Postupak : 2019/2956(RSP)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : B9-0046/2020

Podneseni tekstovi :

B9-0046/2020

Rasprave :

Glasovanja :

PV 15/01/2020 - 10.5
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :


<Date>{10/01/2020}10.1.2020</Date>
<NoDocSe>B9-0046/2020</NoDocSe>
PDF 195kWORD 57k

<TitreType>PRIJEDLOG REZOLUCIJE</TitreType>

<TitreSuite>podnesen nakon izjave Komisije</TitreSuite>

<TitreRecueil>u skladu s člankom 132. stavkom 2. Poslovnika</TitreRecueil>


<Titre>o europskom zelenom planu</Titre>

<DocRef>(2019/2956(RSP))</DocRef>


<RepeatBlock-By><Depute>Marco Zanni, Tom Vandendriessche</Depute>

<Commission>{ID}u ime Kluba zastupnika ID-a</Commission>

</RepeatBlock-By>


B9-0046/2020

Rezolucija Europskog parlamenta o europskom zelenom planu

(2019/2956(RSP))

Europski parlament,

 uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegove članke 9., 107., 153., 173., 174., 191. i 194.,

 uzimajući u obzir komunikaciju Komisije upućenu Europskom parlamentu, Europskom vijeću, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija o europskom zelenom planu (COM(2019)0640 final),

 uzimajući u obzir izjavu Komisije o europskom zelenu planu od 11. prosinca 2019.,

 uzimajući u obzir članak 132. stavak 2. Poslovnika,

A. budući da se zaštita okoliša (odnosno gospodarenje otpadom, zaštita vode od onečišćenja, upravljanje vodnim resursima, zaštita tla, zaštita zraka i smanjenje onečišćujućih emisija u atmosferi, zaštita biološke raznolikosti) ne može razdvojiti od zaštite krajolika, tj. takozvanog „vidljivog okoliša”, koji u potpunosti pokriva sve aspekte odnosa čovjeka i prirode; budući da antropizacija nije nužno sinonim za negativan utjecaj na okoliš;

B. budući da se okoliš ne bi trebao razmatrati u apstraktnom smislu, kao da se nikada ne mijenja; budući da okoliš obuhvaća i arhitektonske i ekološke elemente te se sastoji od ekološke, povijesne i umjetničke baštine, koje čine istinsku „kulturnu suštinu” nacije koja je nastajala stoljećima i još uvijek se mijenja;

C. budući da bi se učinkovita politika zaštite okoliša trebala usredotočiti ponajprije na aspekte naše proizvodnje i modela potrošnje koji najviše onečišćuju; budući da je globalizacija, tj. slobodno kretanje čimbenika proizvodnje, vrlo snažan čimbenik koji doprinosi pogoršanju stanja okoliša;

D. budući da je od poslijeratnog razdoblja pa sve do danas prisutan gotovo stalan rast globalnih emisija CO2, koji je privremeno prekinut samo tijekom ekonomske krize 2007. i 2008. godine; budući da od 1970-ih godina svjedočimo relativnom razdvajanju emisija CO2 iz fosilnih goriva i svjetskog BDP-a, „tj. smanjenju intenziteta umjesto apsolutne vrijednosti emisija zbog djelovanja drugih makro čimbenika, poput stanovništva i stvarnog dohotka po glavi stanovnika, što povećanje učinkovitosti ne može nadoknaditi“[1]; budući da se potpunim razdvajanjem ekonomskog rasta i emisija (po teorijskoj pretpostavci „modela razvoja bez emisija”) ne uzimaju u obzir na odgovarajući način ograničenja koja nameću zakoni fizike; budući da se stoga težnja za „nultim emisijama” smatra neodrživim modelom s obzirom na to da uključuje ne samo deindustrijalizaciju, a samim time i osiromašenje naprednih zemalja, već osuđuje siromašne zemlje na vječnu nedovoljnu razvijenost, čime se onemogućava njihova industrijalizacija;

E. budući da se klima mijenja od pamtivijeka i da se čovjek, poput svakog drugog bića na Zemlji, tome uspješno prilagođavao; budući da to potvrđuju empirijski dokazi prema kojima su se svi pokazatelji otpornosti, smrtnosti, ranjivosti i ekonomskog gubitka zbog klimatskih događaja znatno poboljšali, posebno za siromašnije zemlje[2];

F. budući da nam postojeće znanje o klimatskom sustavu još ne omogućuje da jasno razdvojimo antropogene učinke od ostalih prirodnih uzroka promjene, niti da ih kvantificiramo; budući da još uvijek nismo ni blizu tome da dovoljno precizno definiramo razne doprinose koji određuju povećanje ili smanjenje prosječne temperature planeta;

G. budući da je Međuvladin panel o klimatskim promjenama međuvladino tijelo koje ne provodi znanstvena istraživanja, ne vrši praćenja niti prikuplja podatke, već svoje procjene temelji na antologijskom izboru stručno recenzirane znanstvene literature i na izvješćima glavnih svjetskih institucija;

H. budući da je ključno da javne institucije i politička tijela zadrže racionalan i pragmatičan pristup pitanju klimatskih promjena i da se ne posežu za instrumentalnim korištenjem znanstvene metode kad je riječ o smanjenju prostora za javnu debatu i mehanizama demokratske kontrole koji su zajamčeni državnim ustavima država članica;

I. budući da promjena cilja EU-a u pogledu smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030. podrazumijeva brzopleto ponovno ispisivanje cijelog korpusa prava EU-a u području klime i energetike za razdoblje od 2021. do 2030., što je nedavno odobreno u posljednjem sazivu; budući da su zbog toga Komisija i Vijeće u očitoj suprotnosti s vlastitim ciljem osiguravanja srednjoročne i dugoročne stabilnosti i sigurnosti za tržišta;

J. budući da je povoljan pristup energiji osnovni preduvjet kako bi se svima zajamčilo blagostanje;

K. budući da je prijelaz na obnovljive izvore doveo do povećanja cijene energije i do manje stabilne opskrbe s obzirom na promjenjivu prirodu određenih obnovljivih izvora;

L. budući da su strože fiskalne mjere koje se odnose na fosilna goriva i energiju, koje su neke države nedavno donijele s namjerom poticanja „ekološke tranzicije”, izazvale prosvjede srednje i niže klase, već iscrpljene trajnim politikama štednje, i da su ponekad eskalirali i pretvorili se u ozbiljne nerede i u zemljama u razvoju i EU-u;

M. budući da je sustav trgovanja emisijama EU-a najjasniji primjer neuspjeha mehanizama utemeljenih na tržištu koji je osmišljen i usvojen na temelju Protokola iz Kyota i Pariškog sporazuma; budući da su ti mehanizmi dok su još bili na snazi ispravljani nekoliko puta zbog tržišnih neuspjeha, uključujući prijedlog da se cijena ugljika odredi ope legis, čime se niječe sami pojam tržišta; budući da sustav EU-a za trgovanje emisijama nije ispunio ni svoje financijske ni klimatske ciljeve jer nije uspio spriječiti istjecanje ugljika;

N. budući da se proizvođača u načelu ne smije smatrati odgovornim za način na koji potrošač koristi njegov proizvod; budući da se problem odlaganja otpada u okolišu odnosi na ponašanje građana i na učinkovitost postojećih sustava prikupljanja i odlaganja otpada;

O. budući da je nekoliko država članica, kako bi ostvarilo uštede u pogledu javnih rashoda, radije izvozilo svoj otpad u treće zemlje i ponovo uvozilo sirovine proizvedene ondje, umjesto izgradnje infrastrukture potrebne kako bi otpad obradio i reciklirao na licu mjesta;

P. budući da Komisija kružno gospodarstvo povezuje s „ekonomijom dijeljenja”; budući da ekonomija dijeljenja nije ni inovativna ni održiva jer se radi o poslovnom modelu utemeljenom na maksimalnom smanjenju troškova rada i eksternalizaciji poslovnog rizika, kao i na masovnom korištenju tipičnih oblika samodostatne ekonomije;

Q. budući da kvote i subvencije za električna vozila nisu u skladu s načelom slobodnog tržišnog gospodarstva te će potencijalno nepotrebno ugroziti naš položaj tržišnog predvodnika u mnogim granama industrije;

R. budući da bi se strožim ciljevima u pogledu emisija povećali troškovi posjedovanja i upotrebe automobila tako da bi mnoge obitelji izgubile slobodu koju im daje mobilnost; budući da bi moguća zabrana motora s unutarnjim izgaranjem dovela do izvlaštenja potrošača;

S. budući da je kategorizacija električnih vozila kao „vozila bez emisija” obmana potrošača jer sama proizvodnja baterija i energije uzrokuje emisije i često dovodi to toga emisije porastu više nego pri korištenju posljednje generacije motora s unutarnjim izgaranjem;

T. budući da označivanje proizvoda potrošačima treba pružiti informacije; budući da je nerazumno očekivati da će označivanje proizvoda po prirodi biti etičko;

U. budući da konzumacija divlje ribe način zaštite klime jer se radi o životinjskim proteinima s daleko najmanjim ugljičnim otiskom;

V. budući da bi sektor ribarstva trebao biti ključni korisnik morskog prostora jer je nemoguće provoditi učinkovite politike morskog okoliša, a da se ribari ne uzmu u obzir;

W. budući da se područje EU-a pokriveno šumama već nekoliko stoljeća povećava , što je i dalje slučaj uglavnom zahvaljujući postupnom napuštanju upotrebe drva kao goriva i građevinskog materijala, a u novije vrijeme i zbog ruralnog iseljavanja;

X. budući da lokalno financiranje ima ključnu ulogu u ponovnom povezivanju kapitala i teritorija;

Y. budući da je okoliš u zajedničkoj nadležnosti Unije; budući da zakonodavstvo EU-a u području okoliša obuhvaća apstraktna univerzalna pravila koja su jednom i zauvijek određena za sve države članice i koja se samo naknadno detaljnije mijenjaju, što je u suprotnosti s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti; budući da europski zeleni plan slijedi isti racionalistički i konstruktivistički pristup;

1. naglašava da je jedan od izazova u sljedećim desetljećima smanjenje zagađenja atmosfere, tla i vode; svjestan je da to podrazumijeva poduzimanje ozbiljnih mjera u pogledu aspekata modela naše proizvodnje i potrošnje koji najviše onečišćuju: proizvodnje otpada, raspršenosti sirovina i neučinkovitog korištenje proizvedene energije; stoga naglašava da se obvezuje da će europski zeleni plan smatrati prilikom da se o pitanjima zaštite okoliša razumno raspravlja te da se politika zaštite okoliša i socijalna politika usklade;

Povećanje klimatskih ambicija EU-a za 2030. i 2050.

2. napominje da će dodatno povećanje praga za smanjenje emisija stakleničkih plinova u EU-u na 50 ili 55 %, kako je predviđeno europskim zelenim planom, dovesti do neodrživog administrativnog i financijskog pritiska za europska poduzeća i njihova bržeg preseljenja izvan EU-a kako bi se smanjili troškovi proizvodnje, čime će se dodatno narušiti konkurentnost EU-a, potaknuti deindustrijalizacija i ojačati nepošteno tržišno natjecanje iz trećih zemalja; žali zbog toga što bi ti ciljevi mogli ugroziti održivost ključnih europskih ekonomskih sektora kao što je industrija čelika; žali što donošenje novih ekoloških obveza nije popraćeno uvođenjem odgovarajućih instrumenata za zaštitu industrije EU-a od nepoštene vanjske konkurencije;

3. smatra primjerenim da se u svakoj državi članici slobodno određuje oporezivanje energenata na način koji se smatra najdjelotvornijim i najprikladnijim za postizanje ciljeva u području okoliša, ovisno o njihovoj strukturi izvora energije i posebnim zemljopisnim, klimatskim i antropogenim uvjetima i njihovoj socioekonomskoj situaciji;

4. ponavlja da je oporezivanje u isključivoj nadležnosti država članica pa odbacuje zamisao o oporezivanju na razini Unije; poziva Komisiju da u skladu s člankom 194. stavkom 2. UFEU-a predloži stavljanje izvan snage Direktive Vijeća 2003/96/EZ od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (Tekst značajan za EGP )[3];

5. odbacuje prijedlog Komisije da se mehanizmi ograničenja i trgovanja, kao što je sustav EU-a za trgovanje emisijskim jedinicama, prošire na druge sektore; ponavlja da je EU odgovoran samo za otprilike 10 % globalnih emisija CO2; stoga naglašava da bi bilo djelotvornije zamijeniti sustav EU-a za trgovanje emisijskim jedinicama mehanizmom Svjetske trgovinske organizacije za graničnu prilagodbu emisija ugljika koji bi se temeljio na ugljičnom otisku uvezene robe, pri čemu se uzimaju u obzir izravne emisije, emisije nastale proizvodnjom električne energije i emisije nastale korištenjem sirovina; smatra primjerenim da Komisija i države članice podrže takvu trgovinsku mjeru odgovarajućim poticajnim politikama kako bi se proizvodnja preselila iz trećih zemalja u države članice;

6. podsjeća da je čelik proizvod kojim se intenzivno trguje i da je globalni višak kapaciteta 2018. iznosio oko 500 milijuna tona, što je gotovo 25 % svjetskog kapaciteta proizvodnje čelika; napominje da se uvoz čelika u EU znatno povećao, s 18 milijuna tona 2013. godine na rekordnih 30 milijuna tona 2018. godine;

7. napominje da EU, kako bi se izbjeglo nepošteno tržišno natjecanje na uštrb sektora čelika EU-a, mora donijeti mjere za suzbijanje dampinga, državnog subvencioniranja i drugih programa potpore u trećim zemljama boljom primjenom instrumenata trgovinske zaštite; primjećuje da EU mora modernizirati pravilnik WTO-a kako bi se učinkovitije riješio problem narušavanja trgovine;

8. naglašava da bi Unija trebala primijeniti reciprocitetne mjere kada treće zemlje odbiju dati pristup javnoj nabavi, intenzivirati provjeru izravnih stranih ulaganja i provjeravati nove sporazume o slobodnoj trgovini i po potrebi revidirati postojeće sporazume kako bi se osigurao pristup tržištu i održivi razvoj industrije EU-a;

9. podsjeća na to da sam rast proizvodnje ugljena u Kini može neutralizirati napore EU-a u pogledu smanjenja emisija CO2;

10. poziva Komisiju i države članice da usmjere političke i zakonodavne mjere na prilagodbu klimatskim promjenama, a ne na utopijsku borbu protiv njih;

Osiguravanje čiste, povoljne i sigurne energije

11. podsjeća da je trošak proizvodnje energije obrnuto proporcionalan mogućnosti širenja dobrobiti za sve;

12. podsjeća da se planirani ciljevi dekarbonizacije energetskog sustava, uz istodobno osiguravanje sigurne i cjenovno pristupačne opskrbe, ne mogu zaista ostvariti ako se usredotočimo samo na poticanje energije iz obnovljivih izvora;

13. žali zbog toga što činjenice pobijaju Komisijina jamstva u pogledu poštovanja tehnološke neutralnosti i isključivih nacionalnih ovlasti u pogledu strukture izvora energije; u tom pogledu napominje da je energetska unija osmišljena kao nepotrebno centraliziranje energetskih politika država članica u rukama Komisije;

Mobiliziranje industrije za čisto i kružno gospodarstvo

14. vjeruje, u načelu, da kružno gospodarstvo može donijeti dodanu vrijednost pod uvjetom da je sredstvo usklađivanja politika zaštite okoliša i socijalnih politika, tj. ako promiče proizvodnju robe na licu mjesta s malim utjecajem na okoliš i ako dovodi do rasta unutarnje potražnje; stoga odbacuje prijedlog Komisije da se stvori model EU-a za odvojeno prikupljanje otpada, što je, između ostalog, u suprotnosti s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti;

15. uviđa da pravo EU-a, na primjer u pogledu higijene hrane i sigurnosti proizvoda, doprinosi proizvodnji nepotrebne ambalaže, a time i otpada; poziva Komisiju da pojednostavi postojeće zakonodavstvo, a ne da predlaže zahtjeve koji bi bilo još više pravno obvezujući;

16. podsjeća da se kampanja stigmatiziranja plastike koja se proizvodi i troši u EU-u podudara s krizom na tržištu otpada za recikliranje, posebno plastičnog, u državama članicama s lošim domaćim sustavima obrade otpada i recikliranja; poziva Komisiju i države članice da, kako bi se učinkovitije postigli ciljevi smanjenja količine otpada koji se odlaže u okolišu, stave veći naglasak na senzibiliziranje javnosti i učinkovitost sustava prikupljanja i obrade otpada;

17. tvrdi da je prevalencija malog privatnog vlasništva jedan od glavnih čimbenika emancipacije i smanjenja nejednakosti te predstavlja stup zapadnih nacionalnih demokracija; smatra da bi „ekonomija dijeljenja” mogla pak dovesti do koncentracije vlasništva u privatne oligopole, zbog čega bi proizvodi i usluge postali dostupni samo malom broju ljudi koji si ih mogu priuštiti; poziva države članice da bez odgode donesu sve zakonodavne i regulatorne mjere kako bi izjednačile aktivnosti internetskih platformi i ekonomije dijeljenja s odgovarajućim tradicionalnim ekonomskim aktivnostima;

Izgradnja i obnova uz učinkovitu upotrebu energije i resursa

18. smatra da je ključno nastaviti ulagati napore u učinkovitiju potrošnju energije; podsjeća međutim na Jevonsov paradoks: „učinkovitost” nije isto što i „ušteda” jer stavljanje jednake količine energije na raspolaganje većem broju ljudi dovodi do ukupnog smanjenja energetskog intenziteta, a ne do smanjenja apsolutne vrijednosti potrošnje energije; poziva Komisiju da predloži da se, u Direktivi 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ[4], ciljevi u pogledu potrošnje energije koji su izraženi u apsolutnoj vrijednosti zamijene ciljevima u pogledu energetskog intenziteta;

19. smatra pretjerano ambicioznim dati zeleno svjetlo „valu obnove” javnih i privatnih zgrada s obzirom na postojeća proračunska ograničenja i kontraproduktivne monetarne i fiskalne politike;

20. potiče Komisiju da se suzdrži od uključivanja emisija iz građevinskog sektora u sustav EU-a za trgovanje emisijama i da ne nameće ekonomiju razmjera korisnicima financiranja za projekte obnove zgrada; napominje da bi, umjesto poticanja prijelaza na nisku razinu emisija CO2 i energetsku učinkovitost, te dvije odredbe dovele do koncentracije vlasništva nekretnina u rukama privatnog oligopola koji može djelovati na financijskim tržištima za CO2 i imati pristup složenim financijskim instrumentima EU-a, što bi pogodovalo stvaranju balona na tržištu nekretnina i ubrzalo već prisutni fenomen protjerivanja srednje klase iz središta velikih gradova;

Brži prelazak na održivu i pametnu mobilnost

21. podsjeća da se prisilnom elektrifikacijom ne uzima u obzir u dovoljnoj mjeri okolišni, socioekonomski i geopolitički utjecaj; naglašava da će, dok god baterije nemaju gustoću energije (u MJ/kg) usporedivu s onom današnjih fosilnih goriva, električna mobilnost biti tek pilot-projekt ili operacija lažne ekologizacije pod vodstvom bogatih; poziva Komisiju da provede potpunu reviziju paketa „Europa u pokretu” kako bi se zajamčila tehnološka neutralnost i kako bi se sve tehnologije s najboljim omjerom troškova i koristi mogle slobodno koristiti pod jednakim uvjetima;

22. ponavlja da bi restriktivni ciljevi smanjenja emisija CO2 imali ozbiljne štetne učinke na konkurentnost trgovačkih društava EU-a koja se suočavaju sa sve većim tržišnim natjecanjem iz trećih zemalja koje ne primjenjuju jednake standarde zaštite okoliša;

23. napominje da je porast kretanja robe i ljudi kao posljedica tržišno usmjerenih politika koje je EU promicao prethodnih godina znatno doprinio povećanju onečišćenja te da je potrebno usvojiti drugačiji gospodarski model i dati prednost učinkovitijim načinima prijevoza, posebno na velikim udaljenostima;

24. žali zbog svakog povećanja oporezivanja za građane EU-a koje je osmišljeno u cilju napuštanja i postupnog ukidanja postojećih vozila kako bi se prešlo na nova vozila koja manje onečišćuju, jer bi to podrazumijevalo rasipanje potpuno iskoristivog kapitala i potrošne robe; podsjeća da i građani i mala i srednja poduzeća često ne mogu obnoviti svoj vozni park zbog slabe financijske sposobnosti te da ne bi trebali snositi dodatna opterećenja koja bi još više ugrozila njihovu ekonomsku situaciju; ponavlja da bi prednost trebalo dati mehanizmima za poticaje, a ne za sankcije;

25. podsjeća da se, kad je riječ o sektoru cestovnog prometa i u okviru vrlo restriktivnih ciljeva smanjenja emisija CO2 za 30 % za nova teška teretna vozila do 2030., s prijelaznim ciljem od 15 % do 2025., planirani prijelaz na „e-mobilnost” ne može postići ako se ne uzmu u obzir trenutačni nedostaci europske cestovne mreže u pogledu razvoja infrastrukture za punjenje vozila koja koriste alternativne oblike energije;

26. ističe da bi Komisija pri reviziji Direktive Vijeća 92/106/EEZ od 7. prosinca 1992. o utvrđivanju zajedničkih pravila za određene vrste kombiniranog prijevoza robe između država članica[5] (Direktiva o kombiniranom prijevozu) trebala uzeti u obzir potrebe država članica s obzirom na to da trima prethodnim pokušajima uspostave novog zakonodavstva nisu postignuti očekivani rezultati zbog prekomjernih financijskih i zakonodavnih obveza predviđenih za države članice te zbog potrebe za većom zaštitom socijalnih prava i konkurentnosti u tom području;

27. žali zbog nedostatnog napretka u pogledu jedinstvenog europskog neba i neuspjeha u provedbi funkcionalnih blokova zračnog prostora, što je dovelo do manje učinkovitosti i viših troškova za sektor zračnog prometa;

28. naglašava važnost zaštite sigurnosti, radnih mjesta, podataka, odgovornosti i etičkih pitanja u području automatizirane i povezane multimodalne mobilnosti;

29. podsjeća da ono što se obično predstavlja „održivom mobilnošću” danas u najboljem slučaju podrazumijeva delokalizaciju emisija iz centra na periferiju (tj. iz bogatijih u manje bogate četvrti); naglašava da to, u najgorem slučaju, čak može dovesti do povećanja emisija onečišćujućih tvari;

30. ističe da su javni poticaji za korištenje privatnih prijevoznih sredstava za najam protivni ciljevima socijalne i teritorijalne kohezije jer pružaju dodatnu korist onima koji žive u velegradskim središtima i već uživaju veću ponudu prijevoznih sredstava;

31. ponovno potvrđuje nezamjenjivu ulogu koju lokalni javni prijevoz ima u pogledu socijalne i teritorijalne kohezije; napominje da je liberalizacija prometnog tržišta, zajedno s rezovima u javnim subvencijama i ulaganjima u skladu s proračunskom disciplinom, neizbježno dovela do koncentracije ponude ondje gdje postoji veća potražnja (tj. u velegradskim područjima); žali zbog činjenice da su na taj način čitave regije ostale odvojene od gradskih središta zbog čega je stanovništvo tih područja prisiljeno koristiti privatni prijevoz; smatra da je smiješno predvidjeti „ekonomiju dijeljenja” kao rješenje za nedostatke u lokalnom javnom prijevozu;

32. ističe da bi smanjenje prisilne mobilnosti prema gradovima, potaknute urbanizacijom, predstavljalo učinkovit način smanjenja emisija onečišćujućih tvari i CO2;

Od „polja do stola”: osmišljavanje pravednog i zdravog prehrambenog sustava koji je prihvatljiv za okoliš

33. podsjeća da su kontraproduktivne monetarne i fiskalne politike i normizacija proizvodnje hrane na globalnoj razini obrnuto proporcionalne kvaliteti prehrambenih sustava;

34. primjećuje da izraz „od polja do stola” opisuje nepoštenu koncepciju primarnog sektora, prema kojoj se poljoprivrednici i ribari svode na puke „čuvare klime”; također primjećuje zabrinjavajuću etičku dimenziju u pogledu detaljne kontrole svakodnevnog djelovanja i načina života pojedinaca;

35. poziva Komisiju da predloži reviziju Uredbe (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjenu Uredbe (EZ) br. 1924/2006 i Uredbe (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamenta i Vijeća te stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/EZ, Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, Direktiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ te Uredbe Komisije (EZ) br. 608/2004[6] kako bi se označivanje hrane ograničilo na pružanje relevantnih informacija na način kojim se korisnika ne dovodi u zabludu; naglašava da bi takvo označivanje trebalo sadržavati informacije o sastojcima (uključujući podrijetlo i prisutnost GMO-a), alergenima, hranjivim vrijednostima te mjestu proizvodnje i pakiranja namirnice; stoga poziva Komisiju da dvosmisleno, obmanjujuće i proizvoljno diskriminirajuće označivanje, kao što su „prikazi u bojama semafora”, Nutri-Score i otisak CO2 , ne proglašava obvezujućim na razini EU-a;

36. naglašava da je potrebno uložiti više napora u bolje upravljanje lancem opskrbe hranom kako bi se postigla stvarna promjena kulturne paradigme prema više lokalnom pristupu; potiče Komisiju da aktivno podupire i potiče prehrambeni lanac EU-a kojim se nastoje očuvati domaća poljoprivreda i ribarstvo, umjesto da hranu koristi kao sredstvo za pregovaranje o trgovinskim sporazumima;

Očuvanje i obnova ekosustava i biološke raznolikosti

37. podsjeća na potrebu za zajedničkom poljoprivrednom politikom (ZPP) kojom bi se uspostavio jednostavan sustav nagrađivanja poljoprivrednika koji provode mjere usmjerene na zaštitu biološke raznolikosti; podsjeća na činjenicu da se zaštita ruralnog krajolika te sprečavanje erozije i hidrogeološke nestabilnosti moraju uvrstiti na popis mjera za zaštitu okoliša koje se financiraju s pomoću ZPP-a;

38. potiče Komisiju i države članice da provedu konkretnije mjere za suzbijanje morskog otpada i plastike u moru;

Cilj nulte stope onečišćenja za netoksični okoliš

39. naglašava da klimatske politike nisu uvijek u skladu s ciljem smanjenja onečišćenja (npr. afera „Dieselgate”, električna mobilnost, određena biogoriva i biomase); napominje da je, zbog pogrešne pretpostavke da se prvo mora riješiti problem emisija stakleničkih plinova da bi se moglo postići smanjenje onečišćenja na planetu, pitanje spašavanja klime danas puno važnije od pitanja spašavanja okoliša; naglašava da su zbog toga na smanjenje razine CO2 utrošena golema financijska sredstva, bez obzira na to što su rezultati zanemarivi, iako su ta sredstva mogla biti iskorištena za bolju zaštitu okoliša jer smanjenje onečišćenja također pogoduje klimi;

40. podsjeća da se okoliš ne može stvarno zaštititi primjenom univerzalnog zakonodavnog pristupa kojim se ne uzimaju obzir geografski, klimatski i antropogeni uvjeti na svakom pojedinom području;

Zeleno financiranje i ulaganja te pravedna tranzicija

41. sa zabrinutošću prima na znanje da Komisija namjerava ponovno donijeti iste financijske instrumente koji su se pokazali neuspješnima: ističe da fondovi EU-a, zbog svojih inherentnih značajki, nisu dostatni da bi zadovoljili financijske potrebe koje je utvrdila Komisija; smatra da je mehanizam za pravednu tranziciju osmišljen kao udvostručavanje Europskog fonda za prilagodbu globalizaciji, koji se pokazao tek kao palijativno rješenje za rašireni problem nezaposlenosti potaknute deindustrijalizacijom; nadalje napominje da će se, kad je riječ o Planu ulaganja u održivu Europu, povećati financijski inženjering na temelju modela iz neučinkovitog „Junckerova plana”;

42. smatra da su punopravne, nesustavne regionalne banke ključni alati za financiranje pravedne ekološke tranzicije u skladu s regionalnim preferencijama i posebnostima;

Ekologizacija nacionalnih proračuna i slanje odgovarajućih cjenovnih signala

43. ističe da će se zadržavanjem proračunskih ograničenja (što bi zapravo bilo protivno ideji navodne klimatske krize) i ciljanim ublažavanjem smjernica o državnim potporama, europski zeleni plan neizbježno pretvoriti u još jednu subvenciju za transformaciju industrijskih sektora u određenim državama članicama;

44. žali zbog činjenice da Komisija neopravdano određuje koje fiskalne politike, uz druge vrste politika, države članice provode; u tom pogledu ističe opasnost od toga da europski zeleni plan (engl. European Green Deal) samo imenom podsjeća na američki „New Deal” i naglašava da bi se mogao stvoriti dojam da se imitira slogan američkih demokrata i da se želi stvoriti tek lažna predodžba o ekološki osviještenom EU-u;

45. ističe da je održivost najbolji primjer vanjskog ograničenja nacionalnih demokracija; u tom pogledu podsjeća da su svi programi industrijskog razvoja i otvaranja radnih mjesta koji podliježu vanjskom ograničenju u pogledu klime sputani tim ograničenjem; poziva na to da se europskim zelenim planom preokrene priroda takvog ograničenja; stoga ističe da bi, u cilju smanjenja onečišćenja i otvaranja većeg broja radnih mjesta, europski zeleni plan u prvom redu trebao biti usmjeren na industrijski razvoj i radna mjesta kako bi se poboljšala kvaliteta okoliša;

Mobiliziranje istraživanja i poticanje inovacija

46. potiče Komisiju i države članice da dodatno razvijaju istraživanje i razvoj u ključnim sektorima, kao što su skladištenje energije, energetska učinkovitost i recikliranje sirovina;

47. podsjeća da se instrumentima EU-a za istraživanje i inovacije, kao što je Obzor Europa, mora osigurati stvarno, a ne samo nominalno uključivanje mikropoduzeća i malih poduzeća; izražava žaljenje zbog toga što je određen broj mikropoduzeća i malih poduzeća do sada bio isključen iz pristupa financijskim instrumentima EU-a zbog pretjeranih i često nerealnih kriterija za prijavu;

Aktiviranje obrazovanja i osposobljavanja

48. podsjeća Komisiju da su obrazovanje i osposobljavanje u isključivoj nadležnosti država članica; poziva države članice da u relevantnim školskim i stručnim tečajevima osposobljavanja u tehničko-znanstvenom sektoru utvrde i provedu sustave nagrađivanja za realizaciju inovativnih projekata za poboljšanje zaštite okoliša;

49. izražava žaljenje zbog toga što nije provedena procjena učinka kako bi se utvrdio učinak europskog zelenog plana u pogledu zapošljavanja i socijalnih pitanja u proizvodnim sektorima EU-a; nadalje žali zbog toga što nije utvrđena konkretna strategija za prijenos i poboljšanje vještina radnika u EU-u, kao ni za utvrđivanje pravnih i gospodarskih okvira za takozvano tržište zelenih radnih mjesta; ističe da u pogledu prekvalifikacije vještina nije realistično vjerovati da je običan tečaj osposobljavanja dovoljan da bi se metalski radnik pretvorio u vlasnika (zelenog) novoosnovanog poduzeća;

Zelena prisega: „ne činiti štetu”

50. sa zanimanjem primjećuje predanost Komisije da uz prijedlog svakog zakonodavnog i delegiranog akta podnese izvješće u kojem se navodi kako će se osigurati poštovanje načela „nenanošenja štete”; poziva Komisiju da provede temeljite ex ante i ex post procjene utjecaja na okoliš i socioekonomskog utjecaja te da se pobrine za to da se one ne provode samo u cilju dokazivanja valjanosti unaprijed zadanog rješenja;

EU kao globalni predvodnik

51. ističe da je počela faza odmicanja od globalizacije; u tom pogledu naglašava da bi za EU bilo dobro da europski zeleni plan iskoristi kao priliku da se pripremi za taj novi gospodarski i geopolitički scenarij, umjesto da ideološki ustraje u mulitilateralizmu samo radi eliminiranja ideje suverenizma;

52. ističe da bi na europski zeleni plan trebalo gledati kao na priliku za rješavanje važne uloge globalne trgovine u pogledu onečišćenja; poziva EU da razvije strategiju kojom će se prednost dati domaćoj proizvodnji, umjesto da se ista roba uvozi iz udaljenih trećih zemalja; stoga poziva na pomnu reviziju trgovinske strategije EU-a, posebno kad je riječ o trgovini s trećim zemljama čiji su standardi manje strogi, kako bi se zajamčili jednaki uvjeti za sve;

53. ističe da u Africi ne postoji izgrađena industrijska baza, kao ni interna gospodarska razmjena; naglašava da je Afrika stoga zahvaćena valom emigracije, dok kineska trgovačka društva ostvaruju velik napredak na tom kontinentu; u tom kontekstu žali zbog nedostatka vizije EU-a;

54. priznaje ponekad katastrofalne prirodne posljedice klimatskih promjena, posebno prirodnih katastrofa, porasta razine mora, ekstremnih vremenskih pojava, dezertifikacije i nestašice vode, zbog kojih su ljudi primorani napustiti svoje domove i izvore prihoda; upozorava da te prirodne posljedice doprinose političkoj nestabilnosti i gospodarskim poteškoćama, što pak može dovesti do izbjegličke krize; ističe da te krize ne uzrokuju samo destabilizaciju zahvaćenih regija, već destabiliziraju i EU; ističe činjenicu da ne postoji univerzalna definicija „klimatskih izbjeglica” i poziva EU da razmotri nejasnoće u tom pogledu te da promiče i podržava lokalne i regionalne operacije potpore za prihvat izbjeglica pogođenih klimatskim promjenama;

Vrijeme je za zajedničko djelovanje: europski sporazum o klimi

55. napominje da je europski sporazum o klimi sličan planu održavanja velike nacionalne rasprave (fr. grand débat national) koji je predsjednik Francuske Republike Emmanuel Macron uspostavio kao provizorni odgovor na nerede „žutih prsluka”, nastale kao posljedica eksperimentalne primjene nekih od politika ekološke tranzicije; ističe da su iste politike utvrđene i u europskom zelenom planu;

56. primjećuje da je uspostava građanskih skupština već široko iskušana metoda u cilju umjetnog stvaranja konsenzusa „odozdo prema gore” u pogledu politika ekološke tranzicije; boji se da se takvim skupštinama često manipulira kako bi se postigao unaprijed utvrđeni ishod, pri čemu se ljude uvjerava da su oni doprinijeli tom ishodu;

57. naglašava da je suzbijanje zločina protiv okoliša od iznimne važnosti; ističe, međutim, da svaka država članica treba utvrditi vlastita pravila o pristupu pravosuđu;

 

°

° °

58. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Komisiji, Europskom vijeću, Vijeću i parlamentima država članica.

[1] Quadrio Curzio, A., Pellizzari, F., Zoboli, R. Innovazione tecnologica, scarsità relativa, investimenti. Enciclopedia degli idrocarburi, Rim, Istituto della Enciclopedia Italiana, IV, 14 (2007).

[2] Formetta G., Feyen, L. Empirical evidence of declining global vulnerability to climate-related hazards. Global Environmental Change, 57, 101920 (2019).

[3] SL L 283, 31.10.2003., str. 51.

[4] SL L 315, 14.11.2012, str. 1.

[5] SL L 368, 17.12.1992, str. 38.

[6] SL L 304, 22.11.2011., str. 18.

Posljednje ažuriranje: 14. siječnja 2020.Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti