PRIJEDLOG REZOLUCIJE o Konferenciji o budućnosti Europe
10.6.2020 - (2020/2657(RSP))
u skladu s člankom 132. stavkom 2. Poslovnika
Zdzisław Krasnodębski
u ime Kluba zastupnika ECR-a
B9-0179/2020
Rezolucija Europskog parlamenta o Konferenciji o budućnosti Europe
Europski parlament,
– uzimajući u obzir ideju iz političkih smjernica za novu Komisiju, koje je predložila predsjednica Komisije, da se organizira Konferencija o budućnosti Europe,
– uzimajući u obzir članak 48. stavak 4. Ugovora o Europskoj uniji (UEU),
– uzimajući u obzir članak 132. stavak 2. Poslovnika,
A. budući da se države članice suočavaju s dosad neviđenim izazovom koji predstavlja rješavanje krize prouzročene bolešću COVID-19 i usredotočuju se na gospodarski i socijalni oporavak;
B. budući da se iz krize prouzročene bolešću COVID-19 moraju izvući važne pouke o pripravnosti, otpornosti i učinkovitosti Europske unije s obzirom na brojne opravdane kritike u pogledu njezine uspješnosti;
C. budući da je potrebna velika reforma Europske unije kako bi ona mogla bolje ostvariti napredak u šest ključnih područja, a to su:
– otvaranje radnih mjesta i blagostanje, posebno u kontekstu gospodarskog i socijalnog oporavka od pandemije bolesti COVID-19,
– zaštita građana i granica,
– poštovanje prava i suvereniteta svojih država članica,
– razvoj realističnog održivog gospodarstva,
– poboljšanje vlastite efikasnosti i učinkovitosti,
– suradnja s globalnim partnerima;
1. smatra da će glavni prioritet za neposrednu budućnost svih država članica Europske unije biti gospodarski i socijalni oporavak od pandemije bolesti COVID-19;
2. smatra da sve inicijative EU-a stoga moraju biti podvrgnute „testu oporavka” kako bi se procijenilo pomažu li ili ometaju proces oporavka; naglašava da se sve što ometa proces oporavka mora odgoditi, pomaknuti ili ukinuti;
3. smatra da je potrebno dubinsko promišljanje o budućnosti Europe, posebno u svjetlu sadašnje krize, ali se u pogledu vremenskog okvira ili praktičnih rješenja kao što su javna savjetovanja mora u obzir uzeti činjenica da je trenutačno javno mišljenje usmjereno na aktualni odgovor na krizu prouzročenu bolešću COVID-19 i da se politička pozornost mora usredotočiti na gospodarski i socijalni oporavak;
4. uviđa da se javna savjetovanja koja su prvobitno bila predviđena kao dio takozvane „Konferencije o budućnosti Europe” praktički neće moći održati nekoliko mjeseci;
5. stoga traži da se odgodi sazivanje takve konferencije;
6. napominje da Vijeće, Parlament i Komisija još nisu postigli dogovor o formatu ili strukturi te da Vijeće tek treba donijeti službeno stajalište;
7. opoziva svoju Rezoluciju od 15. siječnja 2020. o stajalištu Europskog parlamenta o Konferenciji o budućnosti Europe[1]; naglašava da nijednu buduću konferenciju ne smije organizirati samo jedna strana koja sudjeluje u raspravi, kako je predviđeno u toj prijašnjoj Rezoluciji;
8. zabrinut je da bi neki mogli manipulirati svakom budućom konferencijom kao novim alatom za unapređenje programa jedinstvenog ideološkog stajališta koje potvrđuje da su svi propusti Europske unije posljedica premalih, a ne prevelikih ovlasti;
9. međutim, smatra da bi istinski otvoren konferencijski proces mogao doprinijeti održavanju rasprave o budućnosti Europe s obzirom na to da se Europska unija očigledno udaljila od građana svojih država članica; naglašava da će se tom konferencijskom inicijativom te nade obistiniti samo ako se ispune određeni uvjeti i uspostave ključna načela za njezino vođenje;
10. stoga traži alternativnu inicijativu država članica koje se u Vijeću trebaju dogovoriti o uspostavi „konferencije o budućnosti Europske unije”;
11. naglašava da bi ta konferencija trebala biti početak istinski otvorenog i transparentnog procesa; naglašava da bi se trebao izbjeći pristup koji pretpostavlja da je njezina svrha puko raspravljanje o različitim mišljenjima o daljnjoj europskoj integraciji uzimajući pritom zdravo za gotovo postojeću pravnu stečevinu;
12. poziva na to da se ususret toj konferenciji provede neovisno preispitivanje pravne stečevine, uključujući temeljit nadzor ESVD-a te analizu troškova i koristi programa i agencija EU-a;
13. poziva parlamente država članica da preuzmu vodeću ulogu u organizaciji te konferencije s obzirom na njihov veći demokratski mandat i političku raznolikost; predlaže da se velika većina sudionika te konferencije bude iz nacionalnih parlamenata; predlaže da tijelo koje organizira konferenciju predstavlja različita politička mišljenja i da se sastoji uglavnom od članova nacionalnih parlamenata; predlaže da konferencijom predsjedaju tri supredsjedatelja koji će odražavati političku i geografsku ravnotežu;
14. insistira na tome da se konferencijski proces mora temeljiti na tri ključna načela kako bi bio uspješan:
– poštovanju pluralizma i raznolikosti,
– priznavanju demokratskog legitimiteta nacionalnih institucija,
– poštovanju ustavne demokracije;
Pluralizam i raznolikost
15. ističe da se konferencija, s obzirom na svoje snažno zalaganje za pluralizam, ne smije koristiti samo za promicanje integracionističke dogme EU-a, nego bi trebala biti prilika da se o različitim i oprečnim prijedlozima raspravlja ravnopravno;
16. napominje da postoje druge jednako valjane alternative tradicionalnoj federalističkoj pravovjernoj ideji, kao što su prijedlozi da se Unija vrati u okrilje europske zajednice suverenih nacija na temelju eurorealističnog koncepta „konfederalne Europe” u kojoj se poštuju prava i demokratska legitimnost država članica; poziva na to da se o tim i mnogim drugim opcijama na ravnopravan i pravedan način raspravi na konferenciji i na javnim sastancima koji su s njom povezani;
17. stoga insistira na tome da se sudionicima na konferenciji i na sastancima koji su s njom povezani pruži pravedna prilika da rasprave o pitanjima kao što su:
– treba li područje djelovanja Unije ograničiti na osnovne nadležnosti te ih u drugim područjima podijeliti ili vratiti državama članicama,
– treba li univerzalni pristup kreiranju politika zamijeniti fleksibilnijim pristupom,
– treba li izričito priznati da države članice imaju pravo zaštititi svoje nacionalne tradicije, kulturu i zajedničku kršćansku baštinu,
– treba li ojačati ulogu nacionalnih parlamenata,
– bi li se nacionalni parlamenti trebali moći pozvati na načelo supsidijarnosti kako bi mogli blokirati određene zakonodavne prijedloge učinkovitim postupkom crvenog kartona,
– treba li glasovanje većinom prestati biti standardni postupak u nekim područjima i bi li trebalo revidirati način glasovanja u Vijeću (posebno nakon Brexita) te bi li se postojeća nacionalna prava veta mogla proširiti formaliziranjem Luksemburškog kompromisa radi ponovnog pozivanja na nacionalna veta za obranu „vrlo važnih nacionalnih interesa”,
– jesu li potrebne daljnje promjene kako bi sama Europska unija postala demokratski odgovornija;
Demokratski legitimitet nacionalnih institucija
18. podsjeća na to da su institucije s najvećim demokratskim legitimitetom u EU-u institucije država članica; naglašava da Europski parlament nema jedinstven ili poseban legitimitet u vezi s europskim pitanjima koji bi opravdao njegovo preuzimanje kontrole nad konferencijom i da je u svakom trenutku potrebno podsjetiti na to da su europski izbori zbroj odvojenih nacionalnih izbora, uglavnom povezanih s nacionalnim pitanjima, a ne jedinstveni izbori u pogledu budućnosti Europe; nadalje, insistira na tome da bi se na konferenciji trebao izbjeći korporacijski pristup te da bi se njome trebalo zajamčiti da demokratski izabrane institucije država članica imaju središnju ulogu u tom procesu;
19. ponavlja da ovlasti Europske unije nisu imanentne, kao što su državne ovlasti, nego da se moraju dodijeliti Ugovorima; naglašava da se načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti uređuju ovlasti EU-a kako bi se izvršavanje nadležnosti što je više moguće približilo građanima, u skladu s načelom približavanja o kojem se govori u članku 10. stavku 3. UEU-a; smatra da se Unija treba usredotočiti na rješavanje važnih izazova u područjima u kojima može stvoriti dodanu vrijednost; ističe da su sredstva ograničena i da postoji jasna potreba da se razmotri kako dati prioritet aktivnostima i učinkovitije koristiti raspoložive resurse;
Ustavna demokracija
20. ustraje u tome da od samog početka sve zainteresirane strane moraju priznati da takva javna savjetovanja, kao što je ova konferencijska inicijativa, bez obzira na to koliko su strukturirana i organizirana, ne mogu zamijeniti, a stoga niti osporiti, demokratsku legitimnost ustavno uspostavljenih parlamentarnih institucija; stoga naglašava da ne može postojati nikakav demokratski argument u korist automatske provedbe bilo kojeg zaključka konferencije; umjesto toga, predlaže da se njezini zaključci formalno dostave Europskom vijeću, Europskom parlamentu i Komisiji kako bi svaka institucija mogla po vlastitom nahođenju pripremiti službeni odgovor i daljnje mjere radi unapređenja rasprave;
21. naglašava da je jedina konferencija na kojoj se formalno mogu predložiti izmjene ugovora „konferencija predstavnika vlada država članica”, kako je predviđeno u članku 48. stavku 4. UEU-a, i da u skladu s tim člankom takve izmjene mogu stupiti na snagu tek „nakon što ih ratificiraju sve države članice u skladu sa svojim ustavnim odredbama”;
°
° °
22. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Komisiji, Vijeću te vladama i parlamentima država članica.
- [1] Usvojeni tekstovi, P9_TA(2020)0010.