IZVJEŠĆE o izvješćima Komisije o Turskoj za 2019. i 2020.

4.5.2021 - (2019/2176(INI))

Odbor za vanjske poslove
Izvjestitelj: Nacho Sánchez Amor

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

 o izvješćima Komisije o Turskoj za 2019. i 2020.

(2019/2176(INI))

Europski parlament,

– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 6. listopada 2020. o politici proširenja EU-a (COM(2020)0660) i popratno izvješće o Turskoj za 2020. godinu (SWD(2020)0355),

– uzimajući u obzir pregovarački okvir za Tursku od 3. listopada 2005. te činjenicu da pristupanje Turske EU-u, što vrijedi za sve zemlje kandidatkinje, ovisi o potpunom zadovoljavanju kriterija iz Kopenhagena i potrebi normalizacije odnosa sa svim državama članicama, uključujući Republiku Cipar,

– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 29. svibnja 2019. o politici proširenja EU-a (COM(2019)0260) i popratno izvješće o Turskoj za 2019. godinu (SWD(2019)0220),

– uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 5. veljače 2020. naslovljenu „Poboljšanje pretpristupnog procesa – vjerodostojna perspektiva pristupanja EU-u za zemlje zapadnog Balkana” (COM(2020)0057),

– uzimajući u obzir izjavu nekadašnje Europske zajednice i njezinih država članica od 21. rujna 2005. nakon izjave Turske pri potpisivanju Protokola iz Ankare 29. srpnja 2005., koji obuhvaća odredbu prema kojoj je priznavanje svih država članica neophodan dio pregovora, te uzimajući u obzir potrebu da Turska nastavi s normalizacijom svojih odnosa sa svim državama članicama i u potpunosti provede Dodatni protokol za proširenje Sporazuma iz Ankare na sve države članice uklanjanjem svih prepreka slobodnom kretanju robe, uključujući ograničenja na prijevozna sredstva, bez prejudiciranja i bez diskriminacije,

– uzimajući u obzir članak 46. Europske konvencije o ljudskim pravima prema kojem se ugovorne strane obvezuju da će poštovati konačne presude Europskog suda za ljudska prava u svakom predmetu u kojemu sudjeluju kao stranke u postupku pa time i obvezu Turske da provede sve presude europskih sudova, uključujući i Europski sud za ljudska prava,

– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 26. lipnja 2018. i 18. lipnja 2019. o proširenju i procesu stabilizacije i pridruživanja, zaključke Vijeća od 15. srpnja i 14. listopada 2019. o neovlaštenim aktivnostima bušenja koje Turska provodi u istočnom Sredozemlju, zaključke Europskoga vijeća od 12. prosinca 2019., 1.i 2. te 15. i 16. listopada 2020., izjavu ministara vanjskih poslova EU-a od 15. svibnja 2020. i njihovu videokonferenciju od 14. kolovoza 2020. o stanju u istočnom Sredozemlju, ishod neformalnog sastanka ministara vanjskih poslova EU-a u Gymnichu održanog 27. i 28. kolovoza 2020. te sve prethodne relevantne zaključke Vijeća i Europskoga vijeća,

– uzimajući u obzir izjavu UNESCO-a od 10. srpnja 2020. o Aji Sofiji (Istanbul),

– uzimajući u obzir zajedničku komunikaciju Komisije i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku od 22. ožujka 2021. o stanju političkih, gospodarskih i trgovinskih odnosa između EU-a i Turske (JOIN(2021)0008),

– uzimajući u obzir izvješće povjerenice za ljudska prava pri Vijeću Europe od 19. veljače 2020. nakon njezina posjeta Turskoj od 1. do 5. srpnja 2019.,

– uzimajući u obzir relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Cipru, uključujući Rezoluciju 550 (1984) i Rezoluciju 789 (1992),

– uzimajući u obzir Izjavu EU-a i Turske od 18. ožujka 2016.,

– uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 30. travnja 2020. o četvrtom godišnjem izvješću o Instrumentu za izbjeglice u Turskoj (COM(2020)0162),

– uzimajući u obzir Svjetski indeks slobode medija iz 2020. koji su sastavili Reporteri bez granica, na kojemu Turska zauzima 154. mjesto od ukupno 180 zemalja, te izvješće o Turskoj za 2020. godinu u sklopu Bertelsmannova indeksa transformacije,

– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 15. travnja 2015. o stotoj obljetnici genocida nad Armencima[1],

– uzimajući u obzir mišljenja Venecijanske komisije Vijeća Europe, posebno ona od 10. i 11. ožujka 2017. o promjenama Ustava koje je usvojila Velika narodna skupština Turske 21. siječnja 2017. i o kojima se trebalo odlučivati na nacionalnom referendumu 16. travnja 2017., o mjerama utvrđenima u nedavnim hitnim dekretima u pogledu slobode medija te o dužnostima, nadležnostima i djelovanju mirovnih sudova u kaznenim predmetima, od 6. i 7. listopada 2017. o odredbama Hitnog dekreta br. 674. o provedbi lokalne demokracije u Turskoj, od 9. i 10. prosinca 2016. o hitnim dekretima br. 667 – 676 koji su doneseni nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016. te od 14. i 15. listopada 2016. o suspenziji drugog stavka članka 83. Ustava (parlamentarna nepovredivost),

 uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Turskoj, osobito one od 13. ožujka 2019. o izvješću Komisije o Turskoj za 2018.[2] od 19. rujna 2019. o stanju u Turskoj, s naglaskom na smjenjivanju izabranih gradonačelnika[3] , od 24. listopada 2019. o turskoj vojnoj operaciji na sjeveroistoku Sirije i njezinim posljedicama[4] i od 17. rujna 2020. o pripremi izvanrednog sastanka Europskog vijeća s naglaskom na opasnoj eskalaciji i ulozi Turske u istočnom Sredozemlju[5] i od 26. studenoga 2020. o eskalaciji napetosti u Varoshi nakon nezakonitih mjera Turske i hitne potrebe za nastavkom razgovora[6],

– uzimajući u obzir članak 54. Poslovnika,

– uzimajući u obzir mišljenje Odbora za predstavke,

– uzimajući u obzir izvješće Odbora za vanjske poslove (A9-0153/2021),

A. budući da je Turska povezana s EU-om Sporazumom o pridruživanju iz 1964.[7], a carinska unija uspostavljena je 1995., budući da je Europsko vijeće u prosincu 1999. Turskoj odobrilo status zemlje kandidatkinje, a pregovori o pristupanju otvoreni su u listopadu 2005., budući da od 1999. Turska uživa najambiciozniji i međusobno najzahtjevniji model odnosa koji EU može ponuditi nekoj zemlji, a to je kandidatski status za članstvo u EU-u; budući da se od Turske, kao zemlje kandidatkinje i važnog partnera EU-a, očekuje da poštuje kriterije iz Kopenhagena, da ih se pridržava, te da slijedi najviše standarde demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava, uključujući poštovanje međunarodnih konvencija kojima EU pristupa; budući da se time pretpostavlja potreba da se u okviru naprednog procesa pristupanja jasno obveže na reforme koje se zahtijevaju u okviru raznih otvorenih poglavlja te da je stoga potrebno postupno se uskladiti s pravnom stečevinom EU-a i u svim aspektima približiti se vrijednostima, interesima, standardima i politikama EU-a; budući da status zemlje kandidatkinje podrazumijeva potrebu za ostvarivanjem i održavanjem dobrosusjedskih odnosa s EU-om i njegovim državama članicama bez pravljenja razlike među njima; budući da je Turska, kao zemlja kandidatkinja i u okviru procesa pristupanja, poduzela niz važnih reformi koje su tijekom određenog razdoblja pružile nadu za napredak prema članstvu u EU-u; budući da je tijekom svih tih godina pristupni proces uživao snažnu podršku EU-a, kako političku tako i financijsku;

B. budući da je poštovanje načela vladavine prava i međunarodnog prava, uključujući prije svega diobu vlasti, borbu protiv korupcije i organiziranoga kriminaliteta, slobodu udruživanja i mirnoga prosvjedovanja, slobodu izražavanja i prava etničkih i drugih manjina i zajednica, ključni element za dobre odnose između EU-a i Turske;

C. budući da analiza izvješća Komisije o Turskoj od 2014., posebno izvješća za 2019. i 2020., pokazuje da se turska vlada nažalost sve više i brže udaljava od vrijednosti EU-a i njegovog normativnog okvira, što je u suprotnosti s očekivanjima od zemlje kandidatkinje, i to ne samo domaćim demokratskim nazadovanjem, nego i agresivnim vanjskopolitičkim potezima, uključujući nezakonite radnje usmjerene protiv država članica EU-a; budući da ta izvješća ukazuju na to da Turska nije provela preporuke iz prethodnih izvješća te ističu nedostatak angažmana turske strane i dovode u pitanje njezinu želju za pristupanjem Uniji; budući da su se sa zabrinutošću i kritički u vezi s općim nazadovanjem u Turskoj izrazile i druge relevantne međunarodne organizacije kao što je Vijeće Europe i međunarodne organizacije za ljudska prava; budući da je odraz toga i sve veći broj predmeta i ključnih presuda Europskoga suda za ljudska prava; budući da je to nazadovanje uočeno u trima glavnim područjima, a to su: slabljenje vladavine prava i temeljnih prava, reforme institucionalnog okvira i povezane reforme te vanjska politika koja postaje sve konfliktnija te umjesto dijaloga i diplomacije sve više naginje militantnim opcijama; budući da u svim tim trima područjima postoji jasno odstupanje od standarda, politika i interesa EU-a;

D. budući da je u svojem prethodnom godišnjem izvješću Parlament naglasio svoju zabrinutost zbog razvoja događaja u Turskoj i ozbiljnog nazadovanja te je zatražio od Turske da se suzdrži od bilo kakvih radnji kojima bi se kršila suverenost i suverena prava država članica EU-a, kao i od svih provokacija koje bi ugrozile mogućnost konstruktivnog i iskrenog dijaloga, te je pozvao Komisiju i države članice da formalno obustave pristupne pregovore s Turskom u skladu s pregovaračkim okvirom; budući da Parlament ostaje predan demokratskom i političkom dijalogu s Turskom; budući da je Parlament u više navrata pozivao na otvaranje pregovora o poglavlju 23. o pravosuđu i temeljnim pravima i poglavlju 24. o pravdi, slobodi i sigurnosti u vrijeme kada se turska vlada obvezala na provedbu ozbiljnih reformi; budući da je vrijedno žaljenja što se instrumenti za pristupanje nisu mogli u potpunosti iskoristiti zbog stalne blokade Vijeća; budući da je Parlament značajno smanjio pretpristupno financiranje Turske, u svjetlu nazadovanja demokracije i nesposobnosti poštovanja vladavine prava; budući da je Komisija navela da, kad je riječ o financijskim sredstvima za programe u Turskoj, EU sada pruža minimalnu potporu civilnom društvu i relevantnim dionicima, kao što su novinari i borci za ljudska prava;

E. budući da je unatoč principijelnom stajalištu Parlamenta i svim trenutačnim okolnostima, Europsko vijeće u još jednom pokušaju obnove naših odnosa u svojim zaključcima od 1. i 2. listopada 2020. Turskoj ponudilo obnovljeni i opsežni pozitivni program pod uvjetom da se nastave konstruktivni napori Turske u obustavi nezakonitih aktivnosti prema Grčkoj i Cipru, da se učine obostrane ustupci, smanje napetosti i prekine agresivno ponašanje; budući da je Europsko vijeće u istim zaključcima istaknulo da će EU, u slučaju ponovljenih jednostranih radnji ili provokacija kojima Turska krši međunarodni zakon, iskoristiti sve instrumente i mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju, uključujući one u skladu s člankom 29. Ugovora o Europskoj uniji i člankom 215. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kako bi obranio svoje interese i interese država članica te shodno tome donio odluke; budući da je Turska nedavno pristala nastaviti preliminarne razgovore s Grčkom kako bi se pokušalo riješiti otvorena pitanja koja utječu na odnose između Turske i Grčke i koja se odnose na grčka suverena prava; budući da je riječ o pozitivnom razvoju događaja koji bi mogao značiti početak novog razdoblja dijaloga i suradnje između Turske i EU-a i njegovih država članica; budući da bi više pozitivnih koraka i inicijativa, a prije svega stvarnih djelovanja Turske, koji nadilaze puke izjave, uvelike doprinijelo ponovnom razumijevanju o budućnosti bilateralnih odnosa; budući da je u tim okolnostima važno promicati izgradnju povjerenja i širi opseg promišljanja o budućnosti odnosa između Turske i EU-a te omogućiti diplomaciji da ispuni težnje i očekivanja u pogledu odnosa EU-a i Turske, uz istodobno održavanje visokog stupnja opreznosti i dijaloga o stanju ljudskih prava u Turskoj;

Opća ocjena pristupnog procesa

1. s ozbiljnom zabrinutošću primjećuje da se posljednjih godina, iako je Turska zemlja kandidatkinja, njezina vlada stalno i sve više odmiče od vrijednosti i standarda EU-a; usto ističe da su jednostrane mjere na istočnom Sredozemlju te snažne i ponekad provokativne izjave protiv EU-a i njegovih država članica dovele do povijesno niske razine odnosa između EU-a i Turske, pri čemu se njihov odnos pogoršao do te mjere da obje strane moraju temeljito procijeniti trenutačno stanje i okvir tih odnosa kako bi se ponovno uspostavio dijalog u kontekstu uzajamnog povjerenja i suradnje te učinkovito riješili temeljni uzroci aktualnih sukoba;

2. ističe da su nedostatak političke volje Turske da provede reforme potrebne u okviru procesa pristupanja i njezin neuspjeh u rješavanju ozbiljne zabrinutosti EU-a u pogledu vladavine prava i temeljnih prava duboko i negativno utjecali na proces pristupanja i njegove izglede te doveli do toga da odnosi EU-a i Turske postupno postaju sve više transakcijski i vođeni okolnostima koje gotovo da i ne odražavaju izvorni planirani format postupnog i progresivnog usklađivanja s unaprijed utvrđenim mjerilima; ističe da je rezultat toga otvaranje samo 16 od 35 poglavlja u okviru pristupnih pregovora, a samo je jedno poglavlje privremeno zatvoreno; stoga naglašava da u trenutačnim okolnostima pristupni pregovori Turske nažalost u stvarnosti stoje na mjestu;

3. vrlo je zabrinut zbog toga što se tijekom godina nenapredovanje Turske prema EU-a pretvorilo u potpuno povlačenje koje karakterizira snažno nazadovanje u trima glavnim aspektima, a to su: i. nazadovanje u pogledu vladavine prava i temeljnih prava, ii. donošenje nazadovnih institucionalnih reformi te iii. vođenje konfliktne i neprijateljske vanjske politike, među ostalim prema EU-u i njegovim državama članicama, posebno Grčkoj i Cipru; nadalje je zabrinut zbog činjenice da to nazadovanje sve češće ide ruku po ruku s eksplicitnom i ponekad agresivnom retorikom usmjerenom protiv EU-a, koju koriste visoki vladini dužnosnici, uključujući samog predsjednika, a koju dodatno potpiruju provladine medijske kuće; u tom kontekstu poziva Tursku da preispita i vjerodostojno pokaže je li iskrena u svojoj namjeri uspostavljanja bliskijih odnosa i usklađivanja s Europskom unijom i putem koji vodi k EU-u, jer je to neizostavan element održivosti čitava pristupnog procesa;

4. ističe da nijedan poticaj koji bi EU mogao ponuditi ne može zamijeniti prijeko potrebnu političku volju u Turskoj za poštovanje demokracije, vladavine prava i temeljnih prava, a time i članstvo u EU-u; podsjeća da se proces pristupanja temelji na zaslugama i ovisi o objektivnom napretku i konkretnoj predanosti kriterijima iz Kopenhagena, dobrosusjedskim odnosima s državama članicama EU-a i vrijednostima EU-a; prima na znanje dosljednu strategiju otvorenosti i dobre vjere koju je EU usvojio, i koja se nedavno materijalizirala u obliku obnovljenog pozitivnog programa koji je Europsko vijeće predstavilo u listopadu 2020.; nadalje, prima na znanje aktualne diplomatske napore EU-a usmjerene na obnovu sposobnosti za istinskim i učinkovitim dijalogom s Turskom;

5. prepoznaje da su nedovoljni rezultati jednog sve više stagnirajućeg procesa pristupanja pridonijeli zamoru koji se osjeća na objema stranama te doveli do postupnog udaljavanja i sve većeg nepoštovanja od strane turskih vlasti prema rezultatima Komisijina procesa za praćenje napretka i rezolucijama Parlamenta; podsjeća u tom kontekstu da je Vijeće stalno blokiralo otvaranje poglavlja 23. o pravosuđu i temeljnim pravima i poglavlja 24. o pravdi, slobodi i sigurnosti u vrijeme kada se turska vlada obvezala na provedbu ozbiljnih reformi (doduše to nikad nije učinila) i kada su se mogla koristiti jasna mjerila; ističe, međutim, da blokada Vijeća ne može biti izgovor za nazadovanje posljednjih godina; stajališta je da je proces pristupanja postao sam sebi svrha;

6. ističe da situacija od posljednjeg izvješća Parlamenta ne da nije bolja nego je još i gora u pogledu unutarnje, institucionalne i vanjske politike; stoga odlučno ustraje da, ako se trenutačni negativni trend hitno i dosljedno ne preokrene, Komisija treba u skladu s pregovaračkim okvirom iz listopada 2005. preporučiti službenu obustavu pristupnih pregovora s Turskom, kako bi obje strane realno i s pomoću strukturiranog i sveobuhvatnog dijaloga na visokoj razini, sagledale prikladnost postojećeg okvira i njegovu sposobnost funkcioniranja ili, ako je to potrebno, istražile nove modele budućih odnosa; priznaje da bi se pregovori u svakom slučaju trebali voditi u dobroj vjeri i da ih se ne smije opstruirati ili minirati samo na temelju kulturnih ili vjerskih razloga;

7. žali zbog trenutačnog nedostatka razumijevanja između EU-a i Turske, ali ponovno potvrđuje svoje čvrsto uvjerenje da je Turska zemlja od strateške važnosti u političkom, gospodarskom i vanjskopolitičkom smislu, partner koji je ključan za stabilnost šire regije i saveznik s kojim EU želi ostvariti najbolje moguće odnose, među ostalim unutar NATO-a, s ciljem stvaranja stabilnog i sigurnog okruženja u istočnom Sredozemlju koje se temelji na dobrom dijalogu, predanosti, poštovanju i uzajamnom povjerenju; ponovno potvrđuje svoj interes za strateško usklađivanje i konstruktivnu suradnju na temelju zajedničkih vrijednosti i interesa u područjima kao što su vanjska politika i sigurnost, gospodarstvo, trgovina, migracije, klimatske promjene i digitalizacija; razočaran je zbog toga što su sve te mogućnosti za pozitivan odnos narušene trenutačnom politikom vodstva Turske, među ostalim zbog destabilizirajućeg stava Turske u regiji i jednostranih mjera kojima se krši međunarodno pravo;

8. iskazuje svoju volju za jačanjem i produbljivanjem obostranog znanja i razumijevanja turskog društva i društava država članica, promicanjem kulturnog rasta i društveno-kulturnih razmjena te borbom protiv svih oblika društvenih, vjerskih, etničkih ili kulturnih predrasuda i netolerancije; odlučno ponavlja da su Europska unija i njezine države članice prije svega prijatelji i partneri Turske te ljudi turskog podrijetla, s kojima EU dijeli duboke trgovinske, kulturne i povijesne veze; izražava svoju potpunu predanost nastavku pružanja potpore neovisnom civilnom društvu Turske u svim okolnostima i u okviru svih mogućih budućih odnosa; međutim vjeruje da je pristupni proces i dalje najsnažniji instrument za vršenje normativnog pritiska na tursku vladu i vođenje konstruktivnog dijaloga s njome te da je najbolji okvir za održavanje demokratskih i proeuropskih težnji turskog društva i za promicanje konvergencije s EU-om i njegovim državama članicama u pogledu politika i standarda, među ostalim kada je riječ o temeljnim pravima i demokratskim vrijednostima; ističe da će isključivo transakcijski odnos teško doprinijeti napredovanju Turske prema demokratičnijem modelu i da će za to biti potrebna politička volja na najvišoj političkoj razini;

9. u tom kontekstu naglašava važnost osiguravanja, usporedno sa sposobnošću dijaloga na institucionalnoj razini, bliskih funkcionalnih veza s turskim društvom; stoga potiče Komisiju i Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD) da prednost daju dinamičnom civilnom društvu u Turskoj i njegovim naporima za promicanje demokracije te da nastave podupirati turske organizacije civilnog društva s pomoću relevantnih financijskih instrumenata, uključujući Instrument pretpristupne pomoći (IPA), s obzirom na to da bi te organizacije mogle doprinijeti stvaranju političke volje potrebne za izgradnju čvrstih temelja za proces integracije u EU; u tom kontekstu ponavlja svoj zahtjev da EU upravlja sredstvima Instrumenta pretpristupne pomoći za političke reforme u Turskoj te da se ta sredstva i dalje usmjeravaju na poticanje dijaloga i pružanje potpore civilnom društvu, nedržavnim akterima i međuljudskim kontaktima, sve dok ta zemlja ne ostvari napredak u pogledu demokracije, vladavine prava i ljudskih prava; potiče nov i neposredan mehanizam konstruktivnog dijaloga s turskim civilnim društvom radi izgradnje uzajamnog povjerenja i održavanja demokratskih i proeuropskih težnji turskog društva, uz poticanje razmjena koje bi se prije svega trebale koncentrirati na demokratizaciju, ljudska prava, vladavinu prava, dobro upravljanje, održivi razvoj, zelenu i digitalnu tranziciju, pritom se oslanjajući na odgovarajuća financijska sredstva EU-a za postizanje stvarnih rezultata; traži od Komisije i ESVD-a da nastave podupirati mlade u Turskoj relevantnim financijskim instrumentima i proširenjem sudjelovanja u programu Erasmus+ i stipendijama Jean Monnet, s ciljem podupiranja, među ostalim, istraživačke suradnje i zajedničke borbe protiv klimatskih promjena, zaštite okoliša i osnaživanja žena u društvu i poslovanju;

Vladavina prava i temeljna prava

10. izražava duboku zabrinutost zbog ozbiljnog nazadovanja kada je riječ o temeljnim slobodama koje je bacilo svjetlo na tešku situaciju ljudskih prava u Turskoj i daljnje urušavanje demokracije i vladavine prava, što je protivno kriterijima iz Kopenhagena;

11. smatra da se to ključno područje temeljnih prava i sloboda, koje se nalazi u srži pristupnog procesa, ne može odvojiti i promatrati izolirano od cjelokupnih odnosa i da predstavlja glavnu prepreku napretku u pogledu bilo kakvog pozitivnog programa koji bi se mogao ponuditi Turskoj, što bi također trebalo ovisiti o potpunom poštovanju međunarodnog prava i temeljnih načela dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje;

12. naglašava da je pogoršanje temeljnih sloboda u Turskoj nastalo prije razdoblja izvanrednog stanja koje je proglašeno nakon pokušaja državnog udara 2016., koji iznova najoštrije osuđuje; smatra da izvanredne mjere mogu biti opravdane u iznimnim okolnostima, kao što je pokušaj državnog udara, ali da moraju biti razmjerne i ograničene vremenski i opsegom; s dubokom zabrinutošću primjećuje da je, unatoč formalnom ukidanju tog izvanrednog stanja u srpnju 2018., u zakon ugrađeno mnoštvo pravnih odredbi i restriktivnih elemenata izvanrednog stanja te da se stoga učinak izvanrednog stanja na demokraciju i temeljna prava i dalje snažno osjeća, unatoč tome što je egzistencijalna prijetnja odavno i na svu sreću nestala;

13. izražava duboko žaljenje zbog toga što je taj represivni oblik pravila sada postao namjerna, neumoljiva i sustavna državna politika koja se proteže na sve kritične aktivnosti, poput mirnog političkog aktivizma o pitanjima od značaja za Kurde i Alevite, mirnih prosvjeda i demonstracija koje održavaju bivši zaposlenici javnog sektora, aktivisti za prava žena i prava LGBTI osoba i žrtve izvanrednog stanja, ili čak na događaje koji su se odvijali prije pokušaja državnog udara, primjerice prosvjedi u parku Gezi;

14. žali što su trenutačne preopširne odredbe o borbi protiv terorizma i zlouporaba protuterorističkih mjera postale okosnica državne politike represije ljudskih prava i kritičkih glasova u zemlji, u suučesništvu sa sudbenom vlašću koja ne može ili ne želi obuzdati zlouporabe ustavnog poretka; žali što je taj široko shvaćen koncept terorizma kako je iskazan u kolektivnim uopćenim optužbama u suprotnosti s osnovnim načelom individualne odgovornosti; s velikom zabrinutošću prima na znanje kontinuirano masovno zatvaranje ljudi, uključujući novinare, borce za ljudska prava i političke protivnike, osuđene ili zadržane u istražnom zatvoru zbog optužbi povezanih s terorizmom, posebno zbog navodnog članstva u terorističkoj organizaciji, na temelju nedostatnih dokaza; iznimno je zabrinut zbog toga što, kako je navedeno prilikom usvajanja univerzalnog periodičnog pregleda, turske vlasti ne planiraju dalje revidirati svoj antiteroristički zakon; stoga apelira na Tursku da svoje zakonodavstvo za borbu protiv terorizma uskladi s međunarodnim standardima kako bi osigurala učinkovitu zaštitu temeljnih prava i sloboda te proporcionalnost i jednakost pred zakonom; prepoznaje da Turska ima legitimne razloge za zabrinutost u pogledu sigurnosti i pravo na borbu protiv terorizma; ističe, međutim, da se to mora učiniti uz potpuno poštovanje vladavine prava, ljudskih prava i temeljnih sloboda; ponavlja svoju oštru i nedvosmislenu osudu nasilnih terorističkih napada za koje je odgovorna Kurdistanska radnička stranka (PKK), koja je od 2002. na EU-ovom popisu terorističkih organizacija; izražava svoju iskrenu sućut turskoj javnosti, a posebno obiteljima 13 turskih građana ubijenih u terorističkom napadu u Gari u Iraku u veljači 2021.;

15. izražava duboko žaljenje što su turske odredbe i mjere protiv terorizma zadržale brojna ograničenja iz izvanrednog stanja i tako nastavljaju negativno utjecati na ljudska prava i temeljne slobode, uključujući ograničavanje jamstva na pravedno suđenje, produžavanje trajanja istražnog zatvora i omogućavanje daljnjih otpuštanja javnih dužnosnika zbog navodne povezanosti s terorističkim organizacijama;

16. vrlo je zabrinut što se rasistički desni ekstremistički pokret Ülkücü, poznat kao „Sivi vukovi”, blisko povezan s vladajućom koalicijskom strankom MHP (Stranka nacionalnog pokreta), širi u Turskoj, ali i u državama članicama EU-a; poziva EU i njegove države članice da preispitaju mogućnost da se pokret „Sivi vukovi” doda na EU-ov popis terorističkih skupina, da se njegova udruženja i organizacije zabrane u zemljama EU-a, pomno prate aktivnosti i suzbije utjecaj tog pokreta koji predstavlja izrazitu prijetnju građanima kurdskog, armenskog ili grčkog podrijetla i svima onima koje smatra svojim protivnicima;

17. smatra da je narušavanje vladavine prava i sustavni nedostatak neovisnosti pravosuđa i dalje jedno od gorućih pitanja i razlog za snažnu zabrinutost; osuđuje to što izvršna vlast sve više nadzire, a političari vrše pritisak, na rad sudaca, državnih odvjetnika, branitelja i odvjetničkih komora; izražava duboku zabrinutost zbog sve većih strukturnih problema koji se odnose na nedovoljnu institucionalnu neovisnost sudstva u korist izvršne vlasti; ukazuje na činjenicu da nepostojanje neovisnosti sudstva, zajedno s obeshrabrujućim učinkom masovnih otpuštanja koje vlada provodi posljednjih godina, predstavljaju ozbiljnu prijetnju vladavini prava i umanjuju sposobnost sudstva u cjelini da osigura učinkovit pravni lijek za zaštitu od kršenja ljudskih prava, bilo općenito ili u pogledu mjera poduzetih tijekom izvanrednog stanja; sa žaljenjem primjećuje da se u tom kontekstu strategijom za reformu pravosuđa i trima narednim zakonodavnim paketima neće moći ostvariti navedeni ciljevi, posebno ako se ne pretoče u stvarne promjene u ponašanju javnih tužitelja i ako se sudskim rješenjima i dalje krše međunarodni standardi; ističe da je potrebna ozbiljna reforma zakonodavne i sudbene vlasti, kako bi se poboljšao pristup pravosudnom sustavu, povećala njegova učinkovitost i osigurala bolja zaštita prava na pravično suđenje u razumnom roku;

18. osuđuje otpuštanja, masovna premještanja te prisilno uklanjanje oko 30 % turskih sudaca i državnih odvjetnika, što je prouzročilo zabrinjavajuće razine zastrašivanja, samocenzuru i pad ukupne kvalitete pravosudnih odluka; podsjeća da bi sva otpuštanja i imenovanja u pravosuđu trebala podlijegati posebno strogom nadzoru, da bi izvršnoj vlasti trebalo zabraniti uplitanje ili pokušaj utjecanja na pravosuđe te da bi se pri imenovanju sudaca trebala poštovati načela neovisnosti i nepristranosti; izražava duboko žaljenje zbog toga što je tijekom usvajanja rezultata univerzalnog periodičnog pregleda u listopadu 2020., Turska odbila prihvatiti preporuke o uvođenju ustavnog amandmana kojim bi Sudbeno i državnoodvjetničko vijeće (Hâkimler ve Savcılar Kurulu – HSK) postalo neovisno o izvršnoj vlasti; poziva na rješavanje nedostataka u strukturi i procesu odabira članova tog vijeća s ciljem osiguravanja njegove neovisnosti i okončanja njegovih arbitrarnih odluka;

19. izražava duboku zabrinutost zbog položaja odvjetnika u Turskoj jer je tijekom posljednjih nekoliko godina stotine njih uznemiravano, uhićeno, kazneno gonjeno i osuđeno zbog profesionalnih aktivnosti i zastupanja svojih klijenata, što još i dalje traje; dijeli zabrinutost istaknutu u mišljenju Venecijanske komisije usvojenom u listopadu 2020. o amandmanima iz srpnja 2020. na Zakon o odvjetništvu iz 1969., posebice u pogledu osnivanja više komora u istom gradu; ističe da će to dalje voditi prema politizaciji pravne struke i rezultirati nesukladnošću sa zahtjevom o nepristranosti pravne struke i ugrožavanjem neovisnosti odvjetnika; smatra da bi ta pravna reforma mogla biti dodatni udarac za funkcioniranje pravosuđa i pokušaj oduzimanja ovlasti sadašnjim komorama te iskorjenjivanja preostalih glasova kritike; apelira na turske vlasti da poštuju neovisnost odvjetnika i omogući im slobodno obavljanje posla u skladu s međunarodnim standardima o ljudskim pravima; poziva na neposredno i neopozivo oslobađanje svih odvjetnika koji su pritvoreni samo zato što su se bavili pravnom profesijom;

20. izražava žaljenje zbog smrti odvjetnice Ebru Timtik, nakon 238 dana štrajka glađu kojim je zahtijevala pravedno suđenje nakon što je osuđena za navodno članstvo u terorističkoj organizaciji, dok je njena žalba čekala na rješavanje pred Kasacijskim sudom; podsjeća da je ona, nakon smrti Helin Bölek i İbrahima Gökçeka, dvoje glazbenika benda Grup Yorum, i Mustafe Koçaka četvrti zatvorenik koji je umro ove godine zbog posljedica štrajka glađu kojim su tražili pravedno suđenje; očekuje da će suđenje koje je u tijeku protiv trojice policijskih službenika optuženih za ubojstvo kurdskog odvjetnika za ljudska prava, Tahira Elçija, konačno otkriti sve okolnosti njegove smrti i da će u njegovom slučaju pravda pobijediti;

21. iznimno je zabrinut zbog toga što tursko pravosuđe i turska vlada ne poštuju presude Europskog suda za ljudska prava i što se niži sudovi sve manje pridržavaju presuda Ustavnog suda; priznaje da je bilo slučajeva u kojima je tursko pravosuđe provelo ponovno suđenje zatvorenicima nakon odluke Europskog suda za ljudska prava; međutim sa žaljenjem primjećuje da ta ponovljena suđenja često ne zadovoljavaju međunarodno priznate standarde pravičnog suđenja, kao što je to bio slučaj s İlhanom Samijem Çomakcaseom; poziva Tursku da zajamči potpuno poštovanje Europske konvencije o ljudskim pravima i pridržavanje relevantnih presuda i presuda Europskog suda za ljudska prava te da surađuje s Vijećem Europe u cilju jačanja vladavine prava, demokracije i temeljnih prava; nada se da će Europski sud za ljudska prava moći odrediti prioritete i ubrzati donošenje presuda u brojnim turskim predmetima koji se vode pred tim sudom, naročito u slučaju istaknutog pisca Ahmeta Altana, na čije se rješavanje čeka od 2017., te novinarke Hanım Büşre Erdal; ističe da tursko pravosuđe također zanemaruje odluke koje su donijeli mehanizmi UN-a kao što su Odbor UN-a za ljudska prava i Radna skupina za proizvoljno pritvaranje;

22. žali zbog izostanka djelotvornog pravnog lijeka za masovna otpuštanja koja pogađaju mnoge osobe, među kojima je više od 152 000 državnih službenika, uključujući nastavnike, liječnike, članove akademske zajednice, odvjetnike, suce i tužitelje, koji su otpušteni i trajno im je zabranjeno raditi u javnom sektoru ili čak u svojoj profesiji u cjelini; ističe da ta brojna otpuštanja imaju dugotrajne razorne posljedice na otpuštene osobe i njihove obitelji, uključujući dugotrajnu društvenu i profesionalnu stigmatizaciju; duboko sumnja u učinkovito funkcioniranje Istražnog povjerenstva za mjere izvanrednog stanja kao internog korektora zbog njegove nedovoljne neovisnosti, nepristranosti i učinkovitosti; primjećuje da proizvoljno poništenje putovnica, unatoč određenom postupnom poboljšanju, i dalje predstavlja glavno ograničenje slobode kretanja osoba; poziva turske vlasti na poštovanje prava otpuštenih radnika na obranu kako bi im se osigurao postupak ocjenjivanja u skladu s međunarodnim standardima;

23. zgrožen je izjavom visokorangiranih predstavnika izvršne vlasti i vladajuće koalicije o mogućem ponovnom uvođenju smrtne kazne koju je Turska ukinula 2004.; upozorava da ovakav potez vrijedan žaljenja nije samo u suprotnosti sa sadašnjim turskim međunarodnim obvezama već nije ni u skladu s postupkom pristupanja EU-u;

24. ponavlja važnost slobode i neovisnosti medija kao jedne od temeljnih vrijednosti EU-a i temelja svake demokracije; izražava ozbiljnu zabrinutost zbog nerazmjernih i proizvoljnih mjera kojima se ograničava sloboda izražavanja, sloboda medija i pristup informacijama u Turskoj, gdje se zakonodavstvo protiv terorizma često zloupotrebljava u cilju ušutkavanja kritika, te zbog neizdrživog pomanjkanja pluralizma u medijima; potiče Tursku da prioritetno zajamči slobodu medija i slobodu govora na platformama društvenih medija, među ostalim reformom članka 299. Kaznenog zakona (koji se odnosi na vrijeđanje predsjednika), koji se stalno zloupotrebljava za progon pisaca, izvjestitelja, kolumnista i urednika te da odmah oslobodi sve nezakonito pritvorene novinare, pisce, medijske djelatnike i korisnike društvenih medija zbog obavljanja svoje profesije i građanskih prava; primjećuje da, čak iako je prošle godine broj novinara u zatvorima smanjen sa 160 na 70, on je još uvijek vrlo visok te i dalje predstavlja razlog za ozbiljnu zabrinutost, te da se prečesto osobe zatvara na temelju neopravdanih osnova; poziva turske vlasti da pokažu nultu stopu tolerancije prema svim slučajevima fizičkog i verbalnog zlostavljanja ili prijetnji upućenih novinarima te da medijskim kućama koje su proizvoljno zatvorene omoguće ponovno otvaranje; duboko je zabrinut zbog odluke pokrajinskog suda u Istanbulu od 20. listopada 2020. kojom se poništava prethodna oslobađajuća presuda i ponovno sudi turskom predstavniku Reportera bez granica Erolu Önderoğluu, borkinji za ljudska prava Şebnem Korur Fincancı te piscu i novinaru Ahmetu Nesinu, koji su optuženi za nekoliko kaznenih djela, uključujući širenje terorističke propagande, zbog njihova sudjelovanja u kampanji solidarnosti s jednim novinskim listom te im prijeti 14,5 godina u zatvoru;

25. zabrinut je zbog negativnog učinka koji će Zakon o uređivanju internetskih publikacija i suzbijanju kaznenih djela počinjenih tim publikacijama iz srpnja 2020. imati na slobodu izražavanja, jer se njime pružateljima usluga društvenih mreža nameću drakonske obveze, vladi omogućuju široke ovlasti da cenzurira internetski sadržaj i pružaju dodatne osnove za progon korisnika društvenih mreža; prima na znanje ukidanje zabrane za Wikipediju, ali ističe da je više od 400 000 internetskih stranica i dalje blokirano, a nekoliko ograničenja o korištenju društvenih medija ostaje i dalje na snazi;

26. izražava duboku zabrinutost zbog nedostatka neovisnosti i nepristranosti javnih subjekata kao što su Vrhovno vijeće za radio i televiziju (RTÜK) i Agencija za tiskovno oglašavanje (BİK), koji se koriste kao alati za samovoljno obustavljanje, zabranu, kažnjavanje ili financijsko gušenje medijskih kuća za koje se smatraju da kritiziraju vladu, čime se omogućuje gotovo kompletna kontrola masovnih medija; žali zbog toga što je 2019. godine predsjednički ured za komunikacije ukinuo više od 700 novinarskih iskaznica i zbog teškoća s kojima se lokalni i međunarodni novinari susreću u obavljanju svoje profesije;

27. pohvaljuje postojanje dinamičnog, pluralističkog, angažiranog i heterogenog civilnog društva u Turskoj unatoč masovnoj političkoj represiji jer je ono jedna od rijetkih preostalih mogućnosti kontrole nad turskom vladom i može pomoći zemlji da se suprotstavi dubokim političkih i društvenim izazovima; duboko je zabrinut zbog daljnjeg nazadovanja koje utječe na slobodu okupljanja i udruživanja te osuđuje proizvoljno zatvaranje organizacija civilnog društva, uključujući istaknute nevladine organizacije i medije za ljudska prava; u tom kontekstu osuđuje novi Zakon o sprečavanju financiranja širenja oružja za masovno uništenje iz prosinca 2020., kojim se turskom Ministarstvu unutarnjih poslova i predsjedniku daje široka ovlast za ograničavanje aktivnosti nevladinih organizacija, poslovnih partnerstava, neovisnih skupina i udruga te se čini da mu je cilj daljnje sužavanje djelovanja, ograničavanje i kontrola civilnog društva; snažno podupire poziv nekoliko posebnih predstavnika UN-a upućen turskoj vladi da preispita to zakonodavstvo kako bi se zajamčilo poštovanje međunarodnih obveza Turske u pogledu ljudskih prava; poziva Tursku da glasove kritike ili neslaganja, uključujući borce za ljudska prava, pripadnike akademske zajednice i novinare smatra osobama koje daju dragocjen doprinos socijalnom dijalogu, umjesto faktorima destabilizacije;

28. žali zbog masovnog narušavanja akademske slobode u Turskoj, naročito zbog kontinuiranog kršenja prava Akademika za mir usprkos rješenju Ustavnog suda iz srpnja 2019., te zbog izmjena turskog Zakona o Vijeću za visoko obrazovanje, kojima su povrh onih već na snazi u zakon dodane nove restriktivne mjere;

29. osuđuje što su turske vlasti nasilno ugušile prosvjed zbog imenovanja rektora Sveučilišta Boğaziçi od strane vlade; zgrožen je masovnim pritvaranjem studenata, prekomjernom uporabom sile od strane policije u mirnim prosvjedima, odlukom guvernera Istanbula da selektivno zabrani sve vrste sastanaka i demonstracija na području koje okružuje sveučilište, prikazivanjem prosvjednika, bivših i sadašnjih studenata te članova akademske zajednice, kao terorista, te napadima na LGBTI skupine; poziva Tursku da odbaci optužbe i pusti na slobodu one koji su proizvoljno pritvoreni zbog ostvarivanja svojeg prava na mirno okupljanje;

30. apelira na Tursku da se suzdrži od pritvaranja i progona novinara i boraca za ljudska prava kako bi ih zastrašila ili ih odvratila od slobodnog izvješćivanja o pitanjima ljudskih prava; apelira na Tursku da žurno i neovisno istraži prijavljene slučajeve zastrašivanja i zlostavljanja boraca za ljudska prava, novinara, pripadnika akademske zajednice i aktivista civilnog društva te da odgovorne za te činove pozove na odgovornost;

31. izrazito je zabrinut zbog stalnih napada i pritiska na oporbene stranke u Turskoj, i osuda koje se izriču članovima oporbe kao i zlouporabe financijskih sredstava i administrativnih nadležnosti države od strane trenutačne vlade, čime se podriva pravilno funkcioniranje demokratskog sustava; poziva glavne turske stranke da nastave svoja demokratska i parlamentarna nastojanja za promicanje europskog puta za Tursku u okviru zakona i turskog Ustava;

32. s velikom zabrinutošću primjećuje način na koji turske vlasti posebno i dosljedno imaju na meti Narodnu demokratsku stranku (HDP) i njezine organizacije mladeži; oštro osuđuje optužnicu turskog tužitelja Kasacijskog suda pred Ustavnim sudom kojom se traži raspuštanje HDP-a i politička zabrana za više od 600 članova HDP-a; naglašava da bi to, osim ozbiljne političke pogreške u srednjoročnom razdoblju, predstavljalo nepovratan udarac za pluralizam i demokratska načela, čime bi se milijune glasača u Turskoj ostavilo bez zastupljenosti; oštro osuđuje nastavak pritvora od studenoga 2016. bivših supredsjednika HDP-a Figen Yüksekdağ i Selahattina Demirtașa, koji je ujedno vođa oporbe i bivši predsjednički kandidat, te bivše gradonačelnice Diyarbakıra Gülten Kışanak; podsjeća na presudu Europskog suda za ljudska prava od 20. studenoga 2018. o slučaju Demirtaşa, potvrđenu presudom Velikog vijeća od 22. prosinca 2020. kojom se turske vlasti pozivaju da ga odmah puste na slobodu; osupnut je stalnim nepoštovanjem te obvezujuće presude Europskog suda za ljudska prava; osuđuje nedavnu odluku 46. prvostupanjskog kaznenog suda u Istanbulu Bakırköy da se Selahattin Demirtaş osudi na tri i pol godine zatvora zbog navodnog vrijeđanja predsjednika, što je jedna od najduljih kazni izrečenih za takve optužbe; žali zbog toga što je 7. siječnja 2021. 22. porotni sud u Ankari prihvatio još jednu optužnicu protiv ukupno 108 političara, uključujući g. Demirtaşa i gđu Yüksekdağ zbog njihove navodne uloge u prosvjedima u Kobaneu u listopadu 2014., iako se temelji na istim činjenicama i incidentima za koje je Veliko vijeće već smatralo da nisu dovoljni razlozi za njegovo pritvaranje; također osuđuje opetovano korištenje opoziva parlamentarnog statusa oporbenih zastupnika, čime se ozbiljno šteti ugledu parlamenta kao demokratske institucije; zabrinut je zbog toga što glavni državni odvjetnik u Ankari priprema istrage za ukidanje parlamentarnih imuniteta još devet zastupnika HDP-a, uključujući sadašnju supredsjednicu HDP-a Pervin Buldan, Meral Danış Beştaş, Hakkıja Saruhana Oluça, Garu Paylana, Hüdu Kaya, Sezaija Temellija, Serpil Kemalbay Pekgözegü, Pero Dündar i Fatmu Kurtulan, kako bi im se moglo suditi zbog navodne uloge u prosvjedima u Kobaneu 2014.; ističe slučaj Cihana Erdala, člana pokreta mladih turske stranke Zelenih/Lijevih koji je, dok je nakratko posjetio Tursku kako bi vidio svoju obitelj, uhićen i pritvoren 25. rujna 2020., samo zato što je šest godina prije svog uhićenja bio član Narodne demokratske stranke (HDP); osuđuje odluku da se zastupniku iz redova HDP-a Ömeru Faruku Gergerlioğluu oduzme zastupnički mandat i parlamentarni imunitet te osuđuje njegovo naknadno uhićenje u prostorima Velike narodne skupštine Turske; smatra da je ta odluka odmazda za njegov aktivizam u području ljudskih prava, među ostalim i zbog činjenice da je u parlamentu iznosio raširene tvrdnje o tjelesnom pregledu i uznemiravanju u zatvorima i policijskom pritvoru te da je protiv toga pokrenuo kampanju na društvenim medijima;

33. vrlo je zabrinut zbog sve većeg pritiska na glavnu oporbenu stranku (CHP) i njezinog vođu Kemala Kılıçdaroğlua, uključujući zapljenu stranačkih brošura temeljem sudskog naloga, zahtjev za skidanje imuniteta vođi stranke na osnovi njegovih političkih izjava, javne prijetnje ili čak fizičke napade; ponavlja svoju ozbiljnu zabrinutost zbog kontinuiranog političkog i sudskog uznemiravanja Canan Kaftancıoğlu, predsjednice istanbulskog pokrajinskog ogranka stranke CHP, koja je u rujnu 2019. osuđena na gotovo 10 godina zatvora zbog politički motiviranog slučaja, za koji se još čeka odluka Vrhovnog suda, i protiv koje je u novom političkom predmetu u prosincu 2020. podignuta optužnica za kazneno djelo za koji je zaprijećena zatvorska kazna u trajanju od još deset godina, te također obuhvaća četiri novinara iz dnevnog lista Cumhuriyet; pozdravlja činjenicu da je zastupnik iz stranke CHP Enis Berberoğlu povratio svoj zastupnički mandat i parlamentarni imunitet u skladu s drugom presudom Ustavnog suda od 21. siječnja 2021., s obzirom na to da su niži sudovi zanemarili njegovu prethodnu presudu;

34. poziva turska relevantna tijela da oslobode sve zatvorene borce za ljudska prava, novinare, odvjetnike, pripadnike akademske zajednice i ostale koji su pritvoreni na neutemeljenim optužbama i omogući im da svoj posao obavljaju u svim okolnostima bez prijetnji i prepreka; poziva Komisiju i države članice da povećaju svoju zaštitu i potporu namijenjenu za borce za ljudska prava u Turskoj, pa i dodjelom bespovratnih sredstava za hitnu pomoć; osuđuje nedavnu odluku Regionalnog prizivnog suda u Istanbulu kojim se potvrđuju dugotrajne zatvorske kazne izrečene borcima za ljudska prava u slučaju Büyükada za optužbe povezane s terorizmom, usprkos nepostojanju bilo kakvog dokaza kriminalne aktivnosti i činjenici da su navodi protiv ovih optuženika više puta dokazano opovrgnuti, uključujući vlastitim dokazom države; smatra taj slučaj još jednim primjerom neprijateljskog okruženja protiv organizacija civilnog društva i trenutačnog utjecaja otrovnog političkog diskursa koji dovodi do pristranih sudskih odluka; osuđuje ponovno uhićenje pisca Ahmeta Altana u studenome 2019., samo tjedan dana nakon njegova oslobađanja iz pritvora koji je trajao duže od tri godine; duboko je zabrinut zbog uznemiravanja Öztürka Türkdoğana, poznate ličnosti u području ljudska prava i supredsjednika organizacije İnsan Hakları Derneği (Udruženje za ljudska prava (İHD), koji je nedavno uhićen tijekom pretresa u njegovu domu u vezi s tajnom istragom te je kasnije pušten na slobodu;

35. oštro osuđuje ponovno uhićenje Osmana Kavale, istaknutog i uglednog čelnika civilnog društva, samo nekoliko sati nakon njegova oslobađanja u veljači 2020. te nastavak pritvora koji traje već više od tri godine za lažne optužbe i uz očito odbijanje da se postupa u skladu s pravomoćnom presudom Europskog suda za ljudska prava i naknadnim apelima Odbora ministara Vijeća Europe; smatra novi slučaj i optužnicu protiv njega i američkog profesora Henryja Barkeyja – za navodnu špijunažu i pokušaj rušenja turskog ustavnog poretka – neosnovanima i bez ikakvih dokaza te time i politički motiviranima; osupnut je nedavnim sudskim odlukama, kao što su presuda Prizivnog suda u Istanbulu od 22. siječnja 2021. kojom je poništena prethodna presuda o oslobođenju te presuda u ponovnom suđenju u predmetu Gezi Park te odluka Suda u Istanbulu od 5. veljače 2021. o spajanju tog novootvorenog predmeta s drugim predmetom o špijunaži, uz potpuno ignoriranje presude Europskog suda za ljudska prava; ističe da je Europski sud za ljudska prava već donio presudu u predmetu Gezi te da spajanje oba predmeta stoga čini nastavak istražnog zatvora još apsurdnijim i nezakonitim; zgrožen je odlukom Sudbenog i državnoodvjetničkog vijeća (HSK) da se istraže trojica sudaca istanbulskog 30. suda za teška kaznena djela koji su prošle veljače oslobodili Kavalu i ostale optužene u predmetu o parku Gezi zbog nedostatka dokaza; zgrožen je što je, s druge strane, bivši zamjenik istanbulskog javnog tužitelja Hasan Yılmaz, koji je odgovoran za podizanje druge optužnice protiv Kavale, kasnije imenovan zamjenikom ministra pravosuđa;

36. vrlo je zabrinut zbog stalnih navoda o nasilnim uhićenjima, premlaćivanjima, mučenju, lošem postupanju te okrutnom i nehumanom ili ponižavajućem postupanju tijekom policijskog ili vojnog pritvora i u zatvoru, kao i slučajevima prisilnih nestanaka u posljednje četiri godine, zbog propusta državnih odvjetnika da provedu smislenu istragu o takvim navodima te zbog prevladavajuće kulture nekažnjavanja upletenih članova snaga sigurnosti i javnih dužnosnika; poziva tursku vladu da razjasni sudbinu stotina nestalih osoba i konačno pruže odgovore grupi Cumartesi Anneleri (Subotnje majke) koja se okupila više od 800 puta kako bi zatražila pravdu; apelira na turske vlasti da istraže postojane i vjerodostojne navode o mučenjima ili lošem postupanju u pritvoru i odgovorne osobe privedu pravdi: poziva Tursku da slijedi politiku nulte tolerancije u pogledu mučenja; poziva Tursku da okonča sve pritvore bez mogućnosti komuniciranja i pritvore na nezakonitim lokacijama; zgrožen je navodima o praksi uhićenja trudnica i žena koje su nedavno rodile te apelira na Tursku da ih oslobodi i okonča praksu njihovih uhićenja prije ili neposredno nakon poroda; ukazuje na nestanak bivšeg zaposlenika javnog sektora Yusufa Bilgea Tunça čiji je nestanak prijavljen u kolovozu 2019.; vrlo je zabrinut zbog sve brojnijih izvješća o sustavnoj zloupotrebi ponižavajućih tjelesnih pregleda u mjestima pritvora i zatvorima, posebno nad osumnjičenicama i pritvorenicima;

37. izražava zabrinutost zbog novog zakonodavstva prema kojem će turskoj policiji biti dopušteno koristiti se vojnom opremom, uključujući teško oružje i opremu za tajne službe, za reagiranje na javne izgrede i upravljanje događajima koji prijete nacionalnoj sigurnosti bez ikakvih dodatnih procedura;

38. primjećuje da je u svjetlu pandemije bolesti COVID-19 zakonodavni paket omogućio na diskriminirajući način rano uvjetno oslobađanje do 90 000 zatvorenika, ali ne i onih zadržanih u istražnim zatvorima zbog navodnih kaznenih djela povezanih s terorizmom, uključujući odvjetnike, novinare, političare, borce za ljudska prava, jer oni po tim mjerama ne ispunjavanju uvjete za ranije puštanje na slobodu;

39. osuđuje sva prisilna izručenja, otmice ili nasilna odvođenja turskih građana koji borave izvan Turske iz političkih razloga, čime se krši načelo vladavine prava i ljudskih prava; izražava ozbiljnu zabrinutost zbog toga što turska vlada iskorištava svoj utjecaj kako bi osigurala prisilno vraćanje svojih građana, čime krši međunarodno pravo, pri čemu u nekim slučajevima ugrožava domaće pravne postupke za izručenje, te apelira na EU da se pozabavi tim pitanjem; osuđuje sve pokušaje upotrebe nasilja, uznemiravanja ili vršenja pritiska na članove oporbe i političare turskog podrijetla, kao i intelektualce, političare i aktiviste općenito u Europi;

40. zabrinut je zbog toga što pučki pravobranitelj i turska institucija za ljudska prava i jednakost ne ispunjavaju kriterije Pariških načela ili opće političke preporuke br. 2 i 7 Europske komisije protiv rasizma i netolerancije u pogledu statuta, strukture, funkcije, aktivnosti, financijske i operativne neovisnosti, neovisnosti članova odbora te prihvatljivosti i članstva;

41. prima na znanje nedavno doneseni akcijski plan za ljudska prava koji bi se trebao provesti tijekom dvogodišnjeg razdoblja, kojim se obećava niz pravnih reformi i obuhvaća devet glavnih ciljeva, 50 ciljeva i gotovo 400 mjera, od posebnih i tehničkih obveza do, u velikoj mjeri, općih i dvosmislenih izjava; ističe da se akcijskim planom, iako se tvrdi da se rješavaju ključna pitanja kao što su neovisnost pravosuđa, sloboda izražavanja i udruživanja te zaštita ranjivih skupina, ne rješavaju ključni nedostaci u pogledu stanja ljudskih prava i vladavine prava u Turskoj, s obzirom na to da on, među ostalim ključnim pitanjima, ne uključuje mjere kojima je cilj zaustaviti zloupotrebu optužbi povezanih s terorizmom, okončati proizvoljna pritvaranja ili osigurati usklađenost s presudama Europskog suda za ljudska prava; smatra da će svaki akcijski plan pružiti priliku za poboljšanje cjelokupne situacije samo ako se pretvori u stvarne i vjerodostojne mjere za rješavanje cijelog niza izazova u području ljudskih prava i vladavine prava; potiče tursku vladu da osigura jasniji raspored za njegovu učinkovitu provedbu te da u osmišljavanje svih relevantnih politika o tom pitanju uključi organizacije civilnog društva i relevantne dionike;

42. zabrinut je zbog raširene korupcije u Turskoj; ističe da se u izvješću Komisije navodi kako nije pronađena niti jedna naznaka napretka u rješavanju brojnih propusta u turskom antikorupcijskom okviru i poziva Tursku da iznese učinkovitu strategiju i akcijski plan borbe protiv korupcije; primjećuje da je potrebno poboljšati odgovornost i transparentnost javnih institucija; primjećuje da je Turska ostvarila ograničen napredak u borbi protiv organiziranog kriminala; poziva Tursku da uskladi svoje zakonodavstvo o zaštiti podataka sa standardima EU-a kako bi mogla surađivati s Europolom i da poboljša propise o borbi protiv pranja novca, financiranja terorizma i kiberkriminala;

43. i dalje je duboko zabrinut zbog situacije na jugoistoku Turske i kurdskog pitanja, kojima se posvećuje manja pozornost nego što zaslužuju, posebno kad je riječ o zaštiti ljudskih prava, političkom sudjelovanju, slobodi izražavanja i slobodi uvjerenja; zabrinut je zbog ograničenja prava novinara i boraca za ljudska prava koji rade na kurdskome pitanju i zbog kontinuiranog pritiska na kurdske medije, kulturne i jezične institucije i izražavanje u cijeloj zemlji, što vodi do daljnjeg smanjenja kulturnih prava; zabrinut je zbog toga što su govor mržnje i prijetnje usmjerene protiv građana kurdskog podrijetla i dalje ozbiljan problem; ističe da je hitno potrebno nastaviti s vjerodostojnim političkim procesom koji bi uključivao sve relevantne strane i demokratske snage i koji bi doveo do mirnog rješavanja kurdskog pitanja; posebno je zabrinut zbog dugotrajne nepovoljne situacije kurdskih žena, pogoršane predrasudama zbog njihovog etničkog i jezičnog identiteta, zbog čega su i dalje marginalizirane u pogledu svojih građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava; poziva Tursku da kurdskim ženama zajamči potpuni pristup jednakim pravima i mogućnostima; poziva Tursku da hitno istraži sve ozbiljne navode o povredama ljudskih prava, ubojstvima i prisilnim nestancima te da međunarodnim promatračima omogući provedbu aktivnosti neovisnog praćenja; zabrinut je zbog nedavnih masovnih racija i pritvaranja u Diyarbakıru, koji su bili usmjereni protiv odvjetnika, političara i aktivista za ljudska prava te zbog zatvaranja pet osoba iz civilnog društva uključujući i dr. Șeyhmusa Gökalpa, visokog počasnog člana odbora Turskog udruženja liječnika; apelira na Tursku da osigura brzu, neovisnu i nepristranu istragu navoda o mučenju dvojice mještanina u Vanu, Serveta Turguta i Osmana Şıbana, nakon što ih je turska žandarmerija pritvorila 11. rujna 2020., što je dovelo do smrti prvoga i teških ozljeda drugog;

44. potiče tursku vladu da zaštiti prava manjina i ranjivih skupina, uključujući žene i djecu, LGBTI osobe, izbjeglice, etničke manjine kao što su Romi, turski državljani grčkog i armenskog podrijetla te vjerske manjine kao što su kršćani, Židovi ili Aleviti; stoga poziva Tursku da hitno uvede sveobuhvatno zakonodavstvo protiv diskriminacije, uključujući zabranu diskriminacije na temelju etničkog podrijetla, vjere, jezika, državljanstva, seksualne orijentacije i rodnog identiteta te mjere protiv rasizma, homofobije i transfobije;

45. oštro osuđuje odluku turske vlade da se povuče iz Istanbulske konvencije, čime se Turska još više udaljava od standarda EU-a i međunarodnih standarda te se ozbiljno dovode u pitanje njezine obveze u pogledu sprečavanja nasilja nad ženama i promicanja prava žena, što je jasan znak ozbiljnog pogoršanja ljudskih prava u zemlji; smatra tu odluku nerazumljivom jer se konvencija nije promijenila otkad je Turska bila prva zemlja koja ju je potpisala i ratificirala, kao i opasnom, u vrijeme porasta nasilja nad ženama tijekom pandemije i s obzirom na visoku stopu femicida u zemlji; poziva tursku vladu da hitno poništi tu odluku; i dalje je zabrinut zbog raširenosti i ozbiljnosti nasilja nad ženama u turskom društvu, uključujući takozvana ubojstva iz časti, nezakonite dječje brakove i seksualno zlostavljanje, te zbog nevoljkosti turskih vlasti da kazne počinitelje rodno uvjetovanog nasilja; odbija sve zakonske odredbe kojima bi se u budućnosti omogućilo da se silovateljima izriču uvjetne kazne za kaznena djela seksualnog nasilja nad djecom, ako ožene svoju žrtvu; potiče turske vlasti da povećaju napore u borbi protiv dječjeg rada, koji se posljednjih godina smanjio, ali je još uvijek zamjetan u Turskoj, te protiv svih oblika zlostavljanja djece; žali zbog toga što je razina zastupljenosti žena u vladi i parlamentu i dalje vrlo niska, sa samo 17,3 % na lokalnoj razini i općenito na svim položajima na kojima se donose odluke;

46. izražava duboku zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava LGBTI osoba, naročito zbog fizičkih napada, produljenja zabrana povorki ponosa diljem zemlje ili ograničenja slobode okupljanja, udruživanja ili izražavanja; podsjeća da je Turska među zemljama s najvišim stopama ubojstava transrodnih osoba; osuđuje homofobni jezik i govor mržnje visokih vladinih dužnosnika, uključujući ravnatelja Uprave za vjerske poslove (Diyanet), ured pravobranitelja ili predsjednika Crvenog polumjeseca Turske; poziva turske vlasti da pojačaju svoje napore u sprečavanju zločina iz mržnje, predrasuda i rodne nejednakosti u društvu; podsjeća da zakonodavstvo o govoru mržnje u Turskoj nije u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava;

47. izražava duboko žaljenje zbog pretvaranja povijesno-vjerskog spomenika Aje Sofije u džamiju, a da pritom nije zatraženo odobrenje Odbora UNESCO-a za svjetsku baštinu, što bi se moglo smatrati kršenjem UNESCO-ove Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, čija je Turska potpisnica; poziva tursku vladu da ponovno razmotri i poništi tu odluku kako bi se u potpunosti poštovala povijesna i kulturna narav kulturnih i vjerskih spomenika i simbola, posebno lokaliteta svjetske baštine UNESCO-a; podsjeća da je Aja Sofija mjesto otvoreno za sve zajednice i religije te poziva UNESCO da poduzme odgovarajuće mjere kako bi se zaštitilo taj lokalitet svjetske baštine; ističe da se odlukom o Aji Sofiji potkopavaju napori uloženi u razgovor i suradnju među vjerskim zajednicama, kao i tursko pluralističko, multikulturno društveno tkivo; izražava žaljenje što je u posljednjih nekoliko mjeseci i Crkva Hora iz muzeja pretvorena u džamiju;

48. poziva turske vlasti da promiču pozitivne i učinkovite reforme u području slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti omogućavanjem vjerskim zajednicama da steknu pravnu osobnost te primjenom preporuka Venecijanske komisije o statusu vjerskih zajednica, svih relevantnih presuda Europskog suda za ljudska prava i rezolucija Vijeća Europe, među ostalim o grčkom pravoslavnom stanovništvu otoka Gökçeada (Imbros) i Bozcaada (Tenedos); žali zbog djelovanja protiv monaha iz manastira Mor Gabriel i drugih manastira u jugoistočnoj Turskoj i ponavlja svoj poziv Turskoj da poštuje važnost Ekumenskog patrijarhata za pravoslavne kršćane diljem svijeta, da prizna njegovu pravnu osobnost i javnu upotrebu crkvene titule ekumenskog patrijarha; ističe potrebu da se uklone ograničenja obrazovanja, imenovanja i sukcesije svećenstva kako bi se dopustilo ponovno otvaranje bogoslovije u Halkiju i uklonile sve prepreke za njezino pravilno djelovanje;

49. poziva Tursku na suradnju s relevantnim međunarodnim organizacijama, osobito Vijećem Europe, u pogledu sprječavanja i borbe protiv nezakonite trgovine i namjernog uništenja kulturne baštine; ističe važnost nastavka dijaloga s relevantnim međunarodnim organizacijama i EU-om o očuvanju kulturne i vjerske baštine;

50. izražava zabrinutost zbog činjenice da su Ujguri koji žive u Turskoj izloženi sve većem riziku od zatvaranja i deportacije u druge zemlje koje ih potencijalno mogu izručiti Kini gdje će vrlo vjerojatno biti suočeni s ozbiljnim progonima;

51. poziva na učinkovitu provedbu drugog akcijskog plana i nacionalne strategije za Rome, uključivijim pristupom civilnom društvu, ojačanom rodnom perspektivom, naglašenijom suradnjom s lokalnim tijelima vlasti te dodjelom potrebnih sredstava;

52. ističe da su sloboda sindikalnog udruživanja i socijalni dijalog od ključnog značenja za razvoj pluralističkog društva; u tom smislu žali zbog zakonodavnih nedostataka u pogledu radničkih i sindikalnih prava i ističe da su pravo na organiziranje, pravo na sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju i pravo na štrajk temeljna prava radnika; zabrinut je zbog stalne snažne diskriminacije sindikata od strane poslodavaca te otpuštanja, uznemiravanja i pritvaranja s kojima se i dalje suočavaju rukovoditelji i članovi nekih sindikata; poziva turske vlasti da se pridržavaju standarda rada Međunarodne organizacije rada na koje se zemlja obvezala;

53. poziva Tursku da zadrži napredak koji je postigla u usklađivanju s direktivama i pravnom stečevinom EU-a u pogledu okoliša i klimatskih mjera te da ratificira Pariški sporazum o klimatskim promjenama; pohvaljuje rad boraca za prava okoliša u Turskoj i upozorava na ekološki učinak glavnih projekata javne infrastrukture koji su se provodili u posljednjih nekoliko godina, uključujući treću i najveću zračnu luku u Istanbulu i treći most preko Bospora; posebno je zabrinut zbog mogućeg ekološkog uništenja koje bi mogao prouzročiti planirani projekt „Istanbulski kanal”; ističe da je nekoliko sudskih postupaka pokrenuto protiv pozitivne procjene utjecaja tog projekta na okoliš te poziva na provedbu neovisnih procjena utjecaja na okoliš, kao i na transparentne postupke javne nabave i uključive odgovarajuće postupke javnog savjetovanja; poziva Tursku da dovrši usklađivanje s Direktivom EU-a o procjeni utjecaja na okoliš[8], uključujući odredbe kojima bi se od nje zahtijevalo da provede prekogranična savjetovanja sa susjednim zemljama; ponavlja svoj poziv turskoj vladi da obustavi svoje planove za nuklearnu elektranu Akkuyu, koja će se nalaziti u regiji sklonoj snažnim potresima, što predstavlja veliku prijetnju ne samo Turskoj, već i mediteranskoj regiji; u skladu s tim traži od turske vlade da pristupi Konvenciji o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica (Konvencija iz Espooa) kojom se strane obvezuje na međusobno obavješćivanje i savjetovanje kada razmatraju velike projekte koji bi vrlo lako mogli imati znatan negativan utjecaj na okoliš i preko granica matične države; u tu svrhu poziva tursku vladu da vlade susjednih zemalja uključi u daljnji razvoj plana za postrojenje Akkuyu ili da se s njima barem savjetuje;

Institucionalni okvir

54. snažno je zabrinut zbog konsolidacije autoritarnog tumačenja predsjedničkog sustava; izražava svoju iznimnu zabrinutost zbog nastavka hipercentralizacije vlasti u ulozi predsjednika, na štetu ne samo Parlamenta već i samog Vijeća ministara, u sklopu reformiranog prijedloga ustava, čime se ne jamči dobra i učinkovita dioba između izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti; u tom pogled primjećuje zabrinutost koju je Venecijanska komisija izrazila zbog diobe vlasti u svojem mišljenju o izmjenama turskog Ustava; žali zbog postojećih ograničenja provjera i ravnoteže potrebnih za učinkovitu demokratsku odgovornost izvršne vlasti i, naročito, zbog nedostatka odgovornosti uloge predsjednika; zabrinut je zbog sve većeg utjecaja predsjednika na državne institucije i regulatorna tijela koji bi morali ostati neovisni; posebno izražava svoju zabrinutost zbog marginalizacije turskog parlamenta čija je zakonodavna i nadzorna funkcija uvelike potkopana, a njegove ovlasti se trenutačno krše donošenjem predsjedničkih dekreta; poziva na pregled sadašnjeg predsjedničkog plana i provedbe u skladu s načelima demokracije na što se upućuje u preporukama Venecijanske komisije Vijeća Europe iz 2017.;

55. podsjeća da izborni prag od 10 % – najviši među članicama Vijeća Europe – nije u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava i velikim skupinama biračkog tijela umanjuje prilike za zastupanje; zabrinut je zbog javnih izjava o mogućim izbornim reformama koje bi mogle dodatno otežati pristup i sudjelovanje političkih stranaka u parlamentu, kao i stvaranje parlamentarne većine; poziva Tursku da poboljša šire okruženje za izbore na svim razinama u zemlji, osiguravanjem svim kandidatima i strankama pravedne i slobodne uvjete za sudjelovanje i usklađivanjem s preporukama Venecijanske komisije i Organizacije europske sigurnost i suradnju u pogledu rješavanja propusta izbornog okvira i njihovog poziva na povlačenje odluka koje nisu u skladu s međunarodnim propisima i standardima;

 

56. sa zabrinutošću primjećuje da je sustav javne službe i dalje obilježen stranačkom pristranošću i politizacijom, što je, zajedno s prekomjernom predsjedničkom kontrolom na svim razinama državnog aparata, uzrokovalo pad cjelokupne učinkovitosti, sposobnosti i kvalitete javne administracije; poziva Tursku da poduzme mjere za ponovno uspostavljanje konkurentnog sustava napredovanja temeljenog na zaslugama i osigura transparentnost i odgovornost administracije;

57. duboko je zabrinut zbog sve češćeg korištenja ultranacionalističkog i huškačkog diskursa među vladajućom elitom, koji je široko rasprostranjen u cijelom političkom spektru zemlje, jer to sve više dovodi do antagonističkih pristupa prema EU-u, njegovim državama članicama i drugim susjednim zemljama; zabrinut je zbog duboke polarizacije turske politike, što je naglašeno novim predsjedničkim sustavom i sve većim korištenjem polarizirajuće populističke retorike koja još više unosi podjele u tursko društvo i otežava međustranački dijalog i pomirenja; zabrinut je zbog sve većeg utjecaja vjerskog konzervatizma na politički život, što je u suprotnosti s dugom sekularnom tradicijom zemlje; zabrinut je, u tom smislu, zbog sve važnije uloge i resursa Uprave za vjerska pitanja (Diyanet) u svim sferama turskog javnog života, među ostalim u području obrazovanja, te čak i u inozemstvu, uključujući znatnu prisutnost u Europi;

58. iznimno je zabrinut zbog ozbiljnog utjecaja najnovijih odluka turskih vlasti na lokalnu politiku i lokalnu demokraciju; oštro osuđuje smjenjivanje i zatvaranje najmanje 47 demokratski izabranih gradonačelnika (uključujući gradonačelnike Diyarbakıra, Vana, Mardina i nedavno Karsa), na temelju upitnih dokaza, a posebno njihovu proizvoljnu zamjenu neizabranim upraviteljima koje je imenovala središnja vlada; čvrsto vjeruje da te nezakonite odluke predstavljaju izravan udar na najosnovnija načela demokracije, čime se milijunima birača uskraćuje pravo da ih zastupaju demokratski izabrani kandidati; poziva Tursku da smijenjene gradonačelnike vrati na dužnost;

59. prima na znanje političke, zakonodavne, financijske i administrativne mjere koje je poduzela vlada kako bi paralizirala općine kojima upravljaju gradonačelnici oporbenih stranaka u Istanbulu, Ankari, Izmiru i na jugoistoku zemlje; osuđuje odluke Vrhovnog izbornog vijeća (YSK) o ponovnom održavanju izbora za gradonačelnika metropolitanskih okruga u Istanbulu i odbijanju davanja gradonačelničkih mandata za izbrane kandidate stranke HDP u korist drugoplasiranih kandidata Stranke pravde i razvoja (AKP), čime se ozbiljno podriva legitimitet i integritet izbornog procesa i neovisnosti institucije od političkog uplitanja;

Širi kontekst odnosa EU-a i Turske i vanjska politika Turske

60. podsjeća na važnu ulogu koju je Turska odigrala i još uvijek ima u prihvaćanju gotovo četiri milijuna izbjeglica, od kojih su prema podacima Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice otprilike 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica, a oko 360 000 registrirane izbjeglice i tražitelji azila iz drugih zemalja te podsjeća da je to najveća izbjeglička zajednica na svijetu; primjećuje da su izazovi rješavanja krize povećani zbog pandemije bolesti COVID-19; pohvaljuje napore koje poduzimaju sva uključena tijela vlasti, naročito općine, kako bi poboljšale integraciju populacije izbjeglica; zauzima stajalište da bi EU trebao nastaviti pružati potrebnu potporu sirijskim izbjeglicama i zajednicama domaćinima u Turskoj, među ostalim trajnom potporom relevantnim programima UN-a za izbjegličke zajednice u Turskoj; podržava objektivnu procjenu, uključujući procjenu učinka na ljudska prava, Izjave EU-a i Turske i suradnje u vezi s izbjeglicama, tražiteljima azila i migracijama te naglašava potrebu da obje strane u okviru postupka provedbe poštuju svoje obveze i temeljna prava; naglašava da se instrumentalizacija migranata i izbjeglica ne može prihvatiti kao sredstvo vršenja političkog utjecaja i ucjene; u tom pogledu, oštro osuđuje migratorni pritisak koji je Turska iskoristila u političke svrhe u ožujku 2020., kad su turske vlasti aktivno, dajući im lažne informacije, poticale migrante i izbjeglice te tražitelje azila da za odlazak u Europu koriste kopnenu rutu kroz Grčku; primjećuje da bi se do potpune i učinkovite provedbe Sporazuma EU-a i Turske o ponovnom prihvatu[9] prema svim državama članicama, na odgovarajući način trebali provoditi postojeći bilateralni sporazumi o ponovnom prihvatu i odredbe sličnih sporazuma i dogovora s državama članicama EU-a; podsjeća da bi sirijske izbjeglice trebalo repatrirati u Siriju samo ako odluče dobrovoljno otići i mogu se vratiti u svoje matične zajednice;

61. čvrsto je uvjeren da se pandemija bolesti COVID-19 može rješavati isključivo suradnjom na globalnoj razini; smatra da bi se suradnja EU-a i Turske u tom smislu mogla produbiti, uključujući u pogledu uspostavljanja održivih lanaca opskrbe; pozdravlja pozitivnu ulogu Turske u opskrbi zaštitne opreme nizu država članica i drugim zemljama; zabrinut je zbog zloupotrebe predsjedničkih dekreta i ministarskih odluka, kojima se dodatno urušavaju načela legalnosti u odlukama koje se donose za suočavanje s pandemijom bolesti COVID-19; upućuje kritiku zbog napada turskih vlasti na Tursko udruženje liječnika u cilju ušutkavanja bilo kakvih izjava kojima se propituje način na koji vlada upravlja pandemijom bolesti COVID-19; osuđuje instrumentalizaciju pravosudnog sustava, nezakonita pritvaranja, uznemiravanje i neutemeljene kaznene istrage novinara koji su izrazili zabrinutost zbog turskog upravljanja pandemijom; primjećuje da je zbog pandemije bolesti COVID-19 naglo porasla stopa nezaposlenosti i siromaštva u Turskoj;

62. ističe da bi modernizacija carinske unije bila korisna za obje strane te da bi Turska ostala gospodarski i normativno povezana s EU-om, uz stvaranje nove prilike za pozitivan dijalog i suradnju, pružanje boljeg regulatornog okvira za ulaganja EU-a u Tursku, uključujući mehanizam za rješavanje sporova, te da bi bila katalizator za stvaranje većeg broja radnih mjesta u EU-u i Turskoj te za projekte suradnje u okviru europskog zelenog plana; ističe da se u trenutačnim okolnostima, uključujući sve veći broj odstupanja Turske od njezinih trenutačnih obveza, činjenicu da su EU i Turska trenutačno u sporu pred Svjetskom trgovinskom organizacijom ili neprihvatljive pozive na bojkotiranje država članica EU-a, čini da bi modernizacija carinske unije bila posebno teška, ali smatra da bi trebalo ostaviti otvorenom mogućnost da se postignu konstruktivni napori i obnovljeni dijalog o svim neriješenim pitanjima i istraže uvjeti za modernizaciju carinske unije; ponavlja da bi se ta modernizacija trebala temeljiti na strogim uvjetima povezanima s ljudskim pravima i temeljnim slobodama, kako je propisano kriterijima iz Kopenhagena o dobrosusjedskim odnosima s EU-om i svim njegovim državama članicama te na njezinoj nediskriminirajućoj provedbi; u tom smislu podsjeća da trenutačna carinska unija neće ostvariti svoj puni potencijal dok Turska u potpunosti ne provede Dodatni protokol o proširenju Sporazuma iz Ankare na sve države članice bez zadrške i bez diskriminacije u odnosu na sve države članice i dok se ne riješe sve postojeće prepreke trgovini;

63. nastavlja podupirati proces liberalizacije viznog režima kada se ispune postavljeni uvjeti; ističe da bi liberalizacija viznog režima predstavljala važan korak prema olakšavanju međuljudskih kontakata i napominje da je od velike važnosti, posebno za studente, članove akademske zajednice, predstavnike poduzeća i osobe s obiteljskim vezama u državama članicama EU-a; pozdravlja okružnicu predsjednika iz svibnja 2019. kojom se poziva na ubrzavanje demarševa, ali ističe da je postignut vrlo mali stvarni napredak što se tiče šest iznimnih mjerila koje Turska još treba ispuniti; traži od turske vlade da se u potpunosti pridržava tih mjerila na nediskriminirajući način, uključujući u pogledu svih država članica EU-a, te da se posebno usredotoči na zakon o borbi protiv terorizma i zakon o zaštiti podataka;

64. ističe da je važno da Turska te EU i njegove države članice održavaju blizak dijalog i suradnju kad je riječ o vanjskopolitičkim i sigurnosnim pitanjima; uvažava činjenicu da, kao što je pravo svake suverene države, Turska može voditi vlastitu vanjsku politiku u skladu sa svojim interesima i ciljevima; međutim, smatra da bi Turska, kao zemlja kandidatkinja za pristupanje EU-u, trebala nastojati sve više uskladiti svoju vanjsku politiku s vanjskom politikom EU-a u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP); izražava duboko žaljenje zbog toga što je Turska, naprotiv, odlučila redovito djelovati jednostrano i dosljedno se suprotstavljati prioritetima EU-a u širokom rasponu vanjskopolitičkih pitanja te da je zbog toga stopa usklađenosti Turske sa ZVSP-om trenutačno smanjena na samo 14 %; potiče Tursku da nastavi blisku suradnju i daljnje usklađivanje s EU-om u pitanjima vanjske politike, obrane i sigurnosti, uključujući suradnju u borbi protiv terorizma; podsjeća da je Turska dugogodišnja članica NATO-a i da se nalazi na ključnoj geostrateškoj lokaciji za održavanje regionalne sigurnosti i jačanje europske sigurnosti; ističe da Tursku, kao saveznicu NATO-a, treba poticati na djelovanje u skladu sa Sjevernoatlantskim ugovorom u kojemu se navodi da se njegove članice trebaju u svojim međunarodnim odnosima suzdržati od prijetnji ili uporabe sile na bilo koji način koji nije u skladu s ciljevima Ujedinjenih naroda; nadalje ističe, da države članice EU-a i Turska i dalje surađuju u pitanjima od (vojne) strateške važnosti u okviru NATO-a; nadalje podsjeća da su EU i NATO i dalje najpouzdaniji dugoročni partneri Turske u međunarodnoj sigurnosnoj suradnji te poziva Tursku da zadrži političku usklađenost u području vanjske i sigurnosne politike s obzirom na svoju ulogu članice NATO-a i zemlje kandidatkinje za članstvo u EU-u te da se u potpunosti ponovno obveže NATO-u kao jedinom sigurnosnom uporištem; poziva na transatlantski dijalog o odnosima s Turskom s novom vladom SAD-a u cilju donošenja zajedničke politike prema Turskoj i s Turskom, s ciljem jačanja naše suradnje i konvergencije u vrijednostima i interesima;

65. ističe da, što se tiče bilo kakvih pritužbi koje Turska može imati, one se rješavaju diplomatskim putem i dijalogom u skladu s međunarodnim pravom te da bilo kakav pokušaj vršenja pritiska na ostale države primjenom sile, prijetnji ili agresivne ili uvredljive retorike, posebice prema EU-u i njegovim državama članicama, nije prihvatljiv i ne priliči jednoj zemlji kandidatkinji za pristupanje EU-u; u tom pogledu poziva Komisiju i potpredsjednika Komisije / Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku da zauzmu čvrst stav o uvredljivoj retorici usmjerenoj protiv EU-a i njegovih država članica koje su izrazili predstavnici turske vlade;

66. duboko je zabrinut zbog dosad nezabilježenog nezakonitog ponašanja Turske u istočnom Sredozemlju koje neka zemlja kandidatkinja za članstvo u EU-u provodi protiv država članica EU-a te zbog povezanih sigurnosnih i stabilizacijskih rizika; snažno osuđuje nezakonite aktivnosti Turske u grčkim i ciparskim vodama, kao i njezino kršenje grčkog nacionalnog zračnog prostora, uključujući prelete u naseljenim područjima, njezinog teritorijalnog mora, čime se krši i suverenost i suverena prava jedne države članice EU-a i međunarodno pravo; izražava potpunu solidarnost s Grčkom i Republikom Cipar; ponovno potvrđuje pravo Republike Cipra na sklapanje bilateralnih sporazuma o svojem isključivom gospodarskom pojasu te istraživanje i iskorištavanje svojih prirodnih resursa uz potpuno poštovanje mjerodavnog međunarodnog prava; izražava ozbiljnu zabrinutost zbog turskih nezakonitih ribolovnih aktivnosti u grčkim teritorijalnim vodama u Egejskom moru te nereguliranog i neprijavljenog ribolova turske ribolovne flote u međunarodnim vodama u Egejskom moru i istočnom Sredozemlju; apelira na Tursku i sve uključene dionike da sudjeluju u dobroj vjeri u mirnom rješavanju sporova i da se suzdrže od svih jednostranih i nezakonitih radnji ili prijetnji; ističe da se održivo rješenje sukoba može pronaći samo dijalogom, diplomacijom i pregovorima u duhu dobre volje i u skladu s međunarodnim pravom; apelira na sve strane da se istinski zajednički angažiraju kako bi se u pregovorima postigao dogovor o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva i epikontinentalnog pojasa u dobroj vjeri, uz potpuno poštovanje međunarodnog prava i načela dobrosusjedskih odnosa; sa žaljenjem ističe da turska Velika narodna skupština još uvijek nije povukla casus belli proglašen 1995. protiv Grčke; pozdravlja novi krug preliminarnih razgovora između Grčke i Turske nakon petogodišnjeg zastoja kojima se nastoji riješiti, među ostalim, razgraničenje epikontinentalnog pojasa i isključivog gospodarskog pojasa u skladu s međunarodnim pravom; ponovno upućuje poziv turskoj vladi da potpiše i ratificira Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora, koje je dio pravne stečevine Europske unije; pozdravlja i u potpunosti podržava prijedlog Europskog vijeća za multilateralnu konferenciju o istočnom Sredozemlju kako bi se osigurala platforma za rješavanje sporova dijalogom te poziva potpredsjednika Komisije / Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku da ga što prije pokrene; ponavlja svoj poziv Vijeću da bude spremno izraditi popis dodatnih restriktivnih sektorskih i ciljanih sankcija u izostanku znatnog napretka ili obnovljenih izgleda za suradnju s Turskom; ističe da su zaključci Vijeća od 15. srpnja 2019., u svjetlu kontinuiranih i novih nezakonitih operacija bušenja koje Turska provodi, da zasad ne održi Vijeće za pridruživanje i daljnje sastanke dijaloga na visokoj razini između EU-a i Turske, zajedno s Odlukom Vijeća (ZVSP) 2019/1884 od 11. studenoga 2019. o restriktivnim mjerama s obzirom na nezakonite aktivnosti bušenja koje Turska provodi u istočnom Sredozemlju[10], bili prvi slučajevi u kojima su se takve reakcije smatrale nužnima s obzirom na ponašanje zemlje kandidatkinje; potiče Tursku da sudjeluje u mirnom rješavanju sporova i da se suzdrži od bilo kakvog jednostranog i nezakonitog djelovanja ili prijetnji jer to negativno utječe na dobrosusjedske odnose s EU-om i njegovim državama članicama; poziva potpredsjednika Komisije / Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku da razmotri imenovanje posebnog izaslanika Europske unije za istočno Sredozemlje kako bi se olakšala diplomatska komunikacija s Turskom;

67. oštro osuđuje djelomično nezakonito ponovno otvaranje Varoshe u gradu Famagusti, čime se potkopava uzajamno povjerenje, a time i izgledi za nastavak izravnih pregovora o sveobuhvatnom rješenju ciparskog pitanja, tako što se stanje na terenu mijenja na gore, dodatno se potpiruje raskol i konsolidira trajna podjela Cipra; upozorava na bilo kakvu promjenu statusa quo u Varoshi kojom se krše rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a; poziva Tursku da poništi tu odluku i izbjegne svako jednostrano djelovanje kojim bi se mogle povećati napetosti na otoku, u skladu s nedavnim pozivom Vijeća sigurnosti UN-a; poziva Tursku da povuče svoje snage s Cipra, da područje Varoshe prepusti njezinim zakonitim stanovnicima pod privremenom upravom UN-a u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda br. 550 (1984) i da se suzdrži od svih mjera u okviru politike nezakonitog naseljavanja kojima se mijenja demografska ravnoteža na tom otoku; ponavlja svoj poziv Turskoj da se obveže i doprinese sveobuhvatnom rješenju u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, među ostalim o povratu imovine i očuvanju vjerskih lokaliteta; žali zbog toga što su najviše instance turskih vlasti podržale dvodržavno rješenje iz političkih i nacionalističkih razloga i apelira na tursku vladu da se konkretno angažira u pogledu poziva glavnog tajnika UN-a na obnovu pregovora; potiče sve uključene strane da što prije ponovno pokrenu pregovore o ponovnom ujedinjenju Cipra pod pokroviteljstvom glavnog tajnika UN-a, i to ondje gdje su stali i nadovezujući se na sporazume koji su već postignuti u okviru procesa Crans-Montana 2017.; traži da EU i njegove države članice imaju aktivniju ulogu u uspješnom zaključivanju pregovora; ponovno ističe svoju potporu pravednom, sveobuhvatnom i održivom rješenju na temelju federacije dviju zona i dviju zajednica s jedinstvenom međunarodnom pravnom osobnošću, jedinstvenim suverenitetom i jedinstvenim državljanstvom te s političkom jednakošću među dvjema zajednicama, kako je definirano u relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, u skladu s međunarodnim pravom i pravnom stečevinom EU-a te na temelju poštovanja načela na kojima se Unija zasniva; čvrsto je uvjeren da se održivo rješenje sukoba može pronaći samo dijalogom, diplomacijom i pregovorima u duhu dobre volje te u skladu s međunarodnim pravom; čvrsto smatra da bi održivo rješenje ciparskog problema koristilo svim zemljama u regiji, ističe potrebu da se pravna stečevina EU-a provodi na cijelom otoku, nakon rješavanja ciparskog problema te ističe važnost suradnje s demokratskim snagama zajednice ciparskih Turaka; pohvaljuje važan rad Odbora dviju zajednica za nestale osobe, koji se bavi nestalim osobama ciparskih Turaka i ciparskih Grka te ponavlja da cijeni činjenicu da je već nekoliko godina omogućen bolji pristup relevantnim lokacijama, među ostalim vojnim područjima; poziva Tursku da pomogne Odboru za nestale osobe pružanjem informacija iz svojeg vojnog arhiva; žali zbog toga što Turska i dalje odbija poštovati zakonodavstvo o zračnom prometu i uspostaviti kanal za komunikaciju između centara za kontrolu zračnog prometa u Turskoj i Republici Cipru, čiji izostanak za sobom povlači stvarne sigurnosne rizike i opasnosti koje su utvrdili Europska agencija za sigurnost zračnog prometa i Međunarodna federacija udruga pilota u zračnom prometu; smatra da bi to moglo biti područje u kojem bi Turska mogla dokazati svoju predanost mjerama za izgradnju povjerenja te poziva Tursku na suradnju potpunom provedbom zakonodavstva EU-a o zračnom prometu; ponavlja svoje stajalište, kako je navedeno u prethodnim rezolucijama, o tome da se u Vijeću povede inicijativa na temelju koje će sve države članice zaustaviti izdavanje dozvola za izvoz oružja u Tursku u skladu sa Zajedničkim stajalištem 2008/944/ZVSP;

68. oštro osuđuje turske vojne intervencije u Siriji, koje predstavljaju teško kršenje međunarodnog prava, te podrivaju stabilnost i sigurnost regije u cjelini; poziva tursku vladu da okonča nezakonitu okupaciju sjeverne Sirije i Afrina te povuče svoje vojne i paravojne posredničke snage; ponavlja da legitimne sigurnosne bojazni ne mogu opravdati jednostrano vojno djelovanje u trećoj zemlji; podsjeća da za pitanje Idliba ne može postojati održivo vojno rješenje već samo političko; izražava veliku zabrinutost i snažnu osudu zbog premještanja boraca i plaćenika iz džihadističkih skupina smještenih u sjevernoj Siriji u Libiju u sukob u Gorskom Karabahu; poziva turske vlasti da uspostave prave uvjete koje će raseljenim zajednicama u Siriji omogućiti povratak njihovim domovima i da im to i dopuste;

69. poziva Tursku da ostane predana mirnom rješavanju sukoba u Libiji pod pokroviteljstvom UN-a te da se u potpunosti pridržava embarga na oružje koji je nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a; pohvaljuje rad operacije EUNAVFOR MED Irini (pomorske snage Europske unije u Sredozemlju) i njezine napore u očuvanju propisanog embarga na oružje i sprečavanju trgovine ljudima i drogom; žali što u posljednja dva slučaja Turska nije osoblju operacije EUNAVFOR MED Irini dopustila inspekciju brodova koji plove iz Turske u Libiju; stoga poziva Tursku da u potpunosti surađuje s operacijom EUNAVFOR MED Irini, koja djeluje u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a 2292 i 2526, koje su obvezujuće za sve države članice UN-a, uključujući Republiku Tursku; poziva Vijeće da započne suradnju između operacije EUNAVFOR MED Irini i NATO-ove operacije Sea Guardian kako bi se osiguralo da operacija EUNAVFOR MED Irini raspolaže potrebnim sredstvima i osobljem u cilju efikasne provedbe svoje osnovne zadaće praćenja kopnenih, morskih i zračnih aktivnosti te doprinošenja potpunoj provedbi embarga na oružje u svim zemljama; ističe potrebu neposrednog prekida vatre; oštro osuđuje potpisivanje dvaju memoranduma o razumijevanju između Turske i Libije o sveobuhvatnoj sigurnosnoj i vojnoj suradnji i o razgraničenju pomorskih zona, koji su međusobno povezani i kojima se jasno krši međunarodno pravo i relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a;

70. osuđuje činjenicu da je, umjesto da pozove na okončanje nasilja i nastavak mirnih pregovora kojima se podupiru napori supredsjedatelja OESS-ove skupine iz Minska, Turska umjesto toga odlučila bezuvjetno podržati vojna djelovanja Azerbajdžana u nedavnom sukobu u Gorskom Karabahu pribjegavanjem provokativnoj retorici, čime potpiruje napetosti umjesto da ih smanjuje; osuđuje premještanje stranih boraca iz Sirije i drugdje u Gorski Karabah, što su potvrdile zemlje supredsjedateljice OESS-ove skupine iz Minska te poziva Tursku da se suzdrži od svih aktivnosti i retorike kojima bi se dodatno pogoršale napetosti u južnom Kavkazu te da podrži međunarodni dijalog i mirovni proces pod pokroviteljstvom OESS-ove skupine iz Minska;

71. poziva odjel StratCom Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) da dokumentira sumnje o turskim dezinformacijama usmjerenima prema EU-u, naročito u Africi i na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike te da svoje nalaze predoči Europskom parlamentu;

Put naprijed u kontekstu odnosa EU-a i Turske

72. smatra da je krajnje vrijeme da se ozbiljno preispita sadašnje stanje odnosa EU-a s Turskom i da se među svim institucijama EU-a i državama članicama sroči sveobuhvatna, jedinstvena i usklađena strategija za srednjoročno i dugoročno razdoblje; poziva Tursku da vodi konstruktivan dijalog u dobroj vjeri, među ostalim o pitanjima vanjske politike u kojima se Turska i EU razilaze, s ciljem ponovnog pronalaženja dodirnih točki i zajedničkog dogovora s EU-om, ponovnog otvaranja dijaloga i suradnje u području dobrosusjedskih odnosa te ponovnog pokretanja procesa reformi u Turskoj, s posebnim naglaskom na području temeljnih prava; smatra da bi EU trebao nastaviti raditi na svim mogućim oblicima dijaloga, zajedničkog razumijevanja i približavanja stajališta s Turskom, ali ponavlja da bi, u izostanku toga i u slučaju obnovljenih jednostranih mjera ili provokacija kojima se krši međunarodno pravo, EU trebao iskoristiti sve instrumente i mogućnosti kojima raspolaže, uključujući ciljane sankcije kao krajnje sredstvo, što ne bi smjelo negativno utjecati na turski narod, civilno društvo ili izbjeglice u Turskoj;

73. vjeruje da EU ne bi trebao miješati Tursku s politikama njezine sadašnje vlade te stoga naglašava da bi EU trebao ostati predan podupiranju turskog civilnog društva u cilju zaštite i promicanja demokratskih vrijednosti i načela, ljudskih prava i vladavine prava, uzimajući u obzir snažni proeuropski poriv i europski identitet turskog društva u cjelini; u tom smislu poziva sve institucije EU-a, a posebno Vijeće, da u središte svojeg djelovanja prema toj zemlji stave dimenziju ljudskih prava i stanje temeljnih sloboda i vladavine prava u Turskoj; prima na znanje nedavnu zajedničku komunikaciju o stanju političkih, gospodarskih i trgovinskih odnosa između EU-a i Turske (JOIN(2021)0008) kao sažeti pregled trenutačne situacije; žali zbog toga što u zaključcima Europskog vijeća iz ožujka 2021. nije dano dovoljno prostora nazadovanju demokracije, vladavine prava i temeljnih prava u Turskoj; ističe da bi dimenzija vladavine prava i ljudskih prava trebala biti u središtu ocjene naše politike prema Turskoj; stoga poziva Komisiju i Vijeće da prilikom osmišljavanja sljedećih mogućih koraka u odnosima EU-a i Turske uvedu dimenziju ljudskih prava i vladavine prava kao jedan od ključnih kriterija; ističe da bi se time moglo doprinijeti da se zaustavi nazadovanje temeljnih sloboda nedavno uočeno u Turskoj te bi se time poslala ohrabrujuća poruka velikom proeuropskom i prodemokratskom dijelu turskog društva;

74. stajališta je da su i EU i Turska svjesni potrebe i važnosti zauzimanja konstruktivnog stava punog poštovanja u svojim odnosima, da su bolja komunikacija i dijalog na svim razinama ključ obnove odnosa koje odlikuje uzajamno povjerenje između EU-a i Turske koje može biti čvrsto i trajno uporište za daljnji konstruktivan razvoj, stalno poboljšanje života svojih građana i očuvanje mira; smatra da bi trebalo ojačati ostale kanale komunikacije, uključujući one među općinama, podupirući relevantan posao koji obavlja Odbor regija, te one u akademskoj zajednici, kulturi i novinarstvu; poziva sve institucije EU-a na zajedničke napore i države članice da poduzmu konkretne korake u tom pogledu te poziva Komisiju da o tim koracima izvijesti u svojem sljedećem izvješću o odnosima EU-a i Turske; primjećuje da se 78. sastanak posljednjeg Zajedničkog parlamentarnog odbora EU-a i Turske održao 19. i 20. prosinca 2018. u Ankari; žali zbog tog razdoblja neopravdane neaktivnosti Zajedničkog parlamentarnog odbora EU-a i Turske, i izražava nadu za brz nastavak sastanaka između Velike narodne skupštine Turske i Europskog parlamenta u okviru Zajedničkog odbora kao važnog okvira za raspravu i ublažavanje napetosti;

75. poziva na to da se nakon stvarnog smanjenja sukoba sastanu vođe EU-a i Turske kako bi razmotrili aktualan okvir odnosa EU-a i Turske ili istražili njihove nove, učinkovitije modele;

76. smatra da, kao nužan korak prema poboljšanju općeg stanja odnosa, obje se strane moraju izražavati s poštovanjem, uložiti napore u borbu protiv postojećih predrasuda i zabluda i omogućiti objektivnije i potpunije razmatranje slike druge strane u očima javnosti, mijenjajući tako sadašnje sve gore međusobne predodžbe; u tom pogledu poziva Komisiju da uspostavi politiku komunikacije prema turskom društvu s ciljem podizanja svijesti o EU-u, pružanjem objektivnih informacija o njegovim politikama i boljom predodžbom o EU-u među turskim građanima; ističe da ratoborna i agresivna retorika samo potiče ekstremna stajališta na objema stranama te da takav isključivo konfliktni pristup samo ide na ruku onima koji žele razdvojiti Tursku i EU;

°

° °

77. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi predsjedniku Europskog vijeća, Vijeću, Komisiji, potpredsjedniku Komisije/Visokom predstavniku Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, vladama i parlamentima država članica te predsjedniku, vladi i parlamentu Republike Turske i traži od Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje da Izvješće Komisije o Turskoj za 2020. i ovu rezoluciju prevedu na turski jezik i primjerak proslijede Parlamentu.

 

 

 

MIŠLJENJE ODBORA ZA PREDSTAVKE (29.10.2020)

upućeno Odboru za vanjske poslove

o Turskoj – godišnje izvješće o napretku za 2019. i 2020.

(2019/2176(INI))

Izvjestitelj za mišljenje: Emmanouil Fragkos

 

 

PRIJEDLOZI

Odbor za predstavke poziva Odbor za vanjske poslove da kao nadležni odbor u prijedlog rezolucije koji će usvojiti uvrsti sljedeće prijedloge:

A. budući da je Odbor za predstavke organizirao misiju za utvrđivanje činjenica u Famagustu (Cipar) 7. i 8. svibnja 2018., u kontekstu predstavke br. 733/2004 koju je u ime Pokreta izbjeglica Famaguste podnio Loizos Afxentiou; budući da je svrha misije bila ponovno procijeniti i ažurirati raspoložive informacije o stanju u Famagusti, a posebno Varoshi (dijelu grada koji je zatvorila turska vojska), u skladu s predstavkom 733/2004, deset godina nakon prethodne misije za utvrđivanje činjenica, koju je Odbor proveo od 25. do 28. studenoga 2007.;

B. budući da je u svojem izvješću od 21. studenoga 2018. nakon misije za utvrđivanje činjenica Odbor za predstavke utvrdio da je vraćanje Varoshe njezinim zakonitim stanovnicima pitanje provedbe postojećih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, nadnacionalne organizacije u punom smislu te riječi koja može vršiti stvarni pritisak na Tursku;

C. budući da je vraćanje Varoshe njezinim zakonitim stanovnicima pod upravom UN-a, kao prioritet i bez čekanja na dogovor o sveobuhvatnom rješenju, bilo predviđeno u okviru Sporazuma na visokoj razini iz 1979., rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 550 (1984.) i 789 (1992.) te brojnih rezolucija Europskog parlamenta, od kojih je najnovija od 13. ožujka 2019. o Izvješću Komisije o Turskoj za 2018.[11];

D. budući da je Vijeće sigurnosti UN-a 9. listopada 2019. u svojoj izjavi za medije (SC/13980) nakon brifinga pomoćnika glavnog tajnika Oscara Fernandez-Taranca o stanju na Cipru također podsjetilo na važnost statusa Varoshe:

 „Članovi Vijeća sigurnosti podsjetili su na važnost statusa Varoshe kako je utvrđen u prethodnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, uključujući Rezoluciju 550 (1984.) i Rezoluciju 789 (1992.) te ponovili da se u vezi s Varoshom ne bi smjele provoditi nikakve mjere koje nisu u skladu s tim rezolucijama.

 Članovi Vijeća sigurnosti naglasili su važnost provedbe rezolucija Vijeća”;

E. budući da je u svom izvješću od 7. siječnja 2020. o operaciji UN-a na Cipru (S/2020/23) glavni tajnik UN-a izjavio sljedeće: „Tijekom razdoblja izvješćivanja Varosha je postala predmet veće pozornosti zbog javnih izjava zajednice ciparskih Turaka i posjeta na visokoj razini koje su vlasti na sjeveru organizirale u zatvorenom području. Turske snage i dalje ograničavaju prisutnost i kretanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na Cipru (UNFICYP) u Varoshi. UNFICYP je nastavio upotrebljavati svu dostupnu tehnologiju, uključujući satelitske snimke, kako bi se poboljšalo praćenje i izvješćivanje na tom osjetljivom području. Ujedinjeni narodi i dalje smatraju tursku vladu odgovornom za status quo u Varoshi”; budući da je razdoblje izvješćivanja trajalo od 20. lipnja do 18. prosinca 2019.;

F. budući da Vijeće sigurnosti UN-a u svojoj Rezoluciji 2506 (2020.) od 30. siječnja 2020. kojom se, među ostalim, produljuje mandat mirovnih snaga UN-a na Cipru, „poziva zajednicu ciparskih Turaka i turske snage da u Stroviliji ponovno uspostave vojni status quo koji je ondje postojao do 30. lipnja 2000., podsjeća na status Varoshe kako je utvrđen u relevantnim rezolucijama i ponovno potvrđuje da bi trebalo poštovati slobodu kretanja UNFICYP-a”;

G. budući da je turska vlada nastavila s djelovanjima potpuno se oglušivši na spomenute pozive međunarodne zajednice, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a, što je pokazala konferencija održana u okupiranom području 15. veljače 2020. o stvaranju pravnog temelja za „pretvaranje Varoshe u veliki turski grad na istočnom Sredozemlju”, u nazočnosti potpredsjednika zajedno s vođama zajednice ciparskih Turaka te je jasno izražena namjera Turske da otvori Varoshu pod „upravom” nezakonitog secesionističkog entiteta na okupiranom dijelu Cipra;

H. budući da je Europsko vijeće u svojim zaključcima od 12. prosinca 2019. potvrdilo da se Memorandumom o razumijevanju između Turske i Libije o razgraničenju pomorskih jurisdikcija u Sredozemnom moru krše suverena prava trećih zemalja, ne poštuje pravo mora i da on ne može biti pravno valjan za treće zemlje;

I. budući da je Europsko vijeće potvrdilo stajalište Europske unije o turskom nezakonitom bušenju u isključivom gospodarskom pojasu Cipra;

J. budući da Turska mora izbjegavati prijetnje i radnje kojima se šteti dobrosusjedskim odnosima te mora poštovati suverenitet i jurisdikciju država članica EU-a nad njihovim teritorijalnim vodama i zračnim prostorom, kao i sva njihova suverena prava, uključujući prije svega pravo na istraživanje i iskorištavanje, očuvanje i upravljanje prirodnim resursima u skladu s pravom EU-a i međunarodnim pravom, uključujući Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora;

K. budući da je neophodno što prije pronaći rješenje za status Varoshe; budući da je Odbor za predstavke već u izvješću od 17. srpnja 2008., nakon prve misije za utvrđivanje činjenica, upozorio da vrijeme istječe;

L. budući da bi vraćanje Varoshe njezinim zakonitim stanovnicima predstavljalo impresivnu mjeru za izgradnju povjerenja, a moglo bi postati katalizator za pošteno, sveobuhvatno i održivo rješenje, u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a te vrijednostima i načelima na kojima se temelji EU i njegova pravna stečevina, jer bi se stvorili uvjeti za suradnju, uzajamno poštovanje i povjerenje između dviju zajednica na Cipru;

M. budući da je Odbor za predstavke zaprimio nekoliko predstavki u vezi s Turskom, od kojih su neke kritične prema Izjavi EU-a i Turske iz 2016. o rješavanju migracijske krize i izražavaju zabrinutost u vezi s poštovanjem ljudskih prava i međunarodnog prava, posebno u pogledu kurdskog naroda i napada na sirijski teritorij;

1. osuđuje jednostrano otvaranje Varoshe 8. listopada 2020. od strane marionetske vlasti u okupiranim područjima, uz bezrezervnu potporu predsjednika Erdogana, te u tom kontekstu pozdravlja izjavu Vijeća sigurnosti UN-a od 9. listopada 2020. kojom se potvrđuje status Varoshe utvrđen u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a 550 (1984.) i 789 (1992.);

2. poziva Komisiju, Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Vijeće i sve države članice EU-a da u Vijeću sigurnosti UN-a podnesu novu rezoluciju u kojoj se poziva na političke i gospodarske sankcije protiv Turske zbog njezine agresije na istočnom Sredozemlju i nepoštovanja rezolucija 550 (1984.) i 789 (1992.) Vijeća sigurnosti UN-a;

3. poziva na nastavak pregovora između dviju stranaka pod vodstvom UN-a; ponovno ističe svoju potporu poštenom, sveobuhvatnom i održivom rješenju na temelju federacije dviju zona i dviju zajednica s jedinstvenom međunarodnom pravnom osobnošću, jedinstvenim suverenitetom i jedinstvenim državljanstvom te s političkom jednakošću među dvjema zajednicama, kako je definirano u relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, u skladu s međunarodnim pravom i pravnom stečevinom EU-a te na temelju poštovanja načela na kojima se Unija zasniva; poziva Tursku da povuče svoje snage s Cipra, da odsječeni dio Famaguste prepusti UN-u u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda br. 550 i da se suzdrži od svih mjera u okviru politike nezakonitog naseljavanja kojima se mijenja demografska ravnoteža na tom otoku; ističe potrebu za provedbom pravne stečevine EU-a na cijelome otoku;

4. poziva Komisiju, Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Vijeće EU-a i sve države članice EU-a da suspendiraju pristupne pregovore s Turskom i sve financijske sporazume između EU-a i Turske, posebno zamrzavanjem pretpristupne pomoći Turskoj, dok EU ne bude uvjeren da Turska ispunjava svoje ugovorne obveze u pogledu pravilnog upravljanja sredstvima i u potpunosti poštuje pravo EU-a i međunarodno pravo;

5. poziva Delegaciju EU-a u Turskoj da pomno prati korištenje sredstava EU-a isplaćenih na temelju Izjave EU-a i Turske; naglašava da se ni sredstva EU-a niti kapaciteti koje financira EU ne mogu koristiti za prisilno vraćanje izbjeglica u Siriju; ponovno ističe da svaki povratak u Siriju mora biti dobrovoljan, siguran i dostojanstven te da se mora provoditi pod nadzorom visokog povjerenika UN-a za izbjeglice;

6. duboko je zabrinut zbog nedovoljnog poštovanja slobode vjere i diskriminacije vjerskih manjina, među ostalim kršćana i alevita; poziva turske vlasti da provedu učinkovite reforme u području slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti;

7. oštro osuđuje svako djelovanje kojim se promiče ekstremističko stajalište po kojem bi fizionomija povijesnog vjerskog spomenika Aje Sofije trebala nalikovati džamiji.

INFORMACIJE O USVAJANJU U ODBORU KOJI DAJE MIŠLJENJE

 

Datum usvajanja	29.10.2020
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	30 0 5
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Alex Agius Saliba, Andris Ameriks, Marc Angel, Andrus Ansip, Margrete Auken, Jordan Bardella, Alexander Bernhuber, Markus Buchheit, Ryszard Czarnecki, Eleonora Evi, Agnès Evren, Gheorghe Falcă, Emmanouil Fragkos, Mario Furore, Gianna Gancia, Ibán García Del Blanco, Alexis Georgoulis, Peter Jahr, Radan Kanev, Stelios Kympouropoulos, Cristina Maestre Martín De Almagro, Dolors Montserrat, Ulrike Müller, Sira Rego, Frédérique Ries, Monica Semedo, Massimiliano Smeriglio, Yana Toom, Loránt Vincze, Thomas Waitz, Stefania Zambelli, Kosma Złotowski, Tatjana Ždanoka
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Ádám Kósa, Demetris Papadakis

 

POIMENIČNO KONAČNO GLASOVANJE U ODBORU KOJI DAJE MIŠLJENJE

30	+
EPP	Alexander Bernhuber, Agnès Evren, Gheorghe Falcă, Peter Jahr, Radan Kanev, Stelios Kympouropoulos, Ádám Kósa, Dolors Montserrat, Loránt Vincze
S&D	Alex Agius Saliba, Andris Ameriks, Marc Angel, Ibán García Del Blanco, Cristina Maestre Martín De Almagro, Demetris Papadakis, Massimiliano Smeriglio
Renew	Andrus Ansip, Ulrike Müller, Frédérique Ries, Monica Semedo, Yana Toom
ID	Jordan Bardella, Markus Buchheit, Gianna Gancia, Stefania Zambelli
ECR	Emmanouil Fragkos
EUL/NGL	Alexis Georgoulis, Sira Rego
NI	Eleonora Evi, Mario Furore

 

0

-

 

5	0
Greens/EFA	Margrete Auken, Thomas Waitz, Tatjana Ždanoka
ECR	Ryszard Czarnecki, Kosma Złotowski

 

Korišteni znakovi:

+ : za

- : protiv

0 : suzdržani

 

 

 

INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja	22.4.2021
Rezultat konačnog glasovanja	+: –: 0:	49 4 14
Zastupnici nazočni na konačnom glasovanju	Alviina Alametsä, Alexander Alexandrov Yordanov, Maria Arena, Petras Auštrevičius, Traian Băsescu, Anna Bonfrisco, Reinhard Bütikofer, Fabio Massimo Castaldo, Susanna Ceccardi, Włodzimierz Cimoszewicz, Katalin Cseh, Tanja Fajon, Anna Fotyga, Michael Gahler, Giorgos Georgiou, Sunčana Glavak, Raphaël Glucksmann, Klemen Grošelj, Bernard Guetta, Andrzej Halicki, Sandra Kalniete, Dietmar Köster, Stelios Kouloglou, Andrius Kubilius, Ilhan Kyuchyuk, David Lega, Miriam Lexmann, Nathalie Loiseau, Antonio López-Istúriz White, Lukas Mandl, Thierry Mariani, David McAllister, Vangelis Meimarakis, Sven Mikser, Francisco José Millán Mon, Javier Nart, Gheorghe-Vlad Nistor, Urmas Paet, Demetris Papadakis, Kostas Papadakis, Tonino Picula, Manu Pineda, Giuliano Pisapia, Jérôme Rivière, María Soraya Rodríguez Ramos, Nacho Sánchez Amor, Isabel Santos, Jacek Saryusz-Wolski, Andreas Schieder, Radosław Sikorski, Jordi Solé, Sergei Stanishev, Tineke Strik, Hermann Tertsch, Hilde Vautmans, Harald Vilimsky, Viola Von Cramon-Taubadel, Thomas Waitz, Witold Jan Waszczykowski, Charlie Weimers, Isabel Wiseler-Lima, Salima Yenbou, Željana Zovko
Zamjenici nazočni na konačnom glasovanju	Robert Biedroń, Özlem Demirel, Evin Incir, Gabriel Mato

 

POIMENIČNO KONAČNO GLASOVANJE U NADLEŽNOM ODBORU

49	+
PPE	Alexander Alexandrov Yordanov, Traian Băsescu, Michael Gahler, Sunčana Glavak, Andrzej Halicki, Sandra Kalniete, Andrius Kubilius, David Lega, Miriam Lexmann, Antonio López-Istúriz White, Gabriel Mato, David McAllister, Vangelis Meimarakis, Francisco José Millán Mon, Gheorghe-Vlad Nistor, Radosław Sikorski, Isabel Wiseler-Lima, Željana Zovko
S&D	Maria Arena, Robert Biedroń, Włodzimierz Cimoszewicz, Tanja Fajon, Raphaël Glucksmann, Evin Incir, Dietmar Köster, Sven Mikser, Tonino Picula, Giuliano Pisapia, Isabel Santos, Andreas Schieder, Sergei Stanishev, Nacho Sánchez Amor
Renew	Petras Auštrevičius, Katalin Cseh, Klemen Grošelj, Bernard Guetta, Nathalie Loiseau, Javier Nart, Urmas Paet, María Soraya Rodríguez Ramos, Hilde Vautmans
Verts/ALE	Alviina Alametsä, Reinhard Bütikofer, Jordi Solé, Tineke Strik, Viola Von Cramon-Taubadel, Thomas Waitz, Salima Yenbou
NI	Fabio Massimo Castaldo

 

4	-
PPE	Lukas Mandl
ID	Thierry Mariani, Jérôme Rivière, Harald Vilimsky

 

14	0
S&D	Demetris Papadakis
Renew	Ilhan Kyuchyuk
ID	Anna Bonfrisco, Susanna Ceccardi
ECR	Anna Fotyga, Jacek Saryusz-Wolski, Hermann Tertsch, Witold Jan Waszczykowski, Charlie Weimers
The Left	Özlem Demirel, Giorgos Georgiou, Stelios Kouloglou, Manu Pineda
NI	Kostas Papadakis

 

Korišteni znakovi:

+ : za

- : protiv

0 : suzdržani

 

 

• [1] SL C 328, 6.9.2016., str. 2.
• [2] SL C 23, 21.1.2021., str. 58.
• [3] Usvojeni tekstovi, P9_TA(2019)0017.
• [4] Usvojeni tekstovi, P9_TA(2019)0049.
• [5] Usvojeni tekstovi P9_TA(2020)0230.
• [6] Usvojeni tekstovi, P9_TA(2020)0332.
• [7] Sporazum o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske od 12. rujna 1963., SL L 361, 31.12.1977., str. 29.
• [8] Direktiva 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš, SL L 26, 28.1.2012., str. 1.
• [9] Sporazum između Europske unije i Republike Turske o ponovnom prihvatu osoba koje neovlašteno borave, SL L 134, 7.5.2014., str. 3.
• [10] SL L 291, 12.11.2019., str. 4.
• [11] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2019)0200.