Rezolucijom Vijeća UN-a za ljudska prava 26/9 od 26. lipnja 2014. uspostavljena je međuvladina radna skupina otvorenog tipa za transnacionalne korporacije i druga poduzeća u vezi s pitanjima ljudskih prava. Njezina je zadaća izraditi pravno obvezujući međunarodni instrument kako bi se u okviru međunarodnog prava o ljudskim pravima uredilo djelovanje transnacionalnih korporacija i drugih poduzeća. Do sada su održane tri sjednice međuvladine radne skupine: na prve dvije sjednice raspravljalo se o sadržaju, području primjene, prirodi i obliku budućeg međunarodnog instrumenta, dok se na trećoj sjednici u listopadu 2017. započelo s pripremama elemenata za nacrt pravno obvezujućeg instrumenta. Četvrta sjednica međuvladine radne skupine održat će se u listopadu 2018.

Unatoč tome što Europski parlament podupire međuvladinu radnu skupinu i što je pozvao na istinski angažman EU-a, Europska je unija izrazila zabrinutost u pogledu dosadašnjeg djelovanja skupine. Usto, čini se da još uvijek postoje prepreke zbog kojih ne može sudjelovati u pregovaračkom postupku. EU zasad nema formalni mandat koji bi poslužio kao osnova za pregovore.

Koji su glavni razlozi zbog kojih EU i države članice ne mogu aktivno sudjelovati u tom postupku? Predviđa li EU zajedničko stajalište za sjednicu međuvladine radne skupine u listopadu 2018. i, ako da, koji će se postupak slijediti i kako će EU surađivati s dionicima i Europskim parlamentom?

Koji su napori uloženi u postizanje usklađenog pristupa da bi u čitavoj Uniji žrtve kršenja ljudskih prava povezanih s poslovanjem u EU-u imale pristup pravnoj zaštiti? Smatra li ESVD primjerenim izdavati smjernice o pristupu pravnoj zaštiti za žrtve, koju bi trebali pružati nacionalni sudovi? U izvješću Komisije od 25. siječnja 2018. o provedbi Preporuke iz 2013. o mehanizmima kolektivne pravne zaštite u državama članicama navode se razlike u dostupnosti tih mehanizama diljem EU-a. Kakvu bi pozitivnu ulogu mogao imati ugovor UN-a u tom pogledu?