PRIJEDLOG REZOLUCIJE o stanju u Libiji
1.2.2016 - (2016/2537(RSP))
u skladu s člankom 123. stavkom 2. Poslovnika
Victor Boştinaru, Knut Fleckenstein, Ana Gomes, Richard Howitt, Pier Antonio Panzeri, Nikos Androulakis, Zigmantas Balčytis, Hugues Bayet, Brando Benifei, Goffredo Maria Bettini, José Blanco López, Vilija Blinkevičiūtė, Nicola Caputo, Andi Cristea, Miriam Dalli, Viorica Dăncilă, Nicola Danti, Isabella De Monte, Tanja Fajon, Eugen Freund, Doru-Claudian Frunzulică, Eider Gardiazabal Rubial, Enrico Gasbarra, Neena Gill, Theresa Griffin, Enrique Guerrero Salom, Sergio Gutiérrez Prieto, Cătălin Sorin Ivan, Liisa Jaakonsaari, Kashetu Kyenge, Miltiadis Kyrkos, Javi López, Juan Fernando López Aguilar, Andrejs Mamikins, Costas Mavrides, Marlene Mizzi, Luigi Morgano, Alessia Maria Mosca, Victor Negrescu, Momchil Nekov, Péter Niedermüller, Demetris Papadakis, Vincent Peillon, Pina Picierno, Tonino Picula, Kati Piri, Miroslav Poche, Soraya Post, Gabriele Preuß, Siôn Simon, Jutta Steinruck, Tibor Szanyi, Marc Tarabella, Elena Valenciano, Julie Ward, Josef Weidenholzer, Carlos Zorrinho u ime Kluba zastupnika S&D-a
Također vidi zajednički prijedlog rezolucije RC-B8-0146/2016
Europski parlament,
– uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Libiji, a posebno one od 15. rujna 2011.[1], 22. studenog 2012.[2], 18. rujna 2014.[3] i 15. siječnja 2015.[4],
– uzimajući u obzir izjave Federice Mogherini, potpredsjednice Komisije/Visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, o Libiji od 30. travnja, 26. i 27. svibnja , 30. lipnja, 12. srpnja, 17. kolovoza, 13. i 22. rujna, 9. listopada, 19. i 26. studenog 2015. te 7. siječnja 2016.,
– uzimajući u obzir napomene potpredsjednice Komisije/Visoke predstavnice od 11. svibnja, 20. srpnja, 12. listopada, 4. studenog, 14. i 17. prosinca 2015. te 8. siječnja 2016.,
– uzimajući u obzir izjavu potpredsjednice Komisije/Visoke predstavnice uime EU-a o potpisivanju libijskog političkog sporazuma 17. prosinca 2015.,
– uzimajući u obzir zaključke Vijeća za vanjske poslove od 30. kolovoza, 20. listopada, 17. i 18. studenog, 15. prosinca 2014., 19. siječnja, 9. veljače, 16. ožujka, 12. listopada 2015. i 18. siječnja 2016.,
– uzimajući u obzir zajedničku izjavu o Libiji koju su 17. veljače 2015. donijeli Francuska, Italija, Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina te zajedničku izjavu koju su 19. listopada 2015. donijeli Alžir, Francuska, Italija, Katar, Maroko, Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Španjolska, Tunis, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjena Kraljevina i potpredsjednica Komisije/Visoka predstavnica;
– uzimajući u obzir rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a br. 1970 (2011), br. 1973 (2011), br. 2174 (2014) i br. 2259 (2015),
– uzimajući u obzir izvješće glavnog tajnika UN-a od 26. veljače 2015. o Misiji potpore UN-a u Libiji (UNSMIL),
– uzimajući u obzir libijski politički sporazum potpisan 17. prosinca 2015. u Skhiratu (Maroko) o formiranju vlade nacionalnog jedinstva,
– uzimajući u obzir izvješće UNSMIL-a od 4. rujna 2014. o stanju ljudskih prava u Libiji te njegove ažurirane verzije od 27. prosinca 2014. te 12. siječnja i 16. studenog 2015.,
– uzimajući u obzir Ženevske konvencije iz 1949. i njihove Dodatne protokole iz 1977. te obvezu strana u oružanim sukobima da u svim okolnostima poštuju međunarodno humanitarno pravo i jamče njegovo poštovanje,
– uzimajući u obzir Odluku Vijeća 2013/233/ZVSP od 22. svibnja 2013. o osnivanju misije Europske unije za pomoć u integriranom upravljanju granicama u Libiji (EUBAM Libya)[5],
– uzimajući u obzir da je Martin Kobler 4. studenog 2015. imenovan posebnim predstavnikom glavnog tajnika UN-a za Libiju,
– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 12. ožujka 2015. o godišnjem izvješću o ljudskim pravima i demokraciji u svijetu za 2013. i politici EU-a u tom području[6], Rezoluciju od 17. prosinca 2015. o godišnjem izvješću o ljudskim pravima i demokraciji u svijetu za 2014. i politici EU-a u tom području[7]te Rezoluciju od 9. srpnja 2015. o sigurnosnim izazovima na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi i izgledima za političku stabilnost[8],
– uzimajući u obzir priopćenje iz Rima od 13. prosinca 2015. u kojem se vlada nacionalnog jedinstva podržava kao jedina legitimna vlada Libije,
– uzimajući u obzir članak 123. stavak 2. Poslovnika,
A. budući da je libijski politički sporazum jedinstvena prilika da se učini prvi korak prema rješavanju neodrživog stanja u Libiji, zaustavljanju patnje njezina stanovništva i izgradnji demokratske građanske države uz nacionalni konsenzus;
B. budući da su među političkim sudionicima libijskog dijaloga bili ključni akteri procesa demokratizacije u Libiji, među ostalima i članovi Zastupničkog doma, Općeg nacionalnog kongresa i Nacionalnog prijelaznog vijeća; budući da su drugi neovisni dionici, poput općinskih vijeća, političkih stranaka, plemenskih vođa i organizacija žena, doprinijeli promicanju istinskog pomirenja;
C. budući da je cilj libijskog političkog sporazuma osigurati demokratska prava libijskom narodu, konsenzusom formirati vladu na temelju načela diobe vlasti te državnim institucijama kao što je vlada nacionalnog jedinstva dodijeliti ovlasti potrebne za nadilaženje svih prepreka s kojima se Libija i njezin narod suoče;
D. budući da su u relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a Daiš, Ansar al-Šarija i al-Kaida proglašeni terorističkim organizacijama i sve su prisutne u Libiji;
E. budući da je u Libiji uslijed izbijanja nasilja i sve nestabilnijeg političkog okruženja došlo do pogoršanja u pogledu državnog upravljanja, ljudskih prava i humanitarnog stanja; budući da je u siječnju 2016. Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) procijenila da je diljem Libije raseljeno otprilike 435 tisuća ljudi; budući da se u Libiji, osim toga, i dalje nalaze stotine tisuća izbjeglica i tražitelja azila različitih nacionalnosti, od kojih mnogi žive u teškim uvjetima; budući da je Libija postala tranzitno područje za trgovinu ljudima, što je rezultiralo smrću tisuća ljudi koji su preko Sredozemnog mora pokušali dospjeti u Europu;
F. budući da su u Libiji i dalje prisutni nasilje, višestruki oružani sukobi niskog intenziteta i ratovanje preko posrednika, koji su zahvatili nekoliko regija i doprinose općem rušenju javnog poretka; budući da i dalje dolazi do slučajeva kršenja međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava te njihove raširene zlouporabe, među kojima su i prijeka smaknuća i druga ubojstva, proizvoljna uhićenja, mučenje i drugi oblici okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupaka, što može samo odgoditi provedbu sporazuma i ugroziti demokratsku tranziciju;
1. pozdravlja potpisivanje libijskog političkog sporazuma o formiranju vlade nacionalnog jedinstva kao jedine legitimne vlade Libije, koja se sastoji od kabineta i predsjedničkog vijeća, na čelu s Fajezom al-Sarajem, te uživa potporu ostalih državnih institucija, među kojima su Zastupnički dom i Državno vijeće;
2. potiče Zastupnički dom i Predsjedništvo da u duhu kompromisa nastave pregovarati o sastavu kabineta u cilju pružanja podrške vladi nacionalnog jedinstva, kako je predviđeno libijskim političkim sporazumom;
3. ističe da odgovornost za libijski politički sporazum leži na Libiji; naglašava važnost provedbe sporazuma u dobroj vjeri, uz nepopustljivu političku volju i uključivost; napominje da će njegova cjelovita provedba donijeti potrebne instrumente za suočavanje s neposrednim izazovima reforme i izgradnje državnih institucija, konsolidiranja vladavine prava, borbe protiv terorizma, poboljšanja stanja ljudskih prava, djelovanja u pogledu migracija, borbe protiv trgovaca ljudima i poticanja gospodarskog rasta;
4. u potpunosti podržava trud Martina Koblera, posebnog predstavnika glavnog tajnika UN-a za Libiju, koji posredovanjem pokušava olakšati donošenje političkog rješenja, pod vodstvom Libije, i to dolaskom do usuglašenog dogovora kojim će se okončati kriza te osigurati jedinstvo, mogućnost upravljanja, stabilnost i mir; vjeruje, s tim u vezi, da je proces nacionalnog pomirenja presudan za mirno, demokratsko i uključivo buduće društvo u Libiji te potiče međunarodnu zajednicu, osobito UN, da predvodi taj proces uz konkretnu podršku EU-a; poziva EU da uvede ciljane sankcije kao što su zabrane putovanja i zamrzavanje imovine protiv pojedinaca i organizacija koje bojkotiraju libijski politički sporazum;
5. izražava solidarnost s libijskim narodom te oštro osuđuje sve slučajeve nasilja i terorističke napade, uključujući one nedavne, te kršenja i zloupotrebe ljudskih prava koji proizlaze iz sukoba i vojnih operacija; izražava duboku zabrinutost zbog patnji civilnog libijskog stanovništva i svih migranata, iseljenika i izbjeglica koji su zapeli u Libiji; napominje da su borbe u Libiji dovele do stotina civilnih žrtava, masovnog raseljavanja i teškog humanitarnog stanja; ponavlja svoju podršku radu Međunarodnog kaznenog suda u doprinošenju obnovi pravosudnog sustava i izražava spremnost na suradnju s njim kako bi se okončala praksa nekažnjavanja najtežih kaznenih djela; smatra da je presudno da svi relevantni akteri u Libiji surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom;
6. podsjeća da se sve strane u Libiji moraju obvezati na zaštitu civila u svako doba, kao i na to da se sa svim zatočenima postupa u skladu s međunarodnim ljudskim pravima i humanitarnim pravom; podsjeća na to da napadi namjerno usmjereni na osoblje koje pruža humanitarnu pomoć ili radi u misiji očuvanja mira u skladu s Poveljom UN-a, a radi zaštite civila ili civilnih objekata, prema međunarodnom pravu oružanog sukoba predstavljaju ratne zločine iz Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda;
7. poziva susjedne zemlje i regionalne aktere da ne pribjegavaju djelovanju kojim bi se mogle produbiti podjele i ugroziti demokratska tranzicija Libije te da u potpunosti podrže vladu nacionalnog jedinstva kao jedinu legitimnu vladu Libije; podsjeća na to da oni koji aktivno stvaraju prepreke vladi nacionalnog jedinstva krše rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Libiji te se moraju suočiti s posljedicama svoga djelovanja; vjeruje da se EU treba poslužiti instrumentima diplomacije i vanjske politike, u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP) i drugih politika poput onih o trgovini i suradnji, kako bi potaknula zemlje na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi da na pozitivan način sudjeluju u procesu tranzicije u Libiji; usto vjeruje da EU i države članice trebaju prestati šutjeti o potpori koju određeni regionalni akteri pružaju zaraćenim stranama u Libiji te terorističkim skupinama koje na libijskom teritoriju ratuju preko posrednika; pozdravlja posredničku ulogu Alžira, Tunisa i Maroka te podsjeća na važnost stabilne Libije za stabilnost i sigurnost cijele regije;
8. poziva sve države članice da u potpunosti podrže trud potpredsjednice Komisije/Visoke predstavnice te da surađuju s libijskim vlastima, EU-om i UNSMIL-om na izradi usklađenog paketa mjera kojima bi se poduprla vlada nacionalnog jedinstva, poštujući pritom libijske prioritete i zahtjeve; nadalje, poziva države članice da u Libiji ne provode nacionalne politike i aktivnosti koje bi na bilo koji način mogle biti protivne naporima EU-a i međunarodne zajednice; smatra da EU snosi golemu odgovornost za rehabilitaciju, obnovu i demokratsku tranziciju Libije te vjeruje da će EU samo preko usmjerene, ujedinjene i pomno oblikovane europske strategije biti u stanju dosljedno i pozitivno doprinositi miru i stabilnosti u Libiji; napominje da je, s tim u vezi, potpora reformi sektora sigurnosti presudna za jamčenje demokratskog upravljanja i da države članice moraju biti spremne u potpunosti se posvetiti pružanju podrške toj reformi na terenu, na zahtjev libijskih vlasti; napominje da je to u potpunosti u skladu sa sigurnosnim potrebama i interesima Europe;
9. pozdravlja paket pomoći u iznosu od 100 milijuna EUR koji je najavio EU; međutim, naglašava važnost udvostručenja humanitarne pomoći kako bi se zadovoljile hitne potrebe onih najteže zahvaćenih sukobom u Libiji; ističe da je potrebno izdvojiti sredstva za pomoć humanitarnim organizacijama kako bi one mogle bolje procijeniti stanje i kvalitetnije reagirati na potrebe na terenu; ističe da, kad stupi na vlast, vlada nacionalnog jedinstva ima legitimnost vratiti libijsku imovinu koja je u inozemstvu još od kraja Gadafijeve vladavine;
10. podsjeća na središnju ulogu parlamentarne dimenzije kad je riječ o političkom rješavanju krize; naglašava da tijela i zastupnici Europskog parlamenta mogu dijeliti svoje institucionalno iskustvo s libijskim akterima kako bi ih podržali u nastojanjima za uključiv politički dijalog;
11. izražava duboku zabrinutost zbog sve veće prijetnje koju terorističke skupine predstavljaju za suverenost, nacionalno jedinstvo i demokratsku tranziciju Libije; ponavlja da oštro osuđuje svaki oblik i pojavu ekstremizma, terorizma i nasilja, neovisno o razlogu zašto je do njih došlo; ističe da je potrebno pomoći vladi nacionalnog jedinstva u odgovoru na prijetnje libijskoj sigurnosti i podržati novu vladu u borbi protiv Daiša, Ansar al-Šarije i svih skupina povezanih s al-Kaidom koje djeluju u Libiji; pozdravlja odluku o osnivanju privremenog sigurnosnog odbora koji bi olakšao provedbu sigurnosnih mjera utvrđenih u libijskom političkom sporazumu;
12. i dalje je zabrinut zbog širenja oružja, streljiva i eksploziva te krijumčarenja naoružanja, što predstavlja opasnost za stanovništvo te stabilnost Libije i regije; s dubokom zabrinutošću konstatira jačanje terorističkog središta u južnoj Libiji i opasnost koju bi ono moglo predstavljati kao baza za obuku Daiša ne poduzmu li se smjesta odgovarajuće mjere; konstatira da je u interesu europske sigurnosti pružiti podršku libijskim vlastima u iskorjenjivanju terorista na njihovu teritoriju, zaustavljanju protoka oružja, predaji oružja koje je u rukama privatnih skupina i razbijanju svih oružanih skupina i zločinačkih mreža koje djeluju u Libiji ili kroz nju;
13. naglašava da je potrebno smjesta poduzeti potrebne korake kako bi se razbile sve oružane skupine, smanjiti protok oružja u zemlju i izravnije se suočiti s regionalnim akterima koji doprinose sukobu opskrbom oružja ili drugim oblikom vojne podrške; izražava duboku zabrinutost zbog mogućnosti da pošiljka oružja u Libiji završi u pogrešnim rukama; ponavlja da vlada nacionalnog jedinstva mora biti jedino tijelo ovlašteno uvoziti oružje i streljivo, u skladu s međunarodnim obvezama Libije, među kojima su i relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a; ističe potrebu za jedinstvenom i snažnom nacionalnom vojskom pod kontrolom vlade nacionalnog jedinstva koja je u stanju kontrolirati cijeli kopneni i morski teritorij Libije, osigurati njezine granice i boriti se protiv unutarnjih i vanjskih prijetnji;
14. podsjeća na snažnu predanost EU-a ostvarivanju suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Libije; podsjeća na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda br. 2174 (2014) i 2213 (2015), kojima su postojeće međunarodne sankcije nametnute Libiji proširene na kaznenu odgovornost osoba koje sudjeluju u djelima ili podržavaju djela kojima su „ugroženi mir, stabilnost ili sigurnost Libije, ili kojima se ometa ili potkopava uspješni završetak njezine političke tranzicije”;
15. naglašava da je potrebno jamčiti neutralnost i neovisnost financijskih i naftnih institucija, pod nadzorom vlade nacionalnog jedinstva, posebice Libijske središnje banke, Nacionalne naftne korporacije i Libijskog tijela za ulaganja; ističe da je potrebno pobrinuti se da te institucije funkcioniraju transparentno i odgovorno, što se odnosi i na cilj povrata ukradene državne imovine u korist svih stanovnika Libije i njezine demokratske vlade;
16. ponavlja svoj poziv potpredsjednici Komisije/Visokoj predstavnici da preispita mandat misije EU-a za pomoć u integriranom upravljanju granicama u Libiji (EUBAM Libya), koja je privremeno obustavljena i smještena je u Tunisu, kako bi uzela u obzir izmijenjeno stanje u zemlji, u cilju pokretanja pravilno koordinirane misije ZSOP-a koja bi djelovala zajedno s vladom nacionalnog jedinstva, UN-om i regionalnim partnerima; zauzima stajalište da bi ta misija ZSOP-a trebala biti usmjerena na podršku provedbi libijskog političkog sporazuma, da bi trebala dati prednost reformi sigurnosnog sektora, razoružanju, demobilizaciji i reintegraciji te da bi trebala ponuditi odgovor na ostale hitne potrebe u vezi s uključivim upravljanjem;
17. smatra da je potrebno pažljivo odabrati područja potrošnje, s obzirom na nestabilnost koja obilježava mnoge zemlje južnog Sredozemlja te reviziju europske politike susjedstva; smatra da među prioritetima Europskog instrumenta za susjedstvo u razdoblju od 2014. do 2020. trebaju biti aktivnosti usmjerene na pružanje podrške društveno-gospodarskim uvjetima za tranziciju, među kojima su otvaranje radnih mjesta i strukovno osposobljavanje za mlade i žene u Libiji, međukulturni i međuvjerski dijalog te tehnička stručnost u cilju kvalitetnijeg nadzora granica;
18. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi potpredsjednici Komisije/Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, libijskoj vladi nacionalnog jedinstva, glavnom tajniku UN-a, Arapskoj ligi i Afričkoj uniji.
- [1] SL C 51 E, 22.2.2013., str. 114.
- [2] SL C 419, 16.12.2015., str. 192.
- [3] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2014)0028.
- [4] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0010.
- [5] SL L 138, 24.5.2013., str. 15.
- [6] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0076.
- [7] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0470.
- [8] Usvojeni tekstovi, P8_TA(2015)0271.