PRIVREMENO IZVJEŠĆE o nacrtu odluke Vijeća o ratifikaciji i pristupanju država članica, u interesu Europske unije, Protokolu iz 2010. uz Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem u odnosu na aspekte povezane s pravosudnom suradnjom u građanskim stvarima

30.5.2016 - (14112/2015 – C8-0409/2015 – 2015/0136(NLE))

Odbor za pravna pitanja
Izvjestitelj: Pavel Svoboda

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

o nacrtu odluke Vijeća o ratifikaciji i pristupanju država članica, u interesu Europske unije, Protokolu iz 2010. uz Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem u odnosu na aspekte povezane s pravosudnom suradnjom u građanskim stvarima

(14112/2015 – C8-0409/2015 – 2015/0136(NLE))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir nacrt odluke Vijeća (14112/2015),

–  uzimajući u obzir zahtjev Vijeća za davanje suglasnosti u skladu s člankom 81. i člankom 218. stavkom 6. točkom (a) podtočkom (v) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (C8-0409/2015),

–  uzimajući u obzir članak 3. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir Protokol br. 22 o stajalištu Danske priložen Ugovorima[1],

–  uzimajući u obzir mišljenje Suda od 14. listopada 2014.[2],

–  uzimajući u obzir Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. godine (Konvencija HNS iz 1996.),

–  uzimajući u obzir Protokol iz 2010. uz Konvenciju HNS iz 1996. (Konvencija HNS iz 2010.),

–  uzimajući u obzir prijedlog Odluke Vijeća (COM(2015)0305),

–  uzimajući u obzir Odluku Vijeća 2002/971/EZ od 18. studenog 2002. o ovlašćivanju država članica da u interesu Zajednice ratificiraju Konvenciju HNS iz 1996. ili joj pristupe[3],

–  uzimajući u obzir prijedlog Odluke Vijeća kojom se države članice ovlašćuju da, u interesu Europske zajednice, ratificiraju Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. godine (Konvencija HNS) (COM(2001)674),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena Uredba Bruxelles I)[4],

–  uzimajući u obzir izjavu Komisije u zapisnik Odbora stalnih predstavnika i Vijeća od 20. studenog i 8. prosinca 2015.[5],

–  uzimajući u obzir dokument gospodarskog sektora za pomorski prijevoz od 18. rujna 2015. kojim se države članice pozivaju da ranije ratificiraju Protokol uz Konvenciju HNS iz 2010. ili mu pristupe, u skladu s pristupom koji je zauzela Komisija[6],

–  uzimajući u obzir članak 99. stavak 3. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir privremeno izvješće Odbora za pravna pitanja (A8-0190/2016),

A.  budući da je cilj Konvencije HNS iz 2010. zajamčiti odgovornost i primjerenu, brzu i učinkovitu naknadu gubitka ili štete kojima su oštećene osobe, imovina i okoliš, a koji su nastali prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, s pomoću specijaliziranog međunarodnog fonda za naknade šteta HNS-a;

B.  budući da su osnovna načela na kojima se temelje konvencije Međunarodne pomorske organizacije, uključujući i Konvenciju HNS iz 2010., stroga odgovornost brodovlasnika, obvezno osiguranje za pokriće šteta nastalih trećim stranama, pravo oštećenih osoba da odštetu traže izravno od osiguravatelja, ograničenje odgovornosti i, u slučaju nafte i opasnih i štetnih tvari, poseban fond za naknade iz kojeg se plaćaju štete ako te štete premašuju granice odgovornosti brodovlasnika;

C.  budući da je stoga njezin cilj, s jedne strane, osigurati primjenu načela da onečišćivač plaća, kao i primjenu načela prevencije i opreza, tako da se poduzmu preventivne mjere u slučaju mogućih šteta u okolišu, zbog čega ona ulazi u područje politike Unije i njezinih temeljnih načela o okolišu, a s druge strane, urediti pitanja koja proizlaze iz štete uzrokovane pomorskim prijevozom te spriječiti i smanjiti tu štetu na minimum, zbog čega ona ulazi u područje politike Unije o prometu;

D.  budući da Konvencija HNS iz 2010. sadrži pravila o nadležnosti sudova država stranaka u pogledu zahtjeva koje protiv vlasnika ili njegova osiguravatelja ili protiv specijaliziranog fonda za naknade šteta HNS-a podnesu osobe koje su pretrpjele štetu koja je pokrivena Konvencijom, ali i pravila o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u državama strankama;

E.  budući da bi se prema prijedlogu Komisije (COM(2015)0305) Konvencija HNS iz 2010. stoga preklapala s područjem primjene pravila preinačene Uredbe Bruxelles I;

F.  budući da preinačena Uredba Bruxelles I dopušta više osnova sudske nadležnosti, dok se poglavljem IV. Konvencije HNS iz 2010. režim sudske nadležnosti, priznavanja i izvršenja utvrđuje vrlo restriktivno kako bi se podnositeljima zahtjeva zajamčili jednaki uvjeti i osigurala ujednačena primjena pravila u pogledu odgovornosti i naknade;

G.  budući da se, s jedne strane, specifičnim vidom režima sudske nadležnosti iz Konvencije HNS iz 2010., kojemu je cilj osigurati da se žrtve nesreća mogu osloniti na jasna postupovna pravila i pravnu sigurnost kako bi njihovi zahtjevi pred sudovima bili uspješniji, a s druge strane, predviđenim pravnim i praktičnim poteškoćama zbog primjene odvojenog režima sudske nadležnosti na Uniju u usporedbi s onim mjerodavnim za ostale stranke Konvencije HNS iz 2010. opravdava izuzetak od opće primjene preinačene Uredbe Bruxelles I;

H.  budući da je Danska izuzeta iz primjene glave V. poglavlja 3. UFEU-a i da ne sudjeluje u donošenju predložene odluke Vijeća u vezi s aspektima koji se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima;

I.  budući da je preklapanjem Konvencije HNS iz 2010. i pravila Unije o pravosudnoj suradnji u građanskim i trgovačkim stvarima stvorena pravna osnova za Odluku 2002/971/EZ, s obzirom na to da je Konvencija HNS iz 1996. izmijenjena Protokolom HNS iz 2010., učinak Konvencije HNS iz 2010. trebalo bi ocijeniti u svjetlu područja primjene i pravila Direktive 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o odgovornosti za okoliš)[7] koja je postala dio pravnog poretka EU-a nakon usvajanja Odluke 2002/971/EZ;

J.  budući da su Direktivom o odgovornosti za okoliš iz područja primjene isključene štete u okolišu i prijeteće opasnosti od takve štete obuhvaćene Konvencijom HNS iz 2010. nakon što ona stupi na snagu (članak 4. stavak 2. i Prilog IV. Direktive o odgovornosti za okoliš);

K.  budući da se Konvencijom HNS iz 2010. uspostavlja stroga odgovornost brodovlasnika za sve štete prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, kad su one obuhvaćene Konvencijom, kao i njegova obveza da ugovori osiguranje ili pribavi drugo financijsko jamstvo u svrhu naknade štete obuhvaćene Konvencijom kojom su u tu svrhu zabranjeni svi ostali zahtjevi protiv brodovlasnika osim onih u skladu s Konvencijom (članak 7. stavci 4. i 5.);

L.  budući da, ako sve države članice ne ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj ne pristupe u istom roku, postoji opasnost da sektor pomorskog prometa istodobno podliježe dvama pravnim režimima, režimu Unije i međunarodnom režimu, što bi žrtve onečišćenja kao što su obalne zajednice, ribari itd. moglo dovesti u nejednak položaj, a bilo bi i protivno duhu Konvencije HNS iz 2010.;

M.  budući da su se ostale konvencije Međunarodne pomorske organizacije navedene u Prilogu IV. Direktivi o odgovornosti za okoliš pokazale učinkovitima jer se njima uspjela uspostaviti ravnoteža između interesa za okoliš i trgovinskih interesa zahvaljujući jasnom usmjeravanju odgovornosti prema kojem u načelu nema nesigurnosti oko utvrđivanja odgovornosti, te zahvaljujući uspostavi obveznog osiguranja i mehanizama za brzu naknadu štete koji nisu ograničeni samo na štetu u okolišu;

1.    poziva Vijeće i Komisiju da razmotre sljedeće preporuke:

(i)  da se zajamči da na ujednačenost, cjelovitost i učinkovitost zajedničkih pravila Unije neće negativno utjecati međunarodne obveze preuzete ratifikacijom Konvencije HNS iz 2010. ili pristupanjem toj Konvenciji, u skladu s utvrđenom sudskom praksom Suda[8];

(ii)  da se u vezi s tim vodi više računa o preklapanju preinačene Uredbe Bruxelles I i Konvencije HNS iz 2010. u dijelu koji se odnosi na postupovna pravila mjerodavna za zahtjeve i radnje na temelju spomenute Konvencije pred sudovima država stranaka;

(iii)  da se osigura smanjenje mogućnosti sukoba između Direktive o odgovornosti za okoliš i Konvencije HNS iz 2010. na najmanju moguću mjeru poduzimanjem odgovarajućih mjera da se zajamči da će države članice koje ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj pristupe u potpunosti poštovati klauzulu o isključivosti iz njezina članka 7. stavaka 4. i 5. kojom se zabranjuje podnošenje bilo kojeg drugog zahtjeva za naknadu štete od brodovlasnika osim onog u skladu s predmetnom Konvencijom;

(iv)  da se zajamči smanjenje rizika od stvaranja i jačanja komparativnog nedostatka za države koje su spremne pristupiti Konvenciji HNS iz 2010. u odnosu na one koje možda taj postupak žele odgoditi te biti i dalje samo vezane Direktivom o odgovornosti za okoliš;

(v)  da se zajamči uklanjanje trajnog postojanja dvaju paralelnih režima odgovornosti u pomorskom prometu – režima Unije i međunarodnog režima – koje bi rezultiralo u fragmentaciji zakonodavstva Unije i, štoviše, ugrozilo jasno usmjeravanje odgovornosti i koje bi moglo dovesti do dugotrajnih i skupih pravnih postupaka na štetu žrtava i sektora pomorskog prometa;

(vi)  da se u tom smislu zajamči da će se državama članicama nametnuti jasna obveza da poduzmu sve potrebne korake za ostvarivanje konkretnih rezultata, odnosno da ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj pristupe u razumnom roku, koji ne bi smio biti duži od dvije godine od dana stupanja na snagu odluke Vijeća;

2.  zaključuje da će ovo privremeno izvješće Vijeću i Komisiji pružiti dodatnu mogućnost da razmotre preporuke iz stavka 1.;

3.  nalaže svojem predsjedniku da zahtijeva daljnje razmatranje s Komisijom i Vijećem;

4.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

• [1]  SL C 326, 26.10.2002., str. 299.
• [2]  Mišljenje Suda od 14. listopada 2014., 1/13, ECLI:EU:C:2014:2303.
• [3]  SL L 337, 13.12.2002., str. 55.
• [4]  SL L 351, 20.12.2012., str. 1.
• [5]  Napomena o točki 13142/15.
• [6]  Dostupno na internetu (na engleskom): http://www.ics-shipping.org/docs/default-source/Submissions/EU/hazardous-and-noxious-substances.pdf.
• [7]  Direktiva 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu (SL L 143, 30.4.2004., str. 56.).
• [8]  Mišljenje Suda od 19. ožujka 1993., 2/91, ECLI:EU:C:1993:106, točka 25.; Presuda Suda od 5. studenog 2002., Komisija Europskih zajednica protiv Kraljevine Danske, C-467/98, ECLI:EU:C:2002:625, točka 82.; Mišljenje Suda od 7. veljače 2006., 1/03, ECLI:EU:C:2006:81, točke 120. i 126.; Mišljenje Suda od 14. listopada 2014., 1/13, ECLI:EU:C:2014:2303.

OBRAZLOŽENJE

Parlament je 17. prosinca 2015. primio dopis u kojem se od njega traži suglasnost za nacrt odluke Vijeća o ratifikaciji i pristupanju država članica, u interesu Europske unije, Protokolu uz Konvenciju HNS iz 2010.[1] Zbog nepostojanja klauzule o regionalnoj organizaciji za gospodarsku integraciju u tekstu Konvencije ili Protokola, u ime Unije ovaj bi međunarodni sporazum trebale sklopiti države članice nakon odobrenja Vijeća i suglasnosti Europskog parlamenta, a na prijedlog Komisije (članak 218. stavak 6. točka (a) UFEU-a). Izvjestitelj predlaže privremeno izvješće radi iznalaženja pozitivnog rješenja s Vijećem i Komisijom Izvjestitelj smatra da ne bi bilo primjereno da Parlament da svoju suglasnost prije nego što se zajamče ujednačenost, cjelovitost i učinkovitost prava Unije i temeljno načelo dodjeljivanja nadležnosti EU-a.

Međunarodna konvencija o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. godine posljednja je iz niza konvencija Međunarodne pomorske organizacije (IMO) koje se odnose na odgovornost i naknadu štete prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, što obuhvaća i ukapljeni prirodni plin (LNG) i ukapljeni naftni plin (LPG), koja još nije ratificirana. S obzirom na svoje iskustvo sa sličnim međunarodnim režimima kojima se uređuje odgovornost za štetu prouzročenu drugim aktivnostima pomorskog prijevoza, na primjer prijevozom nafte tankerima, IMO je usvojio ovaj međunarodni sporazum, kako je izmijenjen Protokolom HNS iz 2010., radi dopunjavanja sustava konvencija o odgovornosti na moru specijaliziranim instrumentom. Ni Konvencija HNS iz 1996. ni Protokol iz 2010. uz Konvenciju HNS nisu stupili na snagu.

Konvencijom HNS iz 2010. uspostavlja se stroga odgovornost vlasnika broda kojim se prevoze opasne i štetne tvari za bilo koji vid štete koje su uzrokovane incidentom povezanim s pomorskim prijevozom opasnih i štetnih tvari ukrcanih na taj brod. Postoje ograničena izuzeća od stroge odgovornosti vlasnika, koja je popraćena obvezom vlasnika da bude osiguran ili pribavi drugo financijsko jamstvo radi osiguranja od moguće odgovornosti za štetu. Što je još važnije, osnovan je poseban fond za naknadu štete čija je namjena isplata naknade štete svim osobama koje pretrpe štetu povezanu s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, u slučaju da te osobe nisu mogle dobiti punu i odgovarajuću naknadu štete od brodovlasnika i njegova osiguravatelja. Ukupan iznos za naknadu štete je 250 milijuna obračunskih jedinica (oko 310 milijuna EUR preračunato po današnjem tečaju), a temelji se na kompleksnom sustavu doprinosa koje osobe koje dobivaju opasne i štetne tvari u svakoj državi stranci uplaćuju u fond HNS-a.

U poglavlju IV. Konvencije HNS iz 2010. utvrđena su pravila o nadležnosti sudova i priznavanju i izvršenju presuda te se ona stoga po području primjene preklapa s pravilima iz preinačene Uredbe Bruxelles I. Pri ocjenjivanju razlike između ta dva režima nadležnosti postaje jasno da Konvencija HNS sadrži prilično restriktivan režim nadležnosti, nasuprot više osnova nadležnosti koje stoje na raspolaganju na osnovi preinačene Uredbe Bruxelles I.

Izvjestitelj shvaća da je u svjetlu vrlo specifičnog vida režima nadležnosti iz Konvencije HNS – koji proizlazi iz želje da se izbjegne traženje najpovoljnijeg pravnog sustava, da se zajamči jednako postupanje prema podnositeljima zahtjeva, a da se pritom osigura dobro sudovanje izbjegavanjem teškoća koje uključuju rješavanje istih pitanja, iste stručnjake, iste svjedoke i iste tuženike na raznim sudovima u različitim jurisdikcijama – te zbog predviđene pravne i praktične poteškoće zbog primjene odvojenog režima nadležnosti na Uniju u usporedbi s onim mjerodavnim za ostale stranke Konvencije HNS iz 2010. izuzetak od opće primjene preinačene Uredbe Bruxelles I opravdan.

Izvjestitelj također razumije da će se sklapanjem Protokola iz 2010. uz Konvenciju HNS osigurati ujednačena primjena pravila o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s nesrećama koje uzrokuju brodovi kojima se prevoze opasne i štetne tvari morem diljem EU-a. Osim toga, na taj će se način osigurati dostupnost dostatnih sredstava za naknadu štete žrtvama takvih nesreća. Stoga izvjestitelj smatra da je, ima li se u vidu pomorski promet kao globalni sektor s prekograničnim utjecajem, za potrebe osiguravanja ujednačene primjene pravila o odgovornosti i naknadi štete u vezi s nesrećama koje prouzroče brodovi koji prevoze opasne i štetne tvari morem diljem EU-a, primjereniji međunarodni režim od regionalnih rješenja.

S obzirom na znatan udio opasnih i štetnih tvari u pomorskom teretnom prometu, globalni vid sektora pomorskog prometa i vjerojatan prekogranični utjecaj nesreća koje uključuju opasne i štetne tvari, izvjestitelj smatra da je u interesu Unije kao cjeline da ima usklađen režim odgovornosti mjerodavan za štete na okolišu prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, što se može postići jedino ako Vijeće i Komisija na odgovarajući način razmotre preporuke Parlamenta.

Izvjestitelj naglašava da se ovo privremeno izvješće ne bi smjelo smatrati preprekom za uspostavu ujednačenog režima odgovornosti, već naprotiv, naporom da se to osigura na najdjelotvorniji i najpravedniji način, ne ugrožavajući pritom ujednačenost, cjelovitost i učinkovitost zajedničkih propisa iz prava Europske unije i bez stvaranja pretjeranih razlika za žrtve zagađenja (tj. priobalne zajednice, ribare itd.) i sektor pomorskog prometa.

Izvjestitelj stoga želi uspostaviti dijalog s Vijećem i Komisijom kako bi se oblikovala usklađena politika Europske unije u području odgovornosti i naknade štete na okolišu prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem.

• [1]  SGS15/14576 u vezi s Odlukom 14112/15.

REZULTAT KONAČNOG GLASOVANJAU NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja	24.5.2016
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	21 0 2
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Max Andersson, Marie-Christine Boutonnet, Jean-Marie Cavada, Kostas Chrysogonos, Therese Comodini Cachia, Mady Delvaux, Rosa Estaràs Ferragut, Laura Ferrara, Enrico Gasbarra, Lidia Joanna Geringer de Oedenberg, Sajjad Karim, Dietmar Köster, Gilles Lebreton, Jiří Maštálka, Emil Radev, Julia Reda, Evelyn Regner, József Szájer, Axel Voss, Tadeusz Zwiefka
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Daniel Buda, Angel Dzhambazki, Stefano Maullu
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 200. st. 2.	Jens Nilsson