Prijedlog rezolucije - B9-0179/2020Prijedlog rezolucije
B9-0179/2020

PRIJEDLOG REZOLUCIJE  o Konferenciji o budućnosti Europe

10.6.2020 - (2020/2657(RSP))

podnesen nakon izjava Vijeća i Komisije
u skladu s člankom 132. stavkom 2. Poslovnika

Zdzisław Krasnodębski
u ime Kluba zastupnika ECR-a

Postupak : 2020/2657(RSP)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument :  
B9-0179/2020
Podneseni tekstovi :
B9-0179/2020
Glasovanja :
Doneseni tekstovi :

B9-0179/2020

Rezolucija Europskog parlamenta o Konferenciji o budućnosti Europe

(2020/2657(RSP))

Europski parlament,

 uzimajući u obzir ideju iz političkih smjernica za novu Komisiju, koje je predložila predsjednica Komisije, da se organizira Konferencija o budućnosti Europe,

 uzimajući u obzir članak 48. stavak 4. Ugovora o Europskoj uniji (UEU),

 uzimajući u obzir članak 132. stavak 2. Poslovnika,

A. budući da se države članice suočavaju s dosad neviđenim izazovom koji predstavlja rješavanje krize prouzročene bolešću COVID-19 i usredotočuju se na gospodarski i socijalni oporavak;

B. budući da se iz krize prouzročene bolešću COVID-19 moraju izvući važne pouke o pripravnosti, otpornosti i učinkovitosti Europske unije s obzirom na brojne opravdane kritike u pogledu njezine uspješnosti;

C. budući da je potrebna velika reforma Europske unije kako bi ona mogla bolje ostvariti napredak u šest ključnih područja, a to su:

 otvaranje radnih mjesta i blagostanje, posebno u kontekstu gospodarskog i socijalnog oporavka od pandemije bolesti COVID-19,

 zaštita građana i granica,

 poštovanje prava i suvereniteta svojih država članica,

 razvoj realističnog održivog gospodarstva,

 poboljšanje vlastite efikasnosti i učinkovitosti,

 suradnja s globalnim partnerima;

1. smatra da će glavni prioritet za neposrednu budućnost svih država članica Europske unije biti gospodarski i socijalni oporavak od pandemije bolesti COVID-19;

2. smatra da sve inicijative EU-a stoga moraju biti podvrgnute „testu oporavka” kako bi se procijenilo pomažu li ili ometaju proces oporavka; naglašava da se sve što ometa proces oporavka mora odgoditi, pomaknuti ili ukinuti;

3. smatra da je potrebno dubinsko promišljanje o budućnosti Europe, posebno u svjetlu sadašnje krize, ali se u pogledu vremenskog okvira ili praktičnih rješenja kao što su javna savjetovanja mora u obzir uzeti činjenica da je trenutačno javno mišljenje usmjereno na aktualni odgovor na krizu prouzročenu bolešću COVID-19 i da se politička pozornost mora usredotočiti na gospodarski i socijalni oporavak;

4. uviđa da se javna savjetovanja koja su prvobitno bila predviđena kao dio takozvane „Konferencije o budućnosti Europe” praktički neće moći održati nekoliko mjeseci;

5. stoga traži da se odgodi sazivanje takve konferencije;

6. napominje da Vijeće, Parlament i Komisija još nisu postigli dogovor o formatu ili strukturi te da Vijeće tek treba donijeti službeno stajalište;

7. opoziva svoju Rezoluciju od 15. siječnja 2020. o stajalištu Europskog parlamenta o Konferenciji o budućnosti Europe[1]; naglašava da nijednu buduću konferenciju ne smije organizirati samo jedna strana koja sudjeluje u raspravi, kako je predviđeno u toj prijašnjoj Rezoluciji;

8. zabrinut je da bi neki mogli manipulirati svakom budućom konferencijom kao novim alatom za unapređenje programa jedinstvenog ideološkog stajališta koje potvrđuje da su svi propusti Europske unije posljedica premalih, a ne prevelikih ovlasti;

9. međutim, smatra da bi istinski otvoren konferencijski proces mogao doprinijeti održavanju rasprave o budućnosti Europe s obzirom na to da se Europska unija očigledno udaljila od građana svojih država članica; naglašava da će se tom konferencijskom inicijativom te nade obistiniti samo ako se ispune određeni uvjeti i uspostave ključna načela za njezino vođenje;

10. stoga traži alternativnu inicijativu država članica koje se u Vijeću trebaju dogovoriti o uspostavi „konferencije o budućnosti Europske unije”;

11. naglašava da bi ta konferencija trebala biti početak istinski otvorenog i transparentnog procesa; naglašava da bi se trebao izbjeći pristup koji pretpostavlja da je njezina svrha puko raspravljanje o različitim mišljenjima o daljnjoj europskoj integraciji uzimajući pritom zdravo za gotovo postojeću pravnu stečevinu;

12. poziva na to da se ususret toj konferenciji provede neovisno preispitivanje pravne stečevine, uključujući temeljit nadzor ESVD-a te analizu troškova i koristi programa i agencija EU-a;

13. poziva parlamente država članica da preuzmu vodeću ulogu u organizaciji te konferencije s obzirom na njihov veći demokratski mandat i političku raznolikost; predlaže da se velika većina sudionika te konferencije bude iz nacionalnih parlamenata; predlaže da tijelo koje organizira konferenciju predstavlja različita politička mišljenja i da se sastoji uglavnom od članova nacionalnih parlamenata; predlaže da konferencijom predsjedaju tri supredsjedatelja koji će odražavati političku i geografsku ravnotežu;

14. insistira na tome da se konferencijski proces mora temeljiti na tri ključna načela kako bi bio uspješan:

 poštovanju pluralizma i raznolikosti,

 priznavanju demokratskog legitimiteta nacionalnih institucija,

 poštovanju ustavne demokracije;

Pluralizam i raznolikost

15. ističe da se konferencija, s obzirom na svoje snažno zalaganje za pluralizam, ne smije koristiti samo za promicanje integracionističke dogme EU-a, nego bi trebala biti prilika da se o različitim i oprečnim prijedlozima raspravlja ravnopravno;

16. napominje da postoje druge jednako valjane alternative tradicionalnoj federalističkoj pravovjernoj ideji, kao što su prijedlozi da se Unija vrati u okrilje europske zajednice suverenih nacija na temelju eurorealističnog koncepta „konfederalne Europe” u kojoj se poštuju prava i demokratska legitimnost država članica; poziva na to da se o tim i mnogim drugim opcijama na ravnopravan i pravedan način raspravi na konferenciji i na javnim sastancima koji su s njom povezani;

17. stoga insistira na tome da se sudionicima na konferenciji i na sastancima koji su s njom povezani pruži pravedna prilika da rasprave o pitanjima kao što su:

 treba li područje djelovanja Unije ograničiti na osnovne nadležnosti te ih u drugim područjima podijeliti ili vratiti državama članicama,

 treba li univerzalni pristup kreiranju politika zamijeniti fleksibilnijim pristupom,

 treba li izričito priznati da države članice imaju pravo zaštititi svoje nacionalne tradicije, kulturu i zajedničku kršćansku baštinu,

 treba li ojačati ulogu nacionalnih parlamenata,

 bi li se nacionalni parlamenti trebali moći pozvati na načelo supsidijarnosti kako bi mogli blokirati određene zakonodavne prijedloge učinkovitim postupkom crvenog kartona,

 treba li glasovanje većinom prestati biti standardni postupak u nekim područjima i bi li trebalo revidirati način glasovanja u Vijeću (posebno nakon Brexita) te bi li se postojeća nacionalna prava veta mogla proširiti formaliziranjem Luksemburškog kompromisa radi ponovnog pozivanja na nacionalna veta za obranu „vrlo važnih nacionalnih interesa”,

 jesu li potrebne daljnje promjene kako bi sama Europska unija postala demokratski odgovornija;

Demokratski legitimitet nacionalnih institucija

18. podsjeća na to da su institucije s najvećim demokratskim legitimitetom u EU-u institucije država članica; naglašava da Europski parlament nema jedinstven ili poseban legitimitet u vezi s europskim pitanjima koji bi opravdao njegovo preuzimanje kontrole nad konferencijom i da je u svakom trenutku potrebno podsjetiti na to da su europski izbori zbroj odvojenih nacionalnih izbora, uglavnom povezanih s nacionalnim pitanjima, a ne jedinstveni izbori u pogledu budućnosti Europe; nadalje, insistira na tome da bi se na konferenciji trebao izbjeći korporacijski pristup te da bi se njome trebalo zajamčiti da demokratski izabrane institucije država članica imaju središnju ulogu u tom procesu;

19. ponavlja da ovlasti Europske unije nisu imanentne, kao što su državne ovlasti, nego da se moraju dodijeliti Ugovorima; naglašava da se načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti uređuju ovlasti EU-a kako bi se izvršavanje nadležnosti što je više moguće približilo građanima, u skladu s načelom približavanja o kojem se govori u članku 10. stavku 3. UEU-a; smatra da se Unija treba usredotočiti na rješavanje važnih izazova u područjima u kojima može stvoriti dodanu vrijednost; ističe da su sredstva ograničena i da postoji jasna potreba da se razmotri kako dati prioritet aktivnostima i učinkovitije koristiti raspoložive resurse;

Ustavna demokracija

20. ustraje u tome da od samog početka sve zainteresirane strane moraju priznati da takva javna savjetovanja, kao što je ova konferencijska inicijativa, bez obzira na to koliko su strukturirana i organizirana, ne mogu zamijeniti, a stoga niti osporiti, demokratsku legitimnost ustavno uspostavljenih parlamentarnih institucija; stoga naglašava da ne može postojati nikakav demokratski argument u korist automatske provedbe bilo kojeg zaključka konferencije; umjesto toga, predlaže da se njezini zaključci formalno dostave Europskom vijeću, Europskom parlamentu i Komisiji kako bi svaka institucija mogla po vlastitom nahođenju pripremiti službeni odgovor i daljnje mjere radi unapređenja rasprave;

21. naglašava da je jedina konferencija na kojoj se formalno mogu predložiti izmjene ugovora „konferencija predstavnika vlada država članica”, kako je predviđeno u članku 48. stavku 4. UEU-a, i da u skladu s tim člankom takve izmjene mogu stupiti na snagu tek „nakon što ih ratificiraju sve države članice u skladu sa svojim ustavnim odredbama”;

°

° °

22. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Komisiji, Vijeću te vladama i parlamentima država članica.

 

Posljednje ažuriranje: 12. lipnja 2020.
Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti