Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članak 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir Direktivu 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini)(1)

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja(2),

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2019/770 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga(3),

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ(4),

–  uzimajući u obzir Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi)(5),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2019/1020 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda i o izmjeni Direktive 2004/42/EZ i uredbi (EZ) br. 765/2008 i (EU) br. 305/2011(6),

–  uzimajući u obzir Direktivu 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu(7),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 21. rujna 2010. o dovršavanju unutarnjeg tržišta za elektroničku trgovinu(8),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 15. lipnja 2017. o internetskim platformama i jedinstvenom digitalnom tržištu(9),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 11. siječnja 2012. naslovljenu „Skladan okvir za izgradnju povjerenja u jedinstveno digitalno tržište za elektroničku trgovinu i mrežne usluge” (COM(2011)0942),

–  uzimajući u obzir Preporuku Komisije (EU) 2018/334 оd 1. ožujka 2018. o mjerama za suzbijanje nezakonitih internetskih sadržaja(10) i komunikaciju Komisije od 28. rujna 2017. naslovljenu „Suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu: Povećanje odgovornosti internetskih platformi” (COM(2017)0555),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija od 26. travnja 2018. naslovljenu „Suzbijanje dezinformacija na internetu: europski pristup (COM(2018)0236), koje obuhvaćaju lažne ili obmanjujuće informacije koje su smišljene, iznesene i šire se radi stjecanja ekonomske koristi ili namjernog zavaravanja javnosti i koje mogu naškoditi javnom interesu,

–  uzimajući u obzir Memorandum o razumijevanju o prodaji krivotvorene robe na internetu od 21. lipnja 2016. i njegovu reviziju u komunikaciji Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru od 29. studenoga 2017. naslovljenoj „Uravnotežen sustav provedbe prava intelektualnog vlasništva kao odgovor na današnje društvene izazove” (COM(2017)0707),

–  uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija (ECON-VI/048) od 5. prosinca 2019. naslovljeno „Europski okvir za regulatorne odgovore u vezi s ekonomijom suradnje”,

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka, te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka)(11),

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ(12),

–  uzimajući u obzir Direktivu 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama)(13),

–  uzimajući u obzir Direktivu 96/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 1996. o pravnoj zaštiti baza podataka(14), Direktivu 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(15) i Direktivu 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama)(16),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 10. ožujka 2020. naslovljenu „Strategija za MSP-ove i održivu i digitalnu Europu” (COM(2020)0103),

–  uzimajući u obzir Bijelu knjigu Komisije o umjetnoj inteligenciji – Europski pristup izvrsnosti i izgradnji povjerenja od 19. veljače 2020. (COM(2020)0065),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 19. veljače 2020. naslovljenu „Izgradnja digitalne budućnosti Europe” (COM(2020)0067),

–  uzimajući u obzir obveze koje je Komisija preuzela u svojim „Političkim smjernicama za sljedeću Europsku komisiju 2019. – 2024.”,

–  uzimajući u obzir studiju Službe Europskog parlamenta za istraživanja naslovljenu „Pregled troškova neujedinjene Europe od 2019. do 2024.”, koja pokazuje da bi dovršenjem jedinstvenog digitalnog tržišta dobit od usluga potencijalno mogla iznositi do 100 milijardi EUR,

–  uzimajući u obzir studiju Resornog odjela Europskog parlamenta za ekonomsku i znanstvenu politiku te politiku kvalitete života naslovljenu „Direktiva o elektroničkoj trgovini kao temelj unutarnjeg tržišta”, u kojoj su istaknuta četiri prioriteta za poboljšanje Direktive o elektroničkoj trgovini,

–  uzimajući u obzir studije Resornog odjela za ekonomsku i znanstvenu politiku te politiku kvalitete života za radionicu o pravilima e-trgovine za digitalno doba, koju je organizirao Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO),

–  uzimajući u obzir studiju o procjeni europske dodane vrijednosti koju je izradila Služba Europskog parlamenta za istraživanja naslovljenu „Akt o digitalnim uslugama: procjena europske dodane vrijednostiˮ(17),

–  uzimajući u obzir pojašnjenje uz Direktivu 98/48/EZ, kojim se uvodi mehanizam za transparentnost propisa o uslugama informacijskog društva,

–  uzimajući u obzir članke 47. i 54. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir mišljenja Odbora za promet i turizam, Odbora za kulturu i obrazovanje, Odbora za pravna pitanja te Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača (A9-0181/2020),

A.  budući da e-trgovina utječe na svakodnevni život ljudi, poduzeća i potrošača u Uniji te da, kad funkcionira u pravednim i uređenim jednakim uvjetima, može pozitivno doprinijeti iskorištavanju potencijala jedinstvenog digitalnog tržišta, ojačati povjerenje potrošača, a novim sudionicima, uključujući mikropoduzeća te mala i srednja poduzeća, pružiti nove tržišne mogućnosti za održiv rast i radna mjesta;

B.  budući da je Direktiva 2000/31/EZ („Direktiva o elektroničkoj trgovini”) jedan od najuspješnijih propisa Unije i da je oblikovala jedinstveno digitalno tržište kakvo danas poznajemo; budući da je Direktiva o elektroničkoj trgovini usvojena prije 20 godina, u paketu Akta o digitalnim uslugama treba uzeti u obzir brzu transformaciju i širenje elektroničke trgovine u svim njezinim oblicima, s mnoštvom različitih novih usluga, proizvoda, pružatelja usluga, izazova i raznog sektorskog zakonodavstva; budući da je od donošenja Direktive o elektroničkoj trgovini Sud Europske unije (Sud EU-a) donio niz presuda koje se na nju odnose;

C.  budući da države članice trenutačno imaju fragmentiran pristup rješavanju problema nezakonitog sadržaja na internetu; budući da, kao posljedica toga, dotični pružatelji usluga mogu podlijegati nizu različitih pravnih zahtjeva koji se razlikuju u pogledu sadržaja i područja primjene; budući da se čini da postoji nedostatak provedbe i suradnje među državama članicama i problemi s postojećim pravnim okvirom;

D.  budući da digitalne usluge moraju u potpunosti poštovati propise koji se odnose na temeljna prava, posebno privatnost, zaštitu osobnih podataka, nediskriminaciju, slobodu izražavanja i informiranja te medijski pluralizam i prava djeteta, koja su utvrđena u Ugovorima i Povelji Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”);

E.  budući da se Komisija u svojoj komunikaciji „Izgradnja digitalne budućnosti Europe” obvezala da će u okviru Akta o digitalnim uslugama donijeti nova i revidirana pravila za internetske platforme i pružatelje informacijskih usluga, pojačati nadzor nad politikama platformi koje se odnose na sadržaj u Uniji i razmotriti ex ante pravila;

F.  budući da je pandemija bolesti COVID-19 dovela do novih društvenih i gospodarskih izazova koji snažno utječu na građane i gospodarstvo; budući da pandemija bolesti COVID-19 istovremeno pokazuje otpornost sektora e-trgovine i njegov potencijal da ponovno pokrene europsko gospodarstvo; budući da je pandemija također razotkrila nedostatke postojećeg regulatornog okvira, posebno u pogledu propisa u području zaštite potrošača; budući da to zahtijeva dosljedniji i usklađeniji pristup na razini Unije kako bi se riješile utvrđene poteškoće i spriječilo njihovo pojavljivanje u budućnosti;

G.  budući da je pandemija bolesti COVID-19 također pokazala koliko su potrošači u Uniji podložni obmanjujućim trgovinskim praksama nepoštenih trgovaca koji na internetu prodaju nezakonite proizvode koji nisu u skladu sa sigurnosnim pravilima Unije i druge nepoštene uvjete za potrošače; budući da je pandemija bolesti COVID-19 posebno pokazala da platforme i usluge internetskog posredovanja trebaju uložiti veće napore u otkrivanje i uklanjanje lažnih tvrdnji te u dosljednu i koordiniranu borbu protiv obmanjujućih praksi nepoštenih trgovaca, posebno onih koji na internetu prodaju lažnu medicinsku opremu ili opasne proizvode; budući da je Komisija pozdravila pristup koji su platforme zauzele nakon njezina dopisa od 23. ožujka 2020.; budući da je za borbu protiv tih obmanjujućih praksi i zaštitu potrošača potreban dosljedniji i usklađeniji pristup na razini Unije;

H.  budući da bi Aktom o digitalnim uslugama trebalo osigurati sveobuhvatnu zaštitu prava potrošača i korisnika u Uniji te bi stoga teritorijalno područje njegove primjene trebalo obuhvaćati aktivnosti pružatelja usluga informacijskog društva s poslovnim nastanom u trećim zemljama kada su njihove usluge, koje su obuhvaćene područjem primjene Akta o digitalnim uslugama, usmjerene na potrošače ili korisnike u Uniji;

I.  budući da bi Aktom o digitalnim uslugama trebalo pojasniti prirodu digitalnih usluga koje su obuhvaćene njegovim područjem primjene, no pritom zadržati horizontalnu prirodu Direktive o elektroničkoj trgovini, koja se ne primjenjuje samo na internetske platforme, nego i na sve pružatelje usluga informacijskog društva kako su definirani u pravu Unije;

J.  budući da Akt o digitalnim uslugama ne bi smio dovoditi u pitanje Uredbu (EU) 2016/679, kojom se utvrđuje pravni okvir za zaštitu osobnih podataka, Direktivu (EU) 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, Direktivu 2010/13/EU o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga i Direktivu 2002/58/EZ o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u sektoru elektroničkih komunikacija;

K.  budući da Akt o digitalnim uslugama ne bi smio utjecati na Direktivu 2005/29/EZ kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/2161 niti na direktive (EU) 2019/770 i (EU) 2019/771 o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga odnosno o ugovorima o kupoprodaji robe te Uredbu (EU) 2019/1150 o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja;

L.  budući da Akt o digitalnim uslugama ne bi smio dovoditi u pitanje okvir utvrđen Direktivom 2006/123/EZ o uslugama na unutarnjem tržištu;

M.  budući da su određene vrste nezakonitog sadržaja, koje su razlog za ozbiljnu zabrinutost, već definirane u nacionalnom pravu i pravu Unije, kao što je nezakoniti govor mržnje, te ih ne bi trebalo ponovno definirati u Aktu o digitalnim uslugama;

N.  budući da će povećanje transparentnosti i pomoć građanima u stjecanju medijske i digitalne pismenosti u pogledu širenja štetnog sadržaja, govora mržnje i dezinformacija i u razvijanju kritičkog razmišljanja te jačanje neovisnog profesionalnog novinarstva i kvalitetnih medija doprinijeti promicanju raznolikog i kvalitetnog sadržaja;

O.  budući da je baza podataka WHOIS javno dostupna i koristan je instrument za pronalaženje vlasnika određenog naziva domene na internetu te pojedinosti i osobe za kontakt za svaki naziv domene;

P.  budući da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebala nastojati osigurati pravna sigurnost i jasnoća, među ostalim na tržištu kratkoročnog iznajmljivanja i usluga mobilnosti, i to promicanjem obveza u pogledu transparentnosti i jasnijih informacija;

Q.  budući da će dogovor Komisije s određenim platformama u sektoru kratkoročnog iznajmljivanja o razmjeni podataka postignut u ožujku 2020. lokalnim vlastima omogućiti da bolje razumiju razvoj ekonomije dijeljenja te pouzdanu i kontinuiranu razmjenu podataka i donošenje politika na temelju dokaza; budući da su potrebni daljnji koraci kako bi se pokrenuo sveobuhvatniji okvir za razmjenu podataka namijenjen internetskim platformama za kratkoročno iznajmljivanje;

R.  budući da je pandemija bolesti COVID-19 snažno utjecala na turistički sektor EU-a i pokazala da i dalje treba podupirati suradnju na zelenim koridorima kako bi se osiguralo neometano funkcioniranje opskrbnih lanaca u Uniji i kretanje robe u cijeloj prometnoj mreži EU-a;

S.  budući da razvoj i način korištenja internetskih platformi za širok raspon aktivnosti, uključujući komercijalne aktivnosti, prijevoz i turizam te razmjenu robe i usluga, mijenjaju način interakcije korisnika i poduzeća s pružateljima sadržaja, trgovcima i drugim osobama koje nude robu i usluge; budući da jedinstveno digitalno tržište ne može uspjeti bez povjerenja korisnika u internetske platforme koje poštuju cjelokupno primjenjivo zakonodavstvo i njihove legitimne interese; budući da bi se svaki budući regulatorni okvir također trebao baviti problemom invazivnih poslovnih modela, uključujući manipuliranje ponašanjem i diskriminirajuće prakse, koji iznimno negativno utječu na funkcioniranje jedinstvenog tržišta i temeljna prava korisnika;

T.  budući da bi se države članice trebale truditi da poboljšaju pristup svojem pravosudnom sustavu i sustavu kaznenog progona te njihovu učinkovitost kad je riječ o utvrđivanju nezakonitosti internetskog sadržaja i rješavanju sporova u vezi s uklanjanjem sadržaja ili onemogućivanjem pristupa;

U.  budući da bi zahtjeve iz Akta o digitalnim uslugama pružatelji usluga informacijskog društva trebali moći lako provesti u praksi; budući da bi internetski posrednici mogli šifrirati ili na drugi način onemogućiti pristup trećih strana sadržaju, uključujući posrednike za smještaj na poslužitelju koji pohranjuju sam sadržaj;

V.  budući da učinkovit način smanjenja nezakonitih aktivnosti omogućuje procvat novih inovativnih poslovnih modela i jačanje jedinstvenog digitalnog tržišta jer se uklanjaju neopravdane prepreke slobodnom kretanju digitalnog sadržaja; budući da prepreke, koje stvaraju rascjepkana nacionalna tržišta, potiču potražnju za nezakonitim sadržajem;

W.  budući da bi se digitalnim uslugama potrošačima trebala pružiti izravna i učinkovita sredstva komunikacije koja su jednostavna za korištenje, lako prepoznatljiva i pristupačna, kao što su adrese elektroničke pošte, elektronički obrasci za kontakt, chatboti, trenutačna razmjena poruka ili povratni telefonski pozivi, te osigurati da informacije koje se odnose na ta sredstva komunikacije budu dostupne potrošačima na jasan, razumljiv i, ako je moguće, ujednačen način te da se zahtjevi potrošača usmjeravaju između različitih temeljnih digitalnih usluga pružatelja tih usluga;

X.  budući da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebalo zajamčiti pravo potrošača da ih se obavijesti ako se usluga temelji na umjetnoj inteligenciji („UI”), ako se koristi alatima za automatizirano donošenje odluka ili za strojno učenje ili alatima za automatsko prepoznavanje sadržaja; budući da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebala ponuditi mogućnost izuzeća, ograničavanja ili personalizacije upotrebe svih značajki automatizirane personalizacije, posebno u pogledu rangiranja i, konkretnije, ponuditi mogućnost gledanja sadržaja neprilagođenim redoslijedom te korisnicima omogućiti veća kontrola u pogledu načina rangiranja sadržaja;

Y.  budući da je zaštita osobnih podataka na koje se primjenjuju postupci automatiziranog donošenja odluka već obuhvaćena, među ostalim, Općom uredbom o zaštiti podataka te da se u Aktu o digitalnim uslugama te mjere ne bi trebale ponavljati ni mijenjati;

Z.  budući da bi Komisija trebala osigurati da se u Aktu o digitalnim uslugama zadrži antropocentričan pristup UI-u, u skladu s postojećim pravilima o slobodnom kretanju usluga koje se temelje na umjetnoj inteligenciji, uz istodobno poštovanje temeljnih vrijednosti i prava utvrđenih u Ugovorima;

AA.  budući da bi nacionalna nadzorna tijela, ako pravo Unije to dopušta, trebala imati pristup softverskoj dokumentaciji i skupovima podataka algoritama koji su predmet revizije;

AB.  budući da bi trebalo smatrati da koncepti transparentnosti i objašnjivosti algoritama zahtijevaju da se informacije koje se pružaju korisniku prikazuju u sažetom, transparentnom, razumljivom i lako dostupnom obliku, uz uporabu jasnog i jednostavnog jezika;

AC.  budući da je važno utvrditi mjere za osiguranje učinkovite provedbe i nadzora; budući da bi poštovanje odredbi trebalo podržati djelotvornim, proporcionalnim i odvraćajućim kaznama, uključujući izricanje razmjernih novčanih kazni;

AD.  budući da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebala uspostaviti ravnoteža između prava svih korisnika i osigurati da mjere iz tog akta nisu sastavljene na način kojim se pogoduje jednom legitimnom interesu u odnosu na drugi te kako bi se spriječila upotreba mjera kao agresivnih alata u bilo kakvim sukobima između poduzeća ili sektora;

AE.  budući da bi se ex ante mehanizam unutarnjeg tržišta trebao primjenjivati ako samo pravo tržišnog natjecanja nije dovoljno za prikladno rješavanje utvrđenih tržišnih nedostataka;

AF.  budući da bi se zakonodavne mjere predložene u okviru Akta o digitalnim uslugama trebale temeljiti na dokazima; budući da bi Komisija trebala provesti temeljitu procjenu učinka na temelju relevantnih podataka, statistika, analiza i studija različitih dostupnih mogućnosti; budući da bi se u toj procjeni učinka također trebali procijeniti i analizirati nesigurni i opasni proizvodi koji se prodaju u internetskim trgovinama; budući da bi se u procjeni učinka trebalo voditi računa o poukama naučenima iz pandemije bolesti COVID-19 te o rezolucijama Europskog parlamenta; budući da bi Akt o digitalnim uslugama trebao biti popraćen provedbenim smjernicama;

Opća načela

1.  pozdravlja predanost Komisije da podnese prijedlog paketa Akta o digitalnim uslugama, koji bi se trebao sastojati od prijedloga izmjene Direktive o elektroničkoj trgovini i prijedloga ex ante pravila o sistemskim operaterima s ulogom čuvara podataka, na temelju članka 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU); poziva Komisiju da takav paket podnese na temelju članka 53. stavka 1., članaka 62. i 114. UFEU-a, u skladu s preporukama utvrđenima u prilogu ovoj rezoluciji, na temelju detaljne procjene učinka koja bi trebala uključivati informacije o financijskim posljedicama prijedloga i temeljiti se na relevantnim podacima, statistikama i analizama;

2.  uviđa važnost pravnog okvira utvrđenog u Direktivi o elektroničkoj trgovini za razvoj internetskih usluga u Uniji i smatra da su načela kojima su se zakonodavci vodili pri reguliranju pružatelja usluga informacijskog društva krajem 90-ih godina prošloga stoljeća i dalje valjana i da bi se trebala primjenjivati pri izradi svih budućih prijedloga; ističe da je pravna sigurnost koju pruža Direktiva o elektroničkoj trgovini malim i srednjim poduzećima (MSP) pružila priliku da prošire svoje poslovanje i lakše posluju preko granica;

3.  smatra da svi pružatelji digitalnih usluga s poslovnim nastanom izvan Unije moraju poštovati pravila iz Akta o digitalnim uslugama ako su im usluge usmjerene na Uniju kako bi se osigurali jednaki uvjeti za europske pružatelje digitalnih usluga i one iz trećih zemalja; traži od Komisije da dodatno ocijeni postoji li rizik da treće zemlje uvedu protumjere te da istodobno podiže razinu osviještenosti o tome kako se pravo Unije primjenjuje na pružatelje usluga iz trećih zemalja koji su usmjereni na tržište Unije;

4.  ističe središnju ulogu koju je u razvoju jedinstvenog digitalnog tržišta imala klauzula o unutarnjem tržištu, kojom se uspostavlja nadzor matične zemlje i obveza država članica da osiguraju slobodno kretanje usluga informacijskog društva; naglašava da je potrebno ukloniti preostale neopravdane i nerazmjerne prepreke pružanju digitalnih usluga kao što su složeni administrativni postupci, skupo rješavanje prekograničnih sporova i pristup informacijama o relevantnim regulatornim zahtjevima, među ostalim o oporezivanju, te osigurati da se ne stvaraju nove neopravdane i nerazmjerne prepreke;

5.  konstatira da u skladu s pravilima Unije o slobodnom kretanju usluga države članice mogu poduzimati mjere za zaštitu legitimnih ciljeva od javnog interesa, kao što su zaštita javnog poretka, javno zdravlje, javna sigurnost, zaštita potrošača, borba protiv nestašice stambenog prostora za najam te sprečavanje utaje i izbjegavanja plaćanja poreza, pod uvjetom da su te mjere u skladu s načelima nediskriminacije i proporcionalnosti;

6.  smatra da bi trebalo zadržati glavna načela iz Direktive o elektroničkoj trgovini, kao što su klauzula o unutarnjem tržištu, sloboda poslovnog nastana, sloboda pružanja usluga i zabrana propisivanja obveze općeg praćenja; naglašava da bi načelo „što je nezakonito izvan interneta nezakonito je i na internetu” te načela zaštite potrošača i sigurnosti korisnika također trebali biti vodeća načela budućeg regulatornog okvira;

7.  ističe važnost platformi koje funkcioniraju na principu ekonomije dijeljenja, među ostalim u sektorima prometa i turizma, i na kojima usluge pružaju i pojedinci i profesionalni korisnici; poziva Komisiju da nakon savjetovanja sa svim relevantnim dionicima pokrene sveobuhvatniji okvir za razmjenu neosobnih podataka i koordinaciju između platformi te nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti, posebno u cilju razmjene najboljih praksi i uspostave skupa obveza informiranja, u skladu s podatkovnom strategijom EU-a;

8.  ističe da je od donošenja Direktive o elektroničkoj trgovini sustav zaštite podataka znatno ažuriran i naglašava da je zbog brzog razvoja digitalnih usluga potreban snažan zakonodavni okvir otporan na buduće promjene kako bi se zaštitili osobni podaci i privatnost; u tom pogledu naglašava da pružatelji digitalnih usluga moraju poštovati zahtjeve iz prava Unije o zaštiti podataka, odnosno iz Opće uredbe o zaštiti podataka i Direktive 2002/58/EZ („Direktiva o e-privatnosti”), koja je trenutačno u postupku preispitivanja, široki okvir temeljnih prava, uključujući slobodu izražavanja, dostojanstvo i nediskriminaciju, i pravo na djelotvoran pravni lijek te jamčiti sigurnost i zaštitu svojih sustava i usluga;

9.  smatra da se Aktom o digitalnim uslugama mora osigurati povjerenje potrošača i jasno utvrditi poštovanje zahtjeva iz područja zaštite potrošača i sigurnosti proizvoda kako bi se zajamčila pravna sigurnost; ističe da bi u Aktu o digitalnim uslugama posebnu pozornost trebalo posvetiti korisnicima s invaliditetom i zajamčiti im pristup uslugama informacijskog društva; poziva Komisiju da potiče pružatelje usluga da razvijaju tehničke alate koji osobama s invaliditetom omogućuju učinkovit pristup i korištenje uslugama informacijskog društva te koristi od njih;

10.  naglašava važnost zadržavanja horizontalnog pristupa iz Direktive o elektroničkoj trgovini; naglašava da univerzalni pristup nije prikladan za rješavanje svih novih izazova u današnjem digitalnom okruženju te da je zbog raznolikosti aktera i usluga koje se nude na internetu potreban prilagođen regulatorni pristup; preporučuje da se razlikuju gospodarske od negospodarskih aktivnosti te različite vrste digitalnih usluga koje se pružaju na platformama umjesto fokusiranja na vrstu platforme; u tom kontekstu smatra da bi se svim budućim zakonodavnim prijedlozima trebalo nastojati osigurati da nove obveze Unije u pogledu pružatelja usluga informacijskog društva budu proporcionalne i jasne;

11.  podsjeća da se u velikom broju zakonodavnih i administrativnih odluka te ugovornih odnosa upotrebljavaju definicije i pravila iz Direktive o elektroničkoj trgovini te da će svaka njihova promjena stoga imati značajne posljedice;

12.  ističe da su predvidljiv, jasan i sveobuhvatan okvir na razini Unije koji je otporan na buduće promjene te pošteno tržišno natjecanje ključni za poticanje rasta svih europskih poduzeća, uključujući male platforme, MSP-ove i mikropoduzeća, poduzetnike i startup poduzeća, za povećanje prekograničnog pružanja usluge informacijskog društva, sprečavanje fragmentacije tržišta i pružanje jednakih uvjeta europskim poduzećima koji im omogućuju da bolje iskoriste prednosti tržišta digitalnih usluga i budu konkurentni na svjetskoj razini;

13.  naglašava da bi budući instrument unutarnjeg tržišta o ex ante pravilima o sistemskim platformama i najavljeni novi alat za tržišno natjecanje, čiji je cilj uklanjanje nedostataka u pravu tržišnog natjecanja, trebalo zadržati kao zasebne pravne instrumente;

14.  podsjeća da je Direktiva o elektroničkoj trgovini sastavljena na tehnološki neutralan način kako bi se izbjeglo zastarijevanje zbog tehnološkog razvoja koji proizlazi iz brzine inovacija u sektoru informacijske tehnologije te naglašava da bi Akt o digitalnim uslugama i dalje trebao biti otporan na buduće promjene i primjenjiv na nove tehnologije koje se pojave i imaju učinak na jedinstveno digitalno tržište; traži od Komisije da se pobrine da sve revizije i dalje budu tehnološki neutralne kako bi se zajamčile dugoročne koristi za poduzeća i potrošače;

15.  smatra da treba stvoriti ravnopravne uvjete na unutarnjem tržištu i za ekonomije platformi i za ekonomije izvan interneta, temeljene na jednakim pravima i obvezama svih zainteresiranih strana – potrošača i poduzeća; smatra da se u okviru Akta o digitalnim uslugama ne bi trebalo baviti pitanjem radnika koji rade putem platformi; stoga smatra da bi se socijalna zaštita i socijalna prava radnika, uključujući radnike koji rade putem platformi ili radnika u ekonomiji suradnje, trebali na odgovarajući način rješavati zasebnim instrumentom kako bi se pružio odgovarajući i sveobuhvatan odgovor na izazove današnje digitalne ekonomije;

16.  smatra da bi se Akt o digitalnim uslugama trebao temeljiti na zajedničkim vrijednostima Unije kojima se štite prava građana i da bi trebao poticati stvaranje bogatog i raznolikog internetskog ekosustava sa širokim rasponom internetskih usluga, povoljnim digitalnim okruženjem, transparentnošću i pravnom sigurnošću radi ostvarenja punog potencijala jedinstvenog digitalnog tržišta;

17.  smatra da Akt o digitalnim uslugama Uniji pruža mogućnost da oblikuje digitalno gospodarstvo, ne samo na razini Unije nego i da postavi standarde za ostatak svijeta;

Temeljna prava i slobode

18.  napominje da pružatelji usluga informacijskog društva, a posebno internetske platforme uključujući društvene mreže, imaju dalekosežnu sposobnost da dopru do široke publike i utječu na nju, njezino ponašanje, mišljenja i prakse, uključujući ranjive skupine kao što su maloljetnici, te bi trebali poštovati pravo Unije o zaštiti korisnika, njihovih podataka i društva u cjelini;

19.  podsjeća na to da su nedavni skandali povezani s ubiranjem i prodajom podataka, kao što je bio slučaj Cambridge Analytica, lažne vijesti, dezinformacije, manipulacija glasača te mnoštvo drugih šteta nastalih na internetu (od govora mržnje do emitiranja terorističkog sadržaja) pokazali da je potrebno raditi na boljoj provedbi i bližoj suradnji među državama članicama kako bi se razumjele prednosti i nedostaci postojećih pravila te ojačala zaštita temeljnih prava na internetu;

20.  u tom pogledu podsjeća da su određeni uspostavljeni programi samoregulacije i zajedničke regulacije, kao što je Kodeks prakse u pogledu dezinformiranja, pomogli u strukturiranju dijaloga s platformama i regulatorima; predlaže da bi internetske platforme trebale uvesti djelotvorne i primjerene zaštitne mjere, osobito kako bi se osiguralo njihovo pravilno, proporcionalno i nediskriminacijsko postupanje te kako bi se spriječilo nenamjerno uklanjanje sadržaja koji nije nezakonit; takve mjere ne bi smjele dovesti do obveznog filtriranja sadržaja pri učitavanju ako nije u skladu sa zabranom obveze općeg praćenja; predlaže da se mjere za borbu protiv štetnog sadržaja, govora mržnje i dezinformacija redovito ocjenjuju i dodatno razvijaju;

21.  ponavlja važnost jamčenja slobode izražavanja, informiranja i mišljenja te slobodnog i raznolikog tiska i medijskog okruženja, među ostalim u cilju zaštite neovisnog novinarstva; inzistira na zaštiti i promicanju slobode izražavanja te na važnosti postojanja raznolikosti mišljenja, informacija, tiska, medija te umjetničkog i kulturnog izričaja;

22.  ističe da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebale jačati slobode unutarnjeg tržišta te jamčiti temeljna prava i načela utvrđena u Povelji; naglašava da bi temeljna prava potrošača i korisnika, uključujući maloljetnike, trebala biti zaštićena od štetnih poslovnih modela na internetu, uključujući one koji se bave digitalnim oglašavanjem, te od manipuliranja ponašanjem i diskriminirajućih praksi;

23.  ističe da je važno osnažiti korisnike u pogledu ostvarivanja njihovih temeljnih prava na internetu; ponavlja da pružatelji digitalnih usluga moraju poštovati i svojim korisnicima omogućiti pravo na prenosivost podataka kako je utvrđeno u pravu Unije;

24.  naglašava da se biometrijski podaci smatraju posebnom kategorijom osobnih podataka sa specifičnim pravilima za obradu; napominje da se biometrijski podaci mogu upotrebljavati i da se sve više upotrebljavaju za identifikaciju i autentifikaciju pojedinaca, što bez obzira na potencijalne prednosti predstavlja znatan rizik za pravo na privatnost i zaštitu podataka te ozbiljno zadiranje u ta prava, posebno ako se upotrebljavaju bez pristanka osobe čiji se podaci obrađuju, a omogućuju i prijevare povezane s identitetom; poziva da se Aktom o digitalnim uslugama osigura da pružatelji digitalnih usluga biometrijske podatke pohranjuju samo na uređaju, osim ako je središnja pohrana dopuštena zakonom, da korisnicima digitalnih usluga uvijek ponude alternativu umjesto korištenja biometrijskih podataka kao zadane postavke kako bi neka usluga funkcionirala te da su obvezni jasno obavijestiti klijente o rizicima korištenja biometrijskih podataka;

25.  naglašava da u duhu sudske prakse o komunikacijskim metapodacima javna tijela imaju pristup podacima o pretplatniku i metapodacima korisnika samo radi istrage osumnjičenika za teška kaznena djela uz prethodno sudsko odobrenje; međutim, uvjeren je da pružatelji digitalnih usluga ne smiju zadržavati podatke za potrebe kaznenog progona osim ako ciljano zadržavanje podataka pojedinačnog korisnika izravno ne naloži neovisno nadležno javno tijelo u skladu s pravom Unije;

26.  naglašava da je važno na podatke primjenjivati učinkovito šifriranje s kraja na kraj jer je to ključno za povjerenje i sigurnost na internetu te se time djelotvorno sprečava neovlašten pristup trećih strana;

Transparentnost i zaštita potrošača

27.  konstatira da je pandemija bolesti COVID-19 pokazala važnost i otpornost sektora e-trgovine i njegov potencijal da ponovno pokrene europsko gospodarstvo, no istovremeno i koliko su potrošači u Uniji podložni obmanjujućim trgovinskim praksama nepoštenih trgovaca koji na internetu prodaju krivotvorene, nezakonite ili nesigurne proizvode ili nude usluge koji nisu u skladu sa sigurnosnim pravilima Unije ili koji neopravdano i s lošim namjerama povećavaju cijene ili potrošačima nameću druge nepoštene uvjete; naglašava da je hitno potrebno pojačati provedbu pravila Unije i poboljšati zaštitu potrošača;

28.  ističe da taj problem pogoršavaju poteškoće pri utvrđivanju identiteta lažnih poduzeća, što potrošačima otežava traženje naknade za pretrpljenu štetu i gubitke;

29.  smatra da bi usporedno s mjerama za povećanje usklađenosti s postojećim pravilima trebalo ojačati sadašnje zahtjeve u pogledu transparentnosti i informiranja utvrđene u Direktivi o elektroničkoj trgovini koji se odnose na pružatelje usluga informacijskog društva i njihove poslovne korisnike te minimalne zahtjeve u pogledu informiranja koji se odnose na komercijalna priopćenja, ne ugrožavajući pritom konkurentnost MSP-ova;

30.  poziva Komisiju da postroži zahtjeve u pogledu informiranja utvrđene u članku 5. Direktive o elektroničkoj trgovini i da od pružatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju zahtijeva da u skladu sa zakonodavstvom o podatkovnim protokolima usporede informacije i identitet poslovnih korisnika s kojima imaju izravan poslovni odnos s identifikacijskim podacima iz relevantnih postojećih i dostupnih baza podataka Unije; pružatelji usluga smještaja na poslužitelju trebali bi od svojih poslovnih korisnika zatražiti da osiguraju da su informacije koje pružaju točne, potpune i ažurirane te bi trebali imati pravo i obvezu odbiti ili prestati pružati im svoje usluge ako su informacije o identitetu njihovih poslovnih korisnika lažne ili obmanjujuće; poslovni korisnici trebali bi biti zaduženi za obavješćivanje pružatelja usluga o svakoj promjeni u svojoj poslovnoj aktivnosti (npr. o prestanku poslovne djelatnosti);

31.  poziva Komisiju da pružateljima usluga informacijskog društva nametne izvršive obveze radi povećanja transparentnosti, informiranja i odgovornosti; poziva Komisiju da se pobrine da provedbene mjere budu ciljane, na način kojim se u obzir uzimaju različite usluge i neizbježno ne dovodi do povrede privatnosti i pravnog postupka; smatra da te obveze trebaju biti proporcionalne i provoditi se odgovarajućim, djelotvornim, proporcionalnim i odvraćajućim kaznama;

32.  ističe da bi trebalo postrožiti postojeće obveze iz Direktive o elektroničkoj trgovini i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu transparentnosti komercijalnih priopćenja i digitalnog oglašavanja; naglašava da bi se goruća pitanja zaštite potrošača u vezi s profiliranjem, ciljanim obraćanjem potrošaču i personaliziranim određivanjem cijena trebala riješiti, među ostalim, jasnim obvezama u pogledu transparentnosti i zahtjevima u pogledu informiranja;

33.  naglašava da se potrošači na internetu nalaze u neuravnoteženom odnosu s pružateljima usluga i trgovcima koji nude svoje usluge zahvaljujući prihodima od oglašavanja i oglasa koji na temelju informacija prikupljenih s pomoću mehanizama velikih količina podataka i umjetne inteligencije izravno ciljaju pojedinačne potrošače; primjećuje mogući negativan učinak personaliziranog oglašavanja, posebno mikrociljanog i bihevioralnog oglašavanja; stoga poziva Komisiju da uvede dodatna pravila o ciljanom i mikrociljanom oglašavanju na temelju prikupljanja osobnih podataka te da razmotri strožu regulaciju mikrociljanog i bihevioralnog ciljanog oglašavanja u korist manje nametljivih oblika oglašavanja koji ne zahtijevaju opsežno praćenje interakcije korisnika sa sadržajem; potiče Komisiju da razmotri mogućnost uvođenja zakonodavnih mjera za povećanje transparentnosti internetskog oglašavanja;

34.  s obzirom na razvoj digitalnih usluga, naglašava važnost obveze država članica da se pobrinu da njihovi pravni sustavi dopuštaju sklapanje ugovora elektroničkim putem, osiguravajući pritom visoku razinu zaštite potrošača uz istovremeno jamstvo visoke razine zaštite potrošača; poziva Komisiju da preispita postojeće zahtjeve za ugovore sklopljene elektroničkim putem, uključujući u pogledu obavijesti koje podnose države članice, te da ih po potrebi ažurira; u tom kontekstu prima na znanje porast upotrebe „pametnih ugovora” poput onih koji se temelje na tehnologijama decentraliziranog vođenja evidencije i traži od Komisije da ocijeni razvoj i upotrebu tehnologija decentraliziranog vođenja evidencije, uključujući „pametne ugovore”, a posebno pitanja valjanosti i provedbe pametnih ugovora u prekograničnim situacijama, da pruži smjernice u tom području kako bi se zajamčila pravna sigurnost za poduzeća i potrošače te da pokrene zakonodavne inicijative samo ako se tom ocjenom utvrde konkretni nedostaci;

35.  poziva Komisiju da uvede minimalne standarde za uvjete ugovora i opće uvjete, posebno u pogledu transparentnosti, pristupačnosti, pravednosti i nediskriminirajućih mjera, te da dodatno preispita praksu primjene unaprijed formuliranih standardnih klauzula u uvjetima ugovora, o kojima se pojedinačno ne pregovara unaprijed, uključujući sporazume o licenci za krajnjeg korisnika, te da potraži načine da ih se učini pravednijima i da se osigura usklađenost s pravom Unije kako bi se omogućilo lakše uključivanje potrošača, među ostalim u odabir klauzula, čime bi se omogućilo dobivanje informiranijeg pristanka;

36.  naglašava da treba poboljšati učinkovitost elektroničkih interakcija između poduzeća i potrošača s obzirom na razvoj tehnologija za virtualnu identifikaciju; smatra da bi Komisija, kako bi zajamčila učinkovitost Akta o digitalnim uslugama, također trebala ažurirati regulatorni okvir o digitalnoj identifikaciji, odnosno Uredbu (EU) br. 910/2014(18) (Uredbu eIDAS); smatra da bi stvaranje univerzalno prihvaćenih i pouzdanih sustava za digitalni identitet i pouzdanu autentifikaciju bilo koristan alat kojim bi se omogućilo sigurno utvrđivanje identiteta fizičkih osoba, pravnih subjekata i strojeva radi zaštite od upotrebe lažnih profila; u tom kontekstu napominje da je važno da potrošači na siguran način upotrebljavaju ili kupuju proizvode i usluge na internetu bez potrebe za korištenjem nepovezanih platformi i nepotrebne razmjene podataka, uključujući osobne podatke, koje te platforme prikupljaju; poziva Komisiju da provede temeljitu procjenu učinka u pogledu stvaranja univerzalno prihvaćenog javnog elektroničkog identiteta kao alternative privatnim sustavima jednostruke prijave i ističe da bi tu uslugu trebalo razviti kako bi se prikupljeni podaci sveli na najmanju moguću mjeru; smatra da bi Komisija trebala procijeniti mogućnost stvaranja sustava provjere dobi korisnika digitalnih usluga, posebno radi zaštite maloljetnika;

37.  naglašava da Akt o digitalnim uslugama ne bi smio utjecati na načelo smanjenja količine podataka utvrđeno Općom uredbom o zaštiti podataka i, osim ako to nije propisano posebnim zakonodavstvom, posrednici digitalnih usluga trebali bi omogućiti anonimno korištenje njihovih usluga u najvećoj mogućoj mjeri i obrađivati samo podatke potrebne za identifikaciju korisnika; tako prikupljeni podaci ne bi se smjeli koristiti ni za koje druge digitalne usluge osim onih za koje je potrebna osobna identifikacija, autentifikacija ili provjera dobi i smjele bi se koristiti samo u legitimne svrhe, a ni na koji način ne bi se smjele koristiti za ograničavanje općeg pristupa internetu;

Umjetna inteligencija i strojno učenje

38.  naglašava da, premda usluge koje se temelje na umjetnoj inteligenciji ili usluge koje koriste alate za automatizirano donošenje odluka ili alate za strojno učenje, trenutačno uređene Direktivom o elektroničkoj trgovini, imaju golem potencijal da potrošačima i pružateljima usluga ponude brojne koristi, Akt o digitalnim uslugama trebao bi se baviti konkretnim izazovima koje takve usluge predstavljaju u smislu osiguravanja nediskriminacije, transparentnosti, uključujući skupove podataka i ciljane rezultate, te razumljivog objašnjenja algoritama i odgovornosti, koji nisu obuhvaćeni postojećim zakonodavstvom;

39.  nadalje, naglašava da osnovni algoritmi moraju biti u potpunosti usklađeni sa zahtjevima u pogledu temeljnih prava, posebno privatnosti, zaštite osobnih podataka, slobode izražavanja i informiranja, prava na djelotvoran pravni lijek i prava djeteta, kako su utvrđena u Ugovorima i Povelji;

40.  smatra da je ključno osigurati upotrebu visokokvalitetnih, nediskriminirajućih i nepristranih osnovnih skupova podataka te pomoći pojedincima da ostvare pristup različitim sadržajima, mišljenjima, visokokvalitetnim proizvodima i uslugama;

41.  poziva Komisiju da uvede zahtjeve o transparentnosti i odgovornosti u pogledu postupaka automatiziranog donošenja odluka te da istodobno osigura usklađenost sa zahtjevima u pogledu privatnosti korisnika i poslovnih tajni; ističe da nadležnim tijelima treba omogućiti vanjske regulatorne revizije, nadzor pojedinačnih slučajeva i periodične procjene rizika te procjenu povezanih rizika, posebno rizika za potrošače ili treće strane, te smatra da bi mjere poduzete za sprečavanje tih rizika trebale biti opravdane i razmjerne i da ne bi smjele ometati inovacije; smatra da se načelo ljudske kontrole mora poštovati, među ostalim i kako bi se spriječio porast zdravstvenih i sigurnosnih rizika, diskriminacije, neprimjerenog nadzora i zlouporabe ili kako bi se spriječile potencijalne prijetnje za temeljna prava i slobode;

42.  smatra da bi potrošači i korisnici trebali imati pravo da budu primjereno informirani na pravovremen, sažet, lako razumljiv i pristupačan način i da bi njihova prava trebalo djelotvorno jamčiti prilikom njihove interakcije sa sustavima za automatizirano donošenje odluka i drugim inovativnim digitalnim uslugama ili aplikacijama; izražava zabrinutost zbog postojećeg nedostatka transparentnosti u pogledu upotrebe virtualnih asistenata ili chatbota, što može biti posebno štetno za ranjive skupine potrošača, te naglašava da pružatelji digitalnih usluga za potporu potrošačima ne bi trebali koristiti isključivo sustave za automatizirano donošenja odluka;

43.  u tom kontekstu smatra da bi potrošači uvijek trebali moći biti jasno obaviješteni o interakciji sa sustavima za automatizirano donošenje odluka i o načinu na koji mogu doći do ljudskog bića koje donosi odluke kako bi zatražili provjere i ispravke mogućih pogrešaka proizašlih iz automatiziranih odluka te tražiti naknadu štete povezane s upotrebom sustava za automatizirano donošenje odluka;

44.  ističe važnost jačanja izbora za potrošače, potrošačke kontrole i povjerenja potrošača u usluge i aplikacije umjetne inteligencije; stoga smatra da bi skup prava potrošača trebalo proširiti kako bi ih se bolje zaštitilo u digitalnom svijetu te poziva Komisiju da posebno razmotri kriterije odgovornosti i pravednosti te kontrolu i pravo na nediskriminaciju i nepristrane skupove podataka umjetne inteligencije; smatra da bi potrošači i korisnici trebali imati veću kontrolu nad načinom korištenja umjetne inteligencije i mogućnost da odbiju, ograniče ili personaliziraju upotrebu bilo kojih elemenata personalizacije omogućenih umjetnom inteligencijom;

45.  napominje da alati za automatizirano moderiranje sadržaja ne mogu uspješno razumjeti nijanse konteksta i značenja u ljudskoj komunikaciji, što je nužno da bi se utvrdilo može li se smatrati da procijenjeni sadržaj krši zakon ili uvjete pružanja usluge; stoga naglašava da se upotreba takvih alata ne bi trebala nametati Aktom o digitalnim uslugama;

Suzbijanje nezakonitog sadržaja i aktivnosti na internetu

46.  naglašava da postojanje i širenje nezakonitih sadržaja i aktivnosti na internetu predstavlja ozbiljnu prijetnju koja narušava povjerenje građana u digitalno okruženje, šteti razvoju zdravih digitalnih ekosustava i može imati ozbiljne i dugotrajne posljedice za sigurnost i temeljna prava pojedinaca; primjećuje da se istovremeno nezakoniti sadržaji i aktivnosti mogu lako umnožavati, a njihov negativan učinak povećati u vrlo kratkom vremenskom razdoblju;

47.  napominje da ne postoji univerzalno rješenje za sve vrste nezakonitih sadržaja i aktivnosti; naglašava da sadržaj koji je u nekim državama članicama nezakonit to ne mora biti u drugim državama jer su u Uniji usklađene samo neke vrste nezakonitog sadržaja; poziva na strogo razlikovanje nezakonitih sadržaja, kažnjivih djela i nezakonitog širenja sadržaja, s jedne strane, od štetnih sadržaja, govora mržnje i dezinformiranja, s druge strane, koji nisu uvijek nezakoniti i obuhvaćaju mnogo različitih aspekata, pristupa i pravila primjenjivih u svakom pojedinom slučaju; smatra da bi se sustav pravne odgovornosti trebao odnositi samo na nezakonit sadržaj kako je definiran pravom Unije ili nacionalnim pravom;

48.  međutim, ne dovodeći u pitanje široki okvir temeljnih prava i postojeće sektorsko zakonodavstvo, vjeruje da će usklađeniji i koordiniraniji pristup na razini Unije, kojim se vodi računa o različitim vrstama nezakonitog sadržaja i aktivnosti i koji se temelji na suradnji i razmjeni najboljih praski među državama članicama, doprinijeti učinkovitijem rješavanju problema nezakonitog sadržaja; naglašava da strogost mjera koje pružatelji usluga moraju poduzeti treba prilagodi težini povrede te poziva na bolju suradnju i razmjenu informacija između nadležnih tijela i pružatelja usluga smještaja na poslužitelju;

49.  smatra da su dobrovoljne mjere i samoregulacija internetskih platformi diljem Europe donijele neke koristi, no da je potreban jasan pravni okvir za uklanjanje nezakonitog sadržaja i aktivnosti kako bi se osiguralo brzo prijavljivanje i uklanjanje takvog sadržaja na internetu; ističe da je potrebno spriječiti nametanje obveze općeg praćenja pružateljima digitalnih usluga da prate informacije koje prenose ili pohranjuju te spriječiti aktivno traženje, moderiranje ili filtriranje svih sadržaja i aktivnosti, i de jure i de facto; naglašava da bi nezakonit sadržaj trebalo ukloniti na mjestu gdje je smješten na poslužitelju te da se od pružatelja pristupa ne zahtijeva da blokira pristup sadržaju;

50.  poziva Komisiju da osigura da internetski posrednici, koji na vlastitu inicijativu s interneta uklanjaju navodno nezakonit sadržaj, to čine na savjestan, razmjeran i nediskriminirajući način te vodeći računa u svim okolnostima o temeljnim pravima i slobodama korisnika; naglašava da bi sve takve mjere trebale biti popraćene čvrstim postupovnim zaštitnim mjerama i smislenim zahtjevima u pogledu transparentnosti i odgovornosti; traži, ako postoje sumnje u pogledu „nezakonitosti” sadržaja, da se taj sadržaj podvrgne ljudskoj reviziji i da se ne uklanja bez daljnje istrage;

51.  traži od Komisije da pripremi studiju o uklanjanju sadržaja i podataka s pomoću procesa automatiziranog donošenja odluka prije i tijekom pandemije bolesti COVID-19 te o udjelu pogrešnih uklanjanja (lažni pozitivni rezultati) u odnosu na količinu uklonjenog sadržaja;

52.  poziva Komisiju da se uhvati u koštac sa sve većim razlikama i rascjepkanošću nacionalnih pravila u državama članicama te da donese jasna i predvidljiva usklađena pravila i transparentan, učinkovit i proporcionalan mehanizam obavješćivanja i djelovanja; trebala bi osigurati dostatne zaštitne mjere, omogućiti korisnicima da internetske posrednike obavijeste o postojanju potencijalno nezakonitog sadržaja ili aktivnosti na internetu te pomoći internetskim posrednicima da brzo reagiraju i budu transparentniji u pogledu mjera koje se poduzimaju u vezi s potencijalno nezakonitim sadržajem; smatra da bi takve mjere trebale biti tehnološki neutralne i lako dostupne svim dionicima kako bi se zajamčila visoka razina zaštite korisnika i potrošača;

53.  naglašava da takav mehanizam „obavješćivanja i djelovanja” mora biti antropocentričan; naglašava da bi trebalo uvesti zaštitne mjere protiv zloupotrebe sustava, među ostalim protiv opetovanog lažnog prijavljivanja, nepoštenih poslovnih praksi i drugih načina iskorištavanja; potiče Komisiju da osigura pristup transparentnim, učinkovitim, pravednim i brzim mehanizmima za odgovor na prijave te za pritužbe i mehanizmima za izvansudsko rješavanje sporova te da zajamči mogućnost traženja sudske zaštite od uklanjanja sadržaja kako bi se zadovoljilo pravo na djelotvoran pravni lijek;

54.  pozdravlja napore u pogledu transparentnosti uklanjanja sadržaja; poziva Komisiju da osigura da su javno dostupna izvješća s informacijama o mehanizmima obavješćivanja i djelovanja, kao što su broj obavijesti, vrsta subjekata koji obavješćuju o sadržaju, priroda sadržaja koji je predmet pritužbe, vrijeme odgovora posrednika, broj žalbi te broj slučajeva u kojima je sadržaj pogrešno identificiran kao nezakonit ili kao nezakonito podijeljen;

55.  svjestan je izazova u pogledu izvršenja sudskih naloga izdanih u državama članicama koje nisu zemlja podrijetla pružatelja usluga te ističe da to pitanje treba dodatno istražiti; ustraje u tome da se od pružatelja usluga smještaja na poslužitelju ne smije zahtijevati da uklone informacije koje su u njihovoj zemlji podrijetla zakonite niti da im onemoguće pristup;

56.  naglašava da su neovisna nadležna javna tijela odgovorna za provedbu zakona, odlučivanje o zakonitosti internetskih aktivnosti i sadržaja te nalaganje pružateljima usluga smještaja na poslužitelju da uklone nezakonite sadržaje ili onemoguće pristup takvim sadržajima i da su te naredbe točne, osnovane i poštuju temeljna prava;

57.  naglašava da su zaštitne mjere iz sustava pravne odgovornosti za internetske posrednike iz članaka 12., 13. i 14. Direktive o elektroničkoj trgovini te zabrana općeg praćenja iz članka 15. Direktive o elektroničkoj trgovini ključne za olakšavanje slobodnog kretanja digitalnih usluga, za osiguravanje dostupnosti sadržaja na internetu i zaštitu temeljnih prava korisnika te da ih je potrebno zadržati; u tom kontekstu ističe da se sustav pravne odgovornosti i zabrana općeg praćenja ne bi smjeli oslabiti mogućim novim zakonodavstvom ili izmjenom drugih dijelova Direktive o elektroničkoj trgovini;

58.  svjestan je načela prema kojem digitalne usluge imaju neutralnu i pasivnu ulogu, kao što su pozadinske i infrastrukturne usluge, nisu odgovorne za sadržaj koji se prenosi njihovim uslugama jer nemaju kontrolu nad tim sadržajem, nemaju aktivnu interakciju s njime ili ga ne optimiziraju; naglašava, međutim, da je aktivnu i pasivnu ulogu potrebno dodatno pojasniti uzimajući u obzir sudsku praksu Suda EU-a o tom pitanju;

59.  poziva Komisiju da razmotri uvođenje zahtjeva za pružatelje usluga smještaja na poslužitelju da prijavljuju nezakonit sadržaj koji bi nadležnim tijelima kaznenog progona mogao predstavljati teško kazneno djelo u slučaju da o njemu imaju saznanja;

Internetske trgovine

60.  konstatira da, iako je pojava pružatelja internetskih usluga, kao što su internetske trgovine, donijela koristi i potrošačima i trgovcima, posebno u pogledu boljeg izbora, manjih troškova i nižih cijena, također su potrošači postali podložniji obmanjujućim trgovačkim praksama zbog sve većeg broja prodavača, uključujući one iz trećih zemalja, koji na internetu mogu nuditi nezakonite, nesigurne ili krivotvorene proizvode i usluge koji često nisu u skladu s pravilima i standardima Unije o sigurnosti proizvoda te ne jamče u dovoljnoj mjeri prava potrošača;

61.  naglašava da bi potrošači trebali biti jednako sigurni kada kupuju na internetu ili u trgovinama; naglašava da je neprihvatljivo da su potrošači u Uniji izloženi nezakonitim, krivotvorenim i nesigurnim proizvodima koji sadrže opasne kemikalije te drugim sigurnosnim opasnostima koje predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje; ustraje u tome da je potrebno uvesti odgovarajuće zaštitne mjere i mjere za sigurnost proizvoda i zaštitu potrošača kako bi se spriječila prodaja nesukladnih proizvoda ili usluga u internetskim trgovinama te poziva Komisiju da ojača sustav odgovornosti u internetskim trgovinama;

62.  naglašava važnost pravila iz Uredbe (EU) 2019/1020 o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda u pogledu sukladnosti proizvoda koji ulaze u Uniju iz trećih zemalja; poziva Komisiju da poduzme mjere za bolju zakonodavnu usklađenosti prodavača s poslovnim nastavnom izvan Unije kada ne postoji proizvođač, uvoznik ili distributer s nastanom u Uniji te da ispravi postojeći pravni propust koji dobavljačima s nastanom izvan Unije omogućuje da europskim potrošačima na internetu prodaju proizvode koji nisu u skladu s pravilima Unije o sigurnosti i zaštiti potrošača, a da pritom nisu kažnjeni i ne odgovaraju za svoje postupke te potrošačima uskraćuju pravna sredstva za ostvarivanje njihovih prava ili naknadu štete; u tom kontekstu naglašava da je potrebno uvijek moći identificirati proizvođače i prodavače proizvoda iz trećih zemalja;

63.  ističe da internetske trgovine trebaju brzo informirati potrošače kada se proizvod koji su kupili, nakon obavijesti o njegovoj neusklađenosti s pravilima Unije o sigurnosti proizvoda i zaštiti potrošača, ukloni iz internetske trgovine;

64.  naglašava da je potrebno osigurati da pružatelji internetskih trgovina konzultiraju RAPEX i obavijeste nadležna tijela čim saznaju za nezakonite, nesigurne i krivotvorene proizvode na svojim platformama;

65.  smatra da bi pružatelji internetskih trgovina trebali poboljšati svoju suradnju s tijelima za nadzor tržišta i carinskim tijelima, među ostalim razmjenom informacija o prodavačima nezakonitih, nesigurnih i krivotvorenih proizvoda;

66.  poziva Komisiju da potakne države članice da poduzimaju više zajedničkih mjera nadzora tržišta i da pojačaju suradnju s carinskim tijelima kako bi provjerile sigurnost proizvoda koji se prodaju na internetu prije nego što oni dođu do potrošača; traži od Komisije da istraži mogućnost stvaranja međunarodne mreže potrošačkih centara kako bi se potrošačima u Uniji pomoglo u rješavanju sporova s trgovcima sa sjedištem u zemljama izvan EU-a;

67.  poziva Komisiju da, kada se u internetskim trgovinama nude profesionalne usluge, osigura da se dostatna razina zaštite potrošača postiže odgovarajućim zaštitnim mjerama i zahtjevima u pogledu informiranja;

68.  smatra da bi se Aktom o digitalnim uslugama na tržištu turizma i prijevoza trebala nastojati zajamčiti pravna sigurnost i jasnoća stvaranjem okvira upravljanja kojim se formalizira suradnja između platformi te nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti, s posebnim ciljem razmjene najboljih praksi i uspostave skupa obveza u pogledu informiranja za platforme za kratkoročno iznajmljivanje i mobilnost u odnosu na njihove pružatelje usluga u vezi s relevantnim nacionalnim, regionalnim i lokalnim zakonodavstvom; poziva Komisiju da nastavi uklanjanje neopravdanih prepreka osmišljavanjem sektorskih nastojanja koordiniranih na razini EU-a u kojima će sudjelovati svi dionici kako bi se usuglasili o skupu kriterija, kao što su dozvole ili licencije ili, ako je primjenjivo, lokalni ili nacionalni registracijski broj pružatelja usluge, u skladu s pravilima jedinstvenog tržišta, koji su potrebni za pružanje usluge na platformi za kratkoročno iznajmljivanje i mobilnost; ističe da je važno izbjeći nametanje nerazmjernih obveza informiranja i nepotrebnog administrativnog opterećenja svim pružateljima usluga s posebnim naglaskom na pružateljima koji si usluge pružaju međusobno na istoj razini (tzv. peer-to-peer) te MSP-ovima;

69.  poziva da se Aktom o digitalnim uslugama, u skladu s europskim zelenim planom, promiče održivi rast i održivost e-trgovine; naglašava da su internetske trgovine važne za promicanje održivih proizvoda i usluga te poticanje održive potrošnje; poziva na donošenje mjera za suzbijanje obmanjujućih praksi i dezinformacija o proizvodima i uslugama koji se nude na internetu, uključujući lažne „tvrdnje o zaštiti okoliša”, te poziva pružatelje internetskih trgovina da promiču održivost e-trgovine tako da potrošačima pružaju jasne i razumljive informacije o utjecaju proizvoda ili usluga koje kupuju na internetu na okoliš;

70.  poziva Komisiju da temeljito ispita jasnoću i dosljednost postojećeg pravnog okvira koji se primjenjuje na internetsku prodaju proizvoda i usluga kako bi se utvrdili mogući nedostaci i proturječnosti te manjak učinkovite provedbe; traži od Komisije da provede temeljitu analizu međudjelovanja Akta o digitalnim uslugama i zakonodavstva Unije o sigurnosti proizvoda i kemikalijama; traži od Komisije da osigura dosljednost između novih pravila o internetskim trgovinama i revizije Direktive 2001/95/EZ(19) („Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda”) i Direktive 85/374/EEZ(20) („Direktiva o odgovornosti za proizvode”);

71.  napominje da i dalje postoje problemi zloupotrebe ili pogrešne primjene sporazuma o selektivnoj distribuciji kako bi se ograničila prekogranična dostupnost proizvoda i usluga unutar jedinstvenog tržišta i među platformama; traži od Komisije da djeluje u vezi s tim pitanjem u okviru bilo koje šire revizije vertikalnih skupnih izuzeća i drugih politika u skladu s člankom 101. UFEU-a te da se suzdrži od njegova uključivanja u Akt o digitalnim uslugama;

Ex ante regulacija sistemskih operatera

72.  primjećuje da su danas za neka tržišta karakteristični veliki operateri sa znatnim učincima na mrežu koji mogu de facto djelovati kao „internetski nadzornici” digitalnog gospodarstva („sistemski operateri“); ističe da je poštena i učinkovita konkurencija među internetskim platformama važna kako bi se promicala dobrobit korisnika; traži od Komisije da provede temeljitu analizu različitih problema uočenih na tržištu i njihovih posljedica, uključujući za potrošače, mala i srednja poduzeća i unutarnje tržište;

73.  smatra da se smanjenjem prepreka za ulazak na tržište i reguliranjem sistemskih operatera, kao instrumentom unutarnjeg tržišta kojim se uvode ex ante regulatorni pravni lijekovi za te velike operatere znatne tržišne moći, mogu otvoriti tržišta za nove sudionike, uključujući MSP-ove, poduzetnike i novoosnovana poduzeća, čime se promiče izbor potrošača i potiču inovacije koje nadilaze ono što se može postići samo provedbom prava tržišnog natjecanja;

74.  pozdravlja javno savjetovanje Komisije o mogućnosti uvođenja ciljane ex ante regulacije u okviru budućeg Akta o digitalnim uslugama kako bi se riješila sistemska pitanja specifična za digitalna tržišta naglašava suštinsku komplementarnost između regulacije unutarnjeg tržišta i politike tržišnog natjecanja, istaknutu u izvješću posebnih savjetnika Komisije pod naslovom „Politika tržišnog natjecanja za digitalno doba”;

75.  poziva Komisiju da definira „sistemske operatere“ na temelju jasnih pokazatelja;

76.  smatra da bi se ex ante regulacija trebala temeljiti na Uredbi (EU) 2019/1150 („Uredba o odnosima platformi i poduzeća”) i da bi njezine mjere trebale biti u skladu s protumonopolskim pravilima Unije i politikom Unije o tržišnom natjecanju, koja se trenutačno revidira kako bi se bolje odgovorilo na izazove u digitalnom dobu; ex ante reguliranjem trebali bi se osigurati pošteni uvjeti trgovanja primjenjivi na sve operatere, uključujući moguće dodatne zahtjeve i zatvoreni popis pozitivnih i negativnih mjera koje takvi operateri moraju poštovati i/ili im je zabranjeno sudjelovanje;

77.  poziva Komisiju da posebno analizira nedostatak transparentnosti sustava preporuka za operatore sustava, uključujući pravila i kriterije za funkcioniranje takvih sustava, te treba li nametnuti dodatne obveze u pogledu transparentnosti i obveze informiranja;

78.  ističe da je nametanje ex ante regulatornih mjera u drugim sektorima poboljšalo tržišno natjecanje u tim sektorima; napominje da bi se sličan okvir mogao razviti za utvrđivanje sistemskih operatera koji imaju ulogu „internetskih nadzornika”, uzimajući u obzir posebnosti digitalnog sektora;

79.  ističe činjenicu da se veličina poslovnih korisnika sistemskih operatera kreće od multinacionalnih poduzeća do mikropoduzeća; ističe da ex ante regulacija sistemskih operatera ne bi trebala dovesti do „prenošenja” dodatnih zahtjeva za poduzeća koja ih upotrebljavaju;

80.  ističe da prikupljanje i ubiranje golemih količina podataka i upotreba takvih podataka od strane sistemskih operatera za širenje s jednog tržišta na drugo, kao i daljnja mogućnost da se korisnike prisili na upotrebu elektroničke identifikacije jednog operatera za više platformi, mogu stvoriti neravnoteže u pregovaračkoj moći i time dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja na jedinstvenom tržištu; smatra da je povećana transparentnost i razmjena podataka između sistemskih operatera i nadležnih tijela ključna kako bi se zajamčilo funkcioniranje ex ante regulacije pravilima;

81.  ističe da je interoperabilnost ključna kako bi se omogućilo konkurentno tržište, izbor korisnika i inovativne usluge te kako bi se ograničio rizik od učinka ovisnosti korisnika i potrošača; poziva Komisiju da osigura odgovarajuće razine interoperabilnosti za sistemske operatore te da istraži različite tehnologije i otvorene standarde i protokole, uključujući mogućnost tehničkog sučelja (aplikacijsko programsko sučelje);

Nadzor, suradnja i provedba

82.  smatra da su, s obzirom na prekograničnu prirodu digitalnih usluga, učinkoviti nadzor i suradnja među državama članicama, uključujući razmjenu informacija i najboljih praksi, ključni kako bi se osigurala pravilna provedba Akta o digitalnim uslugama; naglašava da neodgovarajuće prenošenje, provedba i primjena zakonodavstva Unije u državama članicama stvaraju neopravdane prepreke na jedinstvenom digitalnom tržištu; poziva Komisiju da u bliskoj suradnji s državama članicama riješi taj problem;

83.  traži od Komisije da zajamči da države članice nacionalnim nadzornim tijelima osiguraju odgovarajuća financijska sredstva i ljudske resurse te provedbene ovlasti kako bi mogla učinkovito obavljati svoje funkcije i doprinositi njihovu radu;

84.  naglašava da je suradnja nacionalnih tijela, kao i tijela drugih država članica, civilnog društva i organizacija potrošača od iznimne važnosti za postizanje učinkovite provedbe Akta o digitalnim uslugama; predlaže jačanje načela zemlje podrijetla pojačanom suradnjom među državama članicama kako bi se poboljšao regulatorni nadzor digitalnih usluga i postigla učinkovita provedba zakonodavstva u prekograničnim slučajevima; potiče države članice da objedine i razmjenjuju najbolje prakse, kao i razmjenu podataka među nacionalnim regulatornim tijelima, te da regulatorima i pravnim tijelima osiguraju sigurne i interoperabilne načine međusobnog komuniciranja;

85.  poziva Komisiju da ocijeni najprikladniji model nadzora i provedbe za primjenu odredbi koje se odnose na Akt o digitalnim uslugama te da razmotri uspostavu hibridnog sustava, na temelju koordinacije i suradnje nacionalnih tijela i tijela Unije, za učinkovit nadzor provedbe i primjene Akta o digitalnim uslugama; smatra da bi takav nadzorni sustav trebao biti odgovoran za nadzor, usklađenost, praćenje i primjenu Akta o digitalnim uslugama te imati dodatne ovlasti za poduzimanje prekograničnih inicijativa i istraga te bi mu trebale biti povjerene izvršne i revizijske ovlasti;

86.  smatra da bi koordinacija EU-a u suradnji s mrežom nacionalnih tijela prednost trebala dati rješavanju složenih prekograničnih pitanja;

87.  podsjeća na važnost olakšavanja razmjene neosobnih podataka i promicanja dijaloga s dionicima; isto tako potiče stvaranje i održavanje europskog repozitorija za istraživanje kako bi se olakšala razmjena takvih podataka s javnim institucijama, istraživačima, nevladinim organizacijama i sveučilištima u istraživačke svrhe; poziva Komisiju da takav alat izgradi na postojećim najboljim praksama i inicijativama kao što su Opservatorij za platforme ili Opservatorij EU-a za lance blokova;

88.  smatra da bi Komisija preko Zajedničkog istraživačkog centra trebala biti ovlaštena, na zahtjev, pružati stručnu pomoć državama članicama u analizi tehnoloških, administrativnih ili drugih pitanja u vezi s provedbom zakonodavstva o jedinstvenom digitalnom tržištu; poziva nacionalna regulatorna tijela i Komisiju da savjetuju MSP-ove iz Unije i pruže im pomoć u vezi s njihovim pravima;

89.  poziva Komisiju da ojača i modernizira postojeći okvir Unije za izvansudsku nagodbu u skladu s Direktivom o elektroničkoj trgovini, uzimajući u obzir promjene iz Direktive 2013/11/EU(21), te sudske postupke kako bi se omogućilo učinkovito provođenje propisa i pravna zaštita potrošača; ističe da je potrošačima potrebno pružiti potporu pri korištenju sudskog sustava; smatra da nijedna revizija ne bi smjela oslabiti pravnu zaštitu malih poduzeća i trgovaca koju pružaju nacionalni pravni sustavi;

Završni aspekti

90.  smatra da bi sve financijske implikacije zatraženog prijedloga trebale biti pokrivene odgovarajućim proračunskim sredstvima;

o
o   o

91.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju i priložene detaljne preporuke proslijedi Komisiji, Vijeću te parlamentima i vladama država članica.

(1) SL L 178, 17.7.2000., str. 1. (2) .SL L 186, 11.7.2019., str. 57. (3) SL L 136, 22.5.2019., str. 1. (4) .SL L 136, 22.5.2019., str. 28. (5) .SL L 149, 11.6. 2005., str. 22. (6) SL L 169, 25.6.2019., str. 1. (7) .SL L 376, 27.12.2006., str. 36. (8) SL C 50 E, 21.2.2012., str. 1. (9) .SL C 331, 18.9.2018., str. 135. (10) .SL L 63, 6.3.2018., str. 50. (11) SL L 119, 4.5.2016., str. 1. (12) .SL L 130, 17.5.2019., str. 92. (13) .SL L 201, 31.7.2002., str. 37. (14) SL L 77, 27.3.1996., str. 20. (15) SL L 167, 22.6.2001., str. 10. (16) SL L 95, 15.4.2010., str. 1. (17) https://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/STUD/2020/654180/EPRS_STU(2020)654180_EN.pdf (18) Uredba (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ (SL L 257, 28.8.2014., str. 73.). (19) Direktiva 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (SL L 11, 15.1.2002., str. 4.). (20) Direktiva Vijeća 85/374/EEZ od 25. srpnja 1985. o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode (SL L 210, 7.8.1985., str. 29.). (21) Direktiva 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ (Direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova) (SL L 165, 18.6.2013., str. 63.).

PREPORUKE O SADRŽAJU TRAŽENOG PRIJEDLOGA

I.  OPĆA NAČELA

Paket Akta o digitalnim uslugama trebao bi doprinijeti jačanju unutarnjeg tržišta osiguravanjem slobodnog kretanja digitalnih usluga i slobode poduzetništva, te istovremeno zajamčiti visoku razinu zaštite potrošača, uključujući povećanje prava, povjerenja i sigurnosti korisnika na internetu.

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi zajamčiti da se s gospodarskim aktivnostima na internetu i izvan njega postupa jednako i pod ravnopravnim uvjetima koji potpuno odražavaju načelo „što je nezakonito izvan interneta nezakonito je i na internetu”, uzimajući u obzir posebnu prirodu internetskog okruženja;

Akt o digitalnim uslugama trebao bi potrošačima i gospodarskim subjektima, pogotovo mikropoduzećima, malim i srednjim poduzećima, pružiti pravnu sigurnost i transparentnost. Akt o digitalnim uslugama trebao bi doprinijeti podupiranju inovacija i uklanjanju neopravdanih i nerazmjernih prepreka i ograničenja pri pružanju digitalnih usluga.

Aktom o digitalnim uslugama ne bi se trebao dovoditi u pitanje široki okvir temeljnih prava i sloboda korisnika i potrošača kao što su zaštita privatnog života i zaštita osobnih podataka, nediskriminacija, dostojanstvo, sloboda izražavanja i pravo na djelotvoran pravni lijek.

Akt o digitalnim uslugama trebao bi se temeljiti na pravilima koja se trenutačno primjenjuju na internetske platforme, odnosno na Direktivi o elektroničkoj trgovini i Uredbi o odnosima platformi i poduzeća.

Akt o digitalnim uslugama trebao bi uključivati:

—  opsežno preispitivanje Direktive o elektroničkoj trgovini utemeljeno na člancima 53. stavku 1., 62. i 114. UFEU-a, a koje se sastoji od:

—  revidiranog okvira s jasnim obvezama u pogledu transparentnosti i informiranja;

—  jasnih i detaljnih postupaka i mjera povezanih s učinkovitim suzbijanjem i uklanjanjem nezakonitog sadržaja s interneta, uključujući usklađeni pravno obvezujući europski mehanizam obavješćivanja i djelovanja;

—  učinkovitog nadzora, suradnje i proporcionalnih, učinkovitih i odvraćajućih sankcija;

—  pravni instrument za unutarnje tržište utemeljen na članku 114. UFEU-a, kojim se velikim platformama s ulogom nadziranja pristupa u digitalnom ekosustavu („sistemski operateri“) uvode ex ante obveze, uz učinkovit institucijski mehanizam provedbe.

II.  PODRUČJE PRIMJENE

U interesu pravne sigurnosti u Aktu o digitalnim uslugama trebalo bi pojasniti koje digitalne usluge su njime obuhvaćene. Akt o digitalnim uslugama trebao bi imati istu horizontalnu narav kao Direktiva o elektroničkoj trgovini i ne bi se trebao primjenjivati samo na internetske platforme, nego na sve pružatelje usluga informacijskog društva kako je definirano u zakonodavstvu Unije.

Trebalo bi izbjegavati univerzalan pristup za sve. Mogle bi biti potrebne različite mjere za digitalne usluge koje se nude isključivo u odnosima između poduzeća, usluge koje imaju ograničen ili nikakav pristup trećim stranama ili široj javnosti te usluge koje su izravno usmjerene na potrošače i širu javnost.

Teritorijalno područje primjene Akta o digitalnim uslugama trebalo bi proširiti i na aktivnosti društava, pružatelja usluga i usluga informacijskog društva s poslovnim nastanom u trećim zemljama kada su njihove aktivnosti povezane s nuđenjem usluga ili robe potrošačima ili korisnicima u Uniji i usmjerene na njih.

Ako Komisija nakon preispitivanja smatra da bi se Aktom o digitalnim uslugama trebao izmijeniti Prilog Direktivi o elektroničkoj trgovini u pogledu odstupanja koja su u njemu navedena, ne bi trebalo izmijeniti posebno odstupanje od ugovornih obveza koje se odnose na potrošačke ugovore.

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi osigurati da Unija i države članice održavaju visoku razinu zaštite potrošača i da države članice mogu ostvarivati legitimne ciljeve od javnog interesa, ako je to potrebno, razmjerno i u skladu s pravom Unije.

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi dosljedno definirati uzajaman utjecaj njegovih odredbi i drugih pravnih instrumenata čiji je cilj olakšavanje slobodnog kretanja usluga kako bi se pojasnio pravni režim koji se primjenjuje na profesionalne i neprofesionalne usluge u svim sektorima, uključujući aktivnosti povezane s uslugama prijevoza i kratkoročnim iznajmljivanjem, ako su pojašnjenja potrebna.

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi također na dosljedan način pojasniti kako su njegove odredbe u interakciji s nedavno donesenim pravilima o geografskom blokiranju, sigurnosti proizvoda, nadzoru tržišta, odnosima između platformi i poduzeća, zaštiti potrošača, prodaji robe i isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga(1), među ostalim, i drugim najavljenim inicijativama kao što je regulatorni okvir za umjetnu inteligenciju.

Akt o digitalnim uslugama trebao bi se primjenjivati ne dovodeći u pitanje pravila utvrđena drugim instrumentima, kao što su Opća uredba o zaštiti podataka, Direktiva (EU) 2019/790 („Direktiva o autorskim pravima“) i Direktiva 2010/13/EU („Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama“).

III.  DEFINICIJE

U definicijama uključenima u Akt o digitalnim uslugama trebalo bi:

—  pojasniti u kojoj su mjeri područjem primjene obuhvaćene nove digitalne usluge, kao što su društvene mreže, usluge ekonomije suradnje, tražilice, pristupne točke za bežično spajanje, internetsko oglašavanje, usluge u oblaku, usluge smještaja na poslužitelju, usluge slanja poruka, trgovine aplikacijama, alati za usporedbu, usluge koje se temelje na umjetnoj inteligenciji, mreže za dostavu sadržaja i usluge povezane s nazivom domene;

—  pojasniti prirodu posrednika za smještaj sadržaja na poslužitelju (tekst, slike, videozapisi ili audio sadržaji) s jedne strane i komercijalnih internetskih tržišta (prodaja robe, uključujući robu s digitalnim elementima, ili usluga) s druge strane;

—  pojasniti razliku između ekonomskih aktivnosti i sadržaja ili transakcija koji se pružaju u zamjenu za naknadu kako to definira Sud EU-a, što također obuhvaća promidžbene i marketinške prakse, s jedne strane, te neekonomskih aktivnosti i sadržaja, s druge strane;

—  pojasniti što je sve obuhvaćeno definicijom „nezakonitog sadržaja” jasnim navođenjem da su kršenje pravila EU-a o zaštiti potrošača, sigurnosti proizvoda te ponuda ili prodaja prehrambenih ili duhanskih proizvoda, kozmetike i krivotvorenih lijekova ili proizvoda od divljih životinja također obuhvaćeni definicijom nezakonitog sadržaja;

—  definirati pojam „sistemskog operatera” uspostavom jasnih pokazatelja koji regulatornim tijelima omogućuju da identificiraju platforme koje imaju važnu ulogu na tržištu jer „nadziru pristup” i stoga imaju sistemsku ulogu u internetskom gospodarstvu; takvi pokazatelji mogli bi uključivati sljedeće aspekte: je li poduzeće u znatnoj mjeri aktivno na višestranim tržištima ili ima mogućnost stvaranja ovisnosti korisnika i potrošača o njegovim uslugama, veličinu njegove mreže (broj korisnika) i prisutnost mrežnih učinaka; prepreke ulasku, njegovu financijsku snagu, mogućnost pristupa podacima, prikupljanje i kombiniranje podataka iz različitih izvora; vertikalnu integraciju i njegovu ulogu neizbježnog partnera te važnost njegove aktivnosti za pristup trećih strana opskrbi i tržištima itd.;

—  nastojati kodificirati odluke Suda EU-a, prema potrebi, uzimajući u obzir mnoge različite dijelove zakonodavstva u kojima se upotrebljavaju te definicije.

IV.  OBVEZE U POGLEDU TRANSPARENTNOSTI I INFORMIRANJA

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi uvesti jasne i razmjerne obveze transparentnosti i informiranja; tim obvezama ne bi se trebala stvarati odstupanja ili nova izuzeća od sadašnjeg sustava odgovornosti utvrđeni u člancima 12., 13. i 14. Direktive o elektroničkoj trgovini niti obuhvatiti aspekti opisani u nastavku:

1.  Opći zahtjevi za informiranje 

Revidiranim odredbama Direktive o elektroničkoj trgovini trebalo bi ojačati opće zahtjeve za informiranje sljedećim obvezama:

—  trebalo bi ojačati zahtjeve za informiranje iz članka 5. i članaka 6. i 10. Direktive o elektroničkoj trgovini;

—  trebalo bi uvesti načelo „upoznaj svog klijenta” ograničeno na izravne komercijalne odnose pružatelja usluga smještaja na poslužitelju; pružatelji usluga smještaja informacija na poslužitelju trebali bi usporediti identifikacijske podatke koje su dostavili njihovi poslovni korisnici s bazama podataka EU-a za identifikaciju i registraciju obveznika PDV-a i gospodarskih subjekata („EORI”), ako imaju porezni ili EORI broj; ako je poduzeće oslobođeno od plaćanja PDV-a ili EORI registracije, potrebno je dostaviti dokaz o identifikaciji; kada poslovni korisnik djeluje kao posrednik za druga poduzeća, trebao bi se prijaviti kao takav; pružatelji usluga smještaja na poslužitelju trebali bi od svojih poslovnih korisnika zatražiti da osiguraju da su sve pružene informacije točne i ažurirane, s eventualnim promjenama, a pružateljima usluga smještaja na poslužitelju ne bi se smjelo dopustiti da pružaju usluge poslovnim korisnicima ako su informacije nepotpune ili ako su nadležna tijela obavijestila pružatelja da je identitet njihova poslovnog korisnika lažan, obmanjujući ili nevaljan na neki drugi način;

—  prethodno navedena mjera isključenja iz usluga trebala bi se primjenjivati samo na ugovorne odnose između poduzeća i ne bi trebala dovoditi u pitanje prava ispitanika u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka. Tom se mjerom ne bi trebala dovoditi u pitanje zaštita anonimnosti na internetu za korisnike koji nisu poslovni korisnici. Novim zahtjevima u pogledu općeg informiranja trebalo bi preispitati i dodatno poboljšati članke 5. i 10. Direktive o elektroničkoj trgovini kako bi se te mjere uskladile sa zahtjevima u pogledu informiranja utvrđenima u nedavno donesenom zakonodavstvu, posebno Direktivi 93/13/EEZ(2) (Direktiva o nepoštenim ugovornim odredbama), Direktivi 2011/83/EU(3) (Direktiva o pravima potrošača) i Uredbi o odnosima platformi i poduzeća

—  Članak 5. Direktive o elektroničkoj trgovini trebalo bi dodatno osuvremeniti tako da se od pružatelja digitalnih usluga zahtijeva da potrošačima osiguraju izravna i učinkovita sredstva komunikacije, kao što su elektronički kontaktni obrasci, chatboti, trenutačna razmjena poruka ili povratni telefonski pozivi, pod uvjetom da su informacije koje se odnose na ta sredstva komunikacije dostupne potrošačima na jasan i razumljiv način.

2.  Pošteni ugovorni uvjeti i opći uvjeti

U Aktu o digitalnim uslugama trebali bi se utvrditi minimalni standardi u smislu poštenih, pristupačnih, nediskriminirajućih i transparentnih ugovornih uvjeta i općih uvjeta koji ispunjavaju barem sljedeće zahtjeve:

—  jednostavnim i razumljivim jezikom definiraju jasne i nedvosmislene ugovorne uvjete i opće uvjete;

—  u ugovornim uvjetima i općim uvjetima izričito navode što se smatra nezakonitim sadržajem ili ponašanjem u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom te objašnjavaju pravne posljedice za korisnike koji svjesno pohranjuju ili učitavaju nezakoniti sadržaj;

—  obavješćuju korisnike kad god dođe do značajne promjene koja može utjecati na prava korisnika u vezi s uvjetima ugovora i općim uvjetima te daju objašnjenje o tome;

—  osiguravaju da unaprijed formulirane standardne klauzule u uvjetima ugovora i općim uvjetima, o kojima se nije unaprijed pojedinačno pregovaralo, među ostalim u sporazumima o izdavanju dozvola za krajnje korisnike, počnu sa sažetkom izjave na temelju usklađenog predloška koji treba utvrditi Komisija;

—  osiguravaju da je postupak otkazivanja jednako jednostavan kao postupak prijave (bez prijevara putem sučelja („dark patterns“) ili drugog utjecaja na odluke potrošača);

—  ako se upotrebljavaju automatizirani sustavi, u svojim ugovornim uvjetima i općim uvjetima jasno i nedvosmisleno navode ulazne i ciljane rezultate svojih automatiziranih sustava te glavne parametre za određivanje poretka, kao i razloge za relativnu važnost tih glavnih parametara u usporedbi s drugim parametrima, istodobno osiguravajući usklađenost s Uredbom o odnosima platformi i poduzeća;

—  osiguravaju da su zahtjevi o ugovornim i općim uvjetima u skladu sa zahtjevima u pogledu informiranja utvrđenima pravom Unije, uključujući one utvrđene u Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi, Direktivi o pravima potrošača, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/2161, i Općoj uredbi o zaštiti podataka.

3.  Zahtjevi u pogledu transparentnosti kad je riječ o komercijalnim priopćenjima

—  Revidiranim odredbama Direktive o elektroničkoj trgovini trebalo bi učvrstiti postojeće zahtjeve u pogledu transparentnosti za komercijalna priopćenja utvrđivanjem načela zadane transparentnosti i integrirane transparentnosti,

—  Nadovezujući se na članke 6. i 7. Direktive o elektroničkoj trgovini, mjerama koje će se tek predložiti trebao bi se uspostaviti novi okvir za odnose između platformi i korisnika o transparentnosti u pogledu oglašavanja na internetu, podsjećanja digitalnim sredstvima (digital nudging), mikrociljanja, sustava za davanje preporuka i povlaštenog tretmana; tim bi mjerama trebalo:

–  uključiti obvezu otkrivanja jasno definiranih vrsta informacija o internetskom oglašavanju kako bi se omogućila djelotvorna revizija i kontrola, kao što su informacije o identitetu oglašivača te o izravnim i neizravnim plaćanjima ili bilo kojoj drugoj naknadi koju primaju pružatelji usluga; to bi također trebalo omogućiti potrošačima i javnim tijelima da utvrde tko bi se trebao smatrati odgovornim u slučaju, primjerice, lažnog ili obmanjujućeg oglašavanja; mjerama bi trebalo doprinijeti i osiguravanju da se nezakonite aktivnosti ne mogu financirati putem usluga oglašavanja;

–  jasno razlikovati komercijalno i političko oglašavanje na internetu i osigurati transparentnost kriterija za profiliranje ciljanih skupina i optimizaciju promidžbenih kampanja; dati potrošačima unaprijed postavljenu opciju da ih se ne prati ili (mikro)cilja i da daju svoj pristanak o upotrebi njihovih podataka o ponašanju u svrhe oglašavanja, kao i mogućnosti primanja političkih oglasa;

–  omogućiti potrošačima pristup njihovim dinamičnim marketinškim profilima kako bi bili obaviješteni o tome jesu li i u koje svrhe praćeni te jesu li informacije koje primaju namijenjene oglašavanju i jamčiti njihovo pravo na osporavanje odluka kojima se podrivaju njihova prava;

–  osigurati da su plaćeni oglasi ili plaćeni plasman na ljestvici rezultata pretraživanja označeni na jasan, sažet i razumljiv način u skladu s Direktivom 2005/29/EZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2019/2161;

–  osigurati usklađenost s načelom nediskriminacije i minimalnim zahtjevima u pogledu diversifikacije te utvrditi prakse agresivnog oglašavanja, istodobno potičući tehnologije umjetne inteligencije prilagođene potrošačima;

–  uvesti kriterije odgovornosti i pravednosti za algoritme koji se upotrebljavaju za ciljano oglašavanje i optimizaciju oglašavanja te omogućiti nadležnim tijelima vanjsku regulatornu reviziju i provjeru odabira algoritamskog dizajna koji uključuju informacije o pojedincima, bez rizika od kršenja privatnosti korisnika i poslovnih tajni;

–  omogućiti pristup podacima o dostavi oglasa i informacijama o izloženosti oglašivača, kada je riječ o mjestu i trenutku oglašavanja, te o izvedbi plaćenog i neplaćenog oglašavanja.

4.  Umjetna inteligencija i strojno učenje

Revidirane odredbe trebale bi slijediti načela navedena u nastavku u pogledu pružanja usluga informacijskog društva koje omogućuje umjetna inteligencija ili upotrebljavati automatizirane alate za donošenje odluka ili alate za strojno učenje:

—  osiguravanjem da potrošači imaju pravo biti obaviješteni ako se usluga koristi umjetnom inteligencijom, ako se koristi automatiziranim alatima za donošenje odluka ili alatom za strojno učenje ili automatiziranim alatima za prepoznavanje sadržaja, uz pravo da ne podliježu odluci koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi i mogućnost odbijanja, ograničavanja ili personalizacije upotrebe svih značajki personalizacije koje se koriste umjetnom inteligencijom, posebno u pogledu određivanja poretka usluga;

—  uspostavom sveobuhvatnih pravila o nediskriminaciji i transparentnosti algoritama i skupova podataka;

—  osiguravanjem da algoritmi budu objašnjivi nadležnim tijelima koja mogu provjeriti kada imaju razloga vjerovati da postoji algoritamska pristranost;

—  osiguravanjem pojedinačnog nadzora i ponovljenih procjena rizika algoritama od strane nadležnih tijela, kao i ljudske kontrole nad donošenjem odluka kako bi se zajamčila viša razina zaštite potrošača; ti bi zahtjevi trebali biti usklađeni s mehanizmima ljudske kontrole i obvezama procjene rizika za automatiziranje usluga utvrđenima u postojećim pravilima, kao što je Direktiva (EU) 2018/958(4) („Direktiva o ispitivanju proporcionalnosti”) te ne bi smjeli predstavljati neopravdano ili nerazmjerno ograničenje slobodnog trenutka pružanja usluga;

—  utvrđivanjem jasnih mehanizama odgovornosti, pravne odgovornosti i pravne zaštite za rješavanje mogućih šteta proizašlih iz primjene aplikacija umjetne inteligencije i alata za strojno učenje;

—  uspostavom načela integrirane i zadane sigurnosti te utvrđivanjem djelotvornih i učinkovitih prava i postupaka za razvojne programere umjetne inteligencije u slučajevima u kojima algoritmi donose osjetljive odluke o pojedincima te pravilnim rješavanjem i iskorištavanjem učinka budućeg tehnološkog razvoja;

—  osiguravanjem usklađenosti s povjerljivošću, privatnošću korisnika i poslovnim tajnama;

—  osiguravanjem da se radnicima pružaju sveobuhvatne informacije kada tehnologije umjetne inteligencije uvedene na radnom mjestu imaju izravan učinak na uvjete zapošljavanja radnika koji se koriste digitalnim uslugama.

5.  Kazne 

Poštovanje tih odredbi trebalo bi podržati djelotvornim, proporcionalnim i odvraćajućim kaznama, uključujući nametanje razmjernih novčanih kazni.

V.  MJERE POVEZANE SA SUZBIJANJEM NEZAKONITOG SADRŽAJA NA INTERNETU

Akt o digitalnim uslugama trebao bi dati jasne smjernice o tome kako bi internetski posrednici trebali postupati s nezakonitim sadržajem na internetu. Revidiranim pravilima iz Direktive o elektroničkoj trgovini trebalo bi:

—  pojasniti da svako uklanjanje ili onemogućavanje pristupa nezakonitom sadržaju ne bi smjelo utjecati na temeljna prava i legitimne interese korisnika i potrošača te da bi zakoniti sadržaj trebao ostati na internetu;

—  poboljšati pravni okvir uzimajući u obzir središnju ulogu internetskih posrednika i interneta u olakšavanju javne rasprave i slobodnom širenju činjenica, mišljenja i ideja;

—  očuvati temeljno pravno načelo da se internetski posrednici ne bi trebali smatrati izravno odgovornima za radnje svojih korisnika i da internetski posrednici mogu nastaviti moderirati sadržaj pod pravednim, pristupačnim, nediskriminirajućim i transparentnim uvjetima pružanja usluga;

—  pojasniti da bi odluka internetskih posrednika o tome je li sadržaj koji su učitali korisnici zakonita trebala biti privremena i da internetski posrednici ne bi trebali biti odgovorni za njega jer bi samo sudovi u konačnici trebali odlučivati o tome što je nezakoniti sadržaj;

—  osigurati da to ne utječe na sposobnost država članica da odluče koji je sadržaj nezakonit u skladu s nacionalnim pravom;

—  osigurati da su mjere koje trebaju donijeti internetski posrednici razmjerne, učinkovite i primjerene kako bi se učinkovito suzbio nezakoniti sadržaj na internetu;

—  prilagoditi strogost mjera koje pružatelji usluga moraju poduzeti težini povrede;

—  osigurati da blokiranje pristupa nezakonitom sadržaju i njegovo uklanjanje ne zahtijevaju blokiranje pristupa cijeloj platformi i uslugama koje su inače zakonite;

—  uvesti novi vid transparentnosti i neovisan nadzor nad postupcima moderiranja sadržaja i alatima za uklanjanje nezakonitog sadržaja s interneta; takvi sustavi i postupci trebali bi biti popraćeni snažnim zaštitnim mjerama za transparentnost i odgovornost te bi trebali biti dostupni nadležnim tijelima za reviziju i ispitivanje.

1.  Mehanizam obavješćivanja i djelovanja 

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi uspostaviti usklađen i pravno provediv mehanizam obavješćivanja i djelovanja temeljen na nizu jasnih procesa i preciznih rokova za svaki korak u postupku obavješćivanja i djelovanja. Taj mehanizam obavješćivanja i djelovanja trebao bi:

—  se primjenjivati na nezakoniti sadržaj ili ponašanje na internetu;

—  razlikovati razne vrste pružatelja, sektora i/ili nezakonitog sadržaja i ozbiljnost povrede;

—  stvoriti lako dostupne, pouzdane i korisnicima pristupačne postupke prilagođene vrsti sadržaja;

—  korisnicima omogućiti da lako elektroničkim putem prijavljuju potencijalno nezakonit sadržaj ili ponašanje na internetu internetskim posrednicima;

—  na razumljiv način objasniti postojeće koncepte i postupke, kao što su „žurno djelovanje”, „stvarno saznanje ili spoznaja”, „ciljane mjere”, „formati prijava” i „valjanost prijava”;

—  jamčiti da prijave neće automatski aktivirati pravnu odgovornost ni zahtjev za uklanjanje, u odnosu na određene dijelove sadržaja ili ocjenu zakonitosti;

—  zahtijevati da prijave budu dovoljno precizne i na odgovarajući način obrazložene kako bi se pružatelju usluga koji ih je primio omogućilo da donese informiranu i savjesnu odluku u pogledu postupanja po prijavi te odrediti zahtjeve potrebne da prijava sadrži sve potrebne informacije, čime se omogućuje brzo uklanjanje nezakonitog sadržaja;

—  zahtjev bi trebala sadržavati lokaciju (URL i vrijeme, gdje je to prikladno) navodno nezakonitog sadržaja, vrijeme i datum počinjenja navodnog kršenja, razlog tvrdnje, uključujući objašnjenje razloga zbog kojih prijavitelj smatra da je sadržaj nezakonit te, ako je to potrebno i ovisno o vrsti sadržaja, dodatne dokaze za tu tvrdnju i izjavu o dobroj vjeri da su pružene informacije točne;

—  prijavitelji bi trebali imati mogućnost, ali ne i obvezu, da svoje podatke za kontakt navedu u prijavi; ako se odluče na to, trebalo bi osigurati njihovu anonimnost prema pružatelju sadržaja; ako nisu navedeni podaci za kontakt, može se koristiti IP adresa ili drugi ekvivalent; anonimne prijave ne bi smjele biti dopuštene ako se odnose na povredu prava osobnosti ili prava intelektualnog vlasništva;

—  uspostaviti zaštitne mjere za sprečavanje zlouporabe od strane korisnika koji sustavno i opetovano te zlonamjerno podnose netočne prijave ili zloupotrebljavaju mogućnost njihova podnošenja;

—  stvoriti obvezu internetskih posrednika da provjere sadržaj za koji je pristigla prijava te da pravovremeno odgovore prijavitelju i učitavatelju sadržaja u obliku obrazložene odluke; takav zahtjev za odgovorom trebao bi uključivati obrazloženje odluke, način na koji je odluka donesena, je li odluku donio ljudski ili automatizirani agent za donošenje odluka te informacije o mogućnosti žalbe bilo koje stranke na tu odluku posredniku, sudovima ili drugim subjektima;

—  osigurati informacije i pravni lijek za osporavanje odluke protuprijavom, među ostalim i ako je sadržaj uklonjen s pomoću automatiziranih rješenja, osim ako bi se takva protuprijava kosila s istragom u tijeku koju provode tijela za provedbu zakonodavstva;

—  osigurati da se sudski nalozi izdani u državi članici koja nije država članica internetskih posrednika ne rješavaju u okviru mehanizma obavješćivanja i djelovanja.

Mehanizam obavješćivanja i djelovanja u skladu s Aktom o digitalnim uslugama trebao bi biti obvezujuć samo za nezakoniti sadržaj. Međutim, to ne bi trebalo spriječiti internetske posrednike da usvoje sličan mehanizam obavješćivanja i djelovanja za druge sadržaje.

2.  Izvansudsko rješavanje sporova koji se odnose na mehanizme obavješćivanja i djelovanja

—  Odluka internetskog posrednika o tome hoće li reagirati nakon što je sadržaj označen kao nezakonit trebala bi sadržavati obrazloženje mjera poduzetih u pogledu konkretnog sadržaja. Prijavitelj bi trebao dobiti potvrdu primitka i informaciju o mjerama poduzetim na temelju prijave.

—  Pružatelji sadržaja označenog kao nezakonit trebaju odmah biti informirani o prijavi i eventualno o razlozima te odlukama o uklanjanju sadržaja, obustavljanju ili onemogućavanju pristupa sadržaju. Sve strane trebale bi biti obaviještene o svim postojećim i raspoloživim pravnim opcijama i mehanizmima za osporavanje te odluke.

—  Sve zainteresirane strane trebale bi imati pravo osporiti odluku protuprijavom koja mora podlijegati jasnim zahtjevima i biti obrazložena; zainteresirane strane također bi trebale koristiti izvansudske mehanizme za rješavanje sporova;

—  Pravo na obavijest prije donošenja odluke o uklanjanju sadržaja i pravo korisnika na izdavanje protuprijave ograničavaju se ili se odriču samo ako:

(a)  internetski posrednici podliježu nacionalnoj pravnoj obvezi prema kojoj internetske posredničke usluge mogu prekinuti ili ograničiti pružanje svojih usluga internetskog posredovanja određenom korisniku na način koji mu ne dopušta da poštuje taj mehanizam obavješćivanja i djelovanja; ili;

(b)  bi se prijavom ili protuprijavom onemogućila kaznena istraga koja je u tijeku i koja zahtijeva tajnost odluke o obustavi ili uklanjanju pristupa sadržaju.

—  Pravila iz članka 17. Direktive o elektroničkoj trgovini trebalo bi revidirati kako bi se osiguralo da su uspostavljeni neovisni mehanizmi za izvansudsko rješavanje sporova i da su dostupni korisnicima u slučaju sporova o onemogućavanju pristupa ili uklanjanju djela ili drugih predmeta zaštite koje su učitali.

—  Mehanizam izvansudskog rješavanja sporova trebao bi zadovoljiti određene standarde, posebno u pogledu pravičnosti postupka, neovisnosti, nepristranosti, transparentnosti i učinkovitosti; takvi mehanizmi omogućuju nepristrano rješavanje sporova i njima se korisniku ne uskraćuje pravna zaštita predviđena nacionalnim pravom, ne dovodeći u pitanje prava korisnika na korištenje učinkovitih pravnih lijekova.

—  Ako se pravnim sredstvom i protuprijavom utvrdi da prijavljena aktivnost ili informacija nije nezakonita, internetski posrednik trebao bi vratiti uklonjeni ili privremeno nedostupan sadržaj bez nepotrebnog odgađanja ili korisniku omogućiti njegovo ponovno učitavanje.

—  Pri izdavanju, osporavanju ili primanju prijave sve zainteresirane strane trebale bi biti obaviještene i o mogućnosti korištenja alternativnog mehanizma rješavanja sporova i o pravu na obraćanje nadležnom nacionalnom sudu.

—  Mehanizam izvansudskog rješavanja sporova ne bi ni na koji način smio utjecati na prava uključenih strana da pokrenu sudski postupak.

3.  Transparentnost mehanizma obavješćivanja i djelovanja

Mehanizmi obavješćivanja i djelovanja trebali bi biti transparentni i javno dostupni; zbog toga bi internetski posrednici trebali imati obvezu objavljivanja godišnjih izvješća, koji bi trebali biti standardizirani i sadržavati sljedeće informacije:

—  broj svih prijava primljenih u okviru mehanizma obavješćivanja i djelovanja te vrstama sadržaja na koje se odnose;

—  prosječno vrijeme odgovora po vrsti sadržaja;

—  broj pogrešnih uklanjanja;

—  vrsta subjekata koji su izdali prijave (privatne osobe, organizacije, korporacije, provjereni označivači nepoželjnog sadržaja itd.) i ukupnim brojem njihovih prijava;

—  informacije o naravi nezakonitosti sadržaja ili vrstom povrede zbog koje je sadržaj uklonjen;

—  broj osporenih odluka koje su primili internetski posrednici i načinom njihove obrade;

—  opis modela moderiranja sadržaja koji je primijenio posrednik na čijem je poslužitelju sadržaj, kao i o svim automatiziranim alatima, uključujući smislene informacije o logici koja se koristi;

—  mjere koje donose u pogledu ponovljenih prekršitelja kako bi se osiguralo da su one učinkovite u borbi protiv takvih sustavnih zlouporaba.

Obveza objavljivanja i tražene pojedinosti ovog izvješća trebali bi uzeti u obzir veličinu ili razmjer djelovanja internetskih posrednika te imaju li samo ograničena sredstva i stručnost. Od mikropoduzeća i novoosnovanih poduzeća trebalo bi zahtijevati da ažuriraju ovo izvješće samo u slučaju znatne promjene u odnosu na prethodnu godinu.

Internetski posrednici trebali bi objavljivati i informacije o svojim postupcima i rokovima za intervenciju zainteresiranih strana, kao što su vrijeme potrebno da učitavatelj sadržaja odgovori s protuprijavom, vrijeme u kojem će posrednik obje strane obavijestiti o rezultatu postupka i vrijeme za različite oblike žalbe na bilo koju odluku.

4.  Odredbe „sigurne luke” iz članaka 12., 13. i 14. Direktive o elektroničkoj trgovini 

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi štititi i podržati sadašnja ograničena izuzeća od odgovornosti za davatelje usluga informacijskog društva (internetske posrednike) predviđena u člancima 12., 13. i 14. Direktive o elektroničkoj trgovini.

5.  Aktivni i pasivni poslužitelji (hosts)

U Aktu o digitalnim uslugama trebalo bi zadržati odstupanja u Direktivi o elektroničkoj trgovini za posrednike koji imaju neutralnu i pasivnu ulogu te riješiti nedostatak pravne sigurnosti u pogledu koncepta „aktivne uloge” kodificiranjem sudske prakse Suda EU-a o tom pitanju. Također bi trebalo pojasniti da pružatelji usluga smještaja na poslužitelju imaju aktivnu ulogu pri stvaranju sadržaja ili pridonošenju u određenoj mjeri nezakonitosti sadržaja ili, ako se radi o prihvaćanju sadržaja treće strane kao vlastitog sadržaja, kako su procijenili prosječni korisnici ili potrošači.

Aktom bi se trebalo osigurati da se zbog dobrovoljnih mjera koje poduzimaju internetski posrednici za uklanjanje nezakonitog sadržaja ne bi trebalo smatrati da imaju aktivnu ulogu isključivo na temelju tih mjera. Međutim, uvođenje takvih mjera trebalo bi biti popraćeno odgovarajućim zaštitnim mjerama, a prakse moderiranja sadržaja trebale bi biti poštene, pristupačne, nediskriminirajuće i transparentne.

Akt o digitalnim uslugama bi trebao zadržati izuzeća od odgovornosti za pozadinske i infrastrukturne usluge koje nisu stranke u ugovornim odnosima između internetskih posrednika i njihovih klijenata i koje samo provode odluke internetskih posrednika ili njihovih klijenata.

6.  Zabrana općeg praćenja – članak 15. Direktive o elektroničkoj trgovini

U Aktu o digitalnim uslugama trebalo bi zadržati zabranu općeg praćenja iz članka 15. Direktive o elektroničkoj trgovini. Internetski posrednici ne bi trebali podlijegati obvezama općeg praćenja.

VI.  INTERNETSKE TRGOVINE 

U Aktu o digitalnim uslugama trebalo bi predložiti posebna nova pravila za internetske trgovine, internetsku prodaju, promidžbu ili dostavu proizvoda te pružanje usluga potrošačima.

Ta nova pravila trebala bi:

—  biti u skladu s Direktivom o općoj sigurnosti proizvoda i dopunjavati njezinu reformu;

—  obuhvatiti sve subjekte koji nude usluge i upravljaju njima i/ili proizvode potrošačima u Uniji, pa i ako imaju poslovni nastan izvan Unije;

—  razlikovati internetske trgovine od drugih vrsta pružatelja usluga, uključujući druge sporedne posredničke aktivnosti u okviru iste djelatnosti poduzeća; ako jedna od usluga koje poduzeće pruža ispunjava kriterije da bi ga se smatralo trgovinom, pravila bi se trebala u potpunosti primjenjivati na taj dio poslovanja bez obzira na unutarnju organizaciju tog poduzeća;

—  osigurati da internetske trgovine jasno navedu kojoj zemlji se proizvodi prodaju ili usluge pružaju, bez obzira pruža li ih ili prodaje ta trgovina, treća strana ili prodavatelj s poslovnim nastanom u Uniji ili izvan nje;

—  osigurati da internetske trgovine brzo uklone sve poznate obmanjujuće podatke koje daje dobavljač, uključujući obmanjujuća implicitna jamstva i izjave dobavljača;

—  osigurati da internetske trgovine koje nude profesionalne usluge navedu kada je profesija regulirana u smislu Direktive 2005/36/EZ kako bi se potrošačima omogućilo da donesu informiranu odluku i, prema potrebi, s relevantnim nadležnim tijelom provjerilo ispunjava li stručnjak uvjete za određenu stručnu kvalifikaciju;

—  osigurati da internetske trgovine budu transparentne i odgovorne te surađivati s nadležnim tijelima država članica kako bi se utvrdilo gdje postoje ozbiljni rizici od opasnih proizvoda i kako bi ih se upozorilo čim saznaju za takve proizvode na svojim platformama;

—  osigurati da internetske trgovine konzultiraju sustav brzog uzbunjivanja Unije za opasne neprehrambene proizvode (RAPEX) i provode nasumične provjere opozvanih i opasnih proizvoda te, kad god je to moguće, poduzimaju odgovarajuće mjere u pogledu predmetnih proizvoda;

—  osigurati da se, nakon što se u sustavima brzog uzbunjivanja Unije, nacionalna tijela za nadzor tržišta, carinska tijela ili tijela za zaštitu potrošača utvrde da su proizvodi nesigurni i/ili krivotvoreni, proizvodi brzo, a najduže u roku od dva radna dana od primitka prijave, uklone s tržišta;

—  osigurati da internetske trgovine informiraju potrošače o tome kada je proizvod koji su kupili uklonjen s njihove platforme nakon obavijesti o neusklađenosti s pravilima Unije o sigurnosti proizvoda i zaštiti potrošača; trebala bi informirati potrošače i o svim sigurnosnim pitanjima i mjerama potrebnim za učinkovitu provedbu povlačenja;

—  osigurati da internetske trgovine, u suradnji s nadležnim tijelima u skladu s Uredbom o odnosima između platformi i poduzeća, uvedu mjere protiv ponovnih prekršitelja koji nude opasne proizvode te da donesu mjere za sprečavanje ponovnog pojavljivanja opasnog proizvoda koji je već uklonjen;

—  razmotriti mogućnost da se od dobavljača koji imaju poslovni nastan u trećoj zemlji zahtijeva osnivanje podružnice u Uniji ili imenovanje pravnog zastupnika s poslovnim nastanom u Uniji, koji se može smatrati odgovornim za prodaju proizvoda ili usluga koji nisu u skladu s pravilima Unije o sigurnosti europskim potrošačima;

—  riješiti pitanje odgovornosti internetskih trgovina za štetu za potrošače i za nepoduzimanje odgovarajućih mjera za uklanjanje nezakonitih proizvoda nakon što su saznali za takve nezakonite proizvode;

—  riješiti pitanje odgovornosti internetskih trgovina kad te platforme imaju dominantan utjecaj na dobavljače i ključne elemente gospodarskih transakcija kao što su sredstva plaćanja, cijene, uvjeti u slučaju neispunjavanja obveza ili ponašanje koje olakšava prodaju robe potrošaču na tržištu Unije, a kad nema proizvođača, uvoznika ili distributera s poslovnim nastanom u Uniji koji bi se mogao smatrati odgovornim;

—  riješiti pitanje odgovornosti internetskih trgovina ako one ne obavijeste potrošača da je treća strana stvarni dobavljač robe ili usluga, čime trgovina postaje ugovorno obvezna prema potrošaču; odgovornost bi trebalo razmotriti i kada trgovina svjesno daje obmanjujuće informacije;

—  zajamčiti da internetske trgovine imaju pravo na pravnu zaštitu u odnosu na dobavljača ili proizvođača koji je kriv;

—  ispitati mogućnost proširenja obveze koju su prihvatili neki trgovci na malo na internetu i Komisija da brže uklone opasne ili krivotvorene proizvode iz prodaje u okviru programa dobrovoljnog obvezivanja pod nazivom „obvezivanje na sigurnost proizvoda” i „Memoranduma o razumijevanju o prodaji krivotvorene robe na internetu” te naznačiti koje bi od tih preuzetih obveza mogle postati obvezne.

VII.  EX ANTE REGULACIJA SISTEMSKIH OPERATERA

U Aktu o digitalnim uslugama trebalo bi iznijeti prijedlog novog posebnog instrumenta kojim bi se osiguralo da sistemska uloga određenih internetskih platformi neće ugroziti unutarnje tržište nepoštenim isključivanjem inovativnih novih sudionika, uključujući MSP-ove, poduzeća i novoosnovana poduzeća, te da se ne smanji izbor za potrošače;

Zbog toga bi Aktom o digitalnim uslugama trebalo osobito:

—  uspostaviti ex ante mehanizam za sprečavanje (umjesto isključivog ispravljanja) tržišnih nedostataka koje su izazvali „sistemski operateri” u digitalnom svijetu, oslanjajući se na Uredbu o odnosima platformi i poduzeća; takav mehanizam trebao bi regulatornim tijelima omogućiti da sistemskim operaterima nametnu popravne mjere za rješavanje tržišnih nedostataka, bez da se pritom utvrdi kršenje pravila tržišnog natjecanja;

—  ovlastiti regulatorna tijela da poduzećima koja su prepoznata kao „sistemski operatori” nametnu razmjerne i dobro definirane korektivne mjere na temelju kriterija utvrđenih u okviru Akta o digitalnim uslugama i zatvorenog popisa pozitivnih i negativnih mjera koje ta trgovačka društva moraju poštovati i/ili im je zabranjeno sudjelovanje; u svojoj procjeni učinka Komisija bi trebala temeljito analizirati različite probleme uočene na tržištu, kao što su:

–  nedostatak interoperabilnosti i odgovarajućih alata, podataka, stručnog znanja i resursa sistemskih operatera kojima se potrošačima omogućuje promjena ili spajanje ili interoperabilnost digitalnih platformi ili internetskih ekosustava;

–  sustavno preferencijalno prikazivanje pomoću kojeg sistemski operateri svojim vlastitim silaznim uslugama daju bolju vidljivost;

–  omeđivanje podataka koje se koristi za širenje tržišne moći na susjedna tržišta, davanje prednosti vlastitim proizvodima i uslugama te primjena praksi čiji je cilj stvoriti ovisnost potrošača o pružatelju usluge;

–  raširena praksa zabrane trećim poslovnim korisnicima da usmjeravaju potrošače na vlastitu internetsku stranicu nametanjem ugovornih klauzula;

–  nedostatak transparentnosti sustava preporuka kojima se koriste sistemski operateri, uključujući pravila i kriterije za funkcioniranje takvih sustava;

—  osigurati da sistemski operateri imaju mogućnost dokazati da je predmetno ponašanje opravdano;

—  pojasniti da bi se svim „sistemskim operaterima” trebale nametnuti neke regulatorne korektivne mjere, kao što su obveze transparentnosti u načinu na koji posluju, posebno način na koji prikupljaju i upotrebljavaju podatke, te zabrana „sistemskim operaterima” da koriste prakse čiji je cilj potrošačima otežati promjenu ili upotrebu usluga među različitim dobavljačima ili druge oblike neopravdane diskriminacije kojima se isključuje ili stavlja u nepovoljan položaj druga poduzeća;

—  ovlastiti regulatorna tijela za donošenje privremenih mjera i izricanje kazni „sistemskim operaterima” koji ne poštuju razne regulatorne obveze koje su im nametnute;

—  zadržati ovlast da se konačno odluči je li pružatelj usluga informacijskog društva „sistemski operator” pri Komisiji, na temelju uvjeta utvrđenih u ex ante mehanizmu;

—  osnažiti korisnike „sistemskih operatera” da budu informirani, da deaktiviraju i budu u mogućnosti učinkovito kontrolirati i odlučiti koju vrstu sadržaja žele vidjeti; korisnike treba na odgovarajući način obavijestiti i o svim razlozima zbog kojih im se određeni sadržaj predlaže;

—  zajamčiti poštovanje prava, obveza i načela iz Opće uredbe o zaštiti podataka, uključujući smanjenje količine podataka, ograničavanje svrhe, tehničku i integriranu zaštitu podataka i pravnu osnovu za obradu;

—  osigurati odgovarajuće razine interoperabilnosti kojima se od „sistemskih operatera” zahtijeva da u okviru tih mjera razmjenjuju odgovarajuće alate, podatke, stručno znanje i resurse koji se upotrebljavaju kako bi se ograničili rizici korisnika i potrošača od ovisnosti o jednom pružatelju usluga i umjetno povezivanje korisnika s jednim sistemskim operatorom bez realne mogućnosti ili poticaja za promjenu između digitalnih platformi ili internetskih ekosustava u okviru tih mjera, Komisija bi trebala istražiti različite tehnologije i otvorene standarde i protokole, uključujući mogućnost tehničkog sučelja (aplikacijsko programsko sučelje) kojim se korisnicima konkurentnih platformi omogućuje da dođu do sistemskih operatera i razmjenjuju informacije s njima; sistemski operateri ne smiju komercijalno upotrebljavati podatke primljene od trećih strana tijekom aktivnosti interoperabilnosti u druge svrhe osim omogućavanja tih aktivnosti; obveze interoperabilnosti ne bi smjele ograničavati, ometati ili odgađati mogućnost posrednika da poprave nedostatke;

—  osigurati da se novim ex ante mehanizmom ne dovodi u pitanje primjena pravila tržišnog natjecanja, uključujući o samopreferenciji i cjelokupnoj vertikalnoj integraciji, te osigurati da oba instrumenta politike budu potpuno neovisna.

VIII.  NADZOR, SURADNJA I PROVEDBA

Aktom o digitalnim uslugama trebalo bi unaprijediti nadzor i provedbu postojećih pravila i ojačati klauzulu o unutarnjem tržištu kao temelj jedinstvenog digitalnog tržišta, nadopunjujući ga novim mehanizmom suradnje čiji je cilj poboljšanje razmjene informacija, suradnje i uzajamnog povjerenja i, na zahtjev, dobrovoljne uzajamne pomoći među državama članicama, posebno između tijela matične zemlje u kojoj pružatelj usluga ima poslovni nastan i tijela zemlje domaćina u kojoj pružatelj nudi svoje usluge.

Komisija bi trebala provesti temeljitu procjenu učinka kako bi procijenila najprikladniji model nadzora i provedbe za primjenu odredaba u pogledu Akta o digitalnim uslugama, poštujući pritom načela supsidijarnosti i proporcionalnosti.

Komisija bi u svojoj procjeni učinka trebala razmotriti postojeće modele, kao što su Mreža za suradnju u zaštiti potrošača (CPC), Europska skupina regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA), Europski odbor za zaštitu podataka (EDBP) i Europska mreža za tržišno natjecanje (ECN), te razmotriti usvajanje hibridnog sustava nadzora.

Taj hibridni sustav nadzora, koji se temelji na koordinaciji EU-a u suradnji s mrežom nacionalnih tijela, trebao bi poboljšati praćenje i primjenu Akta, provoditi usklađenost, uključujući provedbu regulatornih novčanih kazni, drugih sankcija ili mjera, te bi trebao moći provoditi reviziju posrednika i platformi. Također bi, prema potrebi, trebao rješavati prekogranične sporove među nacionalnim tijelima, rješavati složena prekogranična pitanja, pružati savjete i smjernice te odobravati kodekse i odluke na razini Unije te bi zajedno s nacionalnim tijelima trebao moći pokretati inicijative i istrage o prekograničnim pitanjima. Komisija bi trebala zadržati konačan nadzor nad obvezama država članica.

Komisija bi trebala izvješćivati Europski parlament i Vijeće te, zajedno s nacionalnim tijelima, održavati javnu platformu s ljestvicom rezultata s relevantnim informacijama o usklađenosti s Aktom o digitalnim uslugama. Komisija bi trebala olakšati i podupirati stvaranje i održavanje europskog repozitorija istraživanja kako bi se olakšala razmjena podataka s javnim institucijama, istraživačima, nevladinim organizacijama i sveučilištima u istraživačke svrhe.

Aktom o digitalnim uslugama također bi trebalo uvesti nove provedbene elemente u članak 16. Direktive o elektroničkoj trgovini u pogledu samoregulacije.

(1) Pravila utvrđena Direktivom (EU) 2019/770 i Direktivom (EU) 2019/771. (2) .Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je posljednji put izmijenjena Direktivom (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. o izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i direktiva 98/6/EZ, 2005/29/EZ te 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu boljeg izvršavanja i modernizacije pravila Unije o zaštiti potrošača (SL L 328, 18.12.2019., str. 7.). (3) Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 304, 22.11.2011., str. 64.). (4) Direktiva (EU) 2018/958 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. o ispitivanju proporcionalnosti prije donošenja novih propisa kojima se reguliraju profesije (SL L 173, 9.7.2018., str. 25.).