IZVJEŠĆE o provedbi Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela
14.5.2018 - (2016/2328(INI))
Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje posloveOdbor za prava žena i jednakost spolova
Izvjestiteljice: Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Angelika Mlinar
Postupak u zajedničkom odboru – članak 55. Poslovnika
OBRAZLOŽENJE – SAŽETI PREGLED ČINJENICA I REZULTATA ISTRAŽIVANJA
Svrha ovog izvješća procjena je provedbe Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela u državama članicama EU-a. Ono je prije svega posvećeno njezinoj dosljednosti, relevantnosti, djelotvornosti i učinkovitosti. Pritom obuhvaća razne aspekte primjene Direktive: mjere prenošenja u pravne sustave država članica, praktičnu provedbu Direktive, prednosti koje donosi za žrtve te izazove u području primjene. Naposljetku, u izvješću se pruža niz preporuka Komisiji i državama članicama za daljnje promicanje provedbe Direktive u budućnosti.
Europski parlament ima važnu ulogu u promicanju daljnjih napora na razini EU-a kako bi se poboljšala pravilna primjena Direktive općenitim pružanjem podrške i promicanjem prava žrtava kaznenih djela i, konkretnije, financijskom potporom EU-a usmjerenom na odgovarajuću pravosudnu izobrazbu.
Parlament bi također trebao podržavati i promicati veću usklađenost različitih zakonodavnih instrumenata EU-a za prava žrtava pojednostavljenjem pristupa i osiguravanjem koherentnijeg procesa.
Države članice morale su prenijeti Direktivu u nacionalno zakonodavstvo do 16. studenog 2015. U studenom 2017., 23 države članice od njih 27 službeno su prenijele Direktivu (Danska je odlučila da neće primjenjivati Direktivu). Međutim, Europska komisija još nije ocijenila prenošenje i provedbu Direktive, iako je u skladu s člankom 29. Direktive svoju obvezu izvješćivanja trebala ispuniti do studenog 2017.
Izvjestiteljice su nakon imenovanja prikupile informacije, pri čemu su se, među ostalim, služile sljedećim izvorima:
saslušanjem održanim na zajedničkoj sjednici odbora LIBE i FEMM 11. siječnja 2018.;
ex post procjenom učinka Glavne uprave za usluge parlamentarnih istraživanja Europskog parlamenta objavljenom u prosincu 2017.;
informacijama razmijenjenim s relevantnim institucijskim dionicima i organizacijama za zaštitu žrtava;
OCJENA
Žrtve kaznenih djela u EU-u svake su godine mnogobrojne – oko 30 milijuna kaznenih djela godišnje prijavljuje se policiji, isključujući manje prekršaje. Sve više ljudi putuje, živi ili studira u inozemstvu te čini potencijalne žrtve kaznenih djela počinjenih izvan matične države. EU-u je povjereno da osigura zaštitu građana i stranaca koji se kreću unutar njegovih granica.
Žrtve moraju imati pravo na sljedeće:
• razumjeti komunikaciju i biti shvaćene tijekom doticaja s nadležnim tijelima (na primjer zahvaljujući jasnom i jednostavnom jeziku);
• primati informacije od prvog kontakta s nadležnim tijelom;
• podnijeti službenu prijavu i primiti pismenu potvrdu;
• primiti uslugu usmenog i pismenog prevođenja (barem tijekom razgovora/ispitivanja žrtve);
• primati informacije o napretku predmeta;
• imati pristup službama za potporu žrtvama.
Utvrđen je niz čimbenika koji bi mogli narušiti učinkovitost Direktive u praksi, a to su među ostalim:
• nedostatak mjera podizanja razine osviještenosti koje bi popratile provedbu Direktive;
• nedostatak informacija dostupnih žrtvama na jeziku koji razumiju, među ostalim, po potrebi, s pomoću lako razumljivog jezika ili znakovnog jezika;
• nedostatak financijske potpore za pružanje usluga i nedostatna usklađenost usluga podrške, policije, tužitelja i drugih relevantnih dionika;
• nedostatak sudjelovanja dionika i osposobljavanja stručnjaka.
Jedno od ključnih pitanja u pogledu razlika u nacionalnom kaznenom pravu koje utječe na zaštitu žrtava odnosi se na činjenicu da države članice koriste različite definicije ključnih pojmova; prije svega, razlike u definiciji pojma „žrtve” znače da se opseg tog pojma mijenja ovisno o nacionalnom zakonodavstvu, npr. kad je riječ o članovima obitelji (vidjeti odjeljak 3.4. o definiranju žrtava kaznenih djela). Još jedan primjer razlika odnosi se na uhođenje, koje ne uzimaju sve države članice u obzir u svojim kaznenim zakonima.
Većina država članica ostvarila je značajan napredak u području pojedinačne procjene (članak 22. Direktive), i to i na zakonodavnoj i administrativnoj razini. Provedba pojedinačne procjene kad žrtve prijave kazneno djelo ključna je kako bi se osiguralo da će stručnjaci na odgovarajući način procijeniti njihove potrebe i mogućnosti. Žrtvama se ne može pružiti odgovarajuća podrška ako službenici na terenu (u većini slučajeva, policija, kojoj žrtve prijavljuju kaznena djela) nisu upoznati s osobinama žrtve, vrstom ili prirodom kaznenog djela te okolnostima u kojima je ono počinjeno.
Međutim, načini na koje se provode pojedinačne procjene uvelike se razlikuju među državama članicama, a u nekim se slučajevima svode na odabir među ponuđenim odgovorima. Nadalje, čak i kad bi se pojedinačne procjene provodile na primjeren način diljem EU-a, dostupnost struktura potpore za žrtve nije dosljedna među državama članicama, a ponekad čak i unutar pojedinih država članica. Osim toga, odgovarajuća koordinacija na razini država članica i dalje predstavlja izazov. Potporu žrtvama obično organiziraju ili vlada ili nevladine organizacije, a često njihove službe postoje usporedno, zbog čega se postavlja pitanje dosljednog i dugoročnog financiranja tih službi, kao i pitanje njihovih nadležnosti.
ZAKLJUČCI
Suizvjestiteljice snažno preporučuju svim državama članicama da prenesu i u potpunosti provedu Direktivu.
Također ističu da države članice trebaju izbjeći moguće nedostatke u provedbi Direktive koji proizlaze iz različitih tumačenja na nacionalnoj razini i razlika u nacionalnom kaznenom pravu koje utječu na zaštitu žrtava.
PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA
o provedbi Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela (2016/2328(INI))
Europski parlament,
– uzimajući u obzir članke 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i članke 8., 10., 18., 19., 21., 79. i 82. Ugovora u funkcioniranju Europske unije (UFEU),
– uzimajući u obzir članke 3., 6., 20., 21., 23., 24., 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,
– uzimajući u obzir Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP),
– uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima koju je 1948. usvojila Opća skupština UN-a,
– uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o pravima djeteta iz 1989.,
– uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) iz 1979.,
– uzimajući u obzir Deklaraciju o temeljnim načelima pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći, donesenu 29. studenoga 1985.,
– uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) te odluke Vijeća (EU) 2017/865[1] i (EU) 2017/866 od 11. svibnja 2017.[2] o potpisivanju, u ime Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji,
– uzimajući u obzir preporuku Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama CM/Rec(2006)8 od 14. lipnja 2006. o pomoći žrtvama kaznenih djela,
– uzimajući u obzir preporuku Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama CM/Rec(2010)5 od 31. ožujka 2010. o mjerama za suzbijanje diskriminacije na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta,
– uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2001/220/PUP od 15. ožujka 2001. o položaju žrtava u kaznenim postupcima,
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 6. prosinca 2013. o borbi protiv zločina iz mržnje u EU-u te zaključke Vijeća od 5. lipnja 2014. o sprečavanju i borbi protiv svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama uključujući genitalno sakaćenje žena,
– uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2017/541 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2017. o suzbijanju terorizma i zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/475/PUP i o izmjeni Odluke Vijeća 2005/671/PUP[3],
– uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2016/800 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima[4],
– uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 606/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. lipnja 2013. o uzajamnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima[5],
– uzimajući u obzir Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP[6],
– uzimajući u obzir Direktivu 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu[7],
– uzimajući u obzir Direktivu 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2002/629/PUP[8],
– uzimajući u obzir Direktivu 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o borbi protiv seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece te dječje pornografije, koja zamjenjuje Okvirnu odluku Vijeća 2004/68/PUP[9],
– uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 14. prosinca 2017. o provedbi Direktive 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije[10],
– uzimajući u obzir Direktivu br. 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji[11],
– uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela[12],
– uzimajući u obzir studiju naslovljenu „Kako EU i države članice mogu bolje pomoći žrtvama terorizma?” koju je objavio Resorni odjel za prava građana i ustavna pitanja EP-a u rujnu 2017.,
– uzimajući u obzir istraživanje Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) naslovljeno „Drugo istraživanje Europske unije o manjinama i diskriminaciji”, objavljeno u prosincu 2017.,
– uzimajući u obzir studiju FRA-e naslovljenu „Pravosuđe prilagođeno djeci: stajališta i iskustva djece koja sudjeluju u sudskim postupcima kao žrtve, svjedoci ili stranke u devet država članica EU-a”, objavljenu u veljači 2017.,
– uzimajući u obzir izvješće FRA-e o temeljnim pravima za 2017., objavljeno u svibnju 2017.,
– uzimajući u obzir izvješće FRA-e o temeljnim pravima za 2016., objavljeno u svibnju 2016.,
– uzimajući u obzir studiju FRA-e naslovljenu „Žrtve kaznenih djela u EU-u: opseg i vrsta potpore žrtvama”, objavljenu u siječnju 2015.,
– uzimajući u obzir studiju FRA-e naslovljenu „Ozbiljno iskorištavanje radne snage: radnici koji se sele na području Europske unije ili useljavaju u nju”, objavljenu u lipnju 2015.,
– uzimajući u obzir izvješće Agencije za temeljna prava (FRA) naslovljeno „Nasilje nad ženama – istraživanje na razini EU-a” objavljeno u ožujku 2014.,
– uzimajući u obzir izvješće o projektu IVOR pod nazivom „Provedba reforme kaznenopravnog sustava u EU-u usmjerene na žrtve”, objavljeno 6. svibnja 2016.,
– uzimajući u obzir izvješće Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE) pod naslovom „Analiza Direktive o pravima žrtava iz rodne perspektive”,
– uzimajući u obzir dodatna načela iz Yogyakarte usvojena 10. studenog 2017. o načelima i obvezama država članica u pogledu primjene međunarodnog prava o ljudskim pravima kad je riječ o seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu, rodnom izražavanju i spolnim značajkama;
– uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 12. rujna 2017. o Prijedlogu odluke Vijeća o sklapanju, od strane Europske unije, Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji[13],
– uzimajući u obzir procjenu provedbe na razini EU-a Direktive 2012/29/EU koju je izradio Odjel za ex post evaluaciju Glavne uprave EP-a za usluge parlamentarnih istraživanja,
– uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,
– uzimajući u obzir zajedničke rasprave Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove i Odbora za ženska prava i jednakost spolova u skladu s člankom 55. Poslovnika,
– uzimajući u obzir izvješće Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove i Odbora za prava žena i jednakost spolova (A8-0168/2018),
A. budući da se Direktivom 2012/29/EU od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela („Direktiva o pravima žrtava”) žrtve kaznenih djela nastoji staviti u središte kaznenopravnog sustava te da je cilj te direktive jačanje prava žrtava kaznenih djela kako bi se svaka žrtva mogla osloniti na to da će imati ista prava bez obzira na to gdje je kazneno djelo počinjeno, na svoje državljanstvo ili boravišni status;
B. budući da su od rujna 2017. godine 23 države članice od njih 27 prenijele Direktivu o pravima žrtava u nacionalno zakonodavstvo; budući da je Komisija pokrenula 16 postupaka zbog povrede prava protiv država članica koje u praksi još nisu u potpunosti usklađene s Direktivom; budući da se Direktivom omogućio napredak u području rada sa žrtvama kaznenih djela u drugoj državi članici; budući da i dalje postoje nedostaci kad je riječ o prekograničnim slučajevima;
C. budući da na europskoj razini postoje ujednačeni standardi i instrumenti kojima se nastoji poboljšati život građana EU-a, ali da se sa žrtvama kaznenih djela i dalje u svakoj zemlji postupa različito;
D. budući da, unatoč brojnim promjenama u državama članicama, žrtve i dalje često nisu upoznate sa svojim pravima, što škodi učinkovitosti Direktive o pravima žrtava na terenu, posebno kad je riječ o uvjetu o pristupu informacijama;
E. budući da neovisno o pravnoj podršci, skupine za potporu žrtvama potrebe žrtava smještaju u četiri kategorije, a to su pravo na pravnu zaštitu, dostojanstvo, istinu i sjećanje, s time da posljednje znači bezuvjetno odbacivanje terorizma;
F. budući da je u nekim državama članicama vidljiv nedostatak službi za potporu žrtvama i koordinacije među njima na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, što žrtvama otežava pristup postojećim uslugama potpore;
G. budući da su skloništa, centri za žene, kao i telefonske linije za pomoć ženama glavna sredstva za potporu ženama koje su žrtve nasilja i njihovoj djeci; budući da u Europi nema dovoljno adekvatnih skloništa i centara za žene; budući da je hitno potrebno više skloništa za žene jer ženama koje su žrtve nasilja u obitelji i njihovoj djeci pružaju sigurnost, smještaj, savjetovanje i podršku; budući da nedostatak skloništa za žene može ugroziti živote;
H. budući da u slučajevima u kojima u jednoj državi članici dođe do terorističkog napada, a žrtva ima boravište u drugoj, dvije države članice trebale bi uže surađivati kako bi olakšale pomoć žrtvama;
I. budući da se učinkovitim i zaštitničkim djelovanjem vladinih tijela i nacionalnih institucija prema zajednici žrtava stvara sustav potpore i povjerenja građana prema institucijama i jača njihov ugled;
J. budući da će različiti zdravstveni djelatnici vjerojatno doći u kontakt sa žrtvama, posebno sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, te da žrtve često prvo njih kontaktiraju kako bi prijavile kazneno djelo; budući da je dokazano da zdravstveni djelatnici, poput liječnika i drugih djelatnika u kliničkim centrima, primaju ograničenu obuku kad je riječ o tome kako učinkovito reagirati na rodno uvjetovano nasilje;
K. budući da je ženama koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja uvijek potrebna posebna potpora i zaštita zbog njihove posebne ranjivosti kad je riječ o sekundarnoj i ponovljenoj viktimizaciji;
L. budući da se u EU-u i dalje sustavno u nedovoljnoj mjeri prijavljuju incidenti ili počinitelji nasilja u obitelji, posebno u slučajevima koji uključuju manjine, migrante, osobe čiji boravišni status ovisi o drugim osobama ili je nesiguran, pripadnike zajednice LGBTI, kaznena djela antisemitske naravi, seksualno zlostavljanje djece, nasilje u obitelji, rodno uvjetovano nasilje te žrtve trgovanja ljudima i prisilnog rada; budući da oko dvije trećine žena koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja ne prijavljuju to nasilje nadležnim tijelima zbog straha od odmazde, sramote i društvene stigme;
M. budući da su zločini iz mržnje protiv pripadnika LGBTI zajednice prisutni u cijelom EU-u, da se ti zločini često ne prijavljuju i da se stoga ne poštuju prava žrtava;
N. budući da u studiji FRA-e „Učiniti zločine iz mržnje vidljivima u Europskoj uniji: priznati prava žrtava” stoji da status imigranta povećava rizik osoba od toga da postanu žrtve kaznenih djela neovisno o ostalim poznatim čimbenicima rizika;
O. budući da je broj rasističkih zločina iz mržnje protiv migranata i tražitelja azila porastao diljem država članica i da je vrlo mali broj počinitelja tih zločina priveden pravdi;
P. budući da, iako se prema članku 1. Direktive svim žrtvama kaznenih djela jamče jednaka prava bez diskriminacije, u stvarnosti većina država članica nije uvela politike ili postupke potrebne da bi žrtve bez dokumenata mogle na siguran način prijavljivati izrabljivanje radne snage, rodno uvjetovano nasilje i druge oblika zlostavljanja bez rizika od kazne zbog ilegalne imigracije; budući da to nerazmjerno utječe na žene i djevojčice, koje su također u većoj mjeri izložene trgovanju ljudima i seksualnom iskorištavanju; budući da je u istraživanju FRA-e naslovljenom „Drugo istraživanje Europske unije o manjinama i diskriminaciji” navedeno da je samo jedan od osam ispitanika prijavio najnedavniji slučaj diskriminacije kojoj je bio izložen zbog svojeg etničkog ili imigrantskog podrijetla;
Q. budući da je u članku 1. Direktive navedeno da se prava utvrđena u Direktivi primjenjuju na žrtve bez diskriminacije, među ostalim i s obzirom na boravišni status;
R. budući da je inicijativom #MeToo istaknuto da pravosudni sustav ženama i djevojčicama ne jamči pravdu i zaštitu u dovoljnoj mjeri te da se stoga žrtvama rodno uvjetovanog nasilja ne pruža potrebna potpora;
S. budući da ratifikacija i potpuna provedba Istanbulske konvencije pruža usklađen europski pravni okvir za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i zaštitu žrtava nasilja; budući da bi se definicija rodno uvjetovanog nasilja trebala temeljiti na Istanbulskoj konvenciji te da bi njome trebalo uzeti u obzir strukturnu narav nasilja nad ženama i drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja i njegovih veza s neravopravnošću žena i muškaraca koja i dalje prevladava u društvu; budući da nasilje u bliskim odnosima treba sagledati iz rodne perspektive jer ono nerazmjerno pogađa žene;
T. budući da su žene najviše izložene uhođenju, koje predstavlja uobičajen oblik rodno uvjetovanog nasilja, te da uhođenje kao kazneno djelo nije uzeto u obzir u kaznenim zakonima sedam država članica;
U. budući da se posebna pozornost mora posvetiti sigurnosti i zaštiti djece žena koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji;
V. budući da žrtve često nisu dobro obaviještene o postupcima i njihovim rezultatima; budući da žrtve prečesto neočekivano preko medija ili drugih vanjskih čimbenika, umjesto od nadležnih tijela, doznaju da je počinitelj kaznenog djela pušten na slobodu;
W. budući da žrtve i članovi obitelji nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima kada je kazneno djelo počinjeno u državi članici različitoj od one u kojoj žrtva ima boravište; budući da u različitim državama članicama postoje različite definicije pojma „žrtva”; budući da se zbog toga razlikuje i područje primjene nacionalnog zakonodavstva (koje ponekad obuhvaća članove obitelji);
X. budući da su lako dostupni i široko poznati brojevi telefonskih linija za pomoć za mnoge žene prvi korak prema tome da dobiju pomoć i potporu koji su im potrebni kad su suočene s nasiljem u bliskim odnosima;
Y. budući da je samo 27 % Europljana upoznato s jedinstvenim europskim brojem hitne službe 112 te da tom broju još uvijek nemaju svi pristup;
Z. budući da je u znatnom broju slučajeva žrtva najvažniji svjedok u postupku te ju je potrebno zaštititi od mogućih protumjera ili prijetnji počinitelja, uključujući sprečavanjem ponovljene ili sekundarne viktimizacije; budući da je svjedočenje ključno za ispravno funkcioniranje kaznenopravnog sustava te za davanje povjerenja tom sustavu, kao i za učinkovitu istragu i kazneni progon organiziranog kriminala i terorističkih skupina, što bi moglo dovesti do njihova ukidanja; budući da bi države članice trebale poduzeti odgovarajuće mjere kako bi učinkovito zaštitile svjedoke i kako bi se pojačala razmjena najboljih praksi i međunarodna suradnja u tom području;
AA. budući da su prijavljeni nedostaci u provedbi Direktive o pravima žrtava, osobito u pogledu:
– pružanja odgovarajućih usluga žrtvama u skladu s njihovim specifičnim potrebama;
– pravilne provedbe uvjeta kojima se jamči pojedinačna procjena žrtava;
– pravilne uspostave mehanizama koji omogućuju da navodni počinitelj kaznenog djela dobije primjerak prijave;
– osiguranja jednakog pristupa svih žrtava, uključujući osobe s invaliditetom, pripadnike zajednice LGBTI, djecu žrtve, žrtve rodno uvjetovanog nasilja uključujući seksualno nasilje i žrtve zločina iz mržnje i zločina iz časti službama za potporu žrtvama, neovisno o njihovom boravišnom statusu;
– jamčenja brzih i učinkovitih kaznenih sudskih postupaka prilagođenih žrtvama, kojima se u obzir uzimaju posebne potrebe najranjivijih skupina osoba;
– prikupljanja podataka i analize kulture nasilja, mizoginije i rodnih stereotipa te njezine veze s pojavom zločina iz mržnje;
– informiranja žrtava o situaciji počinitelja u pogledu provedbe kaznenog i postupovnog prava;
AB. budući da žrtve kaznenih djela redovito izvješćuju da pravosudni proces sam po sebi uključuje neku vrstu sekundarne ili ponovne viktimizacije; budući da čimbenici koji utječu na način na koji žrtve doživljavaju sustav obuhvaćaju i način na koji se s njima postupa tijekom postupka te pitanje u kojoj mjeri imaju kontrolu i mogućnost participativnog pristupa;
AC. budući da su žrtve terorizma bile pogođene napadima čiji je konačni cilj naštetiti društvu ili široj skupini koju one predstavljaju; budući da im je stoga potrebno osigurati posebnu pažnju, podršku i društveno priznanje zbog posebne prirode zločina koji je počinjen protiv njih;
AD. budući da u slučaju žrtava terorističkih napada u Bruxellesu iz 2016. određena prava, kao što je pravo na financijsku pomoć i naknadu, nisu ispravno ostvarena ili zajamčena u skladu s odredbama Direktive o pravima žrtava;
Ocjena provedbe Direktive
1. kritizira činjenicu da Komisija nije podnijela izvješće Parlamentu i Vijeću o primjeni Direktive o pravima žrtava do studenog 2017., u skladu s člankom 29. Direktive; poziva države članice da surađuju i dostave sve relevantne podatke i statističke podatke Komisiji kako bi se olakšala njezina ocjena provedbe Direktive;
2. kritizira činjenicu da su dvije godine nakon roka za prijenos Direktive samo 23 države članice od njih 27 službeno prenijele Direktivu o pravima žrtava do rujna 2017., a među njima su neke samo djelomično usklađene s Direktivom i samo u pogledu nekih odredbi;
3. napominje da su neke države članice uspješno provele određene odredbe Direktive o pravima žrtava, a to su:
– pravo na usmeno i pismeno prevođenje,
– pravo na saslušanje,
– zaštita djece žrtava,
– prava žrtava prilikom podnošenja prijave,
– pravo na dobivanje informacija od prvog kontakta s nadležnim tijelom;
4. međutim, žali zbog preostalih važnih nedostataka u prenošenju i provedbi Direktive u mnogim državama članicama, osobito u pogledu:
– složenosti postupaka za pristup uslugama podrške i nedostataka unutar sustava za potporu žrtvama, uključujući nedostatan pristup pravnoj pomoći i naknadama, nedostatak financijske potpore i koordinacije između službi podrške, kao i nedosljednih mehanizama upućivanja,
– činjenice da se jasne informacije često ne pružaju na više od jednog jezika zbog čega je žrtvama de facto otežano traženje zaštite u drugoj državi članici;
– nedostatka zakonodavnog uporišta u prekograničnim slučajevima i prava žrtava s boravištem u drugim državama članicama i nemogućnosti za poduzimanje mjera kojima bi se zajamčilo da činjenica da osoba nema boravišni status ili ima nesiguran boravišni status ne predstavlja prepreku za ostvarivanje prava u skladu s ovom Direktivom;
5. ističe veliku važnost adekvatnog prvog kontakta sa žrtvom, posebno u slučaju žrtava rodno uvjetovanog nasilja; napominje, međutim, da neke od najranjivijih žrtava, kao što su maloljetnici i neobrazovane osobe, osobe s invaliditetom ili starije osobe, kao i radnici migranti i žrtve trgovanja ljudima (iz jezičnih razloga) mogu imati poteškoća u razumijevanju informacija koje im se pruže te da stoga njihovo pravo na informacije propisano u članku 4. Direktive neće biti u potpunosti ostvareno, zbog čega je potrebno osigurati prisustvo kvalificiranog stručnjaka za pružanje pomoći žrtvama; napominje da je članak 4. jedna od prednosti Direktive jer se njime pomaže da se žrtvama omogući ostvarivanje prava na dostupnu potporu i zaštitu u sladu s Direktivom;
6. poziva države članice da promiču jednostavan pristup pravosuđu i odgovarajućoj besplatnoj pravnoj pomoći jer to bitno pridonosi prekidanju šutnje i povećanju povjerenja žrtava u kaznenopravni sustav, smanjuje mogućnost nekažnjavanja i omogućuje žrtvama da započnu proces psihološkog oporavka;
7. poziva sve države članice da za sve žrtve i moguće žrtve provedu i učinkovito uspostave pravo na informiranje iz članka 4. Direktive o pravima žrtava; ističe da je potrebno poboljšati mehanizme za informiranje unutar država članica kako bi žrtve bile upoznate sa svojim pravima, ali i znale gdje mogu ta prava ostvariti; podsjeća na to da bi ti stručnjaci koji su prva linija pomoći žrtvama trebali ujedno biti njihov prvi izvor informacija o pravima i programima osmišljenima za rješavanje situacija koje su dovele do viktimizacije; naglašava da nedostatak informacija pruženih žrtvama prije, tijekom i nakon kaznenog postupka dovodi do lošeg ostvarivanja prava žrtava i nezadovoljstva u pogledu pravosudnog sustava te obeshrabruje žrtve da aktivno sudjeluju u kaznenom postupku;
8. izražava žaljenje zbog činjenice da prevelik broj država članica nije u svoje zakonodavstvo prenio pojedinačne procjene žrtava, što vodi do neučinkovitosti kada je riječ o otkrivanju i prepoznavanju njihovih specifičnih potreba, postupanju sa žrtvama s poštovanjem i dostojanstvom te, posljedično, dodjeli zaštite žrtvama u skladu s njihovim specifičnim potrebama;
9. napominje da neuspješno prenošenje ove Direktive u nacionalno zakonodavstvo u nekim državama članicama znači da su građani tih država članica izloženi diskriminaciji kad je riječ o poštovanju njihovih prava kao europskih građana;
10. izražava žaljenje zbog činjenice da Direktiva o pravima žrtava ograničava ostvarivanje prava žrtava na pravnu pomoć zbog odredbi kojima se države članice obvezuju pružiti pravnu pomoć samo kada žrtva ima status stranke u kaznenom postupku i u kojima se navodi da se uvjeti ili postupovna pravila prema kojima žrtve imaju pristup pravnoj pomoći utvrđuju nacionalnim pravom; naglašava da ta ograničenja mogu biti posebno štetna za žrtve rodno uvjetovanog nasilja koje ne podnesu prijavu i čiji se predmeti nikada neće rješavati u okviru kaznenopravnog sustava;
11. napominje da se drugim instrumentima za slične uzastopne dopune prava žrtava otežava usklađivanje s Direktivom o pravima žrtava;
12. podsjeća da državljani trećih zemalja i građani EU-a koji su postali žrtvom kaznenog djela u drugoj državi članici također mogu imati ista prava, potporu i zaštitu koju jamči ova Direktiva bez obzira na svoj boravišni status te da žrtve kaznenih djela počinjenih u državi članici različitoj od one u kojoj žrtva ima boravište mogu podnijeti prijavu nadležnim tijelima države članice u kojoj imaju boravište; napominje, međutim, da je to pravo često ugroženo zbog nesigurnosti odredbi država članica o izvanteritorijalnosti; poziva države članice da se pobrinu da boravište ne bude preduvjet za potpuno ostvarivanje prava žrtava i da pojasne svoje nacionalne odredbe o ekstrateritorijalnosti; poziva države članice da žrtvama kaznenih djela koje nemaju boravište na području države članice zajamče pristup službama potpore i informacijama o njihovim pravima te da donesu posebne mjere koje su naročito usmjerene na prava svih žrtava na kompenzaciju i njihova prava u okviru kaznenog postupka; u tom pogledu poziva države članice da poduzmu odgovarajuće mjere za olakšavanje suradnje među svojim nadležnim tijelima ili subjektima koji pružaju specijalističku potporu, kako bi se žrtvama osigurao učinkovit pristup takvim informacijama i uslugama;
13. podsjeća države članice da žrtve s neregularnim boravkom također trebaju imati pristup pravima i uslugama, uključujući skloništa i druge specijalizirane usluge u okviru ove Direktive, kao što su pravna zaštita i psihosocijalna te financijska potpora država članica bez straha od deportacije; poziva države članice da poduzmu mjere kako bi osigurale da su ta prava i usluge dostupne bez diskriminacije; pozdravlja korake koje su poduzele neke države članice da žrtvama bez dokumenata dodijele boravišnu dozvolu na temelju humanitarnih razloga ili za vrijeme trajanja kaznenog postupka, što žrtve može potaknuti da prijave kaznena djela, a tako bi se moglo pomoći u suzbijanju nekažnjavanja počinitelja; potiče države članice da donesu zakonodavstvo kojim se žrtvama čiji boravišni status ovisi o drugoj osobi omogućava da se izbave iz situacija u kojima su zlostavljane tako da im se omogući dobivanje neovisnog boravišnog statusa; poziva Komisiju da potiče i olakšava razmjenu i vrednovanje postojećih dobrih praksi među državama članicama, objedinjujući perspektive žrtava i civilnog društva;
Preporuke
Pojedinačna procjena
14. podsjeća da je jedan od najvažnijih ciljeva Direktive o pravima žrtava da se poboljša položaj žrtava kaznenih djela diljem EU-a te da žrtve budu u središtu kaznenopravnog sustava;
15. poziva države članice da ojačaju prava žrtava zločina iz mržnje, uključujući zločine prema pripadnicima skupine LGBTI ili zločine s rasističkim motivima;
16. ističe činjenicu da su pojedinačne procjene od ključne važnosti za osnaživanje žrtava jer ih obavještavaju o njihovim pravima, primjerice pravu na donošenje odluka, u postupcima u kojima su uključene i, ako se radi o djetetu, pravu na pristup posebnim postupovnim jamstvima koja se na njih primjenjuju od samog početka sudskog postupka; poziva države članice da u svojem zakonodavstvu pravilno provedu pravovremene pojedinačne procjene žrtava, uključujući prema potrebi tijekom početnog kontakta s nadležnim tijelima, jer je to ključan postupovni korak za otkrivanje i utvrđivanje posebnih potreba žrtve te da im slijedom toga dodijele posebnu zaštitu u skladu s tim potrebama i da spriječe sekundarni i ponovnu viktimizaciju, zastrašivanje i odmazdu; ističe da se pojedinačne procjene trebaju redovito revidirati kako bi se utvrdile tekuće potrebe za potporom, a žrtvama bi trebalo omogućiti daljnje preispitivanje u primjerenom roku nakon što se dogodilo kazneno djelo, na temelju postojećeg znanja o reakcijama nakon traume; podsjeća da su pojedinačne procjene osobito potrebne za žrtve trgovine ljudima i djecu žrtve seksualnog zlostavljanja, imajući u vidu društvene, fizičke i psihološke posljedice tih kaznenih djela; podsjeća na to da se rodna dimenzija mora ojačati u svim pojedinačnim procjenama s obzirom na to da ženama i pripadnicima skupine LGBTQI koji su žrtve rodno uvjetovanog nasilja treba posvetiti posebnu pozornost i omogućiti im posebnu zaštitu zbog velikog rizika od ponovljene viktimizacije te je stoga potrebno osigurati posebne mjere i specijalističku potporu;
Službe za potporu žrtvama
17. žali zbog toga što se žrtve suočavaju s poteškoćama u pristupu službama za potporu; žali zbog toga što u nekim državama članicama službe za potporu žrtvama još nisu uspostavljene; ističe da bi pristup službama za potporu žrtvama i pravima trebao biti zajamčen svim žrtvama diljem EU-a, čak i ako osoba još nije dokazala da je žrtva kaznenog djela, odnosno prije bilo kojeg službenog postupka ili akta; poziva države članice da osiguraju skloništa i centre za žene, povećaju njihov broj i poboljšaju im pristup te da ženama žrtvama pomažu u svim vrstama rodno uvjetovanog nasilja te da osiguraju da se ženama koje su preživjele nasilje nikada ne odbije mjesto; inzistira na tome da usluge treba proširiti kako bi se bolje zadovoljile potrebe svih žena, posebno različito sposobnih žena i migrantica, uključujući migrantice bez osobnih dokumenata; ističe da takve usluge trebaju uključivati specijalističku potporu za nerezidente, kao što su informiranje, savjetovanje, praćenje na sudu i usluge podrške; smatra da bi se u skloništima za žene pomoć trebala pružati svim ženama koje su suočene s nasiljem u bliskim odnosima te da bi ona trebala biti otvorena 24 sata dnevno 7 dana u tjednu i besplatna za žene i njihovu djecu kako bi se žene sjećale sigurno i kao bi mogle prijaviti rodno uvjetovano nasilje;
18. poziva države članice da posebnu pozornost obrate na pojedinačnu procjenu djece i djece žrtava bilo kakvog kaznenog djela, a posebno trgovine ljudima, uključujući seksualno zlostavljanje, rodno uvjetovano nasilje i iskorištavanje; podsjeća na to da se djecu žrtve uvijek smatra da zbog njihove ranjivosti imaju posebne potrebe zaštite kako je predviđeno u čl. 22. stavku 4. Direktive; ističe da je potrebno s djecom i mladim žrtvama raditi na način kojim se u odgovarajućoj mjeri uzima u obzir njihova ranjivost;
Osposobljavanje
19. naglašava da je jamčenje dodatnih programa osposobljavanja na razini EU-a od ključne važnosti za usklađivanje i standardizaciju postupaka u državama članicama te za osiguravanje jednakog tretmana europskih građana;
20. poziva države članice da osiguraju specifične programe obuke za osobe odgovorne za pružanje pomoći žrtvama terorističkih napada te da u tu svrhu dodijele dostatna sredstva;
21. poziva Komisiju i države članice da osiguraju rodno osviještene programe osposobljavanja i smjernice za sve stručnjake uključene u rad s žrtvama kaznenih djela kao što su odvjetnici, policijski službenici, tužitelji, suci, zdravstveni djelatnici, socijalni radnici i organizacije civilnog društva; potiče države članice da u svrhu osposobljavanja na odgovarajući način iskoriste sredstva EU-a; poziva države članice da izričito osiguraju ispunjavanje svih obveza u vezi s osposobljavanjem policijskih službenika kako bi oni mogli pravodobno provesti pojedinačne procjene žrtava nakon počinjenja kaznenog djela; poziva države članice da poduzmu mjere kako bi se izbjegla daljnja ili sekundarna viktimizacija koju proživljavaju žrtve kaznenih djela, kako bi se žrtvama pružile informacije o njihovim pravima i uslugama kojima mogu pristupiti te kako bi ih se osnažilo u cilju smanjenja posttraumatskog stresa; ističe da bi takvo osposobljavanje trebalo uključiti i u programe obrazovanja, uz sudjelovanje civilnog društva i nevladinih organizacija, te da bi i obvezno i posebno osposobljavanje trebalo redovito biti dostupno svim stručnjacima koji su uključeni u postupanje sa žrtvama kaznenih djela kako bi se razvio način razmišljanja prilagođen posebnostima i potrebama svake pojedine vrste žrtava, stručnjacima pomoglo u sprječavanju nasilja, pružila odgovarajuća potpora ranjivim skupinama kao što su djeca, žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, žrtve trgovine ljudima, pripadnici LGBTI zajednice i osobe s invaliditetom; ističe da je osposobljavanje osoblja nužan element za djelotvornu provedbu ciljeva Direktive; smatra da takvo osposobljavanje treba sadržavati smjernice o tome kako osigurati pravo žrtava na zaštitu od prisile, zlostavljanja i nasilja te na poštovanje njihovog fizičkog i mentalnog integriteta; smatra da se u okviru svakog osposobljavanja naglasak mora staviti na načelo nediskriminacije, koja je i temelj Direktive;
22. podsjeća da su djeca žrtve kaznenih djela posebno ranjiva i da bi se stoga posebna pažnja trebala posvetiti osposobljavanju stručnjaka koji rade s žrtvama kaznenih djela povezanih s djecom, posebno u slučajevima seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja, uzimajući u obzir potrebe povezane s različitim dobnim skupinama; ističe da bi ti stručnjaci trebali komunicirati na način prilagođen djeci;
23. potiče Komisiju da međunarodnom danu žrtava terorizma da praktičnu primjenu tako da barem jednom u dvije godine organizira međunarodni susret posebno namijenjen razmjeni iskustava i dobrih praksi među lokalnim, regionalnim i nacionalnim tijelima država članica te prikupljanju svjedočanstava žrtava; smatra da bi to trebalo pomoći u osiguravanju brzog, ujednačenog i potpunog prenošenja Direktive te ranog određivanja zajedničkih problema njezine primjene, kao i procesa za stalnu procjenu njezinih kapaciteta za podizanje svijesti, a izrazima solidarnosti i institucionalnoj te socijalnoj potpori žrtvama dodati operativnu dimenziju;
24. naglašava da su zdravstveni djelatnici ključni za otkrivanje žrtava obiteljskog nasilja, s obzirom na to da nasilje nad ženama u bliskim odnosima dugoročno utječe na fizičko i mentalno zdravlje; poziva države članice da su informacije o službama za potporu žrtvama i o pravima žrtava dostupna zdravstvenim djelatnicima te da osiguraju ciljano osposobljavanje za široki raspon zdravstvenih djelatnika, uključujući liječnike opće medicine, liječnike specijalizirane za pružanje hitne pomoći, medicinske sestre, medicinsko pomoćno osoblje, socijalne radnike u zdravstvenim ustanovama te osoblje za prihvat u cilju pružanja učinkovitog odgovora žrtvama, osobito u pogledu rodno uvjetovanog nasilja, čime se zdravstvenim djelatnicima omogućuje da prepoznaju potencijalne slučajeve zlostavljanja i da potaknu žene žrtve da kontaktiraju nadležno tijelo;
Prekogranična dimenzija
25. poziva države članice da pruže financijsku i pravnu pomoć članovima obitelji u slučajevima kad je počinjeno ozbiljno kazneno djelo, primjerice, ako je žrtva mrtva ili teško ozlijeđena, u državi članici različitoj od one u kojoj imaju boravište, posebno u slučajevima kada obitelj nema dovoljno sredstava za putovanje u predmetnu državu članicu kako bi prisustvovala sudskoj raspravi ili za financiranje psihološke potpore žrtvama, odnosno njihova povratka u domovinu;
26. traži od država članica da olakšaju postupke i ubrzaju proceduru prijenosa kazni u vezi s rodno uvjetovanim nasiljem izrečenih u jednoj državi, osobito kada je riječ o međunarodnim parovima, kako bi nadležna tijela država dotičnih supružnika mogla što prije djelovati u skladu s time i kako bi se izbjeglo da se skrbništvo nad djecom dodijeli ocu optuženom za rodno uvjetovano nasilje u drugoj državi;
27. traži od Komisije i Vijeća da nastave osnaživati prava žrtava kako bi EU mogao imati vodeću ulogu u zaštiti prava žrtava;
Postupovna prava
28. naglašava važnost pružanja besplatne pravne pomoći uz što manje administrativno opterećenje za žrtve;
29. posebno poziva države članice da uspostave povjerljiv i anoniman postupak za prijavljivanje kaznenih djela, posebno u slučajevima seksualnog zlostavljanja i zlostavljanja osoba s invaliditetom i maloljetnika, u cilju praćenja i procjene broja izvješća te osiguravajući pritom da žrtve bez osobnih dokumenata mogu podnijeti prijave bez rizika od imigracijskih posljedica;
30. poziva države članice da pojačaju pravne mjere u kaznenim postupcima kojima se jamči zaštita djece žrtava, uključujući posebne potrebe djece žrtava rodno uvjetovanog nasilja, posebno u slučajevima kada je majku ubio partner, tijekom cijelog kaznenog postupka te da osiguraju da djeca žrtve nakon završetka postupka dobivaju pomoć i socijalnu te psihološku potporu, čime će se izbjeći da budu izložena sekundarnoj viktimizaciji; poziva države članice da pojačaju posebne mjere kako bi u kontekstu djeve žrtava poboljšale ulogu nacionalnih telefonskih linija za pomoć, s obzirom na to da je inicijativa za prijavljivanje u djece ograničena;
31. poziva države članice da pri određivanju skrbništva i prava na posjećivanje u obzir uzmu izrazite slučajeve rodno uvjetovanog nasilja, uključujući nasilje u obitelji te smatra da je u dodjeli zaštite i osiguranju potpore u obzir potrebno uzeti i prava i potrebe djece svjedoka;
32. podsjeća države članice na zahtjev da besplatno pružaju usluge pismenog i usmenog prevođenja i napominje da nedostatak informacija na drugim jezicima može predstavljati prepreku učinkovitoj zaštiti žrtava te oblik diskriminacije žrtava;
33. poziva Komisiju i države članice da se aktivno uključe i usko surađuju u informativnim kampanjama za podizanje opće razine osviještenosti o pravima žrtava utvrđenima pravom EU-a, uključujući posebne potrebe djece žrtava; naglašava da bi se takve kampanje podizanja razine osviještenosti također trebale organizirati u školama kako bi se informiralo djecu o njihovim pravima i kako bi im se pružili alati za prepoznavanje svih vrsta kaznenih djela koja su pretrpjela ili kojima su svjedočila; poziva Komisiju i države članice da pokrenu kampanje za poticanje žena i pripadnika skupine LGBTQI da izvješćuju o svim oblicima rodno uvjetovanog nasilja kako bi ih se moglo zaštititi i pružiti im potporu koja im je potrebna;
34. poziva države članice da u svakodnevnom radu policijskih službenika razmjenjuju najbolje prakse povezane s pristupom usmjerenim prema žrtvama;
35. poziva države članice da se aktivno uključe, na regionalnoj i na nacionalnoj razini, u kampanje za sprečavanje rodno uvjetovanog nasilja i ponovne viktimizacije u okviru pravosudnog sustava i u medijima, te da promiču kulturnu promjenu u javnom mišljenju kako bi spriječile mišljenja ili ponašanje koji se odlikuju optuživanjem žrtava i koji mogu dovesti do dodatne traume za žrtve pojedinih kaznenih djela kao što su rodno uvjetovano nasilje ili seksualno zlostavljanje; poziva države članice da potaknu privatni sektor, sektor informacijskih tehnologija i medije da iskoriste svoj potencijal na najbolji način i da sudjeluju u sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji;
36. poziva države članice da razmjene najbolje prakse u pogledu uspostave mehanizama kojima se žrtve kaznenih djela potiču da podnesu prijavu i kojima im se podnošenje prijava olakšava;
37. poziva države članice da uspostave posebne mjere u slučaju napada čija su posljedica brojne žrtve, kako bi se velikom broju žrtava omogućilo sudjelovanje u kaznenom postupku;
38. podsjeća države članice da posebnu pozornost treba posvetiti riziku od zastrašivanja i osvete te potrebi zaštite dostojanstva i fizičkog integriteta žrtava, među ostalim tijekom ispitivanja i svjedočenja, radi utvrđivanja trebaju li im se i u kojoj mjeri dodijeliti zaštitne mjere tijekom kaznenog postupka;
39. ističe važnost obveze informiranja žrtava o napretku kaznenog postupka protiv počinitelja kaznenog djela protiv njih, posebno kad se izriču ili služe zatvorske kazne;
Institucionalna perspektiva
40. poziva Komisiju da ispuni svoje obveze izvješćivanja utvrđene Direktivom;
41. naglašava da je važno sakupiti relevantne usporedive podatke o svim kaznenim djelima, posebno kada je riječ o nasilju nad ženama i trgovanju ljudima, kako bi se osiguralo bolje razumijevanje problema i podigla razina osviještenosti te procijenilo i poboljšalo djelovanje država članica u cilju pružanja potpore žrtvama;
42. poziva Komisiju da neutralizira pravne i praktične nedostatke u provedbi ove Direktive pravilnim međudjelovanjem različitih instrumenata EU-a za zaštitu žrtava, kao što su Direktiva 2011/99/EU o europskom nalogu za zaštitu, Direktiva 2011/36/EU o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava, Direktiva 2011/92/EU o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije i Direktiva 2014/42/EU o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima; poziva sve države članice i EU da ratificiraju i u potpunosti provedu Istanbulsku konvenciju Vijeća Europe[14] o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama te da te važne instrumente provedu usklađeno kako bi se žrtvama u Europi zajamčilo da uživaju sva svoja prava;
43. poziva Komisiju da uključi sektorsko ispitivanje u svoje praćenje i izvješćivanje, kako bi se osigurala ujednačena primjena direktive za zaštitu svih žrtava bez obzira na razloge viktimizacije ili posebne karakteristike, uključujući rasu, boju kože, vjeru, spol, rodni identitet, rodno izražavanje, seksualnu orijentaciju, spolne karakteristike, invaliditet, migracijski status ili bilo koji drugi status;
44. podsjeća da definicija „žrtve” obuhvaća članove obitelji žrtava i poziva države članice na široko tumačenje pojma „člana obitelji” i ostalih ključnih termina, npr. „posebno ranjivˮ, kako se ne bi nepotrebno ograničio popis potencijalnih nositelja prava;
45. poziva države članice da poduzmu potrebne mjere kojima će osigurati da su pisana i usmena komunikacija u skladu sa standardima jednostavnog jezika, prilagođeni maloljetnicima i osobama s invaliditetom, na jeziku koji žrtva može razumjeti, kako bi žrtve mogle biti informirane o svojim pravima na razumljiv, odgovarajući i ciljani način prije, tijekom i nakon kaznenog postupka;
46. poziva države članice da zajamče da se, kad je ostvarivanje prava uvjetovano rokovima, u obzir uzimaju kašnjenja do kojih dođe zbog poteškoća s pismenim i usmenim prevođenjem;
47. budući da uobičajeni oblik rodno uvjetovanog nasilja zahtijeva poduzimanje određenih preventivnih mjera, poziva sedam država članica koje to još nisu učinile da razmotre uvrštavanje uhođenja u kaznena djela, u skladu s člankom 34. Istanbulske konvencije, na temelju relevantnih odredaba Direktive o pravima žrtava, pravu na zaštitu i, prije svega, pravu na izbjegavanje kontakta s počiniteljem ili s drugim potencijalnim počiniteljima ili supočiniteljima;
48. poziva države članice da spriječe naknadnu viktimizaciju prouzročenu ponižavanjem i napadanjem časti žrtve u dijelovima društva koji su bliski počinitelju; podsjeća na to da ti činovi predstavljaju dodatnu viktimizaciju i da nisu dopušteni pod izgovorom slobode izražavanja u skladu s člankom 10. stavkom 2. Europske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava[15];
49. poziva države članice da osiguraju hitnu telefonsku liniju ili da je, po mogućnosti, uključe u popis usluga u sklopu europskog broja za hitne slučajeve 112, za pružanje informacija nakon napada i da poduzmu mjere za pružanje pomoći na drugim jezicima; zato poziva sve države članice da odmah u svojim zakonodavstvima primijene članak 22. Direktive o pravima žrtava;
50. poziva države članice da u svrhu jednostavnijeg pružanja pomoći žrtvama terorističkih napada osiguraju suradnju između države članice u kojoj se dogodio teroristički napad, pod uvjetom da žrtva ondje nema boravište, i države članice u kojoj je boravište žrtve;
51. poziva države članice da osiguraju otvorenu i besplatnu nacionalnu dežurnu liniju za žene žrtve i pripadnike skupine LGBTQI žrtve rodno uvjetovanog nasilja dostupnu 24 sata dnevno i sedam dana u tjednu;
52. poziva države članice da zajamče pomoć žrtvama s pomoću službi za potporu žrtvama prije, tijekom i nakon kaznenog postupka, uključujući i psihološku potporu; ističe važnu ulogu civilnog društva u podršci žrtvama; smatra, međutim, da se vlade ne smiju oslanjati samo na nevladine organizacije kada je riječ o pružanju ključnih usluga potpore žrtvama (tj. na volontiranje); ustraje na tome da države članice moraju povećati financiranje i sredstva za nevladine organizacije koje djeluju u području prava žena i prava žrtava te da moraju izgraditi kapacitet za razvoj mehanizama za potporu žrtvama, uključujući tijela kaznenog progona, zdravstvene i socijalne službe i civilno društvo;
53. poziva države članice da u okviru svojih planova postupanja u hitnim situacijama žrtvama terorizma na raspolaganje stave stručnjake kako bi se zajamčilo pružanje odgovarajućih usluga potpore neposredno nakon napada i dugoročno;
54. poziva države članice da uspostave posebne mjere kako bi zajamčile pružanje informacija žrtvama koje nemaju boravište na području države članice u kojoj je počinjen teroristički napad; smatra da bi te mjere prije svega trebale biti usmjerene na prava žrtava nerezidenata tijekom kaznenog postupka te na njihovo pravo na odštetu;
55. poziva sve države članice da se stalno bore protiv nekažnjavanja i da zajamče da se počinitelji dovedu pred lice pravde kako bi se žrtve mogle osjećati zaštićenima; nadalje, poziva sve države članice na međusektorsko djelovanje kako bi utvrdile i riješile sustavne čimbenike koji pridonose ponovljenoj viktimizaciji osoba u ranjivim situacijama, odnosno osoba koje su suočene s visokim razinama diskriminacije, jer u suprotnom može doći do ozbiljnih posljedica za psihološki oporavak žrtava;
56. poziva države članice da uspostave pravne mehanizme kako bi se kriminaliziralo veličanje određenih terorističkih djela ako se time vrijeđa žrtve i ako može doći do sekundarne viktimizacije povredom dostojanstva žrtava i nanošenjem štete njihovoj rehabilitaciji;
57. smatra da bi žrtve terorizma trebale imati središnje mjesto u europskom društvu, kao simbol obrane demokratskog pluralizma; stoga poziva na organizaciju kongresa, memorijalnih svečanosti i audiovizualnih materijala za podizanje razine osviještenosti europskih građana i stvaranje registra europskih žrtava u administrativne svrhe;
58. poziva države članice da zajamče veću zaštitu žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, uključujući seksualno nasilje, kako bi se poboljšao pristup pravosuđu i osigurao učinkovitiji kazneni postupak;
59. podsjeća na specifičnu situaciju žrtava terorističkih napada koje spadaju u posebnu kategoriju i imaju posebne potrebe; traži od Komisije da izradi posebnu direktivu za zaštitu žrtava terorizma;
60. poziva države članice da zajamče usluge potpore, kao što su potpora i savjetovanje nakon proživljene traume, pristup potrebnoj zdravstvenoj skrbi, uključujući skrbi za spolno i reproduktivno zdravlje, u okviru ciljane potpore žrtvama s posebnim potrebama, kao što su djeca, žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja, žrtve trgovine ljudima, pripadnici LGBTI skupine i osobe s invaliditetom;
61. poziva države članice da uspostave odgovarajuće mehanizme za kontrolu kvalitete kako bi se moglo utvrditi jesu li službe za potporu žrtvama ispunile zahtjeve i donijele rodno osjetljive odnosno ženama i djeci prilagođene mjere kojima se potiče prijavljivanje kaznenih djela i učinkovita zaštita žrtava;
62. poziva zemlje članice da pomognu žrtvama suočiti se s pravnim, financijskim i praktičnim poteškoćama te s rizikom od daljnje viktimizacije;
63. poziva Komisiju da istakne potencijal uporabe projekta koji financira EU pod nazivom „InfoVictims” kao alata za informiranje žrtava o kaznenim postupcima pomoću različitih komunikacijskih sredstava, kao što su brošure i plakati; smatra da se tim se projektom poboljšava razmjena dobrih praksi za obavješćivanje žrtava kaznenih djela;
64. poziva države članice da uspostave koordinirane mehanizme za prikupljanje informacija o žrtvama terorističkih napada na njihovu državnom području te da osnivanjem i razvojem jedinstvenog kontaktnog mjesta žrtvama osiguraju pristup internetskom portalu, hitnoj telefonskoj liniji ili drugim sredstvima komunikacije kao što su e-pošta ili multimedijski alati za slanje poruka koji omogućuju pristup sigurnim, personaliziranim, specifičnim i relevantnim informacijama u skladu s potrebama korisnika uz povjerljivu, besplatnu i lako dostupnu službu za potporu žrtvama; ističe da ta služba za potporu mora moći pružiti pomoć i potporu žrtvama terorizma u skladu s njihovim posebnim potrebama, primjerice emocionalnu i psihološku potporu i savjete te informacije o svim pravnim, praktičnim ili financijskim pitanjima, te da mora biti u mogućnosti pomoći žrtvama u povezivanju s raznim administrativnim službama i, po potrebi, u tom ih pogledu zastupati u razdoblju neposredno nakon napada i tijekom kaznenih postupaka, kao i pružiti im pomoć s nacionalnim postupcima za naknadu štete;
65. poziva države članice da usvoje odgovarajuće mjere kako bi izbjegle, koliko je to moguće, napade na privatni život žrtve i njezinih članova obitelji, posebno u vezi s istražnim aktivnostima i tijekom zakonskih postupaka;
66. poziva Komisiju da aktualni portal e-pravosuđa pretvori u platformu prilagođeniju korisnicima koja pruža sažete i razumljive informacije žrtvama o njihovim pravima i postupcima koje trebaju slijediti;
67. poziva države članice da, poštujući u potpunosti slobodu izražavanja, stupe u kontakt s medijima i novinarima u cilju usvajanja mjera samouređenja u razdoblju nakon terorističkog napada kako bi se žrtvama i njihovim obiteljima jamčila zaštita privatnosti i, usto, kako bi se uvidjela važnost suradnje sa specijaliziranim službama koje žrtvama pružaju potporu i pomoć u nošenju s medijskom pažnjom koju dobivaju;
68. poziva države članice da uspostave mehanizme koordinacije kojima će se u području potpore za žrtve zajamčiti učinkovit prelazak s rodno uvjetovane skrbi neposredno nakon počinjenja kaznenog djela na dugoročno potrebnu pomoć; podsjeća na to da je u sve faze planiranja, odlučivanja i provedbe potrebno uključiti lokalna i regionalna tijela koja osiguravaju većinu usluga potpore žrtvama; naglašava da bi se takvim mehanizmima prije svega trebalo zajamčiti upućivanje žrtava na službe za dugoročnu pomoć, s raznim organizacijama koje pružaju potporu u različitim fazama, smatra da bi ti mehanizmi također trebali biti prekogranični kako bi se u slučajevima kad je kazneno djelo počinjeno u državi članici različitoj od one u kojoj žrtva ima boravište pružila potpora žrtvama i zajamčilo pravo žrtve da bude informirana, da prima pomoć i naknadu u mjestu svoga boravišta;
69. poziva države članice da, u slučaju terorističkog napada, uspostave koordinacijski centar za okupljanje tih organizacija i stručnjaka nadležnih za pružanje informacija, potpore i praktičnih usluga žrtvama, njihovim obiteljima i rodbini; ističe da su te usluge povjerljive, besplatne i lako dostupne svim žrtvama terorizma te da naročito trebaju uključivati:
(a) specijalističku emocionalnu i psihološku potporu, kao što su potpora i savjetovanje nakon trauma, posebno prilagođenu potrebama žrtava terorizma;
(b) usluge profesionalne rehabilitacije kako bi se povrijeđenim žrtvama pomoglo da nađu nova radna mjesta ili promijene zanimanje;
(c) omogućavanje sigurnog virtualnog povezivanja žrtava s drugim žrtvama te sa skupinama za potporu koje same vode;
(d) usluge koje se pružaju u zajednici;
(e) službe za obavješćivanje članova obitelji o identifikaciji žrtava i njihovim posmrtnim ostacima te za njihovo premještanje u domovinu;
70. žali zbog toga što je, u odnosu na Istanbulsku konvenciju, područje primjene Direktive o pravima žrtava ograničenije u pogledu zaštite žrtava rodno uvjetovanog nasilja (uključujući osobe koje su podvrgnute genitalnom sakaćenju); pozdravlja, međutim, prijedlog iz Direktive o jačem mehanizam odgovornosti i naglašava da bi se ta dva instrumenta trebala promicati zajedno kako bi se u najvećoj mjeri povećala zaštita koja se pruža žrtvama rodno uvjetovanog nasilja;
71. potiče države članice da osiguraju odgovarajuće informativne materijale i besplatnu pravnu pomoć žrtvama terorizma koje su stranke u kaznenom postupku, kako bi mogle dobiti rješenje o naknadi;
72. poziva Komisiju da predloži uspostavljanje europskog fonda za pomoć žrtvama terorizma;
73. poziva države članice da bez odlaganja uspostave:
a) stalnu namijenjenu internetsku stranicu sa svim javno dostupnim informacijama o službama za potporu uspostavljenima nakon terorističkog napada koji se dogodio u toj državi članici i koja bi trebala uključivati sljedeće informacije: kontaktne podatke svih organizacija nadležnih za pružanje podrške i informacija žrtvama, članovima njihovih obitelji i javnosti nakon terorističkih napada te informacije o napadu i mjerama uspostavljenima nakon napada, uključujući i informacije o pronalaženju i kontaktiranju nestalih žrtava i mjerama za pomoć žrtvama u povratku kući, koje uključuju sljedeće informacije:
i. kako povratiti imovinu izgubljenu uslijed terorističkog napada;
ii. normalne psihološke reakcije žrtava na napad i savjetovanje žrtava o načinima ublažavanja negativnih reakcija te informacije o mogućim nevidljivim ozljedama, kao što je gubitak sluha;
iii. informacije o izdavanju novih osobnih isprava;
iv. informacije o tome kako dobiti financijsku pomoć, naknadu ili vladine olakšice;
v. informacije o posebnim pravima žrtava terorizma i članova njihovih obitelji, uključujući prava u okviru kaznenih postupaka kao što je propisano Direktivom o pravima žrtava;
vi. sve druge informacije koje se smatraju nužnima kako bi se žrtvama zajamčilo da su obaviještene o svojim pravima, sigurnosti i službama koje su im dostupne;
b) privatnu internetsku stranicu dostupnu isključivo žrtvama terorističkih napada i članovima njihovih obitelji s informacijama za žrtve koje nisu javno dostupne;
c) plan o obavještavanju članova obitelji o situacijama žrtava;
d) sustav za ujednačeno prikupljanje podataka o žrtvama u svim tijelima i organizacijama nadležnim za prihvat, pružanje skrbi i pomaganje žrtava; informacije bi se trebale prikupljati u skladu s potrebama svih organizacija koje sudjeluju u odgovoru na terorističke napade i u pružanju podrške žrtvama i njihovim obiteljima;
74. poziva države članice da uspostave nacionalnu mrežu službi za potporu žrtvama u cilju poboljšanja suradnje između tih organizacija i pokretanja radnih skupina za razmjenu dobrih praksi, razvoja osposobljavanja i poboljšanja komunikacije između nadležnih tijela i žrtava zločina;
75. poziva Komisiju da započne dijalog s državama članicama kako bi se smanjile velike razlike[16] među nacionalnim financijskim naknadama dodijeljenima u svakoj državi članici za žrtve terorističkih napada;
76. naglašava da je od ključne važnosti da države članice sa žrtvama kaznenih djela postupaju s poštovanjem, primjereno osjetljivosti situacije i na profesionalan način kako bi ih potakle da podnesu prijavu tijelima kaznenog progona ili medicinskom osoblju;
77. poziva države članice da osobama s invaliditetom osiguraju potpunu dostupnost telefonske linije za hitne slučajeve 112 te da provode kampanje podizanja razine osviještenosti o tom pitanju;
78. ponovno poziva Komisiju da što prije predstavi sveobuhvatnu europsku strategiju za sprečavanje i borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, koja treba sadržavati zakonodavni akt za potporu državama članicama u sprečavanju i suzbijanju svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama kao i rodno uvjetovanog nasilja; ponovno poziva Vijeće da aktivira prijelaznu klauzulu donošenjem jednoglasne odluke o utvrđivanju nasilja nad ženama i djevojčicama (i drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja) kao kaznenog djela iz članka 83. stavka 1. UFEU-a;
79. poziva države članice da uspostave mehanizme za povrat odgovarajuće naknade od počinitelja;
80. poziva države članice da učinkovito i uz dostatna ekonomska i financijska sredstva te u potpunoj suradnji s Komisijom i svim drugim dionicima, uključujući civilno društvo, provedu sve odredbe Direktive o pravima žrtava;
81. poziva Komisiju da uključi prioritet zaštite osobne sigurnosti i zaštite svih pojedinaca od rodno uvjetovanog i međusobnog nasilja u Europski program sigurnosti;
o
o o
82. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica.
- [1] SL L 131, 20.5.2017., str. 11.
- [2] SL L 131, 20.5.2017., str. 13.
- [3] SL L 88, 31.3.2017., str. 6.
- [4] SL L 132, 21.5.2016., str. 1.
- [5] SL L 181, 29.6.2013., str. 4.
- [6] SL L 315, 14.11.2012., str. 57.
- [7] SL L 338, 21.12.2011., str. 2.
- [8] SL L 101, 15.4.2011., str. 1.
- [9] SL L 335, 17.12.2011., str. 1.
- [10] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0501.
- [11] SL L 127, 29.4.2014., str. 39.
- [12] SL L 261, 6.8.2004., str. 15.
- [13] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2017)0329.
- [14] Vidi Rezoluciju Parlamenta od 12. rujna 2017. o sklapanju Istanbulske konvencije.
- [15] Sudska presuda od 16. srpnja 2009., Féret protiv Belgije, C-573.
- [16] nacionalna financijska naknada kreće se od simboličnog iznosa od jednog eura u nekim državama članicama do 250 000 EUR ili više, u drugima.
INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU
|
Datum usvajanja |
26.4.2018 |
|
|
|
|
|
Rezultat konačnog glasovanja |
+: –: 0: |
42 4 2 |
|||
|
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju |
Asim Ademov, Jan Philipp Albrecht, Beatriz Becerra Basterrechea, Malin Björk, Vilija Blinkevičiūtė, Michał Boni, Caterina Chinnici, Anna Maria Corazza Bildt, Rachida Dati, Agustín Díaz de Mera García Consuegra, Cornelia Ernst, Tanja Fajon, Nathalie Griesbeck, Sylvie Guillaume, Monika Hohlmeier, Sophia in ‘t Veld, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Eva Joly, Dietmar Köster, Agnieszka Kozłowska-Rajewicz, Barbara Kudrycka, Florent Marcellesi, Louis Michel, Angelika Mlinar, Claude Moraes, Maria Noichl, Ivari Padar, Marijana Petir, Pina Picierno, Judith Sargentini, Branislav Škripek, Michaela Šojdrová, Helga Stevens, Ernest Urtasun, Udo Voigt, Josef Weidenholzer, Kristina Winberg, Anna Záborská |
||||
|
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju |
Carlos Coelho, Andrejs Mamikins, Maite Pagazaurtundúa Ruiz, Evelyn Regner, Elissavet Vozemberg-Vrionidi, Julie Ward |
||||
|
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju prema čl. 200. st. 2. |
Francisco Assis, Esther Herranz García, Verónica Lope Fontagné, Patricija Šulin |
||||
KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU
|
42 |
+ |
|
|
ALDE |
Beatriz Becerra Basterrechea, Nathalie Griesbeck, Sophia in 't Veld, Louis Michel, Angelika Mlinar, Maite Pagazaurtundúa Ruiz |
|
|
EFDD |
Kristina Winberg |
|
|
GUE/NGL |
Malin Björk, Cornelia Ernst |
|
|
PPE |
Asim Ademov, Michał Boni, Carlos Coelho, Anna Maria Corazza Bildt, Rachida Dati, Agustín Díaz de Mera García Consuegra, Esther Herranz García, Monika Hohlmeier, Teresa Jiménez-Becerril Barrio, Agnieszka Kozłowska-Rajewicz, Barbara Kudrycka, Verónica Lope Fontagné, Patricija Šulin, Elissavet Vozemberg-Vrionidi |
|
|
S&D |
Francisco Assis, Vilija Blinkevičiūtė, Caterina Chinnici, Tanja Fajon, Sylvie Guillaume, Dietmar Köster, Andrejs Mamikins, Claude Moraes, Maria Noichl, Ivari Padar, Pina Picierno, Evelyn Regner, Julie Ward, Josef Weidenholzer |
|
|
VERTS/ALE |
Jan Philipp Albrecht, Eva Joly, Florent Marcellesi, Judith Sargentini, Ernest Urtasun |
|
|
4 |
- |
|
|
ECR |
Branislav Škripek |
|
|
PPE |
Marijana Petir, Michaela Šojdrová, Anna Záborská |
|
|
2 |
0 |
|
|
ECR |
Helga Stevens |
|
|
NI |
Udo Voigt |
|
Korišteni znakovi:
+ : za
- : protiv
0 : suzdržani