Postupak : 2018/2632(RSP)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : RC-B8-0165/2018

Podneseni tekstovi :

RC-B8-0165/2018

Rasprave :

PV 15/03/2018 - 8.3
CRE 15/03/2018 - 8.3

Glasovanja :

PV 15/03/2018 - 10.3

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2018)0081

ZAJEDNIČKI PRIJEDLOG REZOLUCIJE
PDF 362kWORD 55k
14.3.2018
PE616.111v01-00}
PE616.112v01-00}
PE616.113v01-00}
PE616.116v01-00}
PE616.119v01-00} RC1
 
B8-0165/2018}
B8-0166/2018}
B8-0167/2018}
B8-0170/2018}
B8-0173/2018} RC1

podnesen u skladu s člankom 135. stavkom 5. i člankom 123. stavkom 4. Poslovnika,

koji zamjenjuje prijedloge rezolucija sljedećih klubova:

ECR (B8-0165/2018)

PPE (B8-0166/2018)

GUE/NGL (B8-0167/2018)

ALDE (B8-0170/2018)

S&D (B8-0173/2018)


o ubojstvima iz samilosti u Ugandi (2018/2632(RSP))


Cristian Dan Preda, Jaromír Štětina, Lefteris Christoforou, Marijana Petir, Ivan Štefanec, Luděk Niedermayer, Tomáš Zdechovský, Csaba Sógor, Tunne Kelam, Milan Zver, Patricija Šulin, Romana Tomc, Željana Zovko, David McAllister, Eva Maydell, Elisabetta Gardini, Bogdan Brunon Wenta, Adam Szejnfeld, Sandra Kalniete, Krzysztof Hetman, Pavel Svoboda, Inese Vaidere, Roberta Metsola, Deirdre Clune, Ivana Maletić, Elżbieta Katarzyna Łukacijewska, Lorenzo Cesa, Dubravka Šuica, Seán Kelly, Anna Záborská, Manolis Kefalogiannis, Stanislav Polčák, Jiří Pospíšil, Elmar Brok, László Tőkés, José Ignacio Salafranca Sánchez-Neyra u ime Kluba zastupnika PPE-a
Elena Valenciano, Victor Boştinaru, Soraya Post, Norbert Neuser u ime Kluba zastupnika S&D-a
Charles Tannock, Karol Karski, Jadwiga Wiśniewska, Anna Elżbieta Fotyga, Branislav Škripek, Ryszard Czarnecki, Pirkko Ruohonen-Lerner, Monica Macovei u ime Kluba zastupnika ECR-a
Hilde Vautmans, Nedzhmi Ali, Beatriz Becerra Basterrechea, Izaskun Bilbao Barandica, Gérard Deprez, Martina Dlabajová, Nathalie Griesbeck, Marian Harkin, Filiz Hyusmenova, Ivan Jakovčić, Ilhan Kyuchyuk, Patricia Lalonde, Louis Michel, Javier Nart, Urmas Paet, Maite Pagazaurtundúa Ruiz, Jozo Radoš, Frédérique Ries, Robert Rochefort, Marietje Schaake, Jasenko Selimovic, Pavel Telička, Ramon Tremosa i Balcells, Ivo Vajgl, Johannes Cornelis van Baalen, Cecilia Wikström u ime Kluba zastupnika ALDE-a
Marie-Christine Vergiat, Patrick Le Hyaric, Merja Kyllönen, Dimitrios Papadimoulis, Stelios Kouloglou, Estefanía Torres Martínez, Tania González Peñas, Xabier Benito Ziluaga, Lola Sánchez Caldentey, Miguel Urbán Crespo, Barbara Spinelli u ime Kluba zastupnika GUE/NGL-a
Fabio Massimo Castaldo, Piernicola Pedicini, Isabella Adinolfi, Rolandas Paksas u ime Kluba zastupnika EFDD-a

Rezolucija Europskog parlamenta o ubojstvima iz samilosti u Ugandi (2018/2632(RSP))  

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima od 10. prosinca 1948., čija je potpisnica i Uganda,

–  uzimajući u obzir Sporazum o partnerstvu AKP-a i EU-a („Sporazum iz Cotonoua”), a posebno njegov članak 8. stavak 4. o nediskriminaciji,

–  uzimajući u obzir Ustav Republike Ugande,

–  uzimajući u obzir Međunarodnu konvenciju o pravima djeteta, usvojenu 20. studenog 1989., a posebno njezine članke 2. i 6., u kojima se izričito utvrđuje načelo nediskriminacije, među ostalim na temelju invaliditeta, te pravo na život,

–  uzimajući u obzir Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, usvojenu 2006., a osobito njezin članak 32., u kojemu se navodi da sve strane moraju uključivati invaliditet i osobe s invaliditetom u svoje aktivnosti povezane s međunarodnom suradnjom,

–  uzimajući u obzir posljednje rezolucije Vijeća UN-a za ljudska prava o ljudskim pravima osoba s invaliditetom od 14. travnja 2014. i 14. srpnja 2014.,

–  uzimajući u obzir članak 19. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), članak 6. Ugovora o europskoj uniji (UEU) i članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojim se zabranjuju svi oblici diskriminacije, kao i njezine članke 21. i 26., u kojima se utvrđuju prava osoba s invaliditetom,

–  uzimajući u obzir rezoluciju Zajedničke parlamentarne skupštine AKP-a i EU-a o uključenju osoba s invaliditetom u zemljama u razvoju, usvojenu 23. studenog 2011.,

–  uzimajući u obzir Svjetsko izvješće o invaliditetu, koje su u lipnju 2011. objavili Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Svjetska banka,

–  uzimajući u obzir izvješće Ureda Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava od 8. travnja 2016., naslovljeno „Razmatranja Odbora za prava osoba s invaliditetom o izvješću o Ugandi”,

–  uzimajući u obzir rezolucije 65/186 i 64/131 Opće skupštine Ujedinjenih naroda o ostvarenju milenijskih razvojnih ciljeva za osobe s invaliditetom do 2015. i nakon toga,

–  uzimajući u obzir smjernice EU-a o invaliditetu i razvoju za delegacije i službe EU-a,

–  uzimajući u obzir Program održivog razvoja do 2030. i ciljeve održivog razvoja, usvojene 25. rujna 2015. u New Yorku,

–  uzimajući u obzir izvješće od 1. srpnja 2016. o preispitivanju načina na koji Uganda provodi Program održivog razvoja do 2030. naslovljeno „Kako nitko ne bi bio izostavljen” i predstavljeno Političkom forumu UN-a na visokoj razini u New Yorku,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 19. siječnja 2006.(1) o invaliditetu i razvoju,

–  uzimajući u obzir svoje prethodne rezolucije o Ugandi,

–  uzimajući u obzir članak 135. stavak 5. i članak 123. stavak 4. Poslovnika,

A.  budući da su ubojstva iz samilosti u Ugandi praksa u okviru koje roditelji ubijaju svoju djecu s invaliditetom ili namjerno dopuštaju njihovu smrt time što ih izgladnjuju ili im uskraćuju zdravstvenu skrb zbog uvjerenja da je smrt bolja za njih od života s bolnim i neizlječivim invaliditetom;

B.  budući da Uganda nije jedina zemlja u kojoj je spomenuti problem prisutan; budući da su mnoge zemlje u razvoju postigle znatan, iako djelomičan, napredak u uključenju osoba s invaliditetom u razvojne projekte;

C.  budući da neki roditelji smatraju da je čin ubojstva iz samilosti potreban kako bi se djeca s invaliditetom poštedjela teške cjeloživotne patnje; budući da je, usprkos svjedočanstvima nekih majki i preživjelih osoba, ta praksa i dalje tabu;

D.  budući da je društvena stigma u Ugandi toliko jaka da zajednica odbacuje takve majke i djecu, dodjeljuje im niski društveni status te im uskraćuje potpuno sudjelovanje u društvu; budući da se na majke vrši pritisak da ubiju vlastitu djecu nakon godina uloženog truda i podnesenih žrtvi povezanih sa skrbi za dijete s invaliditetom;

E.  budući da su djeca rođena s invaliditetom zbog uvjerenja koja vladaju o njima izloženija riziku od nasilja i ubojstva nego djeca bez invaliditeta; budući da su djeca s invaliditetom i dalje izložena različitim oblicima nasilja, diskriminacije i marginalizacije zbog negativnih stavova, praznovjerja, zanemarivanja te društvenih normi i praksi; budući da djeci s invaliditetom najveću prijetnju predstavljaju pogrešna vjerovanja o njihovom stanju, među ostalim i vjerovanje da prisutnost takvog djeteta dovodi do većeg broja djece s invaliditetom;

F.  budući da klanovi i proširene obitelji vrše prevelik pritisak na majke u pokušaju da proniknu u uzroke invaliditeta, za koji okrivljuju majke; budući da se u nekim slučajevima majke izbacuju iz kućanstava svojih muževa zbog toga što su rodile djecu s invaliditetom;

G.  budući da liječnici i zdravstveni radnici ne uspijevaju razumjeti i objasniti narav i uzrok slabosti djece; budući da zdravstveni sustav nije dovoljno opremljen za dijagnosticiranje i liječenje mnogih vrsta invaliditeta koje bi se mogle umanjiti ili čak iskorijeniti; budući da uskraćivanje osnovnih prava djeci s invaliditetom, primjerice pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, potpori i rehabilitaciji, ozbiljno otežava njihovu sposobnost da razviju svoj puni potencijal;

H.  budući da je Uganda jedna od 162 države stranke Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom; budući da je Uganda 25. rujna 2008. bez rezervi ratificirala Konvenciju i njezin Fakultativni protokol; budući da se Uganda obvezala da će osobama s invaliditetom pružati jednaka prava kao svim drugim građanima;

I.  budući da je u travnju 2016. Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom analizirao uspješnost Ugande u pogledu provedbe Konvencije te je sastavio zaključna zapažanja i preporuke, prema kojima „Odbor sa zabrinutošću napominje da zakonodavstvo i politike ne pružaju zaštitu prava djece s invaliditetom” te „također izražava zabrinutost zbog manjka informacija o položaju gluhe i gluhonijeme djece te o mjerama za jamčenje njihove zaštite i uključivanja u društvo”;

J.  budući da vlada Ugande ima brojne opće zakone i politike koje sadrže klauzule o invaliditetu; budući da je ta država usvojila posebno zakonodavstvo o invaliditetu; budući da se definicija invaliditeta može razlikovati od jednog zakonodavnog akta do drugog;

K.  budući da su dvije ponajveće prepreke uključenju osoba s invaliditetom u ugandsko društvo njihova nevidljivost i negativni stavovi prema njima; budući da su djeca s invaliditetom razlog za socijalno isključivanje njihovih obitelji, osobito majki, jer se djeca s invaliditetom smatraju izvorom srama i slabosti za obitelj;

L.  budući da u dijelovima ruralne Ugande postoji premalo državnih objekata za pružanje potpore roditeljima djece s invaliditetom te s obzirom na to da je obiteljima, osobito samohranim majkama, zbog toga često teško pružati odgovarajuću skrb djeci s invaliditetom;

M.  budući da ne postoje dostupni službeni podaci jer ni policija ni pravosuđe u Ugandi ne istražuju tu pojavu; budući da nedostatak podataka otežava borbu protiv prakse „ubojstava iz samilosti”;

N.  budući da je rad skupina civilnog društva i boraca za ljudska prava ključan za jamčenje prava marginaliziranih i ugroženih skupina; budući da su nevladine organizacije u Ugandi suočene s raznim poteškoćama i preprekama u pružanju usluga djeci s invaliditetom i njihovim roditeljima; budući da mnoge pogrešne predodžbe o djeci s invaliditetom predstavljaju izazov za postizanje razvoja i rad promatrača za ljudska prava u Ugandi;

O.  budući da udruge za osobe s invaliditetom imaju posebnu ulogu u predstavljanju i komuniciranju specifičnih interesa ljudi s invaliditetom političarima i široj javnosti; budući da postoji manjak dostupnih informacija kako bi se podigla razina osviještenosti među široj javnosti o kulturnim praksama kojima se stigmatizira i ometa razvoj osoba s invaliditetom i njihovo uživanje istih prava kao i svi drugi članovi društva;

1.  oštro osuđuje neopravdana i nehumana ubojstva djece i novorođenčadi s invaliditetom; izražava duboku zabrinutost zbog „ubojstava iz samilosti” djece s invaliditetom u Ugandi i svim zahvaćenim zemljama; poziva na to da se stane na kraj takvim činovima nasilja, okrutnosti i mučenja djece;

2.  poziva vlasti Ugande i svih zemalja zahvaćenih praksom „ubojstava iz samilosti” i ritualnih ubojstava djece da se obvežu na borbu protiv štetnih praznovjerja zbog kojih su djeca i dalje meta;

3.  podsjeća da je primarna odgovornost države zaštita njezinih građana, među ostalim ugroženih skupina; podsjeća vlasti Ugande da su obvezne poštovati Ustav Ugande, osobito članke 21. i 32. te članak 35. stavak 1., u kojemu se navodi da osobe s invaliditetom imaju pravo na poštovanje i ljudsko dostojanstvo te da će država i društvo poduzimati odgovarajuće mjere kako bi se pobrinuli da takve osobe ostvare svoj puni mentalni i fizički potencijal;

4.  podsjeća da Parlament Ugande ima posebnu odgovornost prema osobama s invaliditetom, što je navedeno u članku 35. stavku 2. Ustava, u skladu s kojim Parlament treba donositi zakone primjerene za zaštitu osoba s invaliditetom; poziva vladu Ugande da podrži sve mjere koje se poduzimaju u cilju poboljšanja građanskih i ljudskih prava osoba s invaliditetom;

5.  poziva na pružanje potpore obiteljima osoba s invaliditetom kako bi mogle odgajati svoju djecu kod kuće; poziva vladu Ugande da diljem zemlje razvije kvalitetne službe za pružanje potpore obiteljima djece s invaliditetom, uključujući dovoljnu financijsku potporu i naknade obiteljima kako bi mogle pružiti kvalitetnu skrb svojoj djeci s invaliditetom;

6.  poziva vlasti da se pobrinu za društvenu osviještenost i informiranost o položaju osoba s invaliditetom te da organiziraju tečajeve radi pružanja potpore, znanja i savjeta roditeljima i skrbnicima djece s invaliditetom, sve kako bi se olakšalo sudjelovanje te djece u zajednici;

7.  poziva vladu Ugande da se pobrine da su liječnici koji su u izravnom kontaktu s osobama s invaliditetom i njihovim zdravstvenim problemima adekvatno educirani i svjesni potreba svojih pacijenata;

8.  pozdravlja činjenicu da je 2007. donesen akt o Povjerenstvu za jednake mogućnosti, čija je zadaća zalagati se za jednake prilike marginaliziranih skupina, među ostalim i osoba s invaliditetom;

9.  pozdravlja osnivanje Povjerenstva Ugande za ljudska prava u okviru Ustava Republike Ugande iz 1995.; podsjeća da je njegova uloga, među ostalim, stvoriti i održati osviještenost u društvu o odredbama Ustava kao temeljnog zakona naroda Ugande te nadzirati poštuje li vlada međunarodne obveze u području ljudskih prava;

10.  poziva Povjerenstvo Ugande za ljudska prava da izradi konkretan nacionalni plan za usmjeravanje svoje nadzorne funkcije i da se zalaže za strukturiraniju i institucionalniju interakciju sa svim organizacijama osoba s invaliditetom u zemlji;

11.  potiče vlasti da se pobrinu da svako dijete nakon rođenja bude upisano u matičnu knjigu, uključujući djecu s invaliditetom;

12.  poziva vlasti Ugande da ulože više napora u podizanje razine osviještenosti o pravima i dostojanstvu djece s invaliditetom u Ugandi; ističe, s tim u vezi, važnu ulogu obrazovanja u borbi protiv stigmatizacije; snažno ističe ključnu ulogu udruga za osobe s invaliditetom u podizanju razine osviještenosti o uključivanju osoba s invaliditetom i izazovima s kojima su suočene;

13.  naglašava da mediji trebaju imati aktivniju ulogu u borbi protiv stereotipova i zalaganju za uključivost; poziva odgovorne za donošenje odluka na međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini da se pobrinu za podizanje razine osviještenosti i da se zalažu za to putem medija, edukacijskih politika i javnih kampanja;

14.  izražava duboku zabrinutost zbog sve većeg broja fizičkih napada na borce za ljudska prava i skupine civilnog društva, kao što je Forum za osviještenost o ljudskim pravima i njihovo promicanje; potiče vlasti Ugande da zajamče sigurnost boraca za ljudska prava i kazneno progone njihove napadače te da im omoguće da rade bez prijetnji i prepreka;

15.  poziva Komisiju i države članice da podrže napore vlade, nevladinih organizacija i civilnog društva Ugande u izradi i provedbi politika radi suočavanja s potrebama i pravima osoba s invaliditetom, na temelju nediskriminacije i socijalne isključenosti te ravnopravnog pristupa zdravstvenoj skrbi i drugim socijalnim uslugama;

16.  poziva na razmjenu dobrih praksi među zemljama u razvoju i razvijenim zemljama; poziva Komisiju da zajedno s drugim međunarodnim donatorima osnuje platformu radi razmjene dobrih praksi u pogledu uključivanja djece s invaliditetom; poziva Komisiju da u potpunosti ispunjava svoje obveze u okviru članka 32. Konvencije;

17.  poziva EU da iskoristi politički utjecaj koji pružaju programi razvojne pomoći, točnije programi proračunske potpore, radi poboljšanja obrane i promicanja ljudskih prava u Ugandi; poziva Komisiju da provjeri može li se pružiti bolja potpora, financiranjem ili koordinacijom s lokalnim institucijama, u cilju poboljšanja zdravstvene pomoći djeci s invaliditetom i pružanja hitno potrebne pomoći njihovim obiteljima;

18.  ističe da politike o uključenosti treba promicati na svim relevantnim međunarodnim forumima i forumima UN-a jer se pitanje invaliditeta, koje mora biti jedno od političkih prioriteta, trenutačno ne spominje u mnogim međunarodnim raspravama na visokoj razini;

19.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, potpredsjednici Komisije / Visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, predsjedniku Republike Ugande, predsjedniku Parlamenta Ugande te Afričkoj uniji i njezinim institucijama.

 

(1)

SL C 287 E, 24.11.2006., str. 336.

Posljednje ažuriranje: 14. ožujka 2018.Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti