Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2020/2605(RSP)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : B9-0339/2020

Podneseni tekstovi :

B9-0339/2020

Rasprave :

PV 19/10/2020 - 20
CRE 19/10/2020 - 20

Glasovanja :

Doneseni tekstovi :

P9_TA(2020)0283

Usvojeni tekstovi
PDF 125kWORD 43k
Četvrtak, 22. listopada 2020. - Bruxelles
Obveze Komisije u području viznog reciprociteta u skladu s člankom 7. Uredbe (EU) 2018/1806
P9_TA(2020)0283B9-0339/2020

Rezolucija Europskog parlamenta od 22. listopada 2020. o obvezama Komisije u području viznog reciprociteta u skladu s člankom 7. Uredbe (EU) 2018/1806 (2020/2605(RSP))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2018/1806 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemalja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva(1), a osobito njezin članak 7. („mehanizam reciprociteta”),

–  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 2. ožujka 2017. o obvezama Komisije u području viznog reciprociteta u skladu s člankom 1. stavkom 4. Uredbe (EZ) br. 539/2001(2),

–  uzimajući u obzir komunikacije Komisije o situacijama bez reciprociteta od 12. travnja 2016. (COM(2016) 0221), 13. srpnja 2016. (COM(2016) 0481), 21. prosinca 2016. (COM(2016) 0816), 2. svibnja 2017. (COM(2017) 0227), 20. prosinca 2017. (COM(2017) 0813) i 19. prosinca 2018. (COM(2018) 0855), kao i njezinu najnoviju komunikaciju od 23. ožujka 2020. naslovljenu „Trenutačno stanje i mogući načini njegova poboljšanja u pogledu nedostatka reciprociteta u području vizne politike” (COM(2020) 0119),

–  uzimajući u obzir članak 17. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i članke 80., 265. i 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

–  uzimajući u obzir svoju raspravu o obvezama u području viznog reciprociteta održanu 19. listopada 2020.,

–  uzimajući u obzir pitanje upućeno Komisiji o obvezama Komisije u području viznog reciprociteta u skladu s člankom 7. Uredbe (EU) 2018/1806 (O-000049/2020 – B9-0022/2020),

–  uzimajući u obzir prijedlog rezolucije Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove,

–  uzimajući u obzir članak 136. stavak 5. i članak 132. stavak 2. Poslovnika,

A.  budući da je kriterij viznog reciprociteta jedan od kriterija kojim se vodi vizna politika EU-a i da općenito podrazumijeva da građani EU-a koji putuju u treću zemlju podliježu istim uvjetima kao i državljani te treće zemlje koji putuju na područje EU-a;

B.  budući da je svrha mehanizma viznog reciprociteta postizanje takvog viznog reciprociteta; budući da se viznom politikom EU-a pojedinačnim državama članicama zabranjuje da uvode obvezu posjedovanja vize za državljane treće zemlje ako je ta zemlja navedena na popisu iz Priloga II. Uredbi (EU) 2018/1806 (zemlje čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize za kratkotrajni boravak);

C.  budući da je mehanizam reciprociteta revidiran 2013., a Parlament je pritom djelovao u svojstvu suzakonodavca, jer je mehanizam trebalo prilagoditi u svjetlu stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona i sudske prakse Suda Europske unije u vezi sa sekundarnim pravnim osnovama te „kako bi predstavljao solidarnu reakciju Unije u slučaju da treća zemlja navedena u Prilogu II. Uredbi (EZ) br. 539/2001 primjenjuje zahtjev za vizu za državljane najmanje jedne države članice.” (uvodna izjava 1. Uredbe (EU) br. 1289/2013);

D.  budući da se mehanizmom reciprociteta utvrđuje postupak koji započinje kada izostane reciprocitet te slijedi jasne vremenske okvire i mjere koje treba poduzeti u cilju okončanja izostanka reciprociteta; budući da implicitna logika tog mehanizma podrazumijeva strože mjere prema dotičnoj trećoj zemlji, pa naposljetku i suspenziju izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane te treće zemlje („druga faza primjene mehanizma reciprociteta”);

E.  budući da „kako bi se osigurala primjerena uključenost Europskog parlamenta i Vijeća u drugoj fazi primjene mehanizma reciprociteta, a s obzirom na osjetljivu političku narav suspenzije izuzeća od obveze zahtjeva za vizu za sve državljane treće zemlje navedene u Prilogu II. Uredbi (EZ) br. 539/2001 i njezine horizontalne posljedice za države članice, za zemlje pridružene Schengenu i za samu Uniju, posebno za njihove vanjske odnose i za ukupno funkcioniranje schengenskog prostora, Komisiji [je delegirana] ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u vezi s određenim elementima mehanizma reciprociteta”, uključujući suspenziju izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane predmetnih trećih zemalja;

F.  budući da „Europski parlament ili Vijeće mogu odlučiti o opozivu delegiranja” (članak 290. stavak 2. točka (a) UFEU-a);

G.  budući da delegirani akt „može stupiti na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće na njega ne uloži nikakav prigovor u razdoblju određenom zakonodavnim aktom” (članak 290. stavak 2. točka (b) UFEU-a);

H.  budući da je Europska komisija pred Sudom Europske unije osporila izbor delegiranih akata u drugoj fazi primjene mehanizma reciprociteta, no da je Sud utvrdio da je izbor zakonodavca ispravan (predmet C-88/14);

I.  budući da se tim mehanizmom jasno dodjeljuju obveze i odgovornosti Parlamentu i Vijeću te Komisiji u različitim fazama mehanizma reciprociteta;

J.  budući da je stoga riječ o pitanju solidarnosti među državama članicama EU-a i institucijskom pitanju u kojem je Parlamentu i Vijeću trenutačno uskraćen njihov prerogativ „odgovarajuće uključenosti [...] u drugoj fazi primjene mehanizma reciprociteta”;

K.  budući da Komisija ne bi trebala biti ostavljena u situaciji u kojoj bi kašnjenja i izostanak provedbe zakonodavstva EU-a mogli dovesti do slabljenja njezine vjerodostojnosti kao institucije koja je čuvarica ugovora, već da bi je trebalo podsjetiti na njezine institucijske i pravne obveze;

1.  ponavlja svoje stajalište da je Komisija pravno obvezna donijeti delegirani akt kojim se privremeno suspendira izuzeće od obveze posjedovanja vize za državljane trećih zemalja koje nisu ukinule obvezu posjedovanja vize za građane određenih država članica u roku od 24 mjeseca od dana objave obavijesti u tom pogledu, koji je istekao 12. travnja 2016.;

2.  na temelju članka 265. UFEU-a poziva Komisiju da donese potrebni delegirani akt najkasnije u roku od dva mjeseca od dana donošenja ove Rezolucije;

3.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Komisiji, Europskom vijeću, Vijeću te nacionalnim parlamentima.

(1) SL L 303, 28.11.2018., str. 39.
(2) SL C 263, 25.7.2018., str. 2.

Posljednje ažuriranje: 22. siječnja 2021.Pravna obavijest - Politika zaštite privatnosti