Postupak : 2016/2149(INI)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0127/2018

Podneseni tekstovi :

A8-0127/2018

Rasprave :

PV 18/04/2018 - 23
CRE 18/04/2018 - 23

Glasovanja :

PV 19/04/2018 - 10.15
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2018)0186

IZVJEŠĆE     
PDF 643kWORD 62k
28.3.2018
PE 612.115v03-00 A8-0127/2018

o provedbi odredbi Ugovora o nacionalnim parlamentima

(2016/2149(INI))

Odbor za ustavna pitanja

Izvjestitelj: Paulo Rangel

AMANDMANI
OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA
 PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
 INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU
 KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Uvod

Osam godina nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona Odbor za ustavna pitanja (AFCO) smatrao je potrebnim sastaviti izvješće o vlastitoj inicijativi o ocjeni provedbe odredbi Ugovora o nacionalnim parlamentima.

Cilj je izvješća ocijeniti primjenu trenutačnih mehanizama za sudjelovanje nacionalnih parlamenata u europskom političkom procesu. Na temelju te procjene, u izvješću se razmatraju moguća poboljšanja tih mehanizama kako bi se nacionalni parlamenti približili cjelokupnom procesu integracije. Izvješće bi također trebalo ocijeniti strukturiranu političku raspravu između Europske komisije i nacionalnih parlamenata.

Aktivnosti u svrhu utvrđivanja činjenica

Instrumenti nadzora i zaključci o stanju provedbe bili su sljedeći:

– radionica s akademskim stručnjacima od 20. ožujka 2017., koju je organizirao resorni odjel C Glavne uprave za unutarnju politiku (IPOL) i na kojoj su predstavljeni studija(1) i dva kratka izvješća(2) o kojima se raspravljalo;

– međuparlamentarna sjednica odbora održana 2. svibnja 2017. na kojoj su tri stručnjaka predstavila studije u vezi s temom izvješća, omogućujući zastupnicima u nacionalnim parlamentima da izraze svoja stajališta i ostvare dijalog sa zastupnicima u Europskom parlamentu(3);

– pisani doprinosi nekoliko nacionalnih parlamenata;

– posjeti u svrhu utvrđivanja činjenica portugalskoj Skupštini 21. veljače 2017., danskom parlamentu 22. i 23. svibnja 2017. i grčkom parlamentu 24. svibnja 2017.;

– ocjena provedbe na europskoj razini(4) i istraživanje(5) Odjela za ex post evaluaciju Glavne uprave EP-a za usluge parlamentarnih istraživanja, koji su predstavljeni i o kojima se raspravljalo 12. listopada 2017.;

– pravno mišljenje pravnih službi Europskog parlamenta od 27. listopada 2017.

I.  Primarna funkcija nacionalnih parlamenata: nadzor europske politike davanjem mandata vlastitim vladama zastupljenima u Vijeću i Europskom vijeću

Ugovor iz Lisabona postao je poznat kao „Ugovor parlamenata” upravo zato što je znatno proširio ovlasti Europskog parlamenta, istovremeno priznajući nacionalnim parlamentima vlastitu ustavnu ulogu unutar europskog okvira. To je bilo od iznimne važnosti za osiguranje demokratske legitimnosti Unije, promicanje njezina pluralizma i raznolikosti te osiguravanje njezina ustavnog funkcioniranja.

Kako je navedeno u prethodnim izvješćima i u članku 10. stavku 2. UFEU-a, očito je da temeljna funkcija nacionalnih parlamenata ostaje demokratska kontrola i nadzor aktivnosti vlada u Vijeću i Europskom vijeću. Boljim i učinkovitijim nadzorom djelovanja svojih vlada na nacionalnoj razini povećat će se i njihov utjecaj na politički i ustavni život EU-a. U tom je pogledu od ključne važnosti da nacionalni parlamenti uspoređuju najbolje prakse u okviru Konferencije odbora za europske poslove (COSAC), pa čak i spontano među sobom. Jednako je važno poboljšati i mobilizirati sva sredstva koja platformi IPEX stoje na raspolaganju kako bi se povećali opseg, brzina i učinkovitost svih postojećih informacija o europskim pitanjima.

S obzirom na opetovane prigovore da nacionalni parlamenti gube dio svojih ovlasti u vezi s proračunskim pitanjima zbog „europskog semestra”, možda bi, u potpunosti poštujući pravo na vlastitu organizaciju svakog doma nacionalnog parlamenta, bilo korisno predvidjeti buduću prilagodbu predmetnih odredbi u njihovim poslovnicima. Naime, uspostavom roka (nacionalnog tromjesečja) za ostvarivanje rezultata u pregovorima o proračunu između vlada i Komisije i uspostavom parlamentarnog mehanizma za daljnje praćenje koji omogućuje naknadno praćenje odnosa između Komisije i Vijeća znatno bi se povećala sposobnost nacionalnih parlamenata za nadzor u područjima koja su tradicionalno u njihovoj nadležnosti.

II.  Konkretan ustavni doprinos nacionalnih parlamenata na europskoj razini: stvaranje europskog političkog prostora

Nadalje, u skladu s tekstom i u duhu Ugovora iz Lisabona, nacionalne parlamente sve se više poziva na izravno djelovanje na europskoj razini, bilo u interakciji s Europskim parlamentom, bilo u interakciji s Europskom komisijom. Osim za pitanja povezana s nadzorom supsidijarnosti i pravom na pristup informacijama, smatra se da je sudjelovanje nacionalnih parlamenata u europskim poslovima ipak i dalje ograničeno.

Očito je da Ugovor iz Lisabona zahtijeva bliži odnos između nacionalnih parlamenata i europskih institucija jer se od njih očekuje poseban doprinos koji nadilazi ono što predstavnici izvršnih vlasti izražavaju svojim mišljenjima i glasovanjem u Vijeću i Europskom vijeću. Postoji prava ustavna differentia specifica između sudjelovanja nacionalnih parlamenata u europskom životu i sudjelovanja nacionalnih vlada u Vijeću i Europskom vijeću. Dok vlade predstavljaju jedinstven politički stav, koji se odražava u nedjeljivosti njihova glasa, nacionalni parlamenti izraz su pluralizma i unutarnje raznolikosti, pri čemu se ne dovodi u pitanje strogo poštovanje volje većine. Upravo ta raznolikost nacionalnih vizija (proporcionalno zastupljena) predstavlja konkretan doprinos nacionalnih parlamenata na europskoj razini. Međutim, vrlo je malo toga učinjeno kako bi se skrenula pozornost i dala prednost nezamjenjivoj ustavnoj funkciji nacionalnih parlamenata u europskom životu, koja snažno pridonosi uspostavi istinskog i autentičnog europskog političkog i javnog prostora. Naime, stavovi manjine u jednom nacionalnom parlamentu mogu se podudarati sa stavovima većine u drugom, a interakcija među njima odražava nastanak europske političke arene. Između ostalog, u izvješću se nastoji riješiti taj problem, prije svega, snažnim poticanjem izaslanstava nacionalnih parlamenata na odražavanje unutarnjeg pluralizma, na svim zajedničkim događajima, i u skladu s veličinom klubova zastupnika, a zatim i omogućavanjem manjinskim skupinama koje zastupaju stavove manjine da podnose izdvojena mišljenja na obrazložena mišljenja, a da se pritom ne ugrožava usklađenost usvojenih mišljenja s voljom većine.

III.  Prema potpunoj međuinstitucijskoj suradnji: razvoj europskog političkog prostora

Stvaranje europske političke arene očito je osnaženo poboljšanjem svih vrsta postojećih inicijativa. Zapravo, suradnja između institucija EU-a i nacionalnih parlamenata znatno je poboljšana u proteklih deset godina. Prvo, inicijativa predsjednika Barrosa bez sumnje je potaknula politički dijalog između nacionalnih parlamenata i Komisije, što je dokumentirano u godišnjim izvješćima o njihovim odnosima.

Drugo, bilo kakva „ustavna ljubomora” koja je možda postojala između Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata nestala je nakon Ugovora iz Lisabona (vidi članke 9. i 10. Protokola br. 1 UFEU-a o utvrđivanju organizacije i promicanju učinkovite i redovite međuparlamentarne suradnje unutar Unije).

Iako je ta suradnja usko povezana s međusobnim dijalogom nacionalnih zakonodavnih tijela, još uvijek ima prostora za poboljšanje(6). Potrebno je, prije svega, uložiti napore kako bi se pojednostavnio trenutni okvir za odnose između EU-a i nacionalnih parlamenata, uključujući, među ostalim, Konferenciju predsjednika parlamenata Europske unije, COSAC, Međuparlamentarnu konferenciju o stabilnosti, gospodarskoj koordinaciji i upravljanju u Europskoj uniji, Zajedničku skupinu za parlamentarni nadzor nad Europolom, međuparlamentarne sjednice odbora i zajedničke parlamentarne sjednice. U tom pogledu, razvoj pristupa na razini odbora bio bi iznimno koristan(7).

Isto vrijedi i za provedbu odredbi Ugovora o ulozi nacionalnih parlamenata u području slobode, sigurnosti i pravde (vidi članke 70., 88. i 85. UFEU-a). U vrijeme kada ta pitanja postaju sve složenija Europska unija trebala bi se oslanjati na sve nacionalne parlamente, jedan od svojih glavnih izvora demokratske legitimnosti, kako bi osigurala aktivnu ulogu u nadziranju buduće Europske obrambene unije. Dakle, čini se da su uključenost i aktivno sudjelovanje nacionalnih parlamenata ključni i doista neophodni.

U istom cilju pozivamo na uspostavu „europskog tjedna”, koji se može održati istodobno u 27 nacionalnih parlamenata i na kojem bi trebali sudjelovati povjerenici i zastupnici u Europskom parlamentu koji bi raspravljali o europskim poslovima sa zastupnicima u nacionalnim parlamentima. Takva bi inicijativa, osim toga, bila najbolji mogući način za provođenje ideje o kojoj se mnogo raspravljalo – organiziranju nacionalnih „demokratskih konvencija” o budućnosti Europe. „Europski tjedan” podrazumijeva, ponavljamo, ne ugrožavajući suvereno pravo svakog parlamenta, reformu poslovnika nacionalnih parlamenata i Europskog parlamenta.

IV.  Uloga nacionalnih parlamenata u pogledu kontrole supsidijarnosti

Svjesni da je ovo jedna od najvažnijih ustavnih ovlasti, nacionalni parlamenti jednoglasno su ocijenili određene zapreke funkcioniranju sustava ranog upozoravanja, u okviru kojeg se mogu pokrenuti postupci „žutog” ili „narančastog kartona”. Prva je prepreka ograničen rok mirovanja od osam tjedana koji se može izmijeniti samo reformom Ugovora i koji bi trebalo produljiti kada dođe do navedene reforme. Međutim, nedostatak uzrokovan tom preprekom može se ukloniti tehničkim rješenjem, koje ima pravne posljedice u okviru diobe ovlasti. Naime, određivanje početka razdoblja mirovanja od osam tjedana ne bi smjelo biti prepušteno Komisiji. Stoga je, kao što je to slučaj s mnogim nacionalnim postupcima, potrebno razmotriti tehničko produženje tako da određivanje početka razdoblja od osam tjedana ne bude isključivo u nadležnosti Komisije.

Druga, ali jednako važna prepreka odnosi se na usko tumačenje načela supsidijarnosti iz članka 5. UEU-a, kojim se isključuju načelo dodjeljivanja i načelo proporcionalnosti. To je argument kojim se Komisija najčešće služi kako bi nacionalnim parlamentima odbila izvršavanje te ovlasti nadzora. Međutim, pravna doktrina odavno razlikuje supsidijarnost u užem i supsidijarnost u širem smislu, od kojih posljednja sadrži navedene tri dimenzije. Prethodno iskustvo pokazuje da je vrlo teško odrediti preciznu granicu između političke dimenzije supsidijarnosti i pravne dimenzije proporcionalnosti. Budući da je riječ o tankoj granici između politike i prava, Komisija bi se, u kontekstu sustava ranog upozoravanja, trebala suzdržati od pretjerano restriktivnog tumačenja načela supsidijarnosti.

U tom pogledu, i nakon ustupka u okviru britanskog referenduma, nema više zahtjeva nacionalnih parlamenata za upotrebom „crvenog kartona” u budućnosti. Nasuprot tome, postoji snažan pokret, također dokumentiran u izvješćima Europskog parlamenta, za uspostavu „zelenog kartona” kojim bi se nacionalnim parlamentima dodijelila neka vrsta instrumenta u području zakonodavne inicijative. Takva inovacija nužno bi imala tri ograničenja: to ne može biti istinski zakonodavna inicijativa s obzirom na to da je to pravo rezervirano isključivo za Komisiju (ni Parlament ni Vijeće ne mogu pokretati zakonodavni postupak); ne može se koristiti za ukidanje postojećeg zakonodavstva EU-a jer bi inače djelovala kao obrnuti „crveni karton” i, naposljetku, ne bi smjela uključivati nikakvo pravo na izmjenu europskog zakonodavstva jer bi se time preuzele ovlasti koje su Ugovorima dodijeljene Europskom parlamentu i Vijeću. Ideja je stoga izrazito poticajna jer odražava pravo shvaćanje supsidijarnosti u onoj mjeri u kojoj ono podrazumijeva da nacionalni parlamenti priznaju da su neka pitanja u isključivoj nadležnosti Unije. Ako se u potpunosti provede, ta bi ideja obuhvaćala pravo na podnošenje prijedloga ili sugestije kojim bi se, slično paralelnim mehanizmima, Komisija mogla obvezati da u slučaju odbijanja dostavi obrazloženi odgovor.

(1)

„The Role of National parliaments in the EU after Lisbon: Potentialities and Challenges” („Uloga nacionalnih parlamenata u EU-u nakon Lisabona: potencijali i izazovi”), prof. dr. Olivier Rozenberg.

(2)

„Subsidiarity as a Means to Enhance Cooperation between EU Institutions and National parliaments” („Supsidijarnost kao sredstvo za jačanje suradnje između institucija EU-a i nacionalnih parlamenata”), prof. dr. Diane Fromage, i „The Legisprudential Role of National parliaments in the European Union” („Zakonodavna uloga nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji”), prof. dr. Luís Heleno Terrinha.

(3)

„The interparliamentary cooperation at EU level” („Međuparlamentarna suradnja na razini EU-a”) Carla Casinija, „Subsidiarity and National parliaments”(„Supsidijarnost i nacionalni parlamenti”) Ludwika Dorna te „Political structured dialogue and National parliaments” („Strukturirani politički dijalog i nacionalni parlamenti”), prof. dr. Ingolfa Pernicea.

(4)

Ocjena provedbe na europskoj razini dr. Milana Remca pod naslovom „Working with national parliaments on EU affairs” („Rad s nacionalnim parlamentima na pitanjima EU-a”), Europski parlament 2017. (PE 603.271).

(5)

Kratko izvješće o praktičnoj provedbi pod naslovom „Survey of permanent representatives of national parliaments in the European Parliament” („Istraživanje o stalnim predstavnicima nacionalnih parlamenata u Europskom parlamentu”) (PE 610.992).

(6)

Vidi studiju prof. dr. Oliviera Rozenberga „The Role of National parliaments in the EU after Lisbon: Potentialities and Challenges” („Uloga nacionalnih parlamenata u EU-u nakon Lisabona: potencijali i izazovi”).

(7)

Vidi konačno izvješće o misijama za utvrđivanje činjenica, 17. srpnja 2017., PE608.137v01-00.


PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

o provedbi odredbi Ugovora o nacionalnim parlamentima

(2016/2149(INI))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji (UEU), a posebno njegov članak 5. o dodjeljivanju nadležnosti i supsidijarnosti, članak 10. stavak 1. o predstavničkoj demokraciji, stavak 2. o predstavljanju građana EU-a i stavak 3. o pravu građana EU-a da sudjeluju u demokratskom životu Unije, članak 11. o participativnoj demokraciji, članak 12. o ulozi nacionalnih parlamenata, članak 48. stavak 3. o redovnom postupku revizije i stavak 7. (prijelazna klauzula),

–   uzimajući u obzir Protokol br. 1 o ulozi nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji, koji je priložen Ugovoru iz Amsterdama, te Protokol br. 2 o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti, koji je priložen Ugovoru iz Lisabona,

–  uzimajući u obzir članak 15. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i članke 41. i 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir svoje rezolucije od 12. lipnja 1997. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima(1), od 7. veljače 2002. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima u okviru europske integracije(2), od 7. svibnja 2009. o razvoju odnosa Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima u okviru Ugovora iz Lisabona(3) te od 16. travnja 2014. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima(4),

–  uzimajući u obzir svoje rezolucije od 16. veljače 2017. o poboljšanju funkcioniranja Europske unije korištenjem potencijala Ugovora iz Lisabona(5), o proračunskom kapacitetu europodručja(6) te o mogućim promjenama i prilagodbama aktualnog institucijskog ustroja Europske unije(7),

–  uzimajući u obzir godišnja izvješća Komisije o odnosima Europske komisije s nacionalnim parlamentima, posebno izvješće za 2014. godinu od 2. srpnja 2015. (COM(2015)0316) i izvješće za 2015. godinu od 15. srpnja 2016. (COM(2016)0471) te svoja godišnja izvješća o supsidijarnosti i proporcionalnosti, posebno izvješća za 2015. godinu od 15. srpnja 2016. (COM(2016)0469) i za 2016. godinu od 30. lipnja 2017. (COM(2017)0600),

–  uzimajući u obzir godišnja izvješća Uprave Europskog parlamenta za odnose s nacionalnim parlamentima, a posebno izvješće sredinom provedbenog razdoblja za 2016. o odnosima Europskog parlamenta s nacionalnim parlamentima,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 26. listopada 2017. o praćenju primjene zakonodavstva Unije 2015.(8),

–  uzimajući u obzir Bijelu knjigu Komisije o budućnosti Europe od 1. ožujka 2017. te govor predsjednika Komisije Jean-Claudea Junckera o stanju Unije održan 13. rujna 2017., u kojem je predstavljen plan za budućnost Europe,

–  uzimajući u obzir deklaraciju „Snažnija europska integracija: put prema naprijed” predsjednikâ talijanskog Zastupničkog doma, francuske Nacionalne skupštine, njemačkog Saveznog parlamenta – Bundestaga i luksemburškog Zastupničkog doma potpisanu 14. rujna 2015., koju trenutačno podupire 15 domova nacionalnih parlamenta u EU-u,

–  uzimajući u obzir zaključke Konferencije predsjednika parlamenata Europske unije sa sastanaka održanih nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, posebno sa sastanaka održanih u Luxembourgu 2016. i Bratislavi 2017.,

–  uzimajući u obzir doprinose sastancima i zaključke sastanaka Konferencije parlamentarnih odbora za europske poslove parlamenata država članica Europske unije (COSAC) od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, posebno sastanaka održanih u Valletti i Tallinnu 2017., kao i polugodišnja izvješća COSAC-a,

–  uzimajući u obzir članak 13. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji, u kojem je utvrđena organizacija međuparlamentarnih konferencija radi rasprave o proračunskim politikama i drugim pitanjima obuhvaćenim Ugovorom;

­–   uzimajući u obzir rezoluciju češkog Senata od 30. studenog 2016. (26. rezolucija 11. saziva), rezoluciju talijanskog Senata od 19. listopada 2016. (Doc. XVIII br. 164) i doprinose njegova Odbora za politike Europske unije od 2. svibnja 2017. (Prot. 573) te doprinose Odbora francuske Nacionalne Skupštine za poslove EU-a od 31. svibnja 2017. (referentni broj 2017/058) i stalnog Odbora za europske poslove nizozemskog Zastupničkog doma od 22. prosinca 2017. (dopis A(2018)1067);

–  uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za ustavna pitanja (A8-0127/2018),

A.  budući da nacionalni parlamenti poboljšavaju dobro ustavno funkcioniranje Europske unije i aktivno mu doprinose (članak 12. UEU-a) i da stoga imaju važnu ulogu u demokratskoj legitimnosti Unije i njezinu potpunom ostvarivanju;

B.  budući da je parlamentarna odgovornost nacionalnih vlada u okviru europskih poslova, koja ovisi o nacionalnim praksama, temelj uloge nacionalnih parlamenata u trenutačnom okviru europskog Ugovora;

C.  budući da bi radi poboljšanja odgovornosti nacionalni parlamenti trebali nadzirati nacionalne vlade, upravo kao što Europski parlament nadzire europsku izvršnu vlast; budući da se, međutim, razina utjecaja nacionalnih parlamenata na nacionalne vlade znatno razlikuje među državama članicama;

D.  budući da nacionalni parlamenti često žale zbog ograničenog sudjelovanja u europskim poslovima i žele biti bolje uključeni u razvoj procesa europske integracije;

E.  budući da bi nedostatak transparentnosti u zakonodavnim postupcima i postupcima donošenja odluka EU-a mogao ugroziti ovlasti koje nacionalni parlamenti imaju na temelju Ugovora i odgovarajućih protokola te, prije svega, njihovu ulogu nadzornika vlada;

F.  budući da je pluralizam nacionalnih parlamenata iznimno koristan za Uniju jer usklađivanje različitih političkih stajališta među državama članicama može ojačati i proširiti transverzalne rasprave na razini EU-a;

G.  budući da bi trebalo kompenzirati nedovoljnu zastupljenost parlamentarnih manjina u europskim poslovima, pri čemu se u svakom nacionalnom parlamentu trebaju poštovati većina i usklađenost s načelom proporcionalne zastupljenosti;

H.   budući da nacionalni parlamenti sudjeluju u svim revizijama europskih Ugovora i da su nedavno pozvani da se uključe u niz demokratskih foruma EU-a;

I.  budući da bi se europski javni prostor mogao osnažiti nizom foruma o budućnosti Europe u organizaciji nacionalnih parlamenata i Europskog parlamenta kao prirodnih predstavnika europskog demosa; budući da bi se takvi forumi mogli osnažiti uspostavom europskog tjedna tijekom kojeg bi zastupnici u nacionalnim parlamentarnim domovima istovremeno raspravljali o europskim poslovima s povjerenicima i zastupnicima u Europskom parlamentu;

J.  budući da su, kao što su pokazali nedavni izborni trendovi, gospodarska, financijska i socijalna kriza povećale nepovjerenje građana EU-a u trenutačni demokratski model zastupanja i razočaranje tim modelom, kako na europskoj tako i na nacionalnoj razini;

K.  budući da je provedba prava nacionalnih parlamenata na kontrolu poštovanja načela supsidijarnosti s pomoću takozvanog sustava ranog upozoravanja djelomično poboljšala odnose između institucija EU-a i nacionalnih parlamenata;

L.  budući da su nacionalni parlamenti ponekad kritični prema sustavu ranog upozoravanja te tvrde da njegove odredbe nije lako provesti u djelo i da imaju ograničeno područje primjene;

M.  budući da je ostvaren napredak u provedbi sustava ranog upozoravanja, o čemu svjedoče najnoviji podaci o ukupnom broju mišljenja koja su dostavili nacionalni parlamenti u okviru političkog dijaloga; budući da ograničena upotreba postupka „žutog kartona” i neučinkovitost postupka „narančastog kartonaˮ pokazuju da još uvijek ima prostora za poboljšanje i da je u tom pogledu moguća bolja međusobna koordinacija nacionalnih parlamenata;

N.  budući da se razdoblje od osam tjedana utvrđeno člankom 4. Protokola br. 1 pokazalo neadekvatnim za pravodobno praćenje usklađenosti s načelom supsidijarnosti;

O.  budući da se sustav ranog upozoravanja može dopuniti sustavom koji trenutačno omogućuje nacionalnim parlamentima da dostave konstruktivne prijedloge Komisiji na razmatranje, poštujući pritom njezino pravo inicijative;

P.  budući da je nekoliko nacionalnih parlamenata izrazilo interes za instrument za poboljšanje političkog dijaloga, koji bi im omogućio podnošenje konstruktivnih prijedloga Komisiji na razmatranje, poštujući pravo inicijative Komisije i uz prethodno osiguranu potporu Parlamenta;

Q.  budući da nacionalni parlamenti mogu u bilo kojem trenutku dati mišljenja u okviru političkog dijaloga, dati mandat svojim nacionalnim vladama da u okviru Vijeća zatraže izradu zakonodavnih prijedloga ili jednostavno pozvati Parlament, u skladu s člankom 225. UFEU-a, da Komisiji podnese prijedloge;

R.  budući da je provedbu postupka „crvenog kartonaˮ u ovoj fazi procesa europske integracije teško zamisliti;

S.  budući da bi se sveobuhvatan raspon prava na pristup informacijama predviđenih Ugovorom iz Lisabona mogao dodatno proširiti kada bi nacionalni parlamenti dobili više resursa i vremena za razmatranje dokumenata koje im šalju institucije Europske unije;

T.  budući da se IPEX, platforma za stalnu razmjenu informacija među nacionalnim parlamentima te između nacionalnih parlamenata i europskih institucija, treba nastaviti razvijati u skladu sa svojom digitalnom strategijom u kojoj Europski parlament ima glavnu potpornu ulogu;

U.  budući da se međuinstitucijska suradnja poboljšala nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i tzv. Barrosove inicijative – političkog dijaloga koji je Komisija pokrenula u rujnu 2006. dajući nacionalnim parlamentima priliku da iznesu primjedbe, pozitivne povratne informacije ili kritike prijedloga Komisije;

V.  budući da se nacionalni parlamenti povremeno žale na odnose s Europskom unijom i tvrde da su oni presloženi;

W.  budući da nacionalni parlamenti imaju odgovarajuću nadležnost u područjima slobode, sigurnosti i pravde u skladu s člancima 70., 85. i 88. UFEU-a te stoga trebaju imati važnu ulogu kad je riječ o budućnosti sigurnosne i obrambene politike Unije;

X.  budući da bi trebala postojati veća nacionalna i europska parlamentarna kontrola fiskalne i gospodarske politike, donesenih odluka i pitanja povezanih s upravljanjem na razini EU-a;

Y.  budući da je odlukom Suda Europske unije od 16. svibnja 2017. o mješovitoj naravi sporazuma o trgovini između EU-a i Singapura promijenjen način na koji će nacionalni parlamenti u budućnosti sudjelovati u trgovinskim sporazumima;

Z.  budući da bi bolje interakcije i razmjena informacija između zastupnika u EP-u i zastupnika u nacionalnim parlamentima te među državnim službenicima u nacionalnim parlamentima mogle doprinijeti boljem nadzoru europske rasprave na nacionalnoj razini i na taj način poticati istinski europsku parlamentarnu i političku kulturu;

Nadzor aktivnosti vlada u području europskih poslova

1.  smatra da je provedba prava i obveza nacionalnih parlamenata proizišlih iz Ugovora iz Lisabona ojačala njihovu ulogu u europskom ustavnom okviru, a time i pluralizam, demokratsku legitimnost te bolje funkcioniranje Unije;

2.  uzima u obzir činjenicu da su nacionalne vlade, u skladu s člankom 10. stavkom 2. UEU-a, demokratski odgovorne svojim parlamentima, u skladu sa svojim nacionalnim ustavnim porecima; smatra da je takva odgovornost osnova uloge domova nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji; potiče nacionalne parlamente da u potpunosti izvršavaju svoju europsku funkciju kako bi izravno utjecali na sadržaj europskih politika i nadzirali ga, osobito putem praćenja svojih nacionalnih vlada u svojstvu članica Europskog vijeća i Vijeća;

3.  poziva države članice da se pobrinu za to da nacionalni parlamenti imaju dovoljno vremena i kapaciteta te potreban pristup informacijama kako bi mogli ispuniti svoju ustavnu ulogu nadzora i tako dati legitimnost aktivnostima nacionalnih vlada na europskoj razini, bilo u Vijeću bilo u Europskom vijeću; uviđa da bi se ta europska funkcija trebala obavljati u skladu s ustavnim tradicijama država članica; smatra da bi trebalo ojačati i promicati postojeće razmjene najboljih praksi i interakciju među nacionalnim parlamentima kako bi se ta uloga očuvala i ojačala;

4.  smatra da transparentnost radnih metoda i postupaka odlučivanja institucija EU-a predstavlja preduvjet da bi se nacionalnim parlamentima omogućilo učinkovito ispunjavanje njihove institucionalne uloge koja proizlazi iz Ugovora; nadalje, poziva nacionalne parlamente da u potpunosti iskoriste svoje nadležnosti u cilju nadzora nad aktivnostima vlada na europskoj razini, između ostalog i prilagodbom svoje unutarnje organizacije, rasporeda i poslovnika kako bi to omogućili; predlaže i razmjenu najboljih praksi među nacionalnim domovima, redovite rasprave ministara i specijaliziranih odbora u nacionalnim parlamentima prije i nakon sjednica Vijeća i Europskog vijeća te redovite sastanke zastupnika u nacionalnim parlamentima, povjerenika i zastupnika u Europskom parlamentu;

5.  smatra da je potrebno izbjeći sve vrste prakse država članica da prekomjerno donose propise u vezi sa zakonodavstvom EU-a te da nacionalni parlamenti u tom pogledu imaju ključnu ulogu; istovremeno podsjeća da to ne dovodi u pitanje pravo država članica na upotrebu klauzule o nesmanjivanju i na propisivanje, na primjer, viših socijalnih i ekoloških standarda na nacionalnoj razini;

6.  podsjeća, potičući istovremeno ojačan i politički dijalog s nacionalnim parlamentima i priznajući da postoji jasna potreba za jačanjem parlamentarnog sudjelovanja, da se odluke moraju donositi u skladu s ustavnim nadležnostima i uzimajući u obzir jasno razgraničenje između nadležnosti za donošenje odluka nacionalnih i europskih tijela;

7.  smatra da se Europski parlament i nacionalni parlamenti moraju bolje uključiti u europski semestar i preporučuje da se na razini cijelog postupka bolje usklade proračunski kalendari na nacionalnoj i europskoj razini kako bi se potaknulo učinkovitije korištenje tog instrumenta; nadalje, podsjeća da bi usklađivanje europskog semestra s dnevnim redovima nacionalnih parlamenata moglo doprinijeti koordinaciji ekonomskih politika, naglašavajući istodobno da se prilikom usklađivanja ne bi trebale zanemariti ovlasti samoupravljanja i posebne poslovnike svakog zastupničkog doma;

8.  predlaže da se uvede nacionalno razdoblje za proračunski dijalog, tijekom kojeg bi nacionalni parlamenti mogli raspravljati o europskom semestru i doprinijeti mu dajući mandat svojim vladama kad je riječ o odnosima s Komisijom i Vijećem;

9.  ističe da je na posljednjoj plenarnoj sjednici Konferencije parlamentarnih odbora za europske poslove u Tallinnu utvrđeno da većina nacionalnih parlamenata aktivno prisustvuje plenarnim sjednicama kako bi raspravljali o pitanjima povezanima s EU-om, bilo redovito bilo na ad hoc osnovi, te da bi više plenarnih rasprava o pitanjima povezanim s EU-om povećalo vidljivost Unije i građanima pružilo priliku da nauče više o programu EU-a i stajalištima političkih stranaka u vezi s tim pitanjima;

Stvaranje europskog javnog prostora

10.  napominje da bi usklađivanje različitih političkih stajališta među državama članicama moglo ojačati i proširiti transverzalne rasprave na europskoj razini; stoga preporučuje da sastav nacionalnih parlamentarnih izaslanstava koja djeluju pred europskim institucijama odražava političku raznolikost; u tom pogledu naglašava važnost načela proporcionalne zastupljenosti zastupnika iz različitih političkih stranaka;

11.  napominje činjenicu da bi obvezujuća volja parlamentarnih većina mogla biti izražena u mišljenjima nacionalnih parlamenata, unutar ili izvan okvira sustava ranog upozoravanja; slaže se, međutim, da nacionalnim parlamentarnim političkim manjinama treba pružiti mogućnost da izraze suprotna stajališta, koja bi se mogla uključiti u priloge tim mišljenjima; smatra da ta bi mišljenja trebalo podnositi u potpunosti u skladu s načelom proporcionalnosti i s poslovnikom svakog nacionalnog zastupničkog doma;

12.   prima na znanje nedavni poziv za niz demokratskih konvencija diljem Europe; smatra, u tom pogledu, da bi se uspostavom godišnjeg europskog tjedna zastupnicima u Europskom parlamentu i povjerenicima, posebno potpredsjednicima zaduženima za klastere, omogućilo da pred svim nacionalnim parlamentarnim skupštinama objasne europski program i raspravljaju o njemu s parlamentarnim zastupnicima i predstavnicima civilnog društva; predlaže reviziju vlastitog Poslovnika kako bi podržao inicijativu, te potiče nacionalne parlamente da učine isto; nadalje, smatra da bi sastanci između nacionalnih i europskih klubova zastupnika u okviru međuparlamentarne suradnje EU-a mogli omogućiti dodanu vrijednost u obliku autentične europske političke rasprave;

Potpora reformi sustava ranog upozoravanja

13.  ističe da se od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona sustav ranog upozoravanja rijetko koristi te smatra da bi se taj sustav mogao izmijeniti u postojećem ustavnom okviru;

14.  napominje da primjeri poput pokretanja postupka „žutog kartona” u vezi s prijedlogom Komisije o reviziji Direktive o upućivanju radnika iz 2016. pokazuju da je sustav ranog upozoravanja operativan; ističe da ograničeno korištenje postupka „žutog kartona” može značiti da se načelo supsidijarnosti općenito poštuje u EU-u; stoga smatra da postupovne nedostatke sustava ranog upozoravanja ne bi trebalo smatrati nepobitnim dokazom da se načelo supsidijarnosti ne poštuje; nadalje, podsjeća da nacionalni parlamenti mogu intervenirati i u ranoj fazi ispitati pitanje poštovanja supsidijarnosti i prije nego što Komisija predstavi zakonodavni prijedlog u sklopu zelene ili bijele knjige ili u okviru godišnjeg predstavljanja programa rada Komisije;

15.  podsjeća da je u pogledu svake nove zakonodavne inicijative Komisija obvezna provjeriti je li djelovanje na razini EU-a zakonito i opravdano; nadalje, ističe da je prethodno iskustvo pokazalo da je ponekad teško i problematično napraviti razliku između političke dimenzije načela supsidijarnosti i pravne dimenzije načela proporcionalnosti; stoga poziva Komisiju da se u svojim odgovorima na obrazložena mišljenja u okviru ili izvan okvira sustava ranog upozoravanja uz tumačenje načela supsidijarnosti pozabavi proporcionalnošću i, prema potrebi, svim problemima u vezi s predloženim političkim opcijama;

16.  prima na znanje zahtjev nacionalnih parlamenata za produljenje roka od osam tjedana tijekom kojeg mogu uputiti obrazloženo mišljenje u skladu s člankom 3. Protokola br. 1; ističe, međutim, da se u okviru postojećih Ugovora ne predviđa takvo produljenje; stoga smatra da bi Komisija trebala uvesti tehničko razdoblje za obavješćivanje u okviru sustava ranog upozoravanja kako bi se omogućilo dodatno vrijeme između datuma kad nacionalni zastupnički domovi tehnički zaprime nacrt zakonodavnog akta i datuma početka osmotjednog razdoblja; podsjeća, u tom pogledu, da je Komisija 2009. uvela druge praktične postupke za funkcioniranje mehanizma kontrole poštovanja načela supsidijarnosti;

17.  prima na znanje zahtjev određenih nacionalnih parlamenata za produljenje roka od osam tjedana tijekom kojeg mogu uputiti obrazloženo mišljenje u skladu s člankom 6. Protokola br. 2;

18.  u skladu s političkim dijalogom koji je Komisija pokrenula 2016. predlaže da se u potpunosti koristi sustav koji omogućava da nacionalni parlamenti podnose konstruktivne prijedloge Komisiji s ciljem pozitivnog utjecaja na europske rasprave i pravo inicijative Komisije; u tom pogledu predlaže da Komisija ima diskrecijsko pravo prihvatiti te prijedloge ili izdati službeni odgovor ističući razloge za suprotno; ističe da se takav postupak ne može sastojati od prava na inicijativu ili prava na povlačenje ili izmjenu zakonodavstva jer bi to narušilo metodu Unije i distribuciju nadležnosti između nacionalne i europske razine te stoga bilo u suprotnosti s Ugovorima; preporučuje, međutim, da se u slučaju buduće revizije Ugovora, pravo na zakonodavnu inicijativu pruži prije svega Europskom parlamentu kao instituciji koja izravno predstavlja građane EU-a;

Provedba prava na informacije

19.  ponovno potvrđuje da članak 12. UEU-a i Protokol br. 1 daju nacionalnim parlamentima pravo na izravno primanje informacija od europskih institucija;

20.  naglašava da bi se nacionalni parlamenti mogli bolje nositi s informacijama koje su im poslane, ili putem sustava ranog upozoravanja ili na temelju njihova prava na informiranje, kad bi platforma IPEX imala status agore ili foruma za neformalni trajni dijalog među nacionalnim parlamentima te između nacionalnih parlamenata i europskih institucija; stoga odlučuje promicati korištenje platforme za jačanje političkog dijaloga; preporučuje nacionalnim parlamentima da se na vrijeme koriste platformom IPEX kako bi se osigurao brz početak nacionalnog nadzornog mehanizma; preporučuje da se IPEX koristi kao kanal za sustavnu razmjenu informacija i rano ukazivanje na probleme u pogledu načela supsidijarnosti; uviđa potencijal za razvoj IPEX-a kao glavnog kanala za komunikaciju i prijenos relevantnih dokumenata iz institucija EU-a u nacionalne parlamente i obrnuto i u tom se kontekstu obvezuje da će pružiti pomoć administracijama nacionalnih zastupničkih domova u pogledu korištenja tom platformom; k tome, potiče uspostavu više razmjena između dužnosnika institucija i klubova zastupnika u okviru administracije Europskog parlamenta i administracija nacionalnih parlamenata;

Prema boljoj međuinstitucionalnoj suradnji

21.  prima na znanje postojeću suradnju Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata u okviru COSAC-a, međuparlamentarne konferencije o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i članka 13. Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji; ističe da se takva suradnja treba razvijati na temelju načela konsenzusa, razmjene informacija te savjetovanja kako bi nacionalni parlamenti mogli nadzirati svoje vlade i administraciju;

22.  ponavlja da bi se sadašnji okvir odnosa Unije i nacionalnih parlamenata mogao pojednostaviti i uskladiti kako bi postao učinkovitiji i djelotvorniji; u tom kontekstu poziva na reviziju suradnje Unije i nacionalnih parlamenata u Uniji na postojećim platformama i forumima u cilju jačanja njihovih odnosa i njihove prilagodbe sadašnjim potrebama; međutim, inzistira na jasnom razlikovanju nadležnosti u pogledu donošenja odluka između nacionalnih parlamenata i Europskog parlamenta, pri čemu bi nacionalni parlamenti trebali izvršavati svoju europsku funkciju na temelju nacionalnih ustava, posebno u okviru nadzora nad članovima nacionalnih vlada u svojstvu članova Europskog vijeća i Vijeća jer je to razina na kojoj u najvećoj mjeri mogu nadzirati europski zakonodavni proces; stoga radi jamčenja transparentnosti, odgovornosti i sposobnosti djelovanja odbija stvaranje zajedničkih parlamentarnih tijela nadležnih za donošenje odluka;

23.  naglašava da bi jačanje političkog i tehničkog dijaloga između parlamentarnih odbora, kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini, bilo vrlo važan korak prema potpunoj međuparlamentarnoj suradnji; razmatra mogućnost dodjele dodatnih sredstava kako bi se postigao taj cilj te upotrebu videokonferencija kada je to moguće;

24.  potvrđuje važnost međuparlamentarnih sjednica odbora, predviđenih u člancima 9. i 10. Protokola br. 1; smatra da se bolja međuinstitucijska suradnja može postići ako zastupnici u Europskom parlamentu i zastupnici u nacionalnim parlamentima budu pridavali veću važnost međuparlamentarnim sjednicama odbora te ako se one budu pripremale u bližoj suradnji;

25.  preporučuje da se nacionalni parlamenti ubuduće u potpunosti uključe u trajni razvoj zajedničke sigurnosne i obrambene politike; smatra da bi takvu uključenost trebalo promicati u bliskoj suradnji s Europskim parlamentom te uz potpuno poštovanje odredbi nacionalnih ustava o sigurnosnoj i obrambenoj politici, među ostalim putem zajedničkih međuparlamentarnih sjednica između predstavnika nacionalnih parlamenata i zastupnika u Europskom parlamentu te političkim dijalogom između punopravnog Odbora za sigurnost i obranu u Europskom parlamentu i odgovarajućih odbora nacionalnih parlamenata; napominje potencijal koji to ima u pogledu ostvarivanja konstruktivnog nadzora koji bi neutralne države članice EU-a mogle provoditi u tom području;

26.  smatra da bi pojačani politički i zakonodavni dijalog između nacionalnih parlamenata i s nacionalnim parlamentima pogodovao ostvarivanju ciljeva utvrđenih međuinstitucijskim sporazumom o boljoj izradi zakonodavstva;

o

o    o

27.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

(1)

SL C 200, 30.6.2017., str. 153.

(2)

SL C 284 E, 21.11.2002., str. 322.

(3)

SL C 212 E, 5.8.2010., str. 94.

(4)

Usvojeni tekstovi, P7_TA(2014)0430.

(5)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0049.

(6)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0050.

(7)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0048.

(8)

Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0421.


INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja

21.3.2018

 

 

 

Rezultat konačnog glasovanja

+:

–:

0:

23

1

0

Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju

Gerolf Annemans, Michał Boni, Mercedes Bresso, Elmar Brok, Fabio Massimo Castaldo, Pascal Durand, Esteban González Pons, Danuta Maria Hübner, Alain Lamassoure, Jo Leinen, Morten Messerschmidt, Maite Pagazaurtundúa Ruiz, Markus Pieper, Paulo Rangel, Helmut Scholz, György Schöpflin, Pedro Silva Pereira, Barbara Spinelli, Claudia Țapardel, Kazimierz Michał Ujazdowski

Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju

Max Andersson, Pervenche Berès, Sylvia-Yvonne Kaufmann, Jasenko Selimovic


KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

23

+

ALDE

Maite Pagazaurtundúa Ruiz, Jasenko Selimovic

ECR

Morten Messerschmidt, Kazimierz Michał Ujazdowski

EFDD

Fabio Massimo Castaldo

GUE/NGL

Helmut Scholz, Barbara Spinelli

PPE

Michał Boni, Elmar Brok, Esteban González Pons, Danuta Maria Hübner, Alain Lamassoure, Markus Pieper, Paulo Rangel, György Schöpflin

S&D

Pervenche Berès, Mercedes Bresso, Sylvia-Yvonne Kaufmann, Jo Leinen, Pedro Silva Pereira, Claudia Țapardel

VERTS/ALE

Max Andersson, Pascal Durand

1

-

ENF

Gerolf Annemans

0

0

 

 

Korišteni znakovi:

+  :  za

-  :  protiv

0  :  suzdržani

Posljednje ažuriranje: 13. travnja 2018.Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti