IZVJEŠĆE o provedbi Direktive 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu

14.3.2018 - (2016/2329(INI))

Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje posloveOdbor za prava žena i jednakost spolova
Izvjestiteljice: Soraya Post, Teresa Jiménez-Becerril Barrio
(Postupak u zajedničkom odboru – članak 55. Poslovnika)

OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Postupak i izvori

Direktivu o europskom nalogu za zaštitu pokrenula je 2010. skupina od 12 država pod predsjedanjem Španjolske. Direktiva o europskom nalogu za zaštitu temelji se na članku 82. stavku 1. UFEU-a o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima. Direktiva je 11. siječnja 2011. stupila na snagu, a države članice EU-a bile su dužne do 11. siječnja 2015. prenijeti odredbe Direktive u svoje nacionalno zakonodavstvo. Zakonodavstvo o europskom nalogu za zaštitu nije obvezujuće za Irsku i Dansku.

Ovo izvješće predstavlja priliku da izvjestitelji odbora LIBE i FEMM ocijene kako se u obuhvaćenim državama članicama primjenjuje mehanizam uspostavljen Direktivom 2011/99/EU[1] kojim se osobama kojima je odobren nalog za zaštitu u kaznenim stvarima izdan u jednoj državi članici omogućuje da zatraže europski nalog za zaštitu.

Predmetni mehanizam temelji se na načelu uzajamnog priznavanja, što znači da nalozi za zaštitu koji su izdani u jednoj državi članici moraju biti priznati i izvršeni u drugoj državi članici. Jedan od glavnih izazova u primjeni tog mehanizma jest kako se pobrinuti za to da raznolikost nacionalnih mjera ne ugrozi zaštitu žrtava.

Izvješćem će se razmotriti i sljedeće:

  prepreke pri provedbi na razini država članica;

  povezanost s komplementarnim mehanizmima;

  izazovi povezani s raznolikošću mjera koje države članice mogu primijeniti pri provedbi europskih naloga za zaštitu;

  učinak mehanizma u pogledu zaštite žrtava kaznenih djela

  preporuke o tome kako riješiti razne izazove pri provedbi.

Dvije izvjestiteljice su nakon imenovanja prikupile informacije, pri čemu su se, među ostalim, služile sljedećim izvorima:

  saslušanjem održanim na zajedničkoj sjednici odbora LIBE i FEMM 12. listopada;

  ex post procjenom učinka Glavne uprave za usluge parlamentarnih istraživanja Europskog parlamenta objavljenom u rujnu 2017.;

  razmjenom informacija s nadležnim kolegama iz Europske komisije i Agencije za temeljna prava te relevantnim organizacijama za zaštitu žrtava;

Direktiva sadrži klauzulu o nadzoru (članak 23.) u kojem se navodi da „do 11. siječnja 2016. Komisija dostavlja izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni ove Direktive. Tom se izvješću, prema potrebi, prilaže zakonodavni prijedlog.” U trenutku izrade nacrta ovog izvješća o provedbi, Komisija nije podnijela izvješće o primjeni ove Direktive.

Opći pregled provedbe Direktive o europskom nalogu za zaštitu

Od stupanja na snagu Direktive 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu u siječnju 2015., Europska komisija, agencije EU-a i nevladine organizacije prikupile su vrlo malo podataka za procjenu korištenja tog instrumenta na razini EU-a.

Prema procjeni Glavne uprave za usluge parlamentarnih istraživanja EP-a koja je objavljena u rujnu 2017., do danas je izdano samo sedam europskih naloga za zaštitu. Zapanjujuće je vrlo ograničeno korištenje tog instrumenta s obzirom na broj žrtava koje se koriste mjerama zaštite u kaznenim stvarima na razini država članica te da mnogi od njih vjerojatno redovito i/ili povremeno putuju/sele se diljem EU-a. Na primjer, procjenjuje se da je 2010. preko 100 000 žena koje žive u EU-u bilo obuhvaćeno mjerama zaštite povezanima s rodno uvjetovanim nasiljem.

Iako bi se mjere zaštite mogle primijeniti na bilo koga kome je potrebna zaštita, u praksi se takve mjere većinom primjenjuju za zaštitu žena u predmetima povezanima s nasiljem u intimnim vezama ili obitelji, uznemiravanjem, uhođenjem ili seksualnim napadom. Rodno uvjetovano nasilje sve je veći problem na razini EU-a te je Agencija Europske unije za temeljna prava 2014. procijenila da je svaka treća žena u EU-u doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje nakon 15. godine života i da je svaka peta žena bila žrtvom uhođenja. Uhođenje je navedeno kao jedno od kaznenih djela koje najčešće dovodi do naloga za zaštitu, međutim, to je također jedno od kaznenih djela koje ne podliježe kaznenom pravu u svakoj državi članici, a time se svakako neproporcionalno šteti ženama koje žele zatražiti europski nalog za zaštitu.

Nalozi za zaštitu namijenjeni su zaštiti osoba od djela koja mogu ugroziti njihov život, fizički ili psihički integritet, dostojanstvo, osobnu slobodu ili seksualni integritet. Cilj je izbjeći kontakt između počinitelja kaznenog djela i žrtve ili osobe koja je u opasnosti od napada.

Sve države članice u nekom obliku pružaju mjere zaštite u kaznenim i građanskim stvarima. Međutim, unatoč navodnoj sličnosti u načinu na koji se te mjere izdaju, diljem država članica ipak postoji velika raznolikost u pogledu mjera. Nadalje, uvelike se razlikuju načini na koje se te mjere u praksi provode.

Kako bi se osiguralo da osoba kojoj su dodijeljene mjere zaštite u jednoj državi članici nastavlja imati istovrsnu zaštitu kada se preseli ili otputuje u drugu državu članicu, EU je donio Direktivu 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu, tj. mehanizam za međusobno priznavanje mjera zaštite u kaznenim stvarima. Mjere zaštite koje su obuhvaćene Direktivom primjenjuju se na situacije u kojima žrtve ili potencijalne žrtve imaju koristi od toga da se osobama koje za njih predstavljaju opasnost zabrani ulazak na određena mjesta, kontakt sa žrtvom ili prilazak žrtvi te one predstavljaju tri najčešće vrste mjere zaštite unutar EU-a.

U trenutku predlaganja tog instrumenta i kako bi se riješilo pitanje različitih pravnih osnova u pravu EU-a u pogledu međusobnog priznavanja mjera građanskog i kaznenog prava, Komisija je predložila donošenje paketa koji se sastoji od Direktive o europskom nalogu za zaštitu, koja se bavi kaznenim postupcima, i Uredbe o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima. Uredbom (EU) br. 606/2013 uspostavlja se mehanizam kojim se omogućuje izravno priznavanje među državama članicama naloga za zaštitu izdanih u okviru mjera građanskog prava. Stoga se osobe kojima je odobren nalog za zaštitu u okviru građanskog prava u državi članici u kojoj borave mogu izravno pozvati na taj nalog u drugim državama članicama predočenjem nadležnim tijelima potvrde[2] o svojim pravima. Uredba se primjenjuje od 11. siječnja 2015.

Ta dva instrumenta dio su sveobuhvatnog skupa pravnih akata EU-a kojima je cilj poboljšati zaštitu žrtava diljem EU-a.

Mjere zaštite koje su obuhvaćene europskim nalozima za zaštitu ovise o internom nacionalnom zakonodavstvu država članica. Europski nalozi za zaštitu izdaju se na temelju mjera zaštite koje su ranije usvojene u državi članici izdavateljici u skladu s njezinim zakonodavstvom. Zaštita navedena u europskim nalozima za zaštitu priznat će se u državi članici u kojoj se izvršava usvajanjem mjera zaštite dostupnih u skladu s njezinim nacionalnim zakonodavstvom.

Prema rezultatima navedene ex post procjene Glavne uprave za usluge parlamentarnih istraživanja Europskog parlamenta, ta Direktiva nije dovela do približavanja različitih nacionalnih mjera: i dalje postoje različiti nacionalni sustavi za zaštitu žrtava, interno zakonodavstvo o zaštiti žrtava nije značajno izmijenjeno, a provedbene mjere Direktive gotovo su ponavljanje odredbi Direktive i ne sadrže skoro pa nikakve prilagodbe.

Što se tiče žrtava, važno je istaknuti potrebu da se zaštićenoj osobi pružaju adekvatne informacije, uključujući mogućnost da zatraži europski nalog za zaštitu ako se seli u drugu državu članicu. Autori studije ukazuju na velike nedostatke u tom pogledu i ističu opći manjak informativnih kampanja i kampanja za podizanje razine osviještenosti usmjerenih na žrtve u svim državama članicama. U tim situacijama nedostatak informacija ugrožava zaštitu žrtava.

Budući da europski nalozi za zaštitu uvijek podrazumijevaju preseljenje žrtve iz jedne države članice u drugu, sve će se žrtve u jednom trenutku suočiti s nepoznatim pravnim sustavom ili jezikom, što ih stavlja u posebno osjetljivu situaciju. Većina država članica nije uspostavila nikakve posebne mjere ili odredbe za osobe s posebnim potrebama.

Za efektivnu zaštitu žrtava potreban je brz postupak za usvajanje i izvršenje europskih naloga za zaštitu. U nacionalnim provedbenim mjerama država članica primjenjuju se različite formule kako bi se istaknula hitnost postupka, a u nekim su slučajevima utvrđeni i konkretni rokovi. Koordinacija i komunikacija među nadležnim i središnjim tijelima važne su i za zaštitu žrtava i za učinkovitost europskih naloga za zaštitu.

Stručnjaci ističu da je ključno osposobljavanje stručnih osoba za koje je vjerojatno da će doći u kontakt sa žrtvama kojima su potrebne zaštitne mjere. Prema dostupnim podacima, vrlo je mali broj država članica organizirao posebno osposobljavanje o europskom nalogu za zaštitu.

• [1]  SL L 338, 21.12.2011., str. 2.–18.
• [2]  SL L 263, 3.9.2014., str. 10.–20.

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

o provedbi Direktive 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu

(2016/2329(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članke 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i članke 8., 10., 18., 19., 21., 79. i 82. Ugovora u funkcioniranju Europske unije (UFEU),

–  uzimajući u obzir članke 3., 6., 20., 21., 23., 24., 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP),

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima koju je 1948. usvojila Opća skupština UN-a,

–  uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) iz 1979.,

–  uzimajući u obzir Deklaraciju Ujedinjenih naroda o iskorjenjivanju nasilja nad ženama od 20. prosinca 1993.,

–  uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o pravima djeteta donesenu u New Yorku 20. studenoga 1989.,

–  uzimajući u obzir Pekinšku deklaraciju i Platformu za djelovanje koje su usvojene 15. rujna 1995. na Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama i zaključne dokumente koji su iz njih proizašli, a koji su usvojeni na posebnim sjednicama Ujedinjenih naroda: Peking +5 (2000.), Peking +10 (2005.), Peking +15 (2010.) i Peking +20 (2015.),

–  uzimajući u obzir Opću napomenu koju je 26. kolovoza 2016. usvojio Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom o članku 6. („Žene i djevojčice s invaliditetom”) Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom,

–  uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) te Odluke Vijeća (EU) 2017/865[1] i (EU) 2017/866[2] od 11. svibnja 2017. o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji,

–  uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), koju su potpisale sve države članice,

–  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 12. rujna 2017. o Prijedlogu odluke Vijeća o sklapanju, od strane Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji[3],

–  uzimajući u obzir Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP[4],

–  uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2004/80/EZ o naknadi žrtvama kaznenih djela,

–  uzimajući u obzir Direktivu 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/629/PUP[5] i Direktivu 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2004/68/PUP[6],

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 19. lipnja 2012. naslovljenu „Strategija EU-a za iskorjenjivanje trgovine ljudima za razdoblje 2012. – 2016.” (COM(2012)0286),

–  uzimajući u obzir Direktivu 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu[7],

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima[8],

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/947/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na presude i probacijske odluke s ciljem nadzora probacijskih mjera i alternativnih sankcija[9],

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2009/829/PUP od 23. listopada 2009. o primjeni načela uzajamnog priznavanja odluka o mjerama nadzora među državama članicama Europske unije kao alternative privremenom pritvoru[10],

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/977/PUP od 27. studenoga 2008. o zaštiti osobnih podataka obrađenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima[11],

–  uzimajući u obzir Rezoluciju Vijeća od 10. lipnja 2011. o planu za jačanje prava i zaštite žrtava, posebno u kaznenim postupcima[12],

–  uzimajući u obzir „Stockholmski program ‒ otvorena i sigurna Europa koja služi svojim građanima i štiti ih”[13],

–  uzimajući u obzir Program za prava, jednakost i građanstvo za razdoblje 2014. – 2020.,

–  uzimajući u obzir radni dokument službi Komisije od 3. prosinca 2015. naslovljen „Strateška suradnja za rodnu ravnopravnost 2016. – 2019.” (SWD(2015)0278),

–  uzimajući u obzir izvješće Europske agencije za temeljna prava (FRA) naslovljeno „Nasilje nad ženama – istraživanje na razini EU-a”,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 26. studenog 2009. o uklanjanju nasilja nad ženama[14],

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 10. veljače 2010. o ravnopravnosti muškaraca i žena u Europskoj uniji 2009.[15],

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 25. veljače 2014. s preporukama Komisiji o borbi protiv nasilja nad ženama[16],

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 9. lipnja 2015. o strategiji EU-a za jednakost žena i muškaraca nakon 2015.[17],

–  uzimajući u obzir procjenu provedbe na razini EU-a Direktive 2011/99/EU koju je izradio Odjel za ex post evaluaciju Glavne uprave EP-a za usluge parlamentarnih istraživanja (PE 603.272),

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

–  uzimajući u obzir zajednička razmatranja Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove i Odbora za prava žena i jednakost spolova u skladu s člankom 55. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove i Odbora za prava žena i jednakost spolova (A8-0065/2018),

A.  budući da svi oblici nasilja nad ljudima predstavljaju izravno kršenje njihova ljudskog dostojanstva, koje je osnova svih temeljnih ljudskih prava i stoga ga je potrebno poštovati i zaštititi; budući da je nasilje nad ženama brutalan oblik diskriminacije i kršenje ljudskih i temeljnih prava;

B.  budući da su žrtve nasilja i zlostavljanja u opasnosti od sekundarne i ponovne viktimizacije, osvete i zastrašivanja; budući da pružanje žrtvama potrebne zaštite, uključujući prekograničnu zaštitu, stoga uvelike ovisi o osviještenosti žrtava, cijelog društva i svih službenih osoba koje dođu u kontakt s njima, što obuhvaća i relevantne infrastrukture poput skloništa;

C.  budući da nedostatak prikladne zaštite osoba od rodno uvjetovanog nasilja ozbiljno šteti cijelom društvu;

D.  budući da je jedan od najvažnijih sigurnosnih aspekata svakog društva zaštita osobnog integriteta i slobode svakog pojedinca; budući da očuvanje osobne sigurnosti i zaštita svih pojedinaca od rodno uvjetovanog nasilja trebaju biti među prioritetima Europskog programa sigurnosti;

E.  budući da nasilje i fizičko, psihološko i seksualno zlostavljanje neproporcionalno pogađaju žene[18]; budući da je svaka treća žena u EU-u starija od 15 godina doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje; budući da su u određenim državama članicama opseg i ozbiljnost nasilja nad ženama često zanemareni i trivijalizirani te da je praksa okrivljavanja žrtava i dalje zabrinjavajuće rasprostranjena; budući da se otprilike samo jedna trećina žena koje njihovi partneri fizički ili seksualno zlostavljaju obrati nadležnim tijelima;

F.  budući da je jamčenje ravnopravnosti spolova u svim područjima politika temeljno načelo Europske unije i ključna sastavnica borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja;

G.  budući da se Istanbulskom konvencijom, koju su potpisale, ali ne i ratificirale Unija i sve njezine države članice[19], predviđa da se sve njezine odredbe, posebno mjere za zaštitu prava žrtava, provode bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi i da se od potpisnica izričito zahtijeva da uhođenje prepoznaju kao kazneno djelo; budući da će se ratifikacijom i punom provedbom Istanbulske konvencije doprinijeti rješavanju izazova u vezi s europskim nalogom za zaštitu jer će se time pružiti koherentni europski pravni okvir za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama;

H.  budući da za smanjenje procijenjenog broja neprijavljenih slučajeva nasilja države članice trebaju uvesti i poboljšati instrumente ranog upozoravanja i zaštite kako bi se žene osjećale sigurnima i prijavljivale rodno uvjetovano nasilje; budući da bi znatno velik broj neprijavljenih slučajeva rodno uvjetovanog nasilja mogao biti povezan s nedostatkom javnih sredstava; budući da nadležna tijela trebaju raspolagati objektima, kao što su skloništa u kojima se pružaju liječnička i forenzička potpora, psihološko savjetovanje i pravna pomoć, i koji predstavljaju sigurno utočište za žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja;

I.  budući da sloboda kretanja u EU-u podrazumijeva da osobe često odlaze iz jedne zemlje u drugu; budući da se europski nalog za zaštitu temelji na potrebi da se zaštite prava i slobode žrtava, a posebno da se poštuje pravo žrtava i mogućih žrtava na slobodu kretanja i osigura njihova stalna zaštita prilikom ostvarivanja tog prava;

J.  budući da je ključna sastavnica borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja sprečavanje nasilja ulaganjem u kampanje za podizanje razine osviještenosti i informativne kampanje koje su učinkovito medijski pokrivene te u obrazovanje i osposobljavanje stručnjaka; budući da se Istanbulskom konvencijom od svih strana zahtijeva da spriječe rodno uvjetovano nasilje i stereotipe definiranjem uloge medija; budući da među žrtvama koje se koriste nacionalnim mjerama za zaštitu općenito nedostaje osviještenost o postojanju europskog naloga za zaštitu, što se negativno odražava na njegovu provedbu; budući da se kampanjama za podizanje razine osviještenosti i programima za senzibilizaciju kojima je cilj suzbiti trivijalizaciju obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja doprinosi povećanju spremnosti žrtava da prijavljuju zlostavljanje i traže izdavanje nacionalnih i europskih naloga za zaštitu, kao i povećanju njihova povjerenja u nadležna tijela;

K.  budući da je 2010., kada je Europsko vijeće predložilo europski nalog za zaštitu, 118 000 žena koje žive u EU-u bilo obuhvaćeno mjerama zaštite povezanima s rodno uvjetovanim nasiljem; budući da je 2011. procijenjeno da prosječno 1180 osoba treba trajne prekogranične mjere zaštite u EU-u;

L.  budući da u mnogim državama članicama nevladine organizacije često imaju ključnu ulogu kad je riječ o potpori žrtvama;

M.  budući da su europski nalozi za zaštitu instrumenti međusobnog priznavanja i suradnje koji ne mogu ni pravilno funkcionirati ni štititi žrtve dok se ne provedu u svim državama članicama;

N.  budući da određene države članice izdaju mjere zaštite na temelju kaznenih postupaka, posebno u slučaju nasilja, dok druge izdaju naloge za zaštitu na temelju građanskih postupaka;

O.  budući da u državama članicama EU-a postoji širok raspon naloga za zaštitu te da zbog različitih pravosudnih sustava u državama članicama provedba europskih naloga za zaštitu nailazi na brojne poteškoće koje bi mogle žrtvama ugroziti prikladnu primjenu i broj izdanih europskih naloga za zaštitu;

P.  budući da većina država članica nema registarske sustave za prikupljanje podataka o europskim nalozima za zaštitu te da ne postoji europski središnji registarski sustav za prikupljanje svih relevantnih podataka u EU-u; budući da je zbog nedovoljne količine podataka teško procijeniti provedbu europskog naloga za zaštitu i ukloniti nedostatke u zakonodavstvu ili provedbi;

Q.  budući da se europski nalog za zaštitu primjenjuje na žrtve svih oblika kaznenih djela, uključujući žrtve terorizma, trgovanja ljudima, rodno uvjetovanog nasilja i organiziranog kriminala; budući da osobama u osjetljivim situacijama koje su žrtve kaznenih djela treba posvetiti posebnu pozornost kada podnose zahtjev za europski nalog za zaštitu;

R.  budući da postoji snažna povezanost između funkcioniranja europskog naloga za zaštitu i minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela utvrđenih Direktivom 2012/29/EU;

1.  poziva države članice da jasno osude sve oblike rodno uvjetovanog nasilja i nasilja nad ženama, obvežu se na njihovo iskorjenjivanje i zajamče nultu toleranciju prema tim oblicima nasilja;

2.  poziva države članice i Komisiju da rodnu dimenziju uvedu u sve svoje politike, osobito one politike koje bi se mogle povezati s podizanjem razine osviještenosti o nasilju nad ženama i otkrivanjem slučajeva takvog nasilja, kao i sa zaštitom i očuvanjem integriteta žrtava;

Opća ocjena provedbe Direktive i preporuke za poboljšanje provedbe i funkcioniranja europskog naloga za zaštitu

3.  prima na znanje da su sve države članice koje su obvezane Direktivom o europskom nalogu za zaštitu obavijestile Komisiju o prenošenju te Direktive u svoje nacionalno zakonodavstvo;

4.  svjestan je potencijalnog pozitivnog učinka uspostave područja slobode, sigurnosti i pravde na prekograničnu zaštitu žrtava; smatra da europski nalog za zaštitu može biti učinkovit instrument zaštite žrtava u suvremenom svijetu u kojemu prevladava visoka razina mobilnosti i nema unutarnjih granica; međutim, sa zabrinutošću napominje da je od prenošenja Direktive o europskom nalogu za zaštitu utvrđeno samo sedam europskih naloga za zaštitu u državama članicama iako je tijekom posljednjih godina zatraženo i izdano na tisuće nacionalnih naloga za zaštitu u državama članicama[20];

5.  žali zbog činjenice da Komisija nije do 11. siječnja 2016. podnijela izvješće Parlamentu i Vijeću o primjeni Direktive o europskom nalogu za zaštitu; poziva Komisiju da ispuni svoje obveze izvješćivanja u skladu s Direktivom i da u svoje izvješće uključi prikaz nacionalnih mjera za zaštitu, pregled aktivnosti u području osposobljavanja, analizu usklađenosti država članica s pravom žrtava na besplatnu pravnu pomoć, uključujući informacije o tome snose li žrtve troškove povezane s nalogom za zaštitu, te pregled kampanja za podizanje razine osviještenosti u državama članicama;

6.  podsjeća na obvezu države izvršiteljice da prizna europski nalog za zaštitu s istim prioritetom kao i država izdavateljica, unatoč složenosti i uključenim pravnim izazovima;

7.  zabrinut je zbog znatnih razlika u pogledu suradnje i komunikacije među državama članicama pri izvršenju europskog naloga za zaštitu; poziva države članice da poboljšaju i zajednički unaprijede suradnju i komunikaciju u pogledu europskog naloga za zaštitu jer bi se time pokrenuli mnogo učinkovitiji postupci i simultano prekogranično djelovanje među državama članicama;

8.  ustraje u tome da je nužno poboljšati prikupljanje statističkih podataka radi procjene ozbiljnosti problema i rezultata usvojenih mjera za smanjenje rodno uvjetovanog nasilja; poziva države članice da standardiziraju i digitaliziraju obrasce i postupke povezane s europskim nalogom za zaštitu i da uspostave nacionalne registarske sustave za europske naloge za zaštitu u cilju prikupljanja podataka te da poboljšaju razmjenu informacija s Komisijom i državama članicama; poziva države članice da prikupljaju i redovito dostavljaju Europskoj komisiji podatke iskazane po spolu i podatke o broju zatraženih, izdanih i izvršenih europskih naloga za zaštitu, kao i informacije o vrstama kaznenih djela;

9.  poziva Komisiju da uspostavi europski registarski sustav za prikupljanje informacija o europskim nalozima za zaštitu od svih država članica;

10.  potiče na izradu i primjenu jedinstvenog obrasca za podnošenje zahtjeva i priznavanje naloga za zaštitu koji bi bio važeći u kaznenim i građanskim postupcima i u svim državama članicama; traži da se uvede i digitalni sustav upravljanja kojim bi se olakšala koordinacija, standardizirali prikupljeni podaci i ubrzalo upravljanje nalozima i izrada operativnih statističkih podataka na razini EU-a;

11.  poziva Komisiju i države članice da objave puni popis nadležnih tijela odgovornih za izdavanje i priznavanje europskih naloga za zaštitu te središnjih tijela koja prenose i primaju europske naloge za zaštitu u državama članicama, te da takav popis bude lako dostupan kako bi zaštićene osobe i organizacije za pružanje potpore žrtvama mogle zatražiti europske naloge za zaštitu ili riješiti s njima povezane probleme; poziva države članice da osnaže svoje nacionalne i lokalne institucije i nadležna tijela kako bi se poboljšala dostupnost i primjenjivost europskog naloga za zaštitu, čime bi se naposljetku olakšalo njihovo izdavanje;

12.  poziva Komisiju da podrži sve oblike razmjene dobre prakse i suradnje među državama članicama, kao i između država članica i civilnog društva, kako bi se očuvalo prikladno funkcioniranje europskih naloga za zaštitu;

13.  ističe da određena nadležna tijela trebaju automatski i na odgovarajući način podsjetiti i obavijestiti žrtve kaznenih djela kojima je odobren nacionalni nalog za zaštitu ili koje razmatraju izdavanje takvog naloga o mogućnosti traženja europskog naloga za zaštitu tijekom kaznenog postupka; naglašava da osoba za koju je donesena mjera zaštite ne bi trebala snositi financijske troškove kada podnosi zahtjev za izdavanje europskog naloga za zaštitu;

14.  poziva države članice da pri podnošenju zahtjeva za europski nalog za zaštitu postupajući na rodno osjetljiv način provedu pojedinačnu procjenu u pogledu pružanja pomoći i potpornih mjera;

15.  osuđuje nedostatan pristup pravosuđu i pravnoj pomoći za žrtve svih oblika kaznenih djela u nekim državama članicama, što dovodi do toga da se žrtvama pruža malo informacija o mogućnosti izdavanja europskog naloga za zaštitu; smatra da države članice trebaju osigurati da se zaštićenim osobama pruži besplatna pravna pomoć i administrativna potpora te da ih se odgovarajuće informira o europskom nalogu za zaštitu jer je to ključno za uporabu i učinkovitost tog instrumenta u fazi njegova izdavanja i provedbe; poziva države članice da povećaju sredstva namijenjena praćenju i sprečavanju nasilja nad ženama u ruralnim područjima;

16.  poziva države članice da zaštićene osobe obavijeste o dodatnim sredstvima socijalne pomoći dostupnima u državi domaćinu, kao što su obiteljska davanja, stanovanje itd., s obzirom na to da su te mjere izvan područja primjene europskog naloga za zaštitu;

17.  ističe da se u području zaštite i dodatne socijalne pomoći osobita pozornost treba posvetiti djeci koje su žrtve kaznenih djela i djeci žrtava kaznenih djela, osobito u slučaju izloženosti opasnosti od seksualnog napada;

18.  osuđuje činjenicu da prije, tijekom i nakon izdavanja europskog naloga za zaštitu države članice ne jamče usluge prevođenja i tumačenja na jezik koji žrtva razumije;

19.  naglašava da žrtve uvijek trebaju imati pravo na saslušanje tijekom postupaka povezanih s europskim nalozima za zaštitu; ističe da usluge prevođenja i tumačenja trebaju biti dostupne i besplatne tijekom cijelog postupka povezanog s europskim nalogom za zaštitu; stoga naglašava da se svi relevantni dokumenti trebaju prevesti na jezik koji žrtva razumije;

20.  osuđuje nedostatak posebnih mjera provedenih u državama članicama za žrtve u osjetljivim situacijama ili žrtve s posebnim potrebama; smatra da u brojnim slučajevima smanjenje javne potrošnje negativno utječe na dostupna sredstva za provedbu tih posebnih mjera; stoga poziva države članice da u suradnji s Komisijom i relevantnim organizacijama koje djeluju u području zaštite žrtava usvoje posebne smjernice i mjere kojima će se žrtvama u osjetljivim situacijama ili žrtvama s posebnim potrebama olakšati izdavanje europskog naloga za zaštitu;

21.  naglašava da europski nalog za zaštitu može biti vrlo koristan instrument za žrtve trgovanja ljudima s obzirom na sve rašireniji i opasni trend trgovanja ljudima; stoga poziva Komisiju da u strategiju EU-a za borbu protiv trgovanja ljudima uvrsti europski nalog za zaštitu;

22.  smatra da izdavanje naloga za zaštitu mora biti što je moguće brže i učinkovitije, automatizirano i sa što manje birokracije kako bi se ispunio njegov potencijal i zajamčile jednake mjere zaštite u državi izdavateljici i državi izvršiteljici; poziva Komisiju i države članice da utvrde jasni i kratki vremenski okvir od dva tjedna za nadležna tijela u državama članicama u pogledu izdavanja europskih naloga za zaštitu i informiranja o njima kako bi se izbjeglo povećanje nesigurnosti zaštićenih osoba i pritiska pod kojim se nalaze te da radi postizanja istog cilja nalože nadležnim tijelima da žrtvama pružaju dostatne informacije tijekom postupka odlučivanja o njihovim zahtjevima za europski nalog za zaštitu, uključujući informiranje žrtava o svim incidentima do kojih je došlo tijekom postupka; u tom kontekstu potiče države članice da dodijele dostatna sredstva tijelima koja izdaju europske naloge za zaštitu kako bi se omogućio učinkovit sustav u kojemu se uzima u obzir situacija žrtve;

23.  poziva države članice da u obzir uzmu interes zaštićene osobe i da budu sigurno utočište za osobe koje prijavljuju nasilje, poštujući u potpunosti obvezu da osobi koja predstavlja opasnost ne pružaju informacije o lokaciji i drugim detaljima zaštićene osobe osim ako to nije izričito nužno kako bi se ostvarili ciljevi naloga za zaštitu; naglašava da u slučajevima kad je počinitelja potrebno obavijestiti o pojedinostima u vezi s europskim nalogom za zaštitu, žrtva mora biti obaviještena o toj odluci;

24.  poziva države članice da izrade posebne postupke za olakšavanje izdavanja europskog naloga za zaštitu kako bi se zaštitili članovi obitelji žrtve za koju je već izdan europski nalog za zaštitu;

25.  ističe sve veću učinkovitost novih tehnologija poput sustava nadzora GPS i aplikacija pametnih telefona koje pokreću alarm kada je opasnost blizu te da se njima može poboljšati djelotvornost i prilagodljivost europskih naloga za zaštitu u državi izdavateljici i izvršiteljici; izražava zabrinutost zbog toga što se samo ograničen broj država članica koristi tim novim tehnologijama;

26.  ističe važnost nadziranja europskih naloga za zaštitu u državi izvršiteljici u pogledu prijetnje kojoj je žrtva izložena kako bi se utvrdilo jesu li prikladno provedene usvojene mjere zaštite i treba li ih revidirati;

27.  poziva Komisiju da prati provedbu te Direktive i bez odgode pokrene postupke zbog povrede protiv svih država članica koje prekrše odredbe Direktive;

28.  u skladu sa stajalištem koje učestalo ponavljaju udruženja žrtava rodno uvjetovanog nasilja, poziva na preispitivanje postupaka za izmjenu tradicionalnog načina na koji većina država članica pristupa zaštiti; ističe da bi tehnike koje se primjenjuju za sprečavanje rizika trebale obuhvaćati mjere sprečavanja, nadzora, kontrole i praćenja osoba koje nanose štetu, a ne biti usmjerene na mjere za žrtve, te da bi u mjere sprečavanja trebalo prioritetno uvrstiti obaveznu rehabilitaciju počinitelja;

29.  poziva Komisiju i države članice da pomno razmotre moguće načine poboljšanja zakonodavstva povezanog s europskim nalogom za zaštitu, njegove učinkovite provedbe u svim državama članicama EU-a i praktične potpore kako bi se zajamčila prava na međunarodnu zaštitu te na pomoć i potporu žrtava nasilja koje su zaštićene na nacionalnoj razini;

30.  poziva agencije EU-a poput Agencije za temelja prava i Europskog instituta za ravnopravnost spolova da redovito prate provedbu Direktive;

31.  poziva Komisiju da pokrene poziv za praćenje i izvješćivanje u okviru civilnog društva kako bi se poboljšalo funkcioniranje instrumenta za europski nalog za zaštitu u državama članicama te da u tu svrhu omogući financiranje nevladinih organizacija sredstvima EU-a;

32.  poziva Komisiju da promiče istraživanje o korištenju nacionalnih i europskih naloga za zaštitu te da koordinira programe za pokretanje kampanja za podizanje razine osviještenosti u državama članicama kako bi se žrtve kaznenih djela obavijestile o mogućnosti podnošenja zahtjeva za europski nalog za zaštitu i o prekograničnim mjerama zaštite;

33.  poziva države članice da povećaju napore u svojem radu s nevladinim organizacijama i da pružaju obvezne praktične i višedimenzionalne tečajeve osposobljavanja koji su utemeljeni na ljudskim pravima i usmjereni na usluge za sve javne službenike koji profesionalno rade sa žrtvama u području europskog naloga za zaštitu i koji su ključni za pravilnu provedbu ove Direktive; ističe da je potrebno u svim državama članicama uspostaviti posebno i redovito osposobljavanje i tečajeve na temu europskih naloga za zaštitu za policijske službenike, osoblje nadležnih nacionalnih tijela, pravnike, socijalne radnike te udruženja i nevladine organizacije koje se bave žrtvama rodno uvjetovanog nasilja; poziva na odgovarajuće osposobljavanje osoblja koje radi na slučajevima rodno uvjetovanog nasilja, s obzirom na posebne potrebe žena žrtava nasilja, te da im se dodijele dostatna sredstva kako bi rodno uvjetovano nasilje postalo prioritet;

34.  s obzirom na duboku ukorijenjenost mizoginije i seksizma u našim društvima te sve veću izloženost djece i tinejdžera nasilju na internetu, poziva države članice da uvrste obrazovanje o ravnopravnosti spolova i nenasilju u školske kurikulume osnovnih i srednjih škola uključivanjem učenika u rasprave i iskorištavanjem svih mogućih prilika za poučavanje;

35.  naglašava da se nova sredstva komunikacije, npr. digitalne platforme, upotrebljavaju kao novi oblici rodno uvjetovanog nasilja, uključujući prijetnje i uznemiravanje; stoga poziva države članice da te aspekte uključe u izdavanje i/ili izvršavanje europskog naloga za zaštitu;

Opće preporuke povezane s rodno uvjetovanim nasiljem

36.  poziva Komisiju da u Europski program sigurnosti uvrsti zaštitu svih građana, posebno onih u najosjetljivim situacijama, uz usmjeravanje pozornosti na žrtve kaznenih djela kao što su trgovanje ljudima ili rodno uvjetovano nasilje, uključujući žrtve terorizma, kojima je potrebna posebna briga, podrška i društveno priznanje;

37.  poziva Komisiju da pokrene kampanje za poticanje žena da prijave sve oblike rodno uvjetovanog nasilja u cilju njihove zaštite i poboljšanja točnosti podataka o rodno uvjetovanom nasilju;

38.  ističe da, u skladu s evaluacijskim izvješćem koje je izradila Služba Europskog parlamenta za istraživanja, različita razina upotrebe nacionalnih i europskih naloga za zaštitu ponajprije je posljedica toga što žrtve i brojni stručni djelatnici nisu upoznati s mogućnostima koje ta Direktiva nudi; stoga poziva države članice da preuzmu punu odgovornost za svoje građane i da uz uključenost relevantnih nevladinih organizacija pokrenu dugoročne kampanje za podizanje razine osviještenosti i višedimenzionalne kampanje za senzibilizaciju o dostupnim instrumentima zaštite i njihovom korištenju koje bi bile usmjerene na a) cijelo društvo, b) potencijalne žrtve, posebno žene s važećim nacionalnim nalozima i c) stručne djelatnike poput policijskih službenika, službenika u pravosudnom sustavu, službenika koji pružaju pravnu pomoć te djelatnika socijalnih i hitnih službi koji prvi dolaze u kontakt sa žrtvama; stoga poziva Komisiju da omogući sredstva za pokretanje informativnih programa;

39.  prima na znanje da postoji portal e-pravosuđe kojim Komisija upravlja uz doprinos država članica; pozdravlja inicijativu Komisije o proširenju postojećeg odjeljka za žrtve na portalu e-pravosuđe i uvrštavanju svih relevantnih informacija o pravima žrtava, uključujući smjernice za pojedine zemlje o prijavljivanju slučajeva nasilja; ističe da odjeljak za žrtve treba biti praktičan alat koji je jednostavan za korištenje i izvor informacija koji je dostupan na svim službenim jezicima EU-a; potiče države članice da uspostave internetsku stranicu o pravima žrtava prilagođenu korisnicima koja bi ujedno obuhvaćala europski nalog za zaštitu i digitalnu platformu za prijavljivanje u cilju jednostavnijeg utvrđivanja slučajeva rodno uvjetovanog nasilja, a kojoj bi se moglo jednostavno pristupiti, npr. na portalima za informiranje nacionalnog pravosuđa;

40.  potiče države članice da povećaju napore u radu s nevladinim organizacijama u pogledu zaštite žrtava nasilja kako bi se osmislile strategije s proaktivnim i reaktivnim mjerama za suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja, funkcioniranje instrumenta europskog naloga za zaštitu te potrebnih promjena u zakonodavstvu i potpori;

41.  poziva Komisiju da predstavi zakonodavni akt za potporu državama članicama u sprečavanju i suzbijanju svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama te rodno uvjetovanog nasilja;

42.  poziva Vijeće da aktivira prijelaznu klauzulu donošenjem jednoglasne odluke o utvrđivanju nasilja nad ženama i djevojčicama (i drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja) kao kaznenog djela iz članka 83. stavka 1. UFEU-a;

43.  hitno poziva na djelovanje kojim će se potaknuti postupno približavanje zakonodavstva primjenjivog na nasilno ponašanje zbog kojeg se izdaju nalozi za zaštitu; ističe da napadi usmjereni posebno na žene predstavljaju ozbiljan problem koji treba biti podložan kaznenom progonu u svim državama članicama, a sudovi bi trebali izdavati mjere zaštite u slučajevima rodno uvjetovanog nasilja;

Za usklađeni pravni okvir EU-a za zaštitu žrtava

44.  pozdravlja potpisivanje pristupanja EU-a Istanbulskoj konvenciji 13. lipnja 2017., koje slijedi holistički, sveobuhvatan i usklađen pristup, postavljajući u središte prava žrtve, i koja bi trebala biti u potpunosti povezana s europskim nalogom za zaštitu; poziva EU da zaključi pristupanje Konvenciji na širokoj osnovi u cilju sprečavanja nasilja nad ženama, borbe protiv nekažnjivosti i zaštite žrtava; naglašava važnost tog instrumenta u prevladavanju jedne od prepreka za primjenu europskih naloga za zaštitu, tj. priznavanja uhođenja kao kaznenog djela u svim državama članicama; u skladu sa svojom Rezolucijom od 12. rujna 2017. o pristupanju EU-a Istanbulskoj konvenciji, poziva Komisiju da imenuje koordinatora EU-a za pitanja nasilja nad ženama koji bi bio zadužen za koordinaciju, provedbu, praćenje i evaluaciju politika, instrumenata i mjera EU-a za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama i koji bi djelovao kao predstavnik EU-a u Odboru stranaka Konvencije;

45.  poziva sve države članice koje to još nisu učinile da ratificiraju i u potpunosti provedu Istanbulsku konvenciju i dodijele prikladne financijske i ljudske resurse sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja, uključujući jačanjem položaja žena i djevojčica, zaštitom žrtava i pružanjem mogućnosti odštete za žrtve;

46.  poziva države članice da osiguraju odgovarajuće osposobljavanje, postupke i smjernice za sve stručne djelatnike koji rade sa žrtvama svih oblika nasilja iz djelokruga Istanbulske konvencije kako bi se spriječila diskriminacija ili ponovna viktimizacija tijekom sudskih, liječničkih i policijskih postupaka;

47.  pozdravlja obvezu utvrđenu Istanbulskom konvencijom da se uspostave stalno otvorene (24 sata dnevno, 7 dana u tjednu) besplatne telefonske linije koje pokrivaju cijelo državno područje radi davanja savjeta pozivateljima u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenima područjem primjene Konvencije; potiče države članice da se u relevantnim predmetima koriste tim alatom i da žrtvama pružaju informacije u vezi s europskim nalogom za zaštitu;

48.  ističe da se pravosudni i praktični nedostaci u pogledu provedbe te Direktive mogu riješiti odgovarajućim međusobnim djelovanjem i koordinacijom između raznih instrumenata EU-a za zaštitu žrtava, kao što su Okvirna odluka o mjerama nadzora kao alternative privremenom pritvoru i Okvirna odluka o probacijskim mjerama[21], Uredba br. 606/2013 o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima[22] i Direktiva 2012/29/EU od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, kojom je utvrđeno pravo na dobivanje informacija te besplatno usmeno i pismeno prevođenje informacija i u kojoj se donosi sveobuhvatan pristup žrtvama s posebnim potrebama, uključujući žrtve rodno uvjetovanog nasilja;

49.  poziva države članice da obavijeste žrtve o drugim mjerama zaštite u slučaju da država izvršiteljica više nije obuhvaćena područjem primjene te Direktive;

50.  poziva Komisiju da poduzme mjere u svrhu revidiranja postojećih instrumenata za pravnu zaštitu žrtava kaznenih djela i uspostavljanja usklađenog pravnog okvira EU-a u tom području;

51.  poziva Komisiju da ocijeni kako se ta Direktiva primjenjuje u odnosu na povezani instrument u građanskim stvarima, tj. Uredbu (EU) br. 606/2013, te da predloži smjernice o tome kako se u državama članicama mogu učinkovitije primijeniti ta dva pravna instrumenta EU-a kojima je svrha zaštita žrtava priznavanjem mjera zaštite usvojenih u okviru nacionalnih građanskih ili kaznenopravnih postupaka;

°

°  °

52.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, Agenciji EU-a za temeljna prava i Europskom institutu za ravnopravnost spolova.

• [1]  SL L 131, 20.5.2017., str. 11.
• [2]  SL L 131, 20.5.2017., str. 13.
• [3]  Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0329.
• [4]  SL L 315, 14.11.2012., str. 57.
• [5]  SL L 101, 15.4.2011., str. 1.
• [6]  SL L 335, 17.12.2011., str. 1.
• [7]  SL L 338, 21.12.2011., str. 2.
• [8]  SL L 181, 29.6.2013., str. 4.
• [9]  SL L 337, 16.12.2008., str. 102.
• [10]  SL L 294, 11.11.2009., str. 20.
• [11]  SL L 350, 30.12.2008., str. 60.
• [12]  SL C 187, 28.6.2011., str. 1.
• [13]  SL C 115, 4.5.2010., str 1.
• [14]  SL C 285 E, 21.10.2010., str. 53.
• [15]  SL C 341 E, 16.12.2010., str. 35.
• [16]  Usvojeni tekstovi, P7_TA(2014)0126.
• [17]  SL C 407, 4.11.2016., str. 2.
• [18]  Izvješće Agencije za temeljna prava (FRA) pod nazivom „Nasilje nad ženama: istraživanje na razini EU-a”. Glavni rezultati pokazuju da je svaka treća žena (33 %) doživjela fizičko i/ili seksualno nasilje nakon svoje 15. godine života. Svaka peta žena (18 %) doživjela je uhođenje, a svaka druga žena (55 %) suočila se s jednim ili više oblika seksualnog uznemiravanja. S obzirom na navedeno, nasilje nad ženama ne može se smatrati marginalnim pitanjem koje pogađa samo neke žene.
• [19]  https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/210/signatures?desktop=true
• [20]  Prema studiji Glavne uprave za usluge parlamentarnih istraživanja EP-a na temu „Direktiva 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu – procjena provedbe na razini Europe”, procjenjuje se da je 2010. preko 100 000 žena koje žive u EU-u bilo obuhvaćeno mjerama zaštite povezanima s rodno uvjetovanim nasiljem.
• [21]  Okvirna odluka Vijeća 2009/829/PUP od 23. listopada 2009. o primjeni načela uzajamnog priznavanja odluka o mjerama nadzora među državama članicama Europske unije kao alternative privremenom pritvoru, SL L 294, 11.11.2009., str. 20. i Okvirna odluka Vijeća 2009/947/PUP od 27. studenog 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na presude i probacijske odluke s ciljem nadzora probacijskih mjera i alternativnih sankcija, ako se počinitelj i žrtva presele u drugu državu članicu, SL L 337, 16.12.2008., str. 102.
• [22]  Uredba (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim pitanjima, SL L 181, 29.6.2013., str. 4.

INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja	27.2.2018
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	54 6 1
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Asim Ademov, Martina Anderson, Maria Arena, Heinz K. Becker, Monika Beňová, Malin Björk, Vilija Blinkevičiūtė, Frank Engel, Ana Gomes, Sylvie Guillaume, Monika Hohlmeier, Mary Honeyball, Sophia in ‘t Veld, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Agnieszka Kozłowska-Rajewicz, Barbara Kudrycka, Cécile Kashetu Kyenge, Juan Fernando López Aguilar, Monica Macovei, Florent Marcellesi, Roberta Metsola, Claude Moraes, Péter Niedermüller, Maria Noichl, Liliana Rodrigues, Judith Sargentini, Birgit Sippel, Branislav Škripek, Csaba Sógor, Michaela Šojdrová, Helga Stevens, Traian Ungureanu, Ángela Vallina, Udo Voigt, Elissavet Vozemberg-Vrionidi, Josef Weidenholzer, Cecilia Wikström, Anna Záborská, Tomáš Zdechovský, Auke Zijlstra, Maria Gabriela Zoană
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Izaskun Bilbao Barandica, Gérard Deprez, Rosa Estaràs Ferragut, Maria Grapini, Lívia Járóka, Sylvia-Yvonne Kaufmann, Urszula Krupa, Jeroen Lenaers, Andrejs Mamikins, Christine Revault d’Allonnes Bonnefoy, Jaromír Štětina
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 200. st. 2.	Franc Bogovič, Iris Hoffmann, Peter Jahr, Ivan Jakovčić, Svetoslav Hristov Malinov, Dennis Radtke, Julia Reid, Dominique Riquet, Tadeusz Zwiefka

KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

54	+
ALDE	Izaskun Bilbao Barandica, Gérard Deprez, Sophia in 't Veld, Ivan Jakovčić, Dominique Riquet, Cecilia Wikström
ECR	Monica Macovei, Helga Stevens
GUE/NGL	Martina Anderson, Malin Björk, Ángela Vallina
PPE	Asim Ademov, Heinz K. Becker, Franc Bogovič, Frank Engel, Rosa Estaràs Ferragut, Monika Hohlmeier, Peter Jahr, Lívia Járóka, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Agnieszka Kozłowska-Rajewicz, Barbara Kudrycka, Jeroen Lenaers, Svetoslav Hristov Malinov, Roberta Metsola, Dennis Radtke, Csaba Sógor, Michaela Šojdrová, Jaromír Štětina, Traian Ungureanu, Elissavet Vozemberg-Vrionidi, Tomáš Zdechovský, Tadeusz Zwiefka
S&D	Maria Arena, Monika Beňová, Vilija Blinkevičiūtė, Ana Gomes, Maria Grapini, Sylvie Guillaume, Iris Hoffmann, Mary Honeyball, Sylvia-Yvonne Kaufmann, Cécile Kashetu Kyenge, Juan Fernando López Aguilar, Andrejs Mamikins, Claude Moraes, Péter Niedermüller, Maria Noichl, Christine Revault d'Allonnes Bonnefoy, Liliana Rodrigues, Birgit Sippel, Maria Gabriela Zoană
VERTS/ALE	Florent Marcellesi, Judith Sargentini

6	-
ECR	Urszula Krupa, Branislav Škripek
EFDD	Julia Reid
ENF	Auke Zijlstra
NI	Udo Voigt
S&D	Josef Weidenholzer

1	0
PPE	Anna Záborská

Korišteni znakovi:

+  :  za

-  :  protiv

0  :  suzdržani