat prvotnim vlasnicima; snažno potiče EU da u vezi s time poveća svoju pomoć kad je riječ o uvrštenju prava na zemljište u humanitarne i razvojne odgovore na katastrofe i građanske sukobe, pri čemu se u zemljišnoj politici moraju jamčiti zaštićena prava na zemljište raznim etničkim, socijalnim i generacijskim skupinama na jednak način;
42. poziva Komisiju i države članice da osnažuju žene kad je riječ o njihovim pravima na zemljište i pristupu zemljištu, nasljeđu, pristupu zajmovima i ušteđevini u situacijama nakon sukoba, posebno u zemljama u kojima se ženska prava ne ostvaruju zakonski i nisu društveno priznata te u kojima spolno pristrani zakoni, tradicionalni stavovi prema ženama i društvene hijerarhije kojima dominiraju muškarci tvore prepreke pokušajima žena da steknu jednaka i poštena prava; poziva EU da promiče angažman novoosnovane Organizacije UN-a za žene na tom pitanju;
43. pozdravlja Inicijativu za transparentnost u vezi sa zemljištem, koju je pokrenula skupina G8 u lipnju 2013. na temelju Inicijative za transparentnost u ekstraktivnim industrijama i prepoznavanje činjenice da je transparentnost u pogledu vlasništva trgovačkih društava i zemljišta u kombinaciji sa zaštićenim pravom vlasništva i snažnim institucijama ključna za ublažavanje siromaštva; no naglašava da treba povećati napore kako bi se omogućila provedba učinkovite zemljišne reforme;
44. preporučuje da se pravo vlasništva i sigurnost uživanja posjeda za sve uvrsti kao cilj u razvojni plan za razdoblje nakon 2015. radi ostvarenja dobrog upravljanja zemljištem što je ključ za postizanje milenijskih razvojnih ciljeva i iskorjenjivanje siromaštva;
45. ponovno potvrđuje obvezu EU-a prema smanjenju siromaštva diljem svijeta u kontekstu održiva razvoja i ponavlja da EU treba uvrstiti snažnu sastavnicu o jednakosti spolova u sva područja svoje politike i prakse u odnosima sa zemljama u razvoju[6];
46. naglašava činjenicu da je potrebno jačanje politike kojom se pristup žena imovini u zemljama u razvoju izjednačava s onime muškaraca; zauzima stajalište da to treba uzeti u obzir u programima za pojedine zemlje i da mora biti popraćeno nužnim mehanizmima za financijsku potporu (kao što su štednja, zajmovi, bespovratna sredstva, mikrozajmovi i osiguranje); vjeruje da će tako ojačana politika dovesti do osnaživanja žena i nevladinih organizacija te će se njome promicati poduzetništvo među ženama; smatra da će se njome unaprijediti znanja žena o pravnim i financijskim mogućnostima, poduprijeti obrazovanje djevojčica, povećati širenje i dostupnost informacija te ustanoviti službe za pravnu pomoć i uspostaviti izobrazba za povećanje razine osviještenosti o jednakosti spolova za pružatelje financijskih usluga;
47. poziva Komisiju i države članice da u svome radu na razvoju aktivno promiču žensko poduzetništvo i prava vlasništva kao dio postupka povećanja neovisnosti žena o njihovim muževima i jačanja gospodarstava njihovih zemalja;
48. podsjeća da je 15. listopada Međunarodni dan seoskih žena i poziva Europsku uniju i države članice da promiču kampanje podizanja razine osviještenosti u zemljama u razvoju;
*
* *
49. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica, glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, predsjedniku Svjetske banke, Savezu država jugoistočne Azije (ASEAN), Parlamentarnoj skupštini Europske unije i Latinske Amerike i Zajedničkoj parlamentarnoj skupštini afričkih, karipskih i pacifičkih zemalja i Europske unije.
- [1] SL C 56 E, 26.2.2013., str. 75.
- [2] Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO), Sažeti prikaz br. 5 − Gospodarski i socijalni izgledi, kolovoz 2009.
- [3] USAID Ethiopia, http://ethiopia.usaid.gov/programs/feed-future-initiative/projects/land-administration-nurture-development-land
- [4] http://www.landmatrix.org/get-the-idea/global-map-investments/
- [5] 2012b. Doing Business 2012: Doing Business in a More Transparent World. Washington, DC: World Bank.
- [6] SL C 46, 24.2.2006.
EXPLANATORY STATEMENT
Property rights and land tenure security status quo in the developing world
Article 17 of the Universal Declaration of Human Rights states that ‘Everyone has the right to own property alone as well as in association with others‘ and that ‘No one shall be arbitrarily deprived of his property‘.
Nevertheless, 1.2 billion people worldwide occupy properties for which they don’t hold formal rights, live without permanent homes or access to land altogether. [1]
Moreover, although the MDGs recognised the need to address the security of slum inhabitants and urban squatters in developing countries and committed to account for at least 100 million slum inhabitants by 2020, the target is far from being on track; 90% of new urban settlements in Sub-Saharan Africa are taking the form of slums and 3 billion people are estimated to reside in slums by 2050[2].
However, these assets cannot be protected nor mobilised. They represent dead, extra-legal capital. Nobody can identify who owns what, resources cannot be turned into their full capital value, and wealth cannot be traded outside a narrow circle of local people who know and trust each other and cannot be used as collateral or guarantee against future investments.
At the same time, in developing countries, the process to escape informality and become a registered legal entity is fraught with high monetary and procedural costs, taking years to complete. Hernando de Soto’s survey teams identified that, in Peru, getting legal authorisation to build a house on state-owned land and to obtain a legal title for that particular land took 6 years and 11 months, involving 728 steps.[3]
This total extra-legal and unregistered wealth is estimated at over 9.3 trillion USD, which is 93 times larger than the total for all the foreign aid given to developing countries in the past 30 years[4]. As such, establishing legal property law systems and empowering people to govern over their own resources could turn out to be the greatest development story of the 21st century, but also the greatest challenge of all.
The potential impact of property rights and land tenure security in developing countries
The knowledge that property rights radically impacts economic development and reduces poverty is not based on a hypothetical model. We only have the look at the 19th Century to recognise that the legal property system became the staircase that took the US and the Western States from the universe of assets in their natural state to the conceptual universe of capital formation where assets can be used to their full productive potential.
Today’s developing countries, like America 200 years ago, have three choices: to ignore the extra-legal arrangements made by the ‘landless poor’ and urban squatters, to make superficial concessions or to become the champions of extra-legal entities.
The key challenges of the 21st century - food security, energy scarcity, water shortage, urban and population growth, environmental degradation, climate change, natural disasters and state fragility – can all be correlated to issues of land governance, reinforcing the need to prioritise comprehensive land reform.
Economic Growth and Poverty Alleviation
Recognised and registered property rights are a catalyst for economic growth, enhancing investment opportunities through access to capital and low-cost credit, using land as collateral. Secure tenure generates higher productivity and stimulates entrepreneurship through access at functional rental and sales markets, boosting commercial values through adequate registration of land holdings and SMEs;
While non-transparent, corrupt and inefficient land administration systems constitute a major bottleneck for entrepreneurship and SMEs, easily transferable land titles reduce the cost of accessing credit and increases the opportunities for gainful employment, contributing to innovation and technological advancement.
In China for example, agricultural reform and improved land rights reduced the number of undernourished people from 387 million in 1969 to 150 million in the mid-2000s.
Agricultural Productivity and food security
Smallholders constitute 95% of the potential land owners in developing countries and are the most vulnerable. Having secure provisions for the land they cultivate, registered property rights and legal decision-making powers provides strong incentives for landowners to invest in innovative technologies that increase agricultural productivity and land fertility, guarantees their access to capital and markets, stimulates local economies, increases food security, decreases migration and slows down urbanisation.
In Ethiopia, USAID worked with the government towards the implementation of clear rights for landowners. In the 32 pilot districts that implemented the program, over the last 3 years, yields have increased up to 40% per acre with no other inputs [5]; The concerns the government had at the beginning of the project have thus been allayed, allowing for the development of a country-wide reform.
Urban and Population Growth
With a 70% urban population globally by 2050, the legal property system alone by registration has the capacity to bring slum inhabitants and urban squatters into the formal economy, converting their assets into real measurable and transferable wealth thereby producing future economic opportunities.
Environmental Protection and Climate Change mitigation
Empowering people to make decisions over their own resources, in addition to formal inheritance provisions and protection against vested interests that could seize their property, strongly encourages landowners to sustainably invest in their land to prevent environmental degradation and soil erosion by practicing terracing and irrigation. A study carried out by LANDESA found that ‘a household with fully secure and transferable land is estimated to be 59.8% more likely to invest in terracing than one which expects redistribution during the next 5 years.‘
Women’s land rights
Women, who represent 70% of Africa’s farmers, are customarily locked out of legality. They formally own as little as 2% of the land. However, even where their rights are recognised and non-discriminatory policy reform takes place, traditional perceptions obstruct adequate implementation. More often than not, women are deprived of the mere knowledge of the rights they are entitled to claim and therefore awareness training programs become crucial for their development as decision-makers and economic agents.
Post-conflict and state fragility
Focusing on strong land governance systems and resolving land disputes to address underlying tensions in post-conflict countries and fragile states is one of the main pillars of stability and sustainable development.
Large scale land acquisitions (land-grabbing)
In Africa, as little as 10% of the land is formally registered, while 90% remains informally administered. National elites and local chieftains have historically controlled the unregistered individual parcels of land. In Ethiopia, where USAID has pioneered land registration and secured title deeds, farmers used to be subjected to recurrent, unanticipated land seizures, arbitrary redistributions and nationalisation.
Consequently, large scale land acquisitions are a direct consequence of weak or absent land governance in developing countries, taking place in a vacuum with countless opportunities for corruption, expropriations without adequate compensation and without the rights of all the stakeholders involved being respected. It is estimated that as much as 203 million hectares worldwide have been part of large scale land deals between 2000 and 2010[6]. Investigating the impact of the Swiss Addax Bioenergy large-scale plantations on the surrounding local communities in Sierra Leone, Action Aid has reported that 99% of those interviewed considered that, as a consequence, food production has declined in the region.[7]
Steps to formal property rights and sustainable land governance in the developing world
Institutional reform and capacity development underpins the sustainability of sound land governance and accompanies the process of registering individual land holdings and small businesses.
Government institutions must play an important role in defining and enforcing property rights through tribunals and state police. However, contrary to the general misconception, the state is not the source or distributor of property, but the defender of property. In many cases, national land titling systems have been converted from organisations which protect legitimate land claims into organisations which validate land theft.
Land reform and the development of property rights systems must be approached with a high degree of flexibility, on the basis of local, cultural and social conditions, under the following framework:
1. The collection of accurate land data and land surveying of the different types of land;
2. The registration of land and systematic titling through cadastral mapping via low-cost technologies and infrastructures;
3. The decentralisation of land administration empowers local communities and individuals and encourages the elimination of corrupt practices imposed by local chiefs through deals struck with foreign investors, claiming unregistered individual lands;
4. The modernisation and computerisation of land management increases efficiency, transparency and facilitates revenue collection. In India, Karnataka alone quadrupled its land-related revenue from 120 million USD in 2000 to 480 million USD in 2008. Moreover, computerisation avoided users 16 million USD in bribes.[8]
5. The participation and consultation of all stakeholders is of paramount importance in order to ensure that the needs and concerns of all parties, especially the poor and vulnerable, are fully respected.
6. Strengthening the capacity of courts to resolve land disputes and manage expropriations must be part of a holistic approach to consolidate judicial systems and the rule of law. At the same time, the local political organisations which have emerged to defend land rights can’t be disregarded, they are often democratic and legitimate, but not transparent to outsiders and lacking the ability to document land rights accurately.
7. Developing countries require sound fiscal policies built upon a fair tax policy and a documented tax assessment, which in turn require strengthening land registration and delineating valuation functions, to record accurate annual land transaction revenue; in Thailand, as a result of reform, annual land transaction revenue increased six-fold over a period of 10 years.
8. Support mechanisms for newly empowered landowners create incentives for smallholders to invest in new equipment and boost agricultural production. Facilitating technology transfer and training new landowners in the use of innovative techniques and best practices is fundamental in the first years after land registration.
Placing property rights at the heart of EU development policy
The European Union must stand at the forefront of the fight against land grabbing. Overturning weak or even absent land governance in developing countries and empowering people through clear and secure property rights will open contractual arrangements to scrutiny, impede dispossession, redistribution without fair compensation and negligence.
Secure land tenure systems are not a short-term endeavour, but require a long-term approach and the concerted commitment of a multitude of actors, from governments to civil society, from international donors to public and private agents.
In order for the European Union to become a major player in the advancement of property rights and in the fight against land-grabbing, this report recommends that:
· The European Commission opens a clearly defined budget line for property rights in developing countries, designed to support long-term land governance reform and to streamline land tenure in drafting and implementing Country Strategy Papers.
· The formalisation of property rights and land registration is placed on the post-2015 development agenda.
· An overarching accountability mechanism under the auspices of the United Nations to be developed, with the express purpose of supporting land reform, monitoring land governance in a transparent and accountable fashion, while encouraging states to respect and pursue land claims made by individuals and communities.
- [1] Tim Hansted, President and CEO Landesa (Rural Development Institute)
- [2] Global Land Tool Network Brief 1, March 2010
- [3] Hernando De Soto, The Mystery of Capital - Why Capitalism Triumphs in the West and Fails Everywhere Else, 2001.
- [4] idem.
- [5] USAID Ethiopia, http://ethiopia.usaid.gov/programs/feed-future-initiative/projects/land-administration-nurture-development-land
- [6] http://www.landmatrix.org/get-the-idea/global-map-investments/
- [7] Action Aid, Broken promises: The impacts of Addax Bioenergy in Sierra Leone on hunger and livelihoods, September 2013.
- [8] Deininger, K., H. Selod, and A. Burns. 2012. 'The Land Governance Assessment Framework: Identifying and Monitoring Good Practice in the Land Sector.” World Bank, Washington, DC.
OPINION of the Committee on Women’s Rights and Gender Equality (15.7.2011)
for the Committee on Development
on the role of property rights, property ownership and wealth creation in eradicating poverty and fostering sustainable development in developing countries
Rapporteur: Silvia Costa
SUGGESTIONS
The Committee on Women’s Rights and Gender Equality calls on the Committee on Development, as the committee responsible, to incorporate the following suggestions in its motion for a resolution:
A. whereas women in developing countries face a serious gender gap in terms of property rights and ownership, especially in access to productive resources such as land and livestock; whereas women control less land than men and the land they control is often of poorer quality; whereas closing the gender gap in access to productive resources could reduce the number of hungry people in the world by 12-17%[1],
B. whereas more than 60% of chronically hungry people are women and girls and, in the developing countries, 60-80% of food is produced by women[2],
C. whereas, in many developing countries, women’s property rights, secured access to land and access to savings and credit are not socially recognised; whereas, starting from such a discriminatory basis, it is particularly difficult for women to assert their property rights, and especially rights to inheritance, by legal means,
D. whereas under Article 25 of the Universal Declaration of Human Rights everyone has the right to take possession of the resources or means needed to produce or obtain food in sufficient quantities for existence,
E. whereas in particular women’s rights to property in developing countries are being violated through the increasing incidence of large-scale land acquisition by the developed countries for commercial or strategic purposes such as agricultural production, food security and energy and biofuel production; whereas women often lack the opportunity to harness legal aid and representation to successfully challenge violations of property rights in developing countries,
1. Calls on the Commission and the Member States to allocate sufficient and utilise existing financial resources in a cost-effective, appropriate and practical way when providing development assistance, as well as adopt special policy provisions for closing the gender gap in secure access to land and other property rights and ownership, including through the elimination of all forms of discrimination against women under the law in line with the principles of the Beijing Declaration;
2. Reaffirms the European Union’s commitment to reduce poverty worldwide in the context of sustainable development and that the EU should include a strong gender component in all its policies and practices in its relations with developing countries[3];
3. Emphasises that the strengthening of policies to place women’s access to property in developing countries on an equal footing with men’s is necessary; takes the view that this needs to be taken into consideration in the country programmes and needs to be accompanied by the requisite financial support mechanisms (such as savings, credit , grants, micro-credits and insurance); believes that these strengthened policies will result in the empowerment of women and NGOs and promote women’s entrepreneurship; considers that they will improve women’s legal and financial literacy, support girls’ education, increase the dissemination and accessibility of information and establish legal aid services and gender-sensitivity training for financial service providers;
4. Calls on the Commission and the Member States, in their development work, to actively promote female entrepreneurship and property rights, as part of the process of enhancing women’s independence from their husbands and strengthening their countries’ economies;
5. Asks the Commission and the Member States, in their development assistance policies, to take account of large-scale land acquisition processes by developed countries’ investors in developing countries, and on the African continent in particular, which are affecting local farmers and which have a devastating impact on women and children, with a view to protecting them from impoverishment, famine and forcible eviction from their villages and land;
6. Calls on the Commission and the Member States to examine, via the UN, the impact such acquisitions have on the desertification of farmland, on the loss of women’s right of residence and right to property, with particular reference to women who are single or the head of the family, on food security and on their livelihood and that of their children and dependent persons;
7. Calls on the Commission and the Member States in their development and humanitarian policies to ensure that developing countries introduce legislative measures to promote gender equality and prevent discrimination with regard to property rights based on ethnicity, race and civil status and address how to remove the significant social, political and cultural constraints on land rights acquisition;
8. Calls for the European Union’s Delegations in the developing countries to monitor women’s property rights to ensure they are not breached, thereby protecting women from the risk of falling into poverty and social exclusion;
9. Recalls that 15 October is the International Day of Rural Women and calls on the European Union and the Member States to promote awareness-raising campaigns in the developing countries;
10. Calls on the Commission and the Member States to empower women in their rights and access to land, inheritance, access to credit and savings in post-conflict situations, especially in countries where women’s property rights are not legally enforceable and socially recognised and where gender-biased laws, traditional attitudes toward women and male-dominated social hierarchies pose obstacles to women attaining equal and just rights; calls on the EU to promote the involvement of the newly created UN Women’s Organisation in this issue;
RESULT OF FINAL VOTE IN COMMITTEE
|
Date adopted |
13.7.2011 |
|
|
|
|
|
Result of final vote |
+: –: 0: |
29 0 1 |
|||
|
Members present for the final vote |
Regina Bastos, Edit Bauer, Marije Cornelissen, Silvia Costa, Edite Estrela, Ilda Figueiredo, Zita Gurmai, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Nicole Kiil-Nielsen, Astrid Lulling, Barbara Matera, Angelika Niebler, Siiri Oviir, Antonyia Parvanova, Nicole Sinclaire, Joanna Katarzyna Skrzydlewska, Eva-Britt Svensson, Britta Thomsen, Marina Yannakoudakis, Anna Záborská |
||||
|
Substitute(s) present for the final vote |
Izaskun Bilbao Barandica, Vilija Blinkevičiūtė, Christa Klaß, Mojca Kleva, Mariya Nedelcheva, Norica Nicolai, Chrysoula Paliadeli, Antigoni Papadopoulou, Sirpa Pietikäinen |
||||
|
Substitute(s) under Rule 187(2) present for the final vote |
Jacek Włosowicz |
||||
REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJA U ODBORU
|
Datum usvajanja |
11.2.2014 |
|
|
|
|
|
Rezultat konačnog glasovanja |
+: –: 0: |
15 4 5 |
|||
|
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju |
Thijs Berman, Ricardo Cortés Lastra, Véronique De Keyser, Nirj Deva, Leonidas Donskis, Charles Goerens, Catherine Grèze, Mikael Gustafsson, Bill Newton Dunn, Jean Roatta, Birgit Schnieber-Jastram, Michèle Striffler, Keith Taylor, Anna Záborská, Iva Zanicchi |
||||
|
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju |
Philippe Boulland, Emer Costello, Edvard Kožušník, Csaba Őry, Cristian Dan Preda, Judith Sargentini |
||||
|
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 187. st. 2. |
Josefa Andrés Barea, Małgorzata Handzlik, Tadeusz Ross |
||||