PRIJEDLOG REZOLUCIJE o prijetnjama pravu na pobačaj u svijetu: moguće ukidanje prava na pobačaj u SAD-u od strane Vrhovnog suda
3.6.2022 - (2022/2665(RSP))
u skladu s člankom 132. stavkom 2. Poslovnika
Margarita de la Pisa Carrión, Jadwiga Wiśniewska, Elżbieta Rafalska, Elżbieta Kruk, Beata Kempa, Izabela‑Helena Kloc, Joachim Stanisław Brudziński, Witold Jan Waszczykowski, Tomasz Piotr Poręba, Ladislav Ilčić, Bert‑Jan Ruissen, Cristian Terheş, Emmanouil Fragkos, Jorge Buxadé Villalba, Hermann Tertsch, Carlo Fidanza, Vincenzo Sofo
u ime Kluba zastupnika ECR-a
B9‑0292/2022
Rezolucija Europskog parlamenta o prijetnjama pravu na pobačaj u svijetu: moguće ukidanje prava na pobačaj u SAD-u od strane Vrhovnog suda
Europski parlament,
– uzimajući u obzir članak 168. stavak 7. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u kojem se navodi da se pri djelovanju Unije poštuje odgovornost država članica za utvrđivanje njihove zdravstvene politike i organizaciju i pružanje zdravstvenih usluga i zdravstvene zaštite,
– uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je 10. prosinca 1948. proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda, u članku 3. koje se navodi da „svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost” a u članku 18. da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi”,
– uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o pravima djeteta od 20. studenoga 1989., u čijoj je preambuli utvrđeno da su „djetetu [...] potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i poslije rođenjaˮ,
– uzimajući u obzir članak 10. Povelje Europske unije o temeljnim pravima u kojem se navodi da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi” i da se „pravo na prigovor savjesti priznaje u skladu s nacionalnim zakonima kojima se uređuje ostvarivanje tog prava”,
– uzimajući u obzir Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, koja u članku 4. o profesionalnim obvezama i standardima ponašanja propisuje da se „svaka intervencija u području zdravlja, uključujući istraživanje, mora provoditi u skladu s relevantnim profesionalnim obvezama i standardima”,
– uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 10. prosinca 2013. o spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima[1],
– uzimajući u obzir članak 132. stavak 2. Poslovnika,
A. budući da su oblikovanje i provedba politika povezanih sa spolnim zdravljem i obrazovanjem, reprodukcijom i pobačajem u isključivoj zakonodavnoj nadležnosti država članica;
B. budući da život ima apsolutnu vrijednost i da zdravo društvo prepoznaje tu vrijednost;
C. budući da ljudi posjeduju samosvijest, što ih čini transcendentnima i zbog čega traže smisao života;
D. budući da je dostojanstvo svojstveno ljudskom stanju i da se nikada ne smije dovesti u pitanje;
E. budući da su osoba i njezin život sami sebi svrha i da obrana života ne može podlijegati nikakvim uvjetima;
F. budući da je prepoznavanje istine i stvarnosti preduvjet za slobodu u donošenju odluka, kako ne bi došlo do obmane;
G. budući da se ljudska bića moraju smisleno koristiti svojom slobodom, na vlastitu dobrobit i na dobrobit drugih;
H. budući da se člankom 35. Povelje o temeljnim pravima jamči pravo svake osobe na preventivnu zdravstvenu zaštitu i pravo na liječenje pod uvjetima utvrđenima nacionalnim zakonodavstvima kojima se osigurava visok stupanj zaštite zdravlja ljudi;
I. budući da je pobačaj prekid života koji se odvija u maternici majke;
1. konstatira da Europska unija nije nadležna za pripremu i provedbu politika u području spolnog zdravlja i odgoja, reprodukcije i pobačaja na nacionalnoj ili međunarodnoj razini;
2. konstatira da prema međunarodnom pravu, Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, mjerodavnim ugovorima ili sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije pristup pobačaju nije priznat kao ljudsko pravo;
3. naglašava da se pobačaj nikada ne može smatrati ljudskim pravom jer se njime krše sami temelji ljudskih prava i sama ljudska narav;
4. smatra da su i život i zdravlje nepovrediva i neotuđiva dobra koja su temelj i jamstvo za ostvarivanje ljudskih prava;
5. konstatira da ljudski život ima beskonačnu vrijednost i da je dragocjen; ističe da je naša prirodna odgovornost brinuti se za život i zaštititi ga od bilo kakvog oblika agresije ili povrede njegova dostojanstva;
6. primjećuje da prekid trudnoće uklanja mogućnost rođenja jedinstvene i neponovljive osobe;
7. potvrđuje da svaka vrsta nasilja i lišavanja slobode predstavlja napad na ljudsku slobodu i dostojanstvo;
8. podsjeća da „nasciturus” (nerođeno dijete) stječe posebnu pravnu zaštitu u svim situacijama u kojima bi to za njega moglo biti povoljno izjednačavanjem njegova statusa s onim novorođenog djeteta;
9. podsjeća da trudnice imaju pravo na dužnu pažnju i liječenje kao potporu u osjetljivoj situaciji u kojoj se nalaze;
10. ističe da je život u majčinoj utrobi osjetljiv i može zahtijevati posebnu skrb majke;
11. ističe da se sloboda odlučivanja krši ako trudnica u svakom trenutku ne dobiva objektivne, istinite i potpune informacije o svojoj trudnoći;
12. ističe da autonomija pacijenta mora biti u skladu sa zaštitom fizičke sigurnosti majke i djeteta te njihova života;
13. podsjeća da pravilno ostvarivanje prava na slobodu podrazumijeva obranu najnezaštićenijih i najosjetljivijih te da mora biti u skladu s dobrim i istinom;
14. podsjeća na pravo svake trudnice na pravodobnu liječničku skrb kako bi se osigurala visoka razina zaštite njezina zdravlja i zdravlja njezina djeteta;
15. podsjeća da bi se neke trudnice mogle naći u bespomoćnoj situaciji, što podrazumijeva obvezu država članica da pruže ekonomsku, socijalnu i psihološku potporu te da provedu mjere za pomoć;
16. poziva na priznavanje pomoći koju pružaju institucije koje nude potporu trudnicama;
17. podsjeća na to da, s obzirom na to da su oboje odgovorni za trudnoću, i otac i majku imaju prava i obveze tijekom djetinjstva i dok dijete odrasta i sazrijeva;
18. ističe da je svako ograničenje broja djece u suprotnosti s pravom na život utvrđenim u zakonodavstvu o ljudskim pravima i da je od temeljne važnosti za demokratsku vladavinu prava;
19. podsjeća da se prisilnom sterilizacijom krši dostojanstvo žena i da se ona u skladu s člankom 7. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda smatra zločinom protiv čovječnosti;
20. podsjeća da prisilni pobačaj predstavlja kršenje temeljnih prava koje treba javno osuditi i kazneno goniti;
21. poziva na to da se selektivni pobačaj djevojčica proglasi nedopustivim, da predstavlja diskriminaciju na temelju spola i da ga se mora u potpunosti odbaciti;
22. primjećuje da se majke čija djeca mogu imati neku vrstu malformacije ili fizičkog ili biološkog ograničenja često potiču na pobačaj, što može dovesti do toga da društvo odbaci takve osobe;
23. poziva da se prepozna činjenica da neke žene nakon pobačaja trpe psihološku štetu i žalost, u slučajevima u kojima takva odluka zbog nedovoljnog obrazovanja i informacija nije mogla biti slobodno, svjesno i odgovorno razmotrena;
24. poziva države članice da zahtijevaju službeni pristanak roditelja ako maloljetna osoba razmatra pobačaj jer su oni odgovorni za njihovu skrb i obrazovanje;
25. poziva države članice da budu svjesne da postoje kampanje protiv trudnoće koje diskreditiraju aspekte majčinstva i mogu negativno utjecati na životne odluke ljudi;
26. poziva na podizanje razine osviještenosti o pritisku koji može vršiti emocionalno, obiteljsko i društveno okruženje trudnica u kojemu bi one mogle biti prisiljene na pobačaj, što utječe na njihovu slobodu odlučivanja;
27. konstatira da je pravo zdravstvenih djelatnika na prigovor savjesti temeljno i ključno pravo u okviru zdravstvene skrbi te da ih se nikada ne smije prisiliti da djeluju protivno etici liječničke profesije;
28. podsjeća da je predlaganje pobačaja, opetovano i/ili pod pritiskom, napad na slobodu savjesti i donošenja odluka žena;
29. ističe da se sloboda savjesti mora poštovati te da ljudi moraju moći slobodno izraziti različite ideje, mišljenja i uvjerenja;
30. osuđuje činjenicu da je u političkom i društvenom diskursu prisutna cenzura određenih mišljenja za obranu života;
31. naglašava da su oblikovanje i provedba politika o spolnom odgoju u školama u isključivoj nadležnosti država članica te da se tim politikama uvijek mora poštovati odgovornost roditelja;
32. podsjeća da od najranijeg embrionalnog stadija dijete može patiti zbog bilo kakvog uplitanja ili agresije tijekom njegova prirodnog gestacijskog razvoja;
33. konstatira da je potrebno analizirati učinak na naše društvo legalizacije praksi koje su suprotne obrani života;
34. nalaže svojoj predsjednici da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, Agenciji EU-a za temeljna prava i glavnom tajniku UN-a.
- [1] SL C 468, 15.12.2016., str. 66.