Europski parlament,

—  uzimajući u obzir prijedlog Uredbe vijeća o uspostavljanju višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) za razdoblje 2014. – 2020. (COM(2011)0398) izmijenjen 6. srpnja 2012. (COM(2012)0388) i nacrt Međuinstitucionalnog sporazuma (MIS) između Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije o suradnji u proračunskim pitanjima i o dobrom financijskom upravljanju (COM(2011)0403),

—  uzimajući u obzir svoju suglasnost za Uredbu o VFO-u(1) od 19. studenog 2013. u skladu s člankom 312. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i svoje odobrenje za zaključenje MIS-a(2) od istoga datuma,

—  uzimajući u obzir VFO i MIS, kako su usvojeni 2. prosinca 2013. i objavljeni u Službenom listu 20. prosinca 2013.,

—  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 8. lipnja 2011. o „Ulaganju u budućnost: novi višegodišnji financijski okvir (VFO) za konkurentniju, održiviju i uključivu Europu”(3),

—  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 23. listopada 2012. s ciljem postizanja pozitivnog ishoda postupka odobrenja višegodišnjeg financijskog okvira (VFO) za razdoblje 2014. – 2020.(4),

—  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 13. ožujka 2013. o zaključcima Europskog vijeća od 7. i 8. veljače u vezi s Višegodišnjim financijskim okvirom(5),

—  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 3. srpnja 2013. o političkom dogovoru o Višegodišnjem financijskom okviru 2014. ‒ 2020.(6),

—  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 12. prosinca 2013. o odnosima između Europskog parlamenta i institucija koje predstavljaju nacionalne vlade(7),

—  uzimajući u obzir članak 48. Poslovnika,

—  uzimajući u obzir izvješće Odbora za proračune i mišljenja Odbora za ustavna pitanja, Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja, Odbora za regionalni razvoj i Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (A7‑0254/2014),

A.  budući da je dogovor o VFO-u za razdoblje 2014. – 2020. bio ishod dugih i teških pregovora koji su trajali dvije i pol godine; budući da se konačan politički dogovor mogao postići samo na najvišoj političkoj razini između triju predsjednika (Parlamenta, predsjedništva Vijeća i Komisije) u skladu s člankom 324. UFEU-a;

B.  budući da ukupna razina sljedećeg VFO-a (960 milijardi EUR u obvezama i 908 milijardi EUR u plaćanjima prema cijenama za 2011.), prema odluci Europskog vijeća koju je na kraju podržao Parlament, predstavlja smanjenje od 3,5 % u obvezama i 3,7 % u plaćanjima u odnosu na financijski okvir za razdoblje 2007. – 2013., unatoč sve većim nadležnostima EU-a nakon potpisivanja Ugovora iz Lisabona i proširenja Unije na 28 država članica; budući da ta razina ne zadovoljava političke ciljeve i obveze EU-a, osobito u odnosu na strategiju Europa 2020.;

C.  budući da će godišnji proračun EU-a i dalje činiti oko 1 % BND-a EU-a sljedećih godina, što je razina koja je postignuta već ranih 1990-ih i osjetno je ispod gornje granice za vlastita sredstva od 1,29 % BND-a EU-a za obveze i 1,23 % BND-a EU-a za plaćanja, kako je odlučeno 1992. i ponovno potvrđeno 2010.;

D.  budući da se Parlament, politički suočen s nemogućnosti izmjene ukupnih iznosa VFO-a o kojima je odlučivalo Europsko vijeće, usmjerio na poboljšanje provedbe VFO-a uspješnim pregovorima o uključivanju niza ključnih novih odredbi kojima će se doprinijeti tome da novi financijski okvir i novi godišnji proračun EU-a budu funkcionalniji, dosljedniji, transparentniji i bolje prilagođeni potrebama građana EU-a i tome da se gornje granice VFO-a u potpunosti iskoriste; budući da se te odredbe posebice odnose na nove dogovore u vezi s revizijom VFO-a, fleksibilnošću, cjelovitošću i transparentnošću proračuna EU-a, uz daljnji angažman u reformiranju financiranja proračuna EU-a (Zajednička izjava o vlastitim sredstvima);

E.  budući da je, u skladu s vodećim načelom da „ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno”, Parlament dao suglasnost za novu Uredbom o VFO-u i odobrio novi MIS 19. studenog 2013., nakon što je Vijeće ispunilo uvjete izložene u rezoluciji Parlamenta od 3. srpnja 2013., uključujući prihvaćanje dodatnih 11,2 milijardi EUR u plaćanjima za 2013.;

F.  budući da Vijeće nije ostvarilo napredak u vezi s prijeko potrebnom reformom trenutačnog sustava za financiranje proračuna EU-a unatoč ambicioznim prijedlozima koje je predstavila Komisija i čiji je cilj bilo ne samo da se prevlada zastoj koji je uzrokovan nedostatkom pravog sustava vlastitih sredstava, nego i da sustav financiranja proračuna EU-a bude jednostavniji, pošteniji i transparentniji za građane EU-a;

G.  budući da se trajanje VFO-a u skladu s dogovorom o VFO-u za razdoblje 2014. – 2020. i dalje ne poklapa s mandatom Parlamenta i Komisije, čiji novi mandati započinju 2014.;

H.  budući da mogućnosti izmjene postupaka odlučivanja za VFO i odluka o vlastitim sredstvima, koje su omogućene Ugovorom iz Lisabona, nisu iskorištene;

1.  iskreno žali zbog činjenice da se i u postupku koji je vodio do dogovora o VFO-u za razdoblje 2014. – 2020. i u političkim raspravama u vezi s tim pregovorima pokazalo da očito nedostaje zajednička vizija u pogledu proračuna i prioriteta EU-a, da postoje različiti pristupi među institucijama EU-a i da nisu ispunjena očekivanja u vezi s ojačanom ulogom i ovlastima Parlamenta u skladu s Ugovorom iz Lisabona; smatra zbog toga da je od najveće važnosti da se iz ovog izvješća izvuku nužne političke i institucionalne pouke koje mogu poslužiti kao temelj za pripremu budućih pregovora, posebice u vezi s revizijom VFO-a nakon izbora, koje Komisija treba pokrenuti najkasnije prije kraja 2016.;

Političke napomene

2.  primjećuje da je zbog fiskalne konsolidacije s kojom se države članice trenutačno suočavaju ambiciozniji dogovor o višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje 2014. – 2020. neostvariv; međutim, duboko žali što nije odgovarajuće prepoznata uloga proračuna EU-a kao važnog i zajedničkog političkog instrumenta za prevladavanje trenutačne gospodarske i socijalne krize; podsjeća da je proračun EU-a uglavnom namijenjen za ulaganja te da nudi jedinstven okvir za suradnju i jačanje nacionalnih napora za poticanje rasta, jačanje konkurentnosti i otvaranje radnih mjesta u cijelome EU-u;

3.  izrazito je zabrinut zbog toga što su proračunske rasprave u Vijeću godinama zatrovane logikom „pravednih dobiti”, umjesto da se vode logikom europske dodane vrijednosti; smatra da, iako su te rasprave postojale prije uvođenja sredstava na temelju BND-a, stanje se ozbiljno intenziviralo zbog trenutnog sustava financiranja EU-a, u kojem 74 % prihoda proizlazi iz nacionalnih doprinosa utemeljenih na BND-u umjesto iz stvarnih vlastitih sredstava, kao što je to predviđeno Ugovorom iz Rima i svim sljedećim ugovorima EU-a; smatra da se takvim sustavom stavlja nerazmjerno velik naglasak na neto bilance između država članica i da se takvim sustavom dovelo do sve češćeg uvođenja složenih i netransparentnih rabata i drugih mehanizama korekcije za financiranje proračuna EU-a;

4.  vjeruje da je ta logika također prevladala u pogledu načina na koji je Europsko vijeće postiglo dogovor o VFO-u 8. veljače 2013.; smatra da je vrijedno žaljenja što se to ogledalo u činjenici da se o nacionalnim alokacijama, osobito iz dvaju velikih područja rashoda u proračunu EU-a, poljoprivrede i kohezijske politike, odlučivalo u tom trenutku; posebno osuđuje povećani broj posebnih alokacija i „darova” dodijeljenih tijekom pregovora između čelnika država i vlada, koji se ne temelje na objektivnim i provjerljivim kriterijima, nego odražavaju pregovaračku moć država članica koje pokušavaju osigurati svoje nacionalne interese i u najvećoj mogućoj mjeri povećati svoje neto povrate; osuđuje nedostatak transparentnosti u postizanju tog dogovora te nespremnosti Vijeća i Komisije da Parlamentu ustupe sve važne dokumente; naglašava da bi europska dodana vrijednost trebala prevladati nad nacionalnim interesima;

5.  odlučno odbacuje tu ograničenu računovodstvenu viziju proračuna EU-a kojom se zanemaruje europska dodana vrijednost, protivi načelima solidarnosti EU-a i podcjenjuje trenutačna i potencijalna uloga proračuna EU-a u jačanju gospodarskog upravljanja; naglašava da je proračun EU-a prije svega investicijski proračun sa snažnim učinkom poluge koji omogućuje ostvarivanje brojnih projekata koje bi inače bilo teško ili nemoguće provesti, te da je on katalizator rasta, konkurentnosti i stvaranja radnih mjesta u cijeloj Uniji te snažan pokretač reformi; zbog toga duboko žali što se čini da neke države članice zanemaruju nacionalne doprinose proračunu EU-a kao običan trošak koji valja smanjiti na najmanju moguću mjeru;

6.  primjećuje da je Europsko vijeće zauzelo pristup „odozgo prema dolje” pri odlučivanju o ukupnom obujmu VFO-a za razdoblje 2014. – 2020., čime se pokazuje zabrinjavajući nerazmjer između političkih obveza EU-a koje Europsko vijeće preuzima i njegove nevoljkosti da primjereno financira te obveze; nasuprot tome, vjeruje da bi se ta odluka trebala temeljiti na procesu koji se kreće odozdo prema gore i da bi trebala proizlaziti iz iscrpne procjene financijskih potreba i političkih ciljeva EU-a kako su navedeni u višegodišnjim programima i politikama EU-a koje je definiralo zakonodavno tijelo;

7.  stoga je uvjeren da bi svakoj odluci o financijskom okviru kao njezin temelj trebala prethoditi istinska politička rasprava o ulozi, funkciji i dodanoj vrijednosti proračuna EU-a i o njegovoj sukladnosti s političkom strategijom koju je usvojila Unija i operativnim prioritetima ciljevima koji su zadani Uniji; smatra da bi radi premošćivanja jaza između različitih vizija o tome što se proračunom EU-a zastupa i što se može postići, ta rasprava trebala biti pravodobno organizirana i da bi trebala uključivati tri institucije EU-a i sve nacionalne parlamente, ali i da bi u njoj trebale sudjelovati i najviše političke razine država članica;

8.  nadalje, uvjeren je da se opipljiv napredak može postići jedino slijedeći dubinsku reformu financiranja proračuna EU-a koja bi trebala poštovati slovo i duh Ugovora i kojom bi se trebalo vratiti sustavu istinskih, jasnih, jednostavnih i pravednih vlastitih sredstava; naglašava da će uvođenje jednog ili više novih vlastitih sredstava smanjiti udio doprinosa proračunu EU-a temeljenih na BND-a te, u skladu s time, smanjiti opterećenje državnih blagajni; ponovno izražava svoju snažnu predanost svim procesima koji vode do reforme sustava vlastitih sredstava, koji je trenutačno složen, nejasan i neučinkovit; žali što je konačni dogovor Vijeća o sustavu vlastitih sredstava još složeniji od prethodnoga jer uvodi nove rabate i iznimke;

Institucionalne napomene

9.  podsjeća da je Parlament bio prva institucija EU-a koja je predstavila svoju viziju VFO-a za razdoblje 2014. – 2020. te ukazala na potrebu za reformom financiranja proračuna EU-a u izvješću svog posebnog Odbora za političke izazove u lipnju 2011.; smatra da je Parlament zahvaljujući ranoj pripremi postigao konsenzus o političkim prioritetima i ostao ujedinjen tijekom cijelog postupka pregovora koji je uslijedio; smatra nadalje da su tim izvješćem dane smjernice za Komisiju u izradi nacrta njezinih prijedloga o VFO-u i vlastitim sredstvima te cijeni redovan politički dijalog koji je uspostavljen između dviju institucija u svim fazama pripreme tog izvješća; smatra da bi se ova praksa trebala nadalje razvijati u strukturiraniji dijalog između dviju institucija prije predstavljanja bilo kakvog prijedloga o VFO-u;

10.  podsjeća da je Vijeće na temelju članka 312. UFEU-a jednoglasno usvojilo Uredbu o VFO-u nakon što je dobilo suglasnost Parlamenta, dok navedene tri institucije EU-a „poduzimaju sve potrebne mjere za olakšavanje usvajanja Uredbe”; stoga primjećuje da se Ugovorom ne nalažu nikakvi konkretni postupci za uključivanje Parlamenta u pregovore o VFO-u te da su ti oblici suradnje naknadno određeni u praksi nizom ad hoc dogovora na političkoj razini na inicijativu Parlamenta;

11.  smatra da je vrijedno žaljenja što prije dogovora Europskog vijeća o VFO-u 8. veljače 2013. nisu održani nikakvi smisleni pregovori između Parlamenta i Vijeća; smatra da se brojnim sastancima održanim između njegove pregovaračke skupine i predsjedništava Vijeća na marginama relevantnih sjednica Vijeća za opće poslove te sudjelovanjem te pregovaračke skupine na neslužbenim sastancima Vijeća na kojima se raspravljalo o VFO-u tek u manjoj mjeri potaknulo dijeljenje informacija između Vijeća i Parlamenta; uviđa stoga potrebu da Parlament nadogradi stečeno iskustvo i da se koristi svim raspoloživim sredstvima da ojača svoj utjecaj na duh, raspored i sadržaj pregovora s Vijećem radeći na tome da Vijeće snažnije uzima u obzir argumente i stajališta Parlamenta;

12.  žali zbog toga što su, unatoč jakim prigovorima Parlamenta, sve „pregovaračke kutije” koje su predstavila različita predsjedništva Vijeća te, konačno, dogovor Europskog vijeća o VFO-u 8. veljače 2013. sadržavali znatan broj zakonodavnih elemenata o kojima se trebalo odlučiti redovnim zakonodavnim postupkom; ističe da bi se pravno nužna jednoglasnost u Vijeću za Uredbu o VFO-u mogla postići jedino prejudiciranjem određenih velikih političkih promjena u sektorskim politikama EU-a, čime bi se, u očitoj suprotnosti s Ugovorima, narušile ovlasti Parlamenta na temelju suodlučivanja, posebice pravo na izmjene na istoj razini kao Vijeće;

13.  primjećuje da su pravi pregovori o Uredbi o VFO-u i MIS-u pokrenuti tek u svibnju 2013., a pregovarači Vijeća nisu imali službeni pregovarački mandat, nego su dogovor o VFO-u Europskog vijeća smatrali jedinom referentnom točkom i nisu omogućili prostor ni za kakvu raspravu; ističe da je takav stav doveo ne samo do nepotrebnoga gubitka vremena, nego i do neprihvatljivog pokušaja Vijeća da isključi određene teme iz pregovora, čime se Parlament prisilio na borbu, uključujući na najvišoj političkoj razini, da se uključi u pregovore o svakom članku Uredbe o VFO-u i MIS-a;

14.  podsjeća da, u skladu s Ugovorom, Europsko vijeće ne obnaša zakonodavne funkcije; stoga ustraje na tome da zaključke Europskog vijeća valja uzeti kao upute za pregovore za Vijeće te da one ni u kojem slučaju ne predstavljaju strogo dogovorene stavke o kojima se ne može pregovarati s Parlamentom; poziva da se u zaključke Europskog vijeća uključi standardna formula koja upućuje na odredbe članka 15. stavka 1. UFEU-a;

15.  duboko žali zbog činjenice da su pregovori o višegodišnjim programima EU-a bili obilježeni istim problemom, osobito u poljoprivredi i kohezijskoj politici; primjećuje da je Vijeće u više navrata odbilo čak i spomenuti aspekte tih pravnih osnova povezane s VFO-om; naglašava znatan napor i vrijeme koji su Parlamentu bili potrebni kako bi osigurao da se sve točke pravnih osnova o kojima se odlučuje suodlučivanjem između Vijeća i Parlamenta zadrže na pregovaračkom stolu; sa zadovoljstvom primjećuje da su pregovarači Parlamenta u konačnici bili uspješni u osporavanju nekih dijelova dogovora Europskog vijeća;

16.  primjećuje da Parlament u konačnici nije osporio iznose VFO-a (ukupna razina i raspodjela po stavkama) o kojima je odlučilo Europsko vijeće, čime je uvažio osobito težak gospodarski i financijski kontekst u vrijeme donošenja te odluke; međutim, naglašava da se to ni u kojem slučaju ne bi trebalo shvatiti kao presedan te ponovno izražava stajalište da su iznosi VFO-a te svi drugi dijelovi mjerodavnog političkog dogovora Europskog vijeća podložni pregovorima s Parlamentom;

17.  ističe potrebu za znatnim poboljšanjem načina pregovaranja o VFO-u u budućnosti kako bi se izbjegli zastoji i uštedjelo vrijedno vrijeme i resursi tijekom pregovora; smatra da bi se ti načini trebali formalizirati u obliku sporazuma na najvišoj političkoj razini, pri čemu bi se trebalo voditi računa o nedostacima nedavnih pregovora i u potpunosti zaštititi ulogu i ovlasti Parlamenta kako su navedeni u Ugovoru o EU-u; smatra da bi taj postupak u konačnici trebalo ugraditi u sam MIS, kao što je slučaj s proračunskim postupkom;

18.  upućuje na golemu količinu razmijenjenih informacija i koordinacije potrebnih unutar Parlamenta radi osiguranja dosljednosti u usporednim pregovorima o VFO-u i zakonodavnim osnovama za više od 60 višegodišnjih programa; naglašava da je iznimno važno činiti razliku među pitanjima koja treba donijeti suodlučivanjem i zadržati ih u najvećoj mogućoj mjeri u nadležnosti odgovarajućih odbora; predlaže da bi u sljedećim pregovorima o VFO-u Europski parlament trebao pristupiti zakonodavnim prijedlozima usporedno i konačno ih usvojiti kao paket, primjenjujući u najvećoj mogućoj mjeri načelo da ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno;

19.  uvjeren je da pravilo o jednoglasnosti u Vijeću podrazumijeva da sporazum predstavlja najmanji zajednički nazivnik, koji se temelji na potrebi za izbjegavanjem veta pojedine države članice; ističe da bi prijelaz prema glasovanju kvalificiranom većinom za Uredbu o VFO-u bio u skladu ne samo s redovnim zakonodavnim postupkom, koji se upotrebljava za usvajanje gotovo svih višegodišnjih programa EU-a, nego i s godišnjim postupkom za donošenje proračuna EU-a;

20.  primjećuje da bi Europsko vijeće moglo iskoristiti opću klauzulu paserelu (članak 48. stavak 7. UEU-a) za prijelaz prema glasovanju kvalificiranom većinom i redovnom zakonodavnom postupku za vlastita sredstva i odlučivanje o VFO-u; nadalje, podsjeća da je člankom 312. stavkom 2. UFEU-a u svakom slučaju dopušteno usvajanje glasovanja kvalificiranom većinom za VFO; poziva Europsko vijeće na korištenje objema paserelama za njihove namijenjene svrhe kako bi se pojednostavilo donošenje odluka u Vijeću i ograničilo prevladavanje politika nacionalnih pravednih dobiti (juste retour) pred zauzimanjem za zajedničke interese cijele Unije;

Višegodišnji financijski okvir za razdoblje 2014. – 2020.: smjernice za budućnost

21.  objavljuje svoju namjeru da u godišnjem postupku donošenja proračuna osigura cjelovitu uporabu svih novih odredbi koje su uspješno uvrštene u Uredbu o VFO-u i MIS; očekuje da Vijeće neće pokušati nametnuti ograničena tumačenja tih odredbi, osobito u pogledu prirode i područja primjene svih posebnih instrumenata, nego da će se ponijeti odgovorno i odobriti nužna sredstva za ispunjavanje i svojih prethodnih obveza i nepredviđenih rashoda čak i ako to rezultira potrebom da se premaši godišnja gornja granica VFO-a; podsjeća u tom kontekstu da su gornje granice za VFO 2014. – 2020. postavljene mnogo niže od gornjih granica vlastitih sredstava;

22.  stavlja poseban naglasak na nova pravila o fleksibilnosti kojima bi se trebala omogućiti najveća moguća uporaba gornjih granica VFO-a za obveze i plaćanja; ističe da se više ne može održavati praksa prethodnih financijskih okvira prema kojoj je godišnji proračun EU-a ostajao daleko ispod gornjih granica VFO-a, osobito u pogledu odobrenih sredstava za plaćanja;

23.  naglašava u tom kontekstu da su nagomilane nepodmirene obveze dosegnule kritičnu razinu koja bi proračun EU-a mogla odvesti u strukturni manjak, čime bi se prekršile odredbe Ugovora (članci 310. i 323. UFEU-a); duboko je zabrinut da iznos neplaćenih računa na kraju godine neprestano raste od 2011. (samo za kohezijsku politiku na kraju 2013. bio je u visini 23,4 milijardi EUR), što će uzrokovati velik pritisak na gornje granice za plaćanja VFO-a 2014. – 2020; naglašava potrebu da se točno odrede gornje granice za godišnja plaćanja VFO-a uzimajući na odgovarajući način u obzir između ostalog dinamiku kohezijske politike, uključujući vremenski raspored za programiranje, provedbu, konačno zatvaranje programa i opoziv odobrenih sredstava;

24.  naglašava da je svrha gornje granice za obveze poduprijeti ulaganja u rast i zapošljavanje u Europi, a posebno zapošljavanje mladih; podsjeća na to da je taj instrument bio inicijativa Europskog parlamenta;

25.  podsjeća da Komisija koja će preuzeti mandat nakon europskih izbora 2014. treba do kraja 2016. pokrenuti obvezan pregled i reviziju VFO-a za razdoblje 2014. – 2020.; ističe činjenicu da je ta klauzula o poslijeizbornom pregledu/reviziji VFO-a bila jedan od ključnih zahtjeva Parlamenta u pregovorima o VFO-u, što se temeljilo na potrebi da se sljedećem sazivu Komisije i Parlamenta omogući da preispita političke prioritete EU-a, čime bi se VFO-u dao obnovljeni demokratski legitimitet; naglašava da su zbog gospodarske krize razine ulaganja u Europi znatno pale u razdoblju od 2008. do 2012. i podsjeća na to da će, prema nekim procjenama(8), to koštati kontinent 540 milijardi EUR izgubljenog povrata ulaganja do 2020.;

26.  imajući u vidu poslijeizborni pregled/reviziju VFO-a, naglašava potrebu da sljedeći saziv Parlamenta pravodobno razmotri svoje političke prioritete, tj. da utvrdi područja za koje se smatra da će biti potrebno više ulaganja u drugoj polovici VFO-a 2014. – 2020.; u tu svrhu poziva sljedeću Komisiju i Parlament da pažljivo ocijene ostvarenje ciljeva strategije Europa 2020., posebno u smislu zapošljavanja i savladavanja gospodarske krize, kao i uspješnost programa EU-a, poput Obzora 2020., kako bi se težište dalo područjima za koja sredstva EU-a daju dokazanu dodanu vrijednost i za koja će dodatna financijska sredstva biti potrebna;

27.  poziva na reviziju VFO-a u sredini razdoblja radi pripreme za moguće smanjenje u razdoblju za koje se dogovara sljedeći VFO kako bi se osigurali daljnji ponovni pregovori tijekom mandata Parlamenta i Komisije, čime bi se zajamčio puni demokratski legimitet redovnih odluka o financijskim perspektivama Unije, istovremeno poduzimajući mjere za osiguravanje stabilnosti za cikluse programiranja i predvidljivost ulaganja; iskreno vjeruje da bi petogodišnji ciklus VFO-a poboljšao demokratski legitimitet, unaprijedio određivanje prioriteta proračunskih sredstava te bi se mogao smatrati preduvjetom daljnje političke rasprave;

28.  ističe da bi Komisija u svojim prijedlozima za reviziju VFO-a trebala pažljivo voditi računa o posljednjim makroekonomskim predviđanjima te da bi ti prijedlozi trebali uključivati iscrpnu procjenu djelovanja svih posebnih instrumenata, posebice ukupne razlike do gornje granice obveza i plaćanja; podsjeća da se tim procesom neće smanjiti prethodno dodijeljene nacionalne omotnice, uključujući udio ESF-a u tim nacionalnim omotnicama; u tom kontekstu očekuje od Komisije da Parlamentu i Vijeću dostavi jednake i dosljedne podatke o iznosima i procjenama kako bi se izbjegli nesporazumi u pregovorima u pogledu temelja rasprave;

29.  naglašava potrebu da se potakne široka i otvorena rasprava o rezultatima koji su postignuti programima financiranja EU-a, a posebno procjena u kojoj mjeri ti programi doprinose ostvarivanju ciljeva Europe 2020.;

30.  naglašava da inovativni financijski instrumenti, poput europskih projektnih obveznica, mogu imati vrlo važnu ulogu u poticanju toliko potrebnih ulaganja ako se pravilno izrade; u tom pogledu potiče Komisiju da predstojeću procjenu optimalno iskoristi i u kontekstu pregleda i revizije VFO-a 2014. – 2020.;

31.  pozdravlja Zajedničku izjavu triju institucija dogovorenu u okviru pregovora o VFO-u prema kojoj će godišnji proračunski postupci prema potrebi uključiti rodno osjetljive elemente, uzimajući u obzir načine na koje ukupni financijski okvir Unije doprinosi povećanoj rodnoj ravnopravnosti (i osigurava načelo rodne osviještenosti); ističe da bi ta načela trebalo uključiti u Komisijin prijedlog o reviziji VFO-a;

32.  ponavlja svoju namjeru da obveznu reviziju VFO-a učini ključnim zahtjevom za ustoličenje sljedećeg saziva Komisije; stoga poziva sljedeći saziv Europskog parlamenta da izbor predloženog kandidata za predsjednika Komisije uvjetuje snažnim i nedvosmislenim zalaganjem za provedbu klauzule o poslijeizbornom pregledu/reviziji i predanošću istinskom i dubokom političkom dijalogu o sadržaju te klauzule;

33.  primjećuje da se za sljedeći krug pregovora primjenjuju članci 70. i 70.a Poslovnika Parlamenta (međuinstitucionalni pregovori u zakonodavnim postupcima) ; preporučuje da se početkom sljedećeg mandata Parlamenta odbor nadležan za Poslovnik pozove da razmotri usklađivanje tih članaka s člankom 75. (VFO), člankom 75.c (financijski trijalog) i člankom 81. stavkom 3. (postupak suglasnosti) u cilju sastavljanja jedinstvenog dosljednog članka namijenjenog posebnim zakonodavnim postupcima iz članaka 311. i 312. UFEU-a u vezi s određivanjem mandata, provedbom trijaloga (uključujući ulogu predsjednika) i provjerom na plenarnoj sjednici;

34.  smatra da bi prilikom sljedeće revizije Ugovora Konvencija trebala predložiti sustav pravog suodlučivanja između Vijeća i Parlamenta o donošenju VFO-a i odluka o vlastitim sredstvima;

35.  snažno vjeruje da Skupina na visokoj razini za vlastita sredstva predstavlja jedinstvenu priliku za prevladavanje zastoja koji je nastao u pogledu reforme trenutačnog sustava vlastitih sredstava; očekuje da će ta skupina znatno doprinijeti razumijevanju nedostataka trenutačnog sustava i koristi koje mogu proizaći iz dubinske i sveobuhvatne reforme te uvođenja novih i istinskih vlastitih sredstava, čime se može znatno smanjiti udio doprinosa na temelju BND-a proračunu EU-a;

36.  podsjeća da Skupina na visokoj razini ima ovlast za ispitivanje svih aspekata reforme sustava vlastitih sredstava; snažno je predan intenzivnom radu u svim fazama tog procesa i njegovom uspješnom zaključivanju putem sudjelovanja svojih triju predstavnika; računa na jednako „vlasništvo” Vijeća nad tim procesom i njegovu jednaku predanost; ističe potrebu za podizanjem svijesti o pitanjima o kojima je riječ i među nacionalnim parlamentima; naglašava da bi nalazi i zaključci Skupine na visokoj razini trebali biti pravodobno spremni za razmatranje tijekom pregleda/revizije VFO-a 2016. kako bi se utro put funkcioniranju mogućih reformi do sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira;

37.  izražava svoje čvrsto uvjerenje da se svaka nova fiskalna mogućnost ili proračun koji se razvijaju posebno za države članice eurozone čije fiskalne funkcije ne pokriva VFO moraju razviti unutar okvira Unije te da se pomoću postojećih institucija trebaju podvrgnuti odgovarajućem demokratskom nadzoru i odgovornosti;

o
o   o

38.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te nacionalnim parlamentima.

(1) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0455. (2) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0456. (3) SL C 380 E, 11.12.2012., str. 89. (4) SL C 68 E, 7.3.2014., str. 1. (5) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0078. (6) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0304. (7) Usvojeni tekstovi, P7_TA(2013)0599. (8) Govor predsjedavatelja Vijeća guvernera EIB-a tijekom Europskog međuparlamentarnog tjedna 2014., 21. siječnja 2014.