Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju o ljudskim pravima, Europsku konvenciju o ljudskim pravima i Povelju Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom i njezino stupanje na snagu 21. siječnja 2011., u skladu s Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenog 2009. o zaključivanju Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom od strane Europske zajednice(1), a posebno njezin članak 6. o ženama i djevojčicama s invaliditetom,

–  uzimajući u obzir Konvenciju Ujedinjenih naroda od 18. prosinca 1979. o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena,

–  uzimajući u obzir Povelju Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika,

–  uzimajući u obzir članke 10., 19. i 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenog 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja(2),

–  uzimajući u obzir prijedlog Komisije za Direktivu Vijeća o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez obzira na vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob ili spolnu orijentaciju (COM(2008)0426) i stajalište Parlamenta od 2. travnja 2009.(3),

–  uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 15. studenog 2010. naslovljenu „Europska strategija za osobe s invaliditetom 2010. – 2020.: obnovljeno opredjeljenje za Europu bez barijera” (COM(2010)0636) i dokumente uz radni dokument službi Komisije naslovljen „Početni plan provedbe Europske strategije za osobe s invaliditetom 2010. – 2020. godine – popis aktivnosti” (SEC(2010)1323 i SEC(2010)1324),

–  uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 16. prosinca 2010. naslovljenu „Europska platforma protiv siromaštva i društvene isključenosti: europski okvir za socijalnu i teritorijalnu koheziju” (COM(2010)0758),

–  uzimajući u obzir prijedlog Komisije od 3. prosinca 2012. za Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o lakšem pristupu internetskim stranicama tijela javnog sektora (COM(2012)0721),

–  uzimajući u obzir preporuku Vijeća 98/376/EC od 4. lipnja 1998. o parkirnim kartama za ljude s invaliditetom(4),

–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 30. studenog 2009. o „Promicanju uključenosti na tržište rada – oporavku od krize i pripremama za razdoblje nakon Lisabonske strategije 2010.”,

–  uzimajući u obzir nacrt Rezolucije Vijeća od 2. lipnja 2010. o novom europskom okviru za osobe s invaliditetom (10173/2010) i Rezoluciju Vijeća o položaju osoba s invaliditetom u Europskoj uniji (2008/C 75/01),

–  uzimajući u obzir izvješće Komisije o funkcioniranju i učincima Uredbe (EZ) br. 1107/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o pravima osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti u zračnom prijevozu (COM(2011)0166),

–  uzimajući u obzir presudu Suda Europske unije u predmetu C-13/05 o Direktivi 2000/78/EZ – jednakom postupanju pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – konceptu invaliditeta(5),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 17. lipnja 1988. o znakovnim jezicima za gluhonijeme osobe(6),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 26. svibnja 1989. o ženama i invaliditetu(7),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 16. rujna 1992. o pravima osoba s mentalnom retardacijom(8),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 14. prosinca 1995. o ljudskim pravima osoba s invaliditetom(9),

–  uzimajući u obzir svojue Izjavu od 9. svibnja 1996. o pravima osoba s autizmom(10),

–  uzimajući u obzir svoje Stajalište od 13. prosinca 1996. o temi „Parkirna karta za osobe s invaliditetom – prava osoba s invaliditetom”(11),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. travnja 1997. o jednakim mogućnostima osoba s invaliditetom(12),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 4. travnja 2001. naslovljenu „Prema Europi bez prepreka za osobe s invaliditetom”(13),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 3. rujna 2003. o Komunikaciji Komisije naslovljenoj „Za pravno obvezujući instrument Ujedinjenih naroda za promicanje i zaštitu prava i dostojanstva osoba s invaliditetom”(14),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 24. travnja 2009. o Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osobama s invaliditetom i njezinom Fakultativnom protokolu(15),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 25. listopada 2011. o mobilnosti i uključivanju osoba s invaliditetom te Europsku strategiju za osobe s invaliditetom 2010. – 2020.(16),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 8. ožujka 2011. o smanjenju zdravstvenih nejednakosti u EU-u(17),

–  uzimajući u obzir Europski pakt o ravnopravnosti spolova 2011. – 2020. godine,

–  uzimajući u obzir Akcijski plan o ravnopravnosti spolova i osnaživanju žena 2010. – 2015. godine,

–   uzimajući u obzir Drugi manifest o pravima žena i djevojčicama s invaliditetom u Europskoj uniji („Alat za aktiviste i kreatore politike”),

–  uzimajući u obzir članak 48. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za prava žena i jednakost spolova i mišljenja Odbora za razvoj i Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja (A7-0329/2013),

A.  budući da 80 milijuna ljudi s invaliditetom koji žive u Europskoj uniji imaju veliku potrebu za pristupačnom fizičkom, intelektualnom i socijalnom okolinom bez predrasuda, bez barijera, prepreka ili stereotipa koji ih sprečavaju da u potpunosti uživaju u svojim temeljnim ljudskim pravima i europskom građanstvu; budući da su od tih 80 milijuna 46 milijuna žene i djevojčice, koje čine 16 % ukupnog ženskog stanovništva u EU-u;

B.  budući da se procjenjuje da širom svijeta postoji milijardu ljudi(18) s invaliditetom, a da njih 80 % živi u zemljama u razvoju; budući da su žene s invaliditetom u višestruko nepovoljnijem položaju, suočene sa značajnim poteškoćama u dobivanju pristupa odgovarajućem stanovanju, zdravstvenoj skrbi, javnom prijevozu, obrazovanju, profesionalnom osposobljavanju i zapošljavanju, da one nemaju jednak pristup kreditiranju i drugim proizvodnim resursima te da rijetko sudjeluju u procesu donošenja odluka;

C.  budući da broj starijih osoba raste, što znači da će u skladu s tim porasti i broj osoba s invaliditetom, uključujući žena; budući da je, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, invaliditet češći kod žena i da su one posebno izložene tom problemu zbog veće očekivane životne dobi pa će zbog toga broj žena s invaliditetom razmjerno više porasti;

D.  budući da će porast broja ljudi s invaliditetom dovesti do većeg opterećenja njegovatelja, posebno u obitelji, a uglavnom se radi o ženama koje moraju raditi kraće ili čak napustiti tržište rada kako bi mogle njegovati ovisne članove obitelji;

E.  budući da je potpuno gospodarsko i društveno sudjelovanje žena s invaliditetom od ključne važnosti kako bi strategija Europa 2020. uspjela ostvariti pametan, održiv i uključiv rast; budući da ljudi s invaliditetom, uključujući i žene i djevojčice, moraju imati pravičnu i jednaku mogućnost sudjelovanja u društvenom, ekonomskom i političkom životu zajednice; budući da ljudi s invaliditetom i dalje nailaze na razne barijere koje ih sprečavaju u potpunom sudjelovanju u društvu i često dovode do socijalne isključenosti i siromaštva, što ograničava njihovo puno ostvarivanje europskog građanstva;

F.  budući da diskriminacija može dovesti do društvene isključenosti i izoliranosti, psihološke traume i nesreće;

G.  budući da je temelj svakog slobodnog udruživanja demokratskih država olakšavanje sudjelovanja svih građana, žena i muškaraca, u demokratskim procesima (posebno izborima), stvaranje infrastrukture za to sudjelovanje tamo gdje ona nedostaje, a samim tim i poticanje uključenosti žena s invaliditetom;

H.  budući da svi dionici moraju osiguravati jednaki pristup žena i djevojčica s invaliditetom kvalitetnoj javnoj zdravstvenoj zaštiti npr. poboljšanjem strukovnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja medicinskog osoblja u pogledu posebnih potreba tih žena i djevojčica, uključujući i potreba povezanih sa spolnim i reproduktivnim zdravljem;

I.  budući da žene s invaliditetom moraju uživati pravo na obrazovanje, zdravlje, zapošljavanje, mobilnost, obiteljski život, spolne odnose, brak i majčinstvo te zaštitne mjere koje jamče ta prava;

J.  budući da predstavljenost žena i djevojčica s invaliditetom u javnoj sferi partnerstva, seksualnosti i majčinstva doprinosi naporima u borbi protiv predrasuda, trajnih stereotipa i dezinformacija; budući da se takva predstavljenost može ostvariti na razne načine, posebno umjetničkim i kulturnim sredstvima te medijima;

K.  budući da je puno veća vjerojatnost da žene i djevojčice s invaliditetom budu žrtvama nasilja, posebno nasilja u obitelji i seksualnog iskorištavanja, te da procjene pokazuju da je vjerojatnost da žene s invaliditetom budu zlostavljane 1,5 do 10 puta veća nego žene bez invaliditeta(19); budući da, ovisno o tome žive li dotične žene u zajednici ili institucijama, treba poduzeti posebne mjere za rješavanje tog fenomena koji se ne može opravdati, a koji predstavlja kazneno djelo i teško kršenje ljudskih prava; budući da za sve žene treba osigurati potpun pristup službama za potporu jer su žene i djevojčice s invaliditetom izložene većoj emocionalnoj ovisnosti, većoj opasnosti da postanu žrtvama nasilja na temelju spola, nižoj razini osobnog i socijalnog razvoja te raširenom neznanju o spolnosti i mnogobrojnim i štetnim mitovima o tom pitanju; budući da podaci pokazuju da je, zbog većeg siromaštva, seksualno zlostavljanje žena s invaliditetom postalo češće;

L.  budući da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene raznim oblicima diskriminacije zbog rodne nejednakosti, dobi, vjeroispovijesti, etničkog porijekla, kulturnog i društvenog ponašanja i stereotipa povezanih s invaliditetom čijem rješavanju treba pristupiti; budući da se žene s invaliditetom često diskriminiraju u odnosu na muškarce s invaliditetom kad se radi o pristupu zapošljavanju i obrazovanju; budući da se Komisija i države članice mogu boriti protiv tog fenomena provedbom rodno osviještene politike u svim relevantnim područjima politike za zaštitu osoba s invaliditetom;

M.  budući da je odgovornost javnih vlasti da uspostave posebne javne službe visokog standarda kako bi se ženama i djevojčicama s invaliditetom osigurala okolina prilagođena na način koji će im omogućiti potpuno ostvarivanje njihovih prava i odgovornosti i samostalno donošenje odluka, čime će postepeno postati samostalne i ravnopravne ljudima bez invaliditeta; budući da među državama članicama postoje velike razlike u situaciji, infrastrukturi, zakonodavstvu i strukturama za pružanje potpore;

N.  budući da žene i djevojčice s invaliditetom mogu imati ista prava samo ako je ostvarena rodna pravda i ako su državne administracije jednako dostupne ženama s invaliditetom kao i ostalim ljudima s invaliditetom; napominje, međutim, da se praksa ravnopravnosti spolova i provedba u Europskoj uniji u velikoj mjeri razlikuju;

O.  budući da je zajednica ljudi s jednim ili više tjelesnim, duševnim ili intelektualnim invaliditetom izuzetno raznolika i da je stoga potrebno osigurati liječenje ovisno o pojedinačnim potrebama;

P.  budući da je visoka stopa nezaposlenosti ljudi s invaliditetom i dalje neprihvatljiva; budući da su zbog toga osobe s invaliditetom kao ranjiva skupina za koju je vjerojatnije da bude izložena siromaštvu više izloženi riziku od društvene isključenosti; budući da žene i djevojčice s invaliditetom nailaze na veće probleme u ulasku na tržište rada zbog čega im je teško voditi uredan i neovisan život; budući da posao nije samo izvor zarade, nego i način integracije u društvo povezivanjem sa širom zajednicom i stvaranjem mreže odnosa među osobama; budući da su žene i djevojčice s invaliditetom često slabije plaćene; budući da treba nadići prepreke za mobilnost i veću ovisnost o članovima obitelji i njegovateljima kako bi se potaknulo njihovo aktivno sudjelovanje u obrazovanju, tržištu rada i društvenom i ekonomskom životu zajednice;

Q.  budući da što više sredstava države članice ulože u njihovu integraciju, to će više uspješnih žena s invaliditetom moći neovisno živjeti i razvijati svoje vještine;

R.  budući da su žene s invaliditetom koje dolaze iz dijelova društva u nepovoljnijem položaju imale manje prilika razviti svoje vještine i ostvariti svoj potencijal oslanjajući se same na sebe;

S.  budući da ekonomska kriza i rezovi u javnoj zdravstvenoj skrbi i socijalnim službama u većini država članica imaju nepovoljan utjecaj na ranjive skupine, a posebno žene i djevojčice s invaliditetom; budući da su one i prije krize bile izložene većem riziku od siromaštva; budući da su mjere štednje dovele do manjeg broja osoblja specijaliziranog za obrazovanje i pomoć osobama s invaliditetom, manje društvene potpore za njegovatelje, nižih socijalnih naknada za osobe s invaliditetom, smanjenja financiranja institucija i organizacija koje im pomažu, te ograničenja pristupa zapošljavanju u javnom sektoru, što sve ima ozbiljan utjecaj na živote žena s invaliditetom i na mogućnost da postanu neovisne;

T.  budući da postoji snažna veza između mobilnosti, invaliditeta i društvene uključenosti, posebno u odnosu na slobodu i pristup komunikacijama (uključujući Brailleovo pismo, znakovne jezike i druge oblike komunikacije), slobodu kretanja u svim područjima života i pristup uslugama; budući da je potrebno poticati potpuno i aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim aspektima društva i da im treba omogućiti veći pristup informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, automatizaciji kod kuće i komunikaciji putem Interneta;

U.  budući da bi sa stajališta društvene uključenosti i troška bilo poželjnije da države članice daju potporu koja će ženama s invaliditetom omogućiti da nastave živjeti s obiteljima, umjesto da budu institucionalizirane;

1.  naglašava važnost uključivanja svih građana EU-a bez obzira na tjelesna, umna, psihosocijalna ili duševna oštećenja, te poziva na utvrđivanje posebnih ciljeva kako bi se to osiguralo s ciljem poboljšanja kvalitete života ljudi s invaliditetom i jačanja usklađene politike punim sudjelovanjem svih; naglašava da strategije, politike i zakonodavne inicijative da se osigura nediskriminacija i jednake mogućnosti treba utvrditi uz aktivno sudjelovanje svih zainteresiranih strana, uključujući žene s invaliditetom;

2.  naglašava da bi mjere u vezi s invalidnošću trebale biti rodno osviještene i ističe važnost uključivanja rodnog invaliditeta u rodne politike, programe i mjere za jačanje prepoznavanja i razumijevanja intersekcionalnosti roda i invaliditeta u zakonodavstvu i politici EU-a i država članica; smatra da bi žene s invaliditetom trebalo pozvati da rade u odgovarajućim tijelima kao konzultantice, savjetnice ili stručnjakinje; žali zbog činjenice da Europska strategija za osobe s invaliditetom 2010. – 2020. ne obuhvaća integriranu rodnu perspektivu ili posebno poglavlje o politikama invalidnosti s obzirom na spol; također žali zbog toga što u Strategiji za ravnopravnost žena i muškaraca 2010. – 2015. tema invaliditeta nije posebno obrađena unatoč činjenici da su žene s invaliditetom često u nepovoljnijem položaju od muškaraca s invaliditetom i češće su izložene riziku od siromaštva i društvene isključenosti;

3.  poziva države članice koje još nisu ratificirale Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom i njezin Fakultativni protokol da to učine kako bi se mogla u cijelosti provoditi;

4.  naglašava činjenicu da su brojne studije pokazale da su žene s invaliditetom izložene dvostrukoj diskriminaciji, i na temelju spola i na temelju invaliditeta, i ističe da preklapanje tih diskriminacija ima posebno negativan učinak na žene i djevojčice s invaliditetom; poziva Komisiju i države članice da, s obzirom na trenutačni nedostatak posebnih odredbi, odredbe o ženama s invaliditetom uvrste u sustave socijalne skrbi;

5.  podsjeća vlade da je diskriminacija na temelju invaliditeta zabranjena i poziva države članice da se više potrude oko uklanjanja preostalih zapreka;

6.  podsjeća na to da se uključivanje i sudjelovanje žena i djevojčica s invaliditetom može postići samo ako se olakša njihovo kretanje u fizičkom i društvenom okruženju bez prepreka te poziva na ulaganje napora u tom smislu;

7.  ističe ulogu organizacija za samopomoć u povezivanju osoba, posebno žena, koje njeguju članove obitelji s invaliditetom ili bliske prijatelje, te aktivnosti podizanja svijesti koje ta udruženja provode;

8.  naglašava važnost optimizacije uporabe financijskih instrumenata EU-a, posebno strukturnih fondova, za promicanje pristupačnosti za osobe s invaliditetom i njihove nediskriminacije posvećujući posebnu pozornost ženama, koje su često izložene višestrukoj diskriminaciji, i aktivnostima povećanja vidljivosti mogućnosti financiranja mjera te vrste u programima nakon 2013. godine;

9.  smatra da informacije o dostupnim uslugama za građane (obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, prijevoz, odnosi s javnim tijelima itd.) treba davati na svakom mogućem jeziku, obliku i formatu na jednostavan i siguran način; ističe da, kada se takve usluge nude u obliku telefonskih linija za pomoć ili pomoć na daljinu, ti sustavi moraju biti dostupni i ženama koje su gluhe ili slijepe i gluhe;

10.  ustraje na tome da uključivanje podrazumijeva borbu protiv stereotipa pozitivnim slikama i kulturnim izričajem i kampanjama podizanja svijesti objektivnim prikazivanjem žena s invaliditetom i raznolikosti uloga koje one imaju u svakodnevnom životu u društvu, s naglaskom na posebnim prikazima invaliditeta u javnom životu budući da se upravo na tome području zaostaje; ističe da mediji igraju važnu ulogu u širenju informacija o ženama s invaliditetom i da bi, u skladu s načelima i vrijednostima iz Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom, trebali podržati promjene na bolje u stavovima javnosti prema tim osobama;

11.  poziva države članice da seksualno nasilje smatraju teškim kaznenim djelom koje je podložno kaznenom progonu, posebno u slučaju žena s invaliditetom, a pogotovo žena s duševnim invaliditetom, a da bi se smanjio broj prijavljenih slučajeva silovanja, seksualnog zlostavljanja i nasilja u velikim institucijama;

12.  ističe da je, kako bi se spriječilo izoliranje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija djevojčica s invaliditetom, nužno pokrenuti informativne kampanje za obitelji u kojima će im se dati podaci o uslugama pomoći u zajednici za njegu o djevojčicama te za njihov budući razvoj te će služiti borbi protiv seksističkih i diskriminacijskih stereotipa; smatra da bi, ako o djeci s invaliditetom ne mogu brinuti članovi njihove uže obitelji, vlasti trebale pokušati osigurati da se za njih mogu brinuti članovi šire obitelji ili, ako to nije moguće, osigurati im brigu u zajednici u obiteljskom okruženju; primjećuje da je nužno promicati skrbništvo i usvajanje djece s invaliditetom ubrzavanjem administrativnih formalnosti i davanjem odgovarajućih informacija i pomoći udomiteljskim ili usvojiteljskim obiteljima;

13.  predlaže obavezno uzimanje u obzir i poduzimanje arhitektonskih i drugih ekoloških razmatranja i mjera na području stanovanja kako bi se ubrzao pozitivan prelazak s „dizajna za posebne potrebe” na „integralan i uključiv dizajn za sve građane”; međutim, istodobno napominje da cilj osiguravanja nesmetanog pristupa i nužne prilagodbe za njegovo ostvarivanje ne bi trebao biti samo arhitektonske prirode, već da bi cilj i stvarnost trebao biti jedinstveni dizajn za zadovoljavanje osnovnih svakodnevnih potreba žena s invaliditetom; ističe potrebu da se ženama s invaliditetom jamči zajednički ili pojedinačni pristup društvenim programima stambenog zbrinjavanja te da im se osiguraju bespovratna sredstva za uklanjanje prepreka i omogućavanje pokretljivosti u vlastitom domu, a što bi trebalo osigurati i onima u iznajmljenom smještaju; stoga ponavlja važnost da se osigura da ljudi s invaliditetom imaju lakši pristup dostojnim životnim uvjetima bez obzira na to radi li se o stanovanju, mobilnosti, pristupu javnim i socijalnim uslugama ili sudjelovanju u javnom životu;

14.  poziva Komisiju i države članice da povećaju pristupačnost, bez prepreka, prometne infrastrukture, vozila i sustava za informacije i rezervacije ženama i djevojčicama s ograničenom pokretljivošću i ženama i djevojčicama s invaliditetom; napominje da su u javnom prijevozu među korisnicima s invaliditetom žene brojnije od muškaraca; stoga naglašava da je integracija invaliditeta i spola u kreiranje, provedbu i ocjenu politike prijevoza ključna za osiguravanje jednakih mogućnosti i sprečavanje diskriminacije žena s invaliditetom; stoga preporučuje njihovo uključivanje kao savjetnica za politiku prijevoza budući da su stručne za to područje;

15.  ističe da se također mora osigurati pristup Internetu (npr. čitljivost svih javnih internetskih stranica za sve osobe s oštećenjem vida, uključujući rješenja koja obuhvaćaju i druge vrste invaliditeta koji nisu povezani s vidom, kao što je prilagodba složenog sadržaja potrebama osoba s intelektualnim invaliditetom te uključivanje video-snimaka na znakovnom jeziku kako bi se omogućilo razumijevanje sadržaja); izražava zabrinutost zbog toga što građanima još uvijek nije u potpunosti osigurana dostupnost državnih tijela i e-uprave; smatra da svi ljudi s invaliditetom, uključujući starije s teškoćama sa sluhom, čiji broj i udio u društvu prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije posebno raste, moraju imati pristup digitalnoj pismenosti; stoga pozdravlja prijedlog Komisije za donošenje direktive o dostupnosti internetskih stranica javnih tijela;

16.  ističe da je sudjelovanje u demokratskim procesima dio temeljnih i građanskih prava žena s invaliditetom i mora se olakšati i zajamčiti; stoga poziva države članice i sva nadležna javna tijela da osiguraju prilagođene objekte i potiču aktivnu uključenost i sudjelovanje žena;

17.  ističe da Konvencija Ujedinjenih Naroda promiče model ljudskih prava „potpore u odlučivanju” koji je utemeljen na ravnopravnosti i dignitetu svih ljudi, za razliku od zastarjelog sustava „zamjene u odlučivanju”; zbog toga poziva države članice da olakšaju predstavljenost žena s invaliditetom u postupku odlučivanja kako bi se osigurala zaštita njihovih interesa i prava;

18.  smatra da žene i djevojčice s invaliditetom imaju pravo da u najvećoj mogućoj mjeri donose odluke o vlastitom životu i potrebama, da bi ih trebalo čuti i s njima se savjetovati, te da bi ih trebalo aktivno hrabriti u tome da budu neovisne u najvećoj mogućoj mjeri; ističe činjenicu da bi ta prava trebalo jamčiti u specijaliziranim javnim ustanovama u svakodnevnom životnom kontekstu; smatra da je osobna pomoć sredstvo za samostalan život i da bi je stoga trebalo olakšati i poticati za žene s invaliditetom kada primaju potporu u obrazovnim ustanovama ili ustanovama za strukovno obrazovanje, na radnom mjestu, u obitelji te u slučaju trudnoće i majčinstva;

19.  podsjeća da svaki korak u životu žene uključuje ne samo mogućnosti, već i odgovornosti te da u tom smislu žene često moraju snositi nerazmjeran teret u vezi s trudnoćom i rađanjem kada se moraju suočiti s negativnim implikacijama trudnoće, posebno u slučajevima kada očevi napuštajući obitelj ne preuzimaju odgovornost niti doprinose dobrobiti i sudbini svoje djece, podsjećajući da bi u obitelji oba roditelja trebala ravnopravno dijeliti iste odgovornosti ako se prethodno nisu drugačije dogovorili;

20.  ističe da žene i djevojčice s invaliditetom moraju biti upoznate sa svojim pravima kako bi mogle same donositi odluke, a te im se informacije moraju davati na način da one tim informacijama mogu pristupiti i razumjeti ih, uzimajući u obzir različite komunikacijske metode, medije i formate koje odabiru i, ako je primjenjivo, stupanj duševnog invaliditeta;

21.  primjećuje da, kako bi žene i osobito djevojčice s invaliditetom dobile odgovarajuću njegu, u zdravstvenom sektoru postoji potreba za posebnom stalnom izobrazbom tijekom čitavog radnog vijeka o duševnim bolestima/retardacijama kako bi se olakšalo otkrivanje takvih bolesti i slanje pacijenata koji od njih boluju na liječenje u specijalizirane zdravstvene ustanove; stoga poziva države članice da osiguraju posebnu obuku svih profesionalaca koji se bave ljudima s invaliditetom i naglašava da zdravstveno osoblje i učitelji tijekom obuke moraju biti obučeni o svim tipovima invaliditeta i s njima upoznati, podsjećajući da su neki od tih invaliditeta unatoč učestalosti slabo poznati;

22.  napominje da se obrazovanje i profesionalno usavršavanje osoba s invaliditetom u nekim državama članicama provodi zasebno i u nedostatnoj mjeri; naglašava važnost uključivanja žena s invaliditetom u standardni obrazovni sustav i sustav zapošljavanja u svim područjima u kojima invaliditet dopušta to uključivanje;

23.  naglašava potrebu da se ženama i djevojčicama s invaliditetom useljeničkog porijekla pruži potpora kako bi razvile vještine i potencijal putem strukovnog osposobljavanja te kako bi dobile priliku steći odgovarajuće radno mjesto;

24.  napominje da u različitim fazama života žene, a jedna od njih je trudnoća, postoje posebni izazovi s kojima se treba suočiti, i žene s invaliditetom bi u tim fazama života trebale imati ista prava i mogućnosti koje imaju žene bez invaliditeta kako ih se ne bi obeshrabrivalo od trudnoće; nadalje, imajući u vidu dodatne izazove s kojima se suočavaju žene s invaliditetom, naglašava da bi one trebale imati dulji rodiljni dopust kako bi se prilagodile novoj situaciji i izgradile dobar obiteljski život; napominje da su prisilna sterilizacija i pobačaj oblici nasilja protiv žena i predstavljaju oblike nehumanog i ponižavajućeg postupanja koje države članice moraju iskorijeniti i snažno osuđivati;

25.  naglašava da se ženama i djevojčicama s invaliditetom mora dopustiti da u svojoj seksualnosti uživaju jednako slobodno kao i osobe bez oštećenja te smatra da žene s invaliditetom moraju moći živjeti i ispuniti svoju želju da imaju ili nemaju djecu jednako kao što to čine žene bez invaliditeta; ističe da je djevojčicama, tinejdžericama i ženama s invaliditetom, kako bi mogle preuzeti odgovornost za svoj seksualni život, potreban pristup spolnom odgoju od strane stručnjaka u tome području kao što su lokalni predavači iz centara za socijalnu skrb, i da taj odgoj po potrebi mora biti prilagođen intelektualnim sposobnostima pojedine žene ili djevojčice s invaliditetom: one moraju znati i razumjeti kako ljudsko tijelo funkcionira (kako dolazi do trudnoće i kako je spriječiti), kako reći ne spolnim odnosima u kojima ne žele sudjelovati, kako izbjeći spolno prenosive bolesti itd.; naglašava potrebu za pružanjem specijalizirane potpore, uključujući pomoć za brigu o djeci, ženama s invaliditetom, zajedno s njihovim obiteljima, kako bi one u potpunosti mogle uživati u majčinstvu; smatra da bi države članice pritom trebale posebno voditi računa o potrebama žena s intelektualnim invaliditetom;

26.  smatra da je iznimno važno da žene i djevojčice s invaliditetom imaju puni pristup medicinskoj njezi koja odgovara njihovim posebnim potrebama, uključujući ginekološko savjetovanje, liječničke preglede, planiranje obitelji i prilagođenu podršku tijekom trudnoće; potiče države članice da osiguraju da njihovi javni sustavi zdravstvenog osiguranja uključuju besplatan pristup tim uslugama;

27.  ističe važnost iskorjenjivanja predrasuda, negativnih percepcija i socijalnih osuda te poticanja društvene prihvaćenosti, društvenog sudjelovanja, poštovanja i tolerancije, kao i vrednovanja različitosti među ljudima; potiče države članice da provode kampanje podizanja svijesti;

28.  naglašava da nasilje nad ženama i spolno nasilje predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih prava; ima li se u vidu njihova izuzetna ranjivost, naglašava važnost zaštite žena i djevojčica s invaliditetom koje žive u domovima za njegu i duševnim bolnicama od seksualnih napada i drugih oblika fizičkog zlostavljanja kojem bi mogle biti izložene, te sa zabrinutošću ističe nedostatak podataka o toj zabrinjavajućoj pojavi; poziva države članice da istraže raširenost tog problema ohrabrujući žene s invaliditetom koje su žrtve da prekinu šutnju; potiče prikupljanje mjerodavnih podataka na povjerljiv način u cilju poduzimanja odgovarajućih mjera potrebnih za rješavanje tog problema; poziva Europski institut za rodnu ravnopravnost da provede studije o nasilju nad djevojčicama i ženama s invaliditetom;

29.  poziva države članice da spriječe uznemiravanje na radnom mjestu učinkovitim protokolima o uznemiravanju u skladu s primjenom Direktive 2000/78/EZ kako bi se smanjila velika učestalost silovanja i slučajeva seksualnog uznemiravanja i nasilja te nasilne sterilizacije, posebno u velikim institucijama;

30.  naglašava da u mnogim zemljama u razvoju još uvijek postoje značajne prepreke za izbjegavanje nasilja, prijavljivanje takvih zločina i pristup pravdi te pravnim i socijalnim službama;

31.  poziva EU i države članice da poduzmu sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne, socijalne i obrazovne mjere za zaštitu žena i djevojčica s invaliditetom, u domovima i izvan njih, od svih oblika iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja i da im olakšaju pristup pravdi osiguravanjem odgovarajuće pomoći i potpore u zajednici, vodeći računa o njihovim posebnim potrebama uključujući naprave za pomoć, kako bi se izbjegla njihova izolacija i zatvorenost u kuću; smatra da bi, osim toga, sve takve usluge i programe trebala strogo nadzirati neovisna tijela; žali što u zakonodavstvu EU-a i nacionalnim zakonodavstvima o sprečavaju iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja često nedostaje naglasak na invalidnosti;

32.  potiče Komisiju da pokrene sveobuhvatnu strategiju borbe protiv nasilja nad ženama kako je Parlament zatražio u nekoliko rezolucija, a posljednji put u rezoluciji od 5. travnja 2011. o prioritetima i odrednicama novog političkog okvira EU-a za borbu protiv nasilja nad ženama(20); ponavlja potrebu da Komisija pripremi kaznenopravni instrument za borbu protiv nasilja utemeljenog na spolu, uključujući zaštitu prava žena s invaliditetom u slučajevima seksualnog zlostavljanja i nasilja u javnosti i kod kuće;

33.  naglašava da žene s invaliditetom moraju imati zajamčen pristupačan, jednostavan i siguran pristup pravosuđu te da moraju, u svakoj fazi postupka, moći koristiti sustave pomoći za usmenu komunikaciju i tehnologije koje žele, uključujući prevoditelje za znakovni jezik ili vodiče-prevoditelje za gluhe i slijepe osobe, kako bi se osiguralo da mogu precizno komunicirati s policijom i pravnim osobljem; ističe da je potrebno osigurati neovisne načine komunikacije budući da žene s invaliditetom u velikoj mjeri ovise o osobi koja se za njih brine, a koja je u velikom broju slučajeva ista osoba koja ih zlostavlja i napada, kako bi se osigurale mogućnosti ženama s invaliditetom koje su napadnute da podnesu tužbu i da odmah budu premještene u privremeni centar za cjelodnevnu njegu do završetka sudskog postupka; predlaže uvođenje sudskih postupaka koji su posebno prilagođeni potrebama žena i djevojčica s invaliditetom, uključujući pružanje pomoći NVO-a; naglašava da ne smiju postojati prepreke za pristup žena s invaliditetom pravnoj pomoći; u tom pogledu ističe da je potrebno poduzeti učinkovite mjere kako bi žene s invaliditetom mogle pristupiti potrebnoj potpori za ostvarivanje prava na pravnu pomoć i potpori koja, kad je potrebna, mora biti u skladu s njihovim osobnim potrebama i mogućnostima u pogledu donošenja odluka o građanskim i političkim pravima; ističe da su potrebne odgovarajuće zaštitne mjere, kao što su neovisne procjene stvarnih potreba žena od strane neovisnih stručnjaka, kako bi se onemogućilo da treće strane ili institucije iskoriste žene s invaliditetom koje ostvaruju svoja prava na pravnu pomoć te da je potrebna periodička revizija tih mjera;

34.  naglašava da svaki sporazum o sterilizaciji koji sklopi žena ili djevojčica s invaliditetom mora biti na dobrovoljnoj osnovi i da ga mora ispitati nepristrana treća strana koja je zadužena provjeriti je li takva odluka donesena objektivno i u odsutnosti ozbiljnih medicinskih indikacija te bez prisile; osim toga, naglašava da kontracepcijska sredstva nikada ne smiju biti prepisana, a trudnoća zakonski prekinuta protiv volje žene ili djevojčice s invaliditetom; smatra da žene i djevojčice s invaliditetom moraju imati pravo dati svoj obaviješteni pristanak i razumjeti sve liječničke postupke; smatra da, ako žena ili djevojčica s invaliditetom ne može dati svoj pristanak, onda se pristanak mora uvijek temeljiti na poštovanju ljudskih prava; potiče države članice da spriječe i osude slučajeve prisilne sterilizacije žena s invaliditetom;

35.  primjećuje da se terminologija za fizičke nedostatke razlikuje od one za invaliditet te da bi se trebalo usredotočiti na invaliditet umjesto na nedostatke u medicinskom smislu, u skladu s pristupom koji je izabran u Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom i koji slijedi Sud Europske unije; naglašava da bi se poslodavci trebali usredotočiti na vještine i sposobnosti zaposlenika ili kandidata s invaliditetom;

36.  poziva države članice da potiču i osiguraju pristup svim vrstama formalnog, neformalnog i cjeloživotnog učenja i pristup tržištu rada za žene i djevojčice s invaliditetom budući da bi ih trebalo potaknuti na studij i na korištenje novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i pružati im potporu i ohrabriti u stupanju na tržište rada, te ističe da pojedini talenti, pogledi i iskustva mogu znatno obogati radnu okolinu; potiče države članice da osiguraju osposobljavanje i informiranje učitelja, predavača, viših državnih službenika i poslodavaca kako bi ih potakli da provode postupke integracije u društvo koji imaju za cilj iskoristiti potencijal i dodanu vrijednost žena s invaliditetom; predlaže učinkovito korištenje Europskog socijalnog fonda za poboljšanje razine uključivanja žena i djevojčica s invaliditetom u sva važna područja života kao što su pristup tržištu rada, kao i smanjenju nezaposlenosti mladih i siromaštva;

37.  poziva države članice da revidiraju zakonodavne i političke okvire u vezi sa sudjelovanjem žena s invaliditetom te žena s intelektualnim poteškoćama i mentalnom retardacijom na tržištu rada; naglašava potrebu da se donesu aktivne političke mjere za tržište rada koje se odnose na žene s invaliditetom, a koje pojedincu nude izbor, uključujući fleksibilno radno vrijeme, rad na puno i nepuno radno vrijeme te da se razmisli o mogućnosti poticanja malih i srednjih poduzetnika (MSP) financijski i drugim načinima potpore u cilju bolje ravnoteže profesionalnog i privatnog života; naglašava da bi žene s invaliditetom trebale imati jednak pristup financijskim sredstvima za otvaranje malih poduzeća i drugih oblika samozapošljavanja te pravo odabira između različitih oblika zaposlenja; potiče države članice da iskoriste najbolju praksu diljem Europe; poziva poslodavce da razumno prilagode radna mjesta i uvjete rada kako bi jače naglasili pružanje poticaja za osobe s invaliditetom i njihovo aktivno uključivanje na tržište rada s mogućnošću da se pojedini slučajevi diskriminacije iznesu pred sudovima za radno pravo u skladu s člankom 5. Direktive 2000/78/EZ;

38.  napominje da postojeći sustavi obrazovanja i osposobljavanja u načelu ne uspijevaju spriječiti veliku stopu odustajanja ljudi s invaliditetom i potiče države članice da posebnu pažnju posvete dječacima i djevojčicama s invaliditetom ili s posebnim potrebama u obrazovnom kontekstu kako bi se poboljšala njihova integracija, a stopa prijevremenog odustajanja od školovanja smanjila na manje od 10 %;

39.  poziva države članice da osiguraju potrebna financijska sredstva i potporu udruženjima i organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom te igraju ključnu ulogu u promicanju njihovih prava i naglašavaju vrijednost njihovog aktivnog građanstva i sudjelovanja u društvu;

40.  poziva države članice da osiguraju nužnu specijaliziranu potporu obiteljima žena s invaliditetom u obliku osposobljavanja i pomoći za njegovatelje na svakoj mogućoj razini te da osnuju institucije za njegu koje će pružati usluge privremene brige za osobe s invaliditetom kada je obiteljima potrebna takva usluga;

41.  ističe postojeće nejednakosti u infrastrukturi država članica za ljude s invaliditetom, naglašava potrebu da se u okviru EU-a posvuda osigura mobilnost za žene i djevojčice s invaliditetom, te da odredišna država članica mora osigurati zadovoljavanje posebnih potreba tih žena na što one imaju pravo u jednakoj mjeri kao i druge osobe s invaliditetom;

42.  ne odobrava činjenicu da Vijeće još nije dovršilo rad na nacrtu Direktive Vijeća o primjeni načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob ili spolnu orijentaciju usprkos stajalištu Parlamenta iz 2009.; poziva Vijeće da se pobrine da se taj zakonodavni akt donese do kraja ovog parlamentarnog saziva;

43.  naglašava da postoji veća vjerojatnost siromaštva osoba s invaliditetom, posebno žena, (prema OECD-u, okvirno svaka četvrta osoba s invaliditetom živi u siromaštvu); poziva države članice da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi spriječile siromaštvo žena i djevojčica s invaliditetom te da zajamče njihov pristup naknadama i pravima na temelju invaliditeta i socijalnim i zdravstvenim uslugama pripremom prikladnih nacionalnih programa i osiguravanjem njihove učinkovite provedbe stalnim praćenjem i ocjenjivanjem; napominje da je opasnost od siromaštva i nezaposlenosti posebno ozbiljna u slučaju samohranih majki s djecom s invaliditetom; naglašava da poticanje spolne ravnopravnosti i jednakih mogućnosti i borbe protiv diskriminacije kojoj su izložena djeca s invaliditetom i njihove obitelji predstavlja sredstvo koje se može upotrijebiti u borbi protiv stigmatizacije, siromaštva i društvene isključenosti, te da vezu između invaliditeta, spola i siromaštva treba uzeti u obzir u svim politikama za borbu protiv siromaštva i društvene isključenosti;

44.  poziva na to da sustavi javnog zdravstva razvrstaju ranjive skupine kao korisnike s posebnim potrebama i da budu opremljeni traženim sredstvima i mogućnostima upućivanja kako bi se osigurala odgovarajuća njega;

45.  poziva da se starijim ženama, koje često žive same i suočene s bolestima koje donose invaliditet, posveti posebna pozornost osnivanjem programa prevencije i pomoći;

46.  naglašava da je donošenje mjera štednje u mnogim zemljama dovelo do smanjenja socijalnih naknada i osnovnih usluga te da su u tom pogledu žene s invaliditetom posebno osjetljiva skupina; također naglašava da će smanjenje financijskih sredstava za invalide i njihove njegovatelje, a često se radi o ženama, negativno utjecati na obrazovne, društvene i ekonomske potrebe žena s obiteljskim obvezama; stoga poziva države članice da donesu mjere koje će imati za cilj uklanjanje svih prepreka učinkovitim, dostupnim, visokokvalitetnim i pristupačnim uslugama za žene s invaliditetom;

47.  ističe da nedostatak pristupačnih, dostupnih i visokokvalitetnih usluga njege i pomoći za osobe s invaliditetom u većini država članica te činjenica da pružanje njege nije jednako podijeljeno između muškaraca i žena ima negativan utjecaj na sposobnost žena da sudjeluju u svim vidovima društvenog, gospodarskog, kulturnog i političkog života; u vezi s tim insistira da se posebna pozornost usmjeri ljudima, često ženama, koji njeguju invalide i da se to njihovo zalaganje uzme u obzir pri priznavanju radnog iskustva, također naglašava potrebu da se države članice potaknu na priznavanje, u svojim sustavima socijalne zaštite i kad ljudi odu u mirovinu, uključenosti i neplaćenog rada njegovatelja, obično ženskih osoba, ljudi s invaliditetom; ističe da je potrebno posvetiti posebnu pozornost tim ženama kako bi one mogle dobiti odgovarajuću plaću i mirovinu; stoga poziva Komisiju da pripremi zakonodavni prijedlog o skrbničkom dopustu (ili dopustu za njegovatelje) koji bi omogućio dopust za brigu o bolesnim članovima obitelji, članovima obitelji s invaliditetom ili oštećenjem i/ili čuvanje radnog mjesta za vrijeme dopusta zbog brige o ovisnim članovima obitelji;

48.  poziva Komisiju i države članice da razviju opsežne kampanje jačanja svijesti kako bi žene i djevojčice s invaliditetom učinili vidljivijima te naglašava dragocjenu ulogu masovnih medija i Interneta u stvaranju pozitivne slike žena s invaliditetom i poticanju tih žena da ostvaruju svoja prava;

49.  vjeruje da je od ključne važnosti da države članice osiguraju da žene i djevojčice s invaliditetom budu jednake pred zakonom i imaju jednaku pravnu zaštitu i pravne pogodnosti bez ikakve diskriminacije. smatra da mora biti zabranjena svaka diskriminacija na temelju invalidnosti i spola, uzimajući u obzir činjenicu da ta dva čimbenika zajedno imaju eksponencijalni utjecaj na nejednakost;

50.  poziva Komisiju da tijekom srednjoročne revizije Europske strategije za osobe s invaliditetom 2010. – 2020. i razrade pratećeg popisa aktivnosti 2015. – 2020. razvije rodno osjetljiviji pristup;

51.  ponavlja da politike Zajednice o osobama s invaliditetom moraju uzeti u obzir ravnopravnost spolova od samog početka kako ne bi došlo do nastavka ili povećanja postojećih neravnopravnosti u razvoju politika; ističe potrebu da se utvrde pokazatelji koji zajedno odražavaju aspekt invaliditeta i spola; smatra da je zbog nedostatka pokazatelja teško dobiti točnu sliku situacije u kojoj se nalaze žene s invaliditetom; poziva Komisiju da pozove žene i djevojčice s invaliditetom da sudjeluju u budućim istraživanjima o ženama i invaliditetu;

52.  poziva Komisiju, Vijeće i države članice da donesu horizontalnu Direktivu protiv diskriminacije s ciljem uklanjanja prepreka u svim područjima nadležnosti EU-a koje sprečavaju osobe s invaliditetom, a posebno žene i djevojčice s invaliditetom, u ostvarivanju njihovog punog potencijala za sudjelovanje u društvu i neovisnosti;

53.  poziva države članice da podrže dobrovoljne inicijative kojima se podržava raznolikost te da osiguraju odgovarajuće financiranje za NVO-e koji se bave tim pitanjem;

54.  poziva Komisiju i države članice da prikupe detaljne i pouzdane statističke podatke prema spolu za ciljana istraživanja o stvarnom stanju s kojim su suočeni ljudi s invaliditetom budući da je to imperativ za efikasnu izradu politika za rješavanje intersekcionalnosti roda, invaliditeta i nasilja; smatra da bi žene s invaliditetom trebale biti uključene u prikupljanje tih podataka; također smatra da sva istraživanja o osobama s invaliditetom moraju u obzir uzeti spol, a istraživanja o ženama i djevojčicama s invaliditetom moraju uzeti u obzir invalidnost;

55.  naglašava da raznolikost obogaćuje društvo;

56.  napominje da je ljudsko dostojanstvo nepovredivo i da se mora poštivati i štititi;

57.  naglašava značaj usvajanja, u razvojnom programu poslije 2015., pristupa invaliditetu koji je osjetljiv za spolne razlike;

58.  poziva Komisiju i Europsku službu za vanjsko djelovanje (EEAS) da na usklađen način invaliditet uključe u razvojnu politiku i projekte i da promiču strategiju sveobuhvatnog smanjenja siromaštva u zemljopisnim programima za žene s invaliditetom, a s ciljem početka korištenja njihova gospodarskog potencijala; naglašava da zemljišna reforma mora osigurati ravnopravnost spolova u pogledu vlasništva nad zemljom uključujući žene s invaliditetom;

59.  poziva Komisiju i EEAS da na nacionalnoj razini postave mehanizme nadzora za procjenu učinka njihove politike na žene s invaliditetom; poziva EU da podupre napore partnerskih zemalja u izradi i provedbi zakona o radu, u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i Konvencijom Međunarodne organizacije rada 159;

60.  poziva Komisiju na promicanje inicijativa u cilju jačanja kapaciteta sudionika kako bi učinkovitije provodili međunarodnih obveze o razvoju koji uključuje osobe s invaliditetom, u skladu s ciljevima CRPD-a; preporučuje EU-u promicanje sudjelovanja organizacija osoba s invaliditetom u međunarodnim i nacionalnim procesima donošenja odluka;

61.  ističe da opasne situacije i humanitarne krize štetno utječu na sigurnost i zaštitu žena i djevojčica s invaliditetom umanjujući njihove mogućnosti preživljavanja: naglašava da su žene i djevojčice s invaliditetom ranjivije od drugih ljudi prije, tijekom i nakon nastanka opasnih situacija kao što su oružani sukobi, okupacija teritorija, prirodne katastrofe i humanitarne krize; naglašava da nacionalne i međunarodne agencije odgovorne za javno zdravlje, spremnost za katastrofe, pružanje hitne i humanitarne pomoći moraju biti svjesne prava i posebnih potreba žena i djevojčica s invaliditetom i potrebe da imaju na raspolaganju ljudske i materijalne resurse kojima će se ženama i djevojčicama s invaliditetom osigurati jednak pristup i jednake mogućnosti u opasnim i hitnim situacijama, čime će se izbjeći nedostatak njege i/ili neprikladne radnje;

62.  naglašava da Europska unija i njezine države članice moraju prepoznati važnost promicanja međunarodne suradnje u cilju promicanja nacionalnih napora za ostvarivanje prava žena i djevojčica s invaliditetom kako bi one u potpunosti i jednako imale koristi od svojih temeljnih prava i sloboda; ističe da programi međunarodne suradnje moraju uključivati žene i djevojčice s invaliditetom zbog čega organizacije koje ih predstavljaju (miješane ili specifične) moraju biti izravno uključene u osmišljavanje, razvoj, nadzor i ocjenjivanje politika suradnje koje se provode na lokalnoj i nacionalnoj razini, te razini Zajednice i međunarodnoj razini, putem razmjene i širenja informacija, iskustva, programa osposobljavanja i najbolje prakse;

63.  naglašava da Europska unija i njezine države članice moraju promicati uključivanje spola i invalidnosti kao sveprisutne dimenzije u politikama, programima i projektima razvojne suradnje osiguravajući pritom osmišljavanje posebnih projekata za promicanje jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom, posebno žene i djevojčice; naglašava da Komisija, Parlament, UN, specijalizirane agencije i sve druge međunarodne, nacionalne i lokalne donatorske agencije moraju među prioritete uvrstiti sredstva za programe namijenjene ženama i djevojčicama s invaliditetom tako što će dodijeliti sredstva za te svrhe u svojim općim programima i dodjelom sredstava za programe ili dijelove programa za žene i djevojčice s invaliditetom; smatra da Europska unija mora uključiti prava žena i djevojčica s invaliditetom u svoju bilateralnu suradnju i dugoročnu suradnju s lokalnim vlastima trećih zemalja nudeći izravnu gospodarsku potporu kroz svoje politike multilateralne razvojne suradnje putem financijskih doprinosa međunarodnih organizacija, sufinanciranja s nevladinim organizacijama u EU-u i drugdje u svijetu te politika povezanih s humanitarnom pomoći;

64.  ističe važnost poticanja aktivne uključenosti žena s invaliditetom u Europi putem organizacija koje ih predstavljaju (posebno Europskog foruma za osobe s invaliditetom, Europskog ženskog lobija i njihovih nacionalnih članskih organizacija) u praćenje međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, dajući važne informacije u izvješćima koja povezuju situaciju žena i djevojčica s invaliditetom s njihovim temeljnim pravima i slobodama;

65.  vjeruje da je nužno osigurati da povremena izvješća Europske unije i njezinih država članica u okviru ugovora o ljudskim pravima sadrže informacije o ženama i djevojčicama s invaliditetom u odnosu na svako pravo, uključujući činjenično i pravno stanje, informacije o mjerama za poboljšanje situacije i o teškoćama i preprekama na koje su naišli, posebno u ruralnim područjima. smatra da se ova praksa mora proširiti na sve institucije koje rade na zaštiti ljudskih prava, i u EU i na nacionalnoj razini, uključujući organizacije koje predstavljaju osobe s invaliditetom i njihove obitelji, žene općenito i žene s invaliditetom;

66.  smatra da je jedan od glavnih izazova u odnosu na promjenu položaja žena i djevojčica s invaliditetom uključivanje invalidnosti u sve rodne programe, mjere i politike te osmišljavanje i razvoj pozitivnih mjera djelovanja u cilju ostvarenja napretka u odnosu na njih jer se one nalaze u nepovoljnom položaju;

67.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, Vijeću Europe i glavnom tajniku UN-a.

(1) SL L 23, 27.1.2010., str. 35. (2) SL L 303, 2.12.2000., str. 16. (3) SL C 137 E, 27.5.2010., str. 68. (4) SL L 167, 12.6.1998., str. 25. (5) SL C 224, 16.9.2006., str. 9. (6) SL C 187, 18.7.1988., str. 236. (7) SL C 158, 26.6.1989., str. 383. (8) SL C 284, 2.11.1992., str. 49. (9) SL C 17, 22.1.1996., str. 196. (10) SL C 152, 27.5.1996., str. 87. (11) SL C 20, 20.1.1997., str. 386. (12) SL C 132, 28.4.1997., str. 313. (13) SL C 21 E, 24.1.2002., str. 246. (14) SL C 76 E, 25.3.2004., str. 231. (15) SL C 184 E, 8.7.2010., str. 111. (16) SL C 131 E, 8.5.2013., str. 9. (17) SL C 199 E, 7.7.2012., str. 25. (18) Svjetsko izvješće o invaliditetu 2011. godine koje su zajedno objavile Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetska banka. (19) Human Rights Watch: Ženska prava za žene i djecu s invaliditetom (2012.), str. 5. (20) SL C 296 E, 2.10.2012., str. 26..