Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2015/0135(NLE)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A8-0191/2016

Podneseni tekstovi :

A8-0191/2016

Rasprave :

Glasovanja :

PV 08/06/2016 - 12.7
Objašnjenja glasovanja

Doneseni tekstovi :

P8_TA(2016)0259

Usvojeni tekstovi
PDF 342kWORD 89k
Srijeda, 8. lipnja 2016. - Strasbourg Završno izdanje
Ratifikacija i pristupanje Protokolu iz 2010. uz Međunarodnu konvenciju o opasnim i štetnim tvarima, uz iznimku aspekata povezanih s pravosudnom suradnjom u građanskim stvarima
P8_TA(2016)0259A8-0191/2016

Rezolucija Europskog parlamenta od 8. lipnja 2016. o Nacrtu odluke Vijeća o ratifikaciji i pristupanju država članica, u interesu Europske unije, Protokolu iz 2010. uz Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, uz iznimku aspekata povezanih s pravosudnom suradnjom u građanskim stvarima (13806/2015 – C8-0410/2015 – 2015/0135(NLE))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir nacrt odluke Vijeća (13806/2015),

–  uzimajući u obzir zahtjev Vijeća za davanje suglasnosti u skladu s člankom 100. stavkom 2. i člankom 218. stavkom 6. točkom (a) podtočkom (v) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (C8-0410/2015),

–  uzimajući u obzir članak 3. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir mišljenje Suda od 14. listopada 2014.(1),

–  uzimajući u obzir Međunarodnu konvenciju o odgovornosti i naknadi za štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem iz 1996. godine (Konvencija HNS iz 1996.),

–  uzimajući u obzir Protokol iz 2010. uz Konvenciju HNS iz 1996. (Konvencija iz 2010.),

–  uzimajući u obzir prijedlog Odluke Vijeća (COM(2015)0304),

–  uzimajući u obzir Odluku Vijeća 2002/971/EZ od 18. studenoga 2002. o ovlašćivanju država članica da u interesu Zajednice ratificiraju Konvenciju HNS iz 1996. ili joj pristupe(2),

–  uzimajući u obzir Direktivu 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u pogledu sprečavanja i otklanjanja štete u okolišu(3) (Direktiva o odgovornosti za okoliš),

–  uzimajući u obzir izjavu Komisije u zapisnik Odbora stalnih predstavnika i Vijeća od 20. studenoga i 8. prosinca 2015.(4),

–  uzimajući u obzir dokument gospodarskog sektora za pomorski prijevoz od 18. rujna 2015. kojim se države članice pozivaju da ranije ratificiraju Protokol uz Konvenciju HNS iz 2010. ili mu pristupe, u skladu s pristupom koji je zauzela Komisija(5),

–  uzimajući u obzir završno izvješće koje je za Europsku komisiju pripremio BIO Intelligence Service naslovljeno „Study on ELD Effectiveness: scope and exceptions” (Studija o djelotvornosti Direktive o odgovornosti za okoliš: područje primjene i izuzeci) od 19. veljače 2014.(6),

–  uzimajući u obzir obavijest Pravne službe Parlamenta od 11. veljače 2016. o pravnoj osnovi navedenog prijedloga odluke Vijeća (SJ-0066/16) i kasnije mišljenje o odgovarajućoj pravnoj osnovi za navedeni prijedlog odluke koje je Odbor za pravna pitanja usvojio 19. veljače 2016.(7) i priložen izvješću A8-0191/2016,

–  uzimajući u obzir članak 99. stavak 3. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir privremeno izvješće Odbora za pravna pitanja (A8-0191/2016),

A.  budući da je cilj Konvencije HNS iz 2010. zajamčiti odgovornost i primjerenu, brzu i učinkovitu naknadu gubitka ili štete kojima su oštećene osobe, imovina ili okoliš, a koji su prouzrokovani prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, s pomoću specijaliziranog međunarodnog fonda za naknade šteta HNS-a;

B.  budući da je stoga njezin cilj, s jedne strane, osigurati primjenu načela prema kojem onečišćivač plaća, kao i primjenu načela prevencije i opreza, kako bi se u slučaju mogućih šteta u okolišu poduzimale preventivne mjere te da ona stoga ulazi u područje politike Unije i njezinih temeljnih načela o okolišu, a da je, s druge strane, njezin cilj i regulacija pitanja koja proizlaze iz štete uzrokovane pomorskim prijevozom te sprječavanje i smanjivanje te štete na minimum te da ona stoga ulazi u područje politike Unije o prometu;

C.  budući da bi prema prijedlogu Komisije (COM(2015)0304) Konvencija HNS iz 2010. stoga djelomično obuhvaćala područje primjene pravila Direktive o odgovornosti za okoliš;

D.  budući da se Konvencija HNS iz 2010. preklapa u području primjene s Direktivom o odgovornosti kad je riječ o šteti u okolišu na teritoriju i u morskim vodama koji su pod sudskom nadležnošću države stranke, šteti prouzročenoj zagađenjem okoliša u isključivom gospodarskom pojasu ili ekvivalentnom području (do 200 nautičkih milja od obale) države stranke i preventivnim mjerama za sprječavanje takve štete ili smanjivanje takve štete na najmanju moguću mjeru;

E.  budući da se Konvencijom HNS iz 2010. uspostavlja stroga odgovornost brodovlasnika za sve štete prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, kad su one obuhvaćene Konvencijom, kao i njegova obaveza da ugovori osiguranje ili pribavi drugo financijsko jamstvo u svrhu naknade štete obuhvaćene Konvencijom kojom su u tu svrhu zabranjeni svi ostali zahtjevi protiv brodovlasnika osim onih u skladu s Konvencijom (člankom 7. stavcima 4. i 5.);

F.  budući da stoga postoji mogućnost sukoba između Direktive o odgovornosti za okoliš i Konvencije HNS iz 2010., koji se može izbjeći člankom 4. stavkom 2. Direktive o odgovornosti za okoliš kojim se propisuje da se Direktiva „ne primjenjuje na štetu u okolišu ni na prijeteću opasnost od štete proizašlu iz slučaja za koji odgovornost ili naknada štete pripadaju području primjene bilo koje od međunarodnih konvencija navedenih u Prilogu IV., uključujući svaku njihovu buduću izmjenu na snazi u dotičnoj državi članici”;

G.  budući da su stoga iz područja primjene Direktive o odgovornosti za okoliš isključene štete u okolišu ili prijeteće opasnosti od takve štete obuhvaćene Konvencijom HNS iz 2010. nakon što ona stupi na snagu, te da će, ako sve države članice ne ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj ne pristupe u istom roku, postojati opasnost od fragmentiranog zakonodavstva u okviru kojega bi se na neke države članice primjenjivala Konvencija HNS iz 2010., a na druge Direktiva o odgovornosti za okoliš, čime bi se žrtve zagađenja kao što su obalne zajednice, ribari itd. moglo dovesti u različit položaj, a istovremeno bi to bilo protivno duhu Konvencije HNS iz 2010.;

H.  budući da su osnovna načela na kojima se temelje konvencije Međunarodne pomorske organizacije temelj i za Konvenciju HNS iz 2010. te da se ona odnose na strogu odgovornost brodovlasnika, obavezno osiguranje za pokriće šteta prouzrokovanih trećim stranama, pravo oštećenih osoba da odštetu traže izravno od osiguravatelja, ograničenje odgovornosti i, u slučaju nafte i opasnih i štetnih tvari, poseban fond za naknade iz kojeg se plaćaju štete ako premašuju granice odgovornosti brodovlasnika;

I.  budući da usklađen režim odgovornosti mjerodavan za štete prouzročene prijevozom opasnih i štetnih tvari morem u interesu Unije kao cjeline;

J.  budući da nije potpuno jasno znači li članak 4. stavak 2. Direktive o odgovornosti za okoliš da se Direktiva o odgovornosti za okoliš ne primjenjuje u državi članci koja je ratificirala Konvenciju HNS iz 2010. ili je njezina primjena ograničena na mjeru u kojoj su odgovornost ili naknada štete obuhvaćene tom Konvencijom;

K.  budući da se Konvencijom HNS iz 2010. utvrđuje režim za naknadu štete i da je ona stoga manje dalekosežna od Direktive o odgovornosti za okoliš u pogledu utvrđivanja režima kojim se od gospodarskih subjekata zahtijeva da spriječe ili otklone prijeteću ili stvarnu štetu u okolišu i kojim se nadležna tijela upućuje da od gospodarskih subjekata to zahtijevaju;

L.  budući da, za razliku od Direktive o odgovornosti za okoliš, na osnovi Konvencije HNS iz 2010. nije moguće isplatiti naknadu za štetu koja nije gospodarske naravi;

M.  budući da Direktivom o odgovornosti za okoliš za gospodarske subjekte nije određeno obavezno financijsko jamstvo kojim bi se osiguralo da oni imaju dovoljna sredstva za sprečavanje i otklanjanje štete u okolišu, osim ako država članica nije donijela strože odredbe od onih predviđenih Direktivom o odgovornosti za okoliš;

N.  budući da je Konvencijom HNS iz 2010. utvrđena jasna obaveza vlasnika da ugovori osiguranje ili pribavi drugo financijsko jamstvo u svrhu naknade moguće štete obuhvaćene Konvencijom;

O.  budući da su se ostale konvencije Međunarodne pomorske organizacije navedene u Prilogu IV. Direktivi o odgovornosti za okoliš pokazale učinkovitima jer je njima uspostavljena ravnoteža između interesa za okoliš i trgovinskih interesa zahvaljujući jasnom usmjeravanju odgovornosti prema kojem u načelu nema nesigurnosti oko utvrđivanja odgovornosti, te zahvaljujući uspostavi obaveznog osiguranja i mehanizama za brzu naknadu štete koji nisu ograničeni isključivo na štetu u okolišu;

1.  poziva Vijeće i Komisiju da razmotre sljedeće preporuke:

   (i) da se zajamči poštovanje načela dodjeljivanja nadležnosti Unije na temelju članka 5. stavka 1. UEU-a i ustaljena sudska praksa Suda prema kojoj „odabir pravne osnove za mjere Zajednice mora počivati na objektivnim čimbenicima podložnima sudskom preispitivanju, koji posebno uključuju cilj i sadržaj mjere”(8);
   (ii) da se stoga prihvati mišljenje iz dopisa od 19. veljače 2016. koje je usvojio Odbor za pravna pitanja, a u kojem stoji sljedeće:

„s obzirom na to da je cilj prijedloga odluke Vijeća dozvoliti državama članicama da u ime Unije ratificiraju Protokol HNS iz 2010. ili mu pristupe te da stoga budu obavezane pravilima Konvencije HNS iz 2010 i s obzirom na to da tom Konvencijom nisu obuhvaćeni samo slučajevi štete nastale zagađenjem okoliša (u kojima se primjenjuju načelo prema kojem bi se trebalo preventivno djelovati i načelo prema kojem onečišćivač plaća) već i slučajevi štete koja nije nastala zagađenjem okoliša, a koji su uzrokovani prijevozom određenih tvari morem, članak 100. stavak 2., članak 192. stavak 1. i članak 218. stavak 6. točka (a) podtočka (v) UFEU-a odgovarajuća su pravna osnova prijedloga.”

   (iii) da se zajamči da na ujednačenost, cjelovitost i učinkovitost zajedničkih pravila Europske unije neće negativno utjecati međunarodne obaveze preuzete ratifikacijom Konvencije HNS iz 2010. ili pristupanjem toj Konvenciji, u skladu s utvrđenom sudskom praksom Suda(9);
   (iv) da se u tom smislu obrati veća pozornost na preklapanje Direktive o odgovornosti za okoliš s Konvencijom HNS iz 2010. kad je riječ o šteti u okolišu na teritoriju i u morskim vodama koji su pod sudskom nadležnošću države stranke, šteti prouzročenoj zagađenjem okoliša u isključivom gospodarskom pojasu ili ekvivalentnom području (do 200 nautičkih milja od obale) države stranke i preventivnim mjerama za sprječavanje takve štete ili smanjivanje takve štete na najmanju moguću (preventivnim mjerama, primarnom otklanjanju i dopunskom otklanjanju);
   (v) da se zajamči smanjenje mogućnosti sukoba između Direktive o odgovornosti za okoliš i Konvencije HNS iz 2010. na najmanju moguću mjeru poduzimanjem odgovarajućih mjera kojima će se zajamčiti da će, u skladu s člankom 4. stavkom 2. i Prilogom IV. Direktive o odgovornosti za okoliš, države članice koje ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj pristupe u potpunosti poštovati klauzulu o isključivosti iz njezina članka 7. stavaka 4. i 5., prema kojoj se zahtjev za naknadu štete od brodovlasnika može podnijeti isključivo u skladu s predmetnom Konvencijom;
   (vi) da se zajamči smanjenje rizika od stvaranja i jačanja komparativnog nedostatka za države koje su spremne pristupiti Konvenciji HNS iz 2010. u odnosu na one koje taj postupak žele odgoditi pa će se na njih i dalje odnositi samo Direktiva o odgovornosti za okoliš;
   (vii) da se zajamči uklanjanje trajnog postojanja dvaju paralelnih režima odgovornosti u pomorskom prometu – režima Unije i međunarodnog režima – koje bi dovelo do fragmentacije zakonodavstva Unije i, štoviše, ugrozilo nedvosmisleno usmjeravanje odgovornosti i koje bi moglo dovesti do dugotrajnih i skupih pravnih postupaka na štetu žrtava i sektora pomorskog prometa;
   (viii) da se u tom smislu zajamči da će se državama članicama nametnuti jasna obaveza da poduzmu sve potrebne korake za ostvarivanje konkretnih rezultata, odnosno da ratificiraju Konvenciju HNS iz 2010. ili joj pristupe u razumnom roku, koji ne bi smio biti duži od dvije godine od dana stupanja na snagu odluke Vijeća;

2.  zaključuje da će ova rezolucija Vijeću i Komisiji pružiti dodatnu mogućnost da razmotre preporuke iz stavka 1.;

3.  nalaže svojem predsjedniku da zatraži daljnju raspravu s Komisijom i Vijećem;

4.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji te vladama i parlamentima država članica.

(1) Mišljenje Suda od 14. listopada 2014., 1/13, ECLI:EU:C:2014:2303.
(2) SL L 337, 13.12.2002., str. 55.
(3) SL L 143, 30.4.2004., str. 56.
(4) Napomena o točki 13142/15.
(5) Dostupno na internetu (na engleskom): http://www.ics-shipping.org/docs/default-source/Submissions/EU/hazardous-and-noxious-substances.pdf.
(6) Dostupno na internetu (na engleskom): http://ec.europa.eu/environment/legal/liability/pdf/BIO%20ELD%20Effectiveness_report.pdf.
(7) PE576.992.
(8) Presuda Suda od 19. srpnja 2012., Europski parlament protiv Vijeća, C-130/10, ECLI:EU:C:2012:472, stavak 42.
(9) Mišljenje Suda od 19. ožujka 1993., 2/91, ECLI:EU:C:1993:106, stavak 25.; Presuda Suda od 5. studenog 2002., Komisija Europskih zajednica protiv Kraljevine Danske, C-467/98, ECLI:EU:C:2002:625, stavak 82.; Mišljenje Suda od 7. veljače 2006., 1/03, ECLI:EU:C:2006:81, stavci 120. i 126.; Mišljenje Suda od 14. listopada 2014., 1/13, ECLI:EU:C:2014:2303.

Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti