Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članak 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir članak 5. Odluke Europskog parlamenta od 28. rujna 2005. o donošenju Statuta zastupnika Europskog parlamenta(1),

–  uzimajući u obzir Direktivu (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošačâ i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ(2),

–  uzimajući u obzir preporuku Komisije od 11. lipnja 2013. o zajedničkim načelima za kolektivne preventivne tužbe i tužbe radi naknade štete u državama članicama kod povrede prava zajamčenih zakonodavstvom Unije,

–  uzimajući u obzir studiju Službe Europskog parlamenta za istraživanja naslovljenu „Odgovorno privatno financiranje sudskih sporova” iz ožujka 2021.,

–  uzimajući u obzir članke 47. i 54. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za pravna pitanja (A9-0218/2022),

A.  budući da je prvenstvena odgovornost država članica omogućiti pristup odgovarajućoj pravnoj pomoći onima koji ne raspolažu dovoljnim sredstvima kako bi se osigurao pristup pravosuđu za sve, u skladu s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; budući da su javna pravna pomoć i javno tužiteljstvo središnji mehanizmi kojima se jamči temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje te da to moraju i ostati;

B.  budući da je komercijalno financiranje sporova sredstvima treće strane sve učestalija praksa pri kojoj privatni ulagatelji („pružatelji financiranja u sporovima”) koji nisu stranka u sporu ulažu u pravne postupke radi dobiti i plaćaju pravne i druge troškove u zamjenu za udio u možebitnoj dodijeljenoj naknadi; budući da je kolektivna pravna zaštita samo jedna vrsta sporova u kojima se trenutačno primjenjuje financiranje sporova sredstvima treće strane, a drugi su primjeri arbitražni postupci i postupci u slučaju nesolventnosti, povrat ulaganja, protumonopolski zahtjevi i drugo;

C.  budući da bi se financiranje sporova sredstvima treće strane, ako se na odgovarajući način uredi, moglo češće upotrebljavati kao sredstvo za potporu pristupu pravosuđu, posebno u zemljama u kojima su pravni troškovi vrlo visoki, ili za žene i marginalizirane skupine koje se suočavaju s dodatnim preprekama u pogledu financiranja; budući da bi financiranje sporova sredstvima treće strane također moglo u većoj mjeri pridonijeti pokretanju sudskih postupaka u predmetima od javnog interesa i smanjenju značajnih ekonomskih neuravnoteženosti između korporacija i onih građana koji traže pravnu zaštitu te time osigurati odgovarajuću korporativnu odgovornost;

D.  budući da je u izvješću Britanskog instituta za međunarodno i komparativno pravo (BIICL) naslovljenom „Stanje kolektivne pravne zaštite u Europskoj uniji u kontekstu Preporuke Komisije” istaknuto da je u nekim državama članicama financiranje sredstvima treće strane postalo ključan čimbenik u ostvarenju kolektivne pravne zaštite(3); budući da je u izvješću Komisije COM(2018)0040 o provedbi neobvezujuće preporuke o kolektivnoj pravnoj zaštiti iz 2013. istaknuta činjenica da je financiranje sporova sredstvima treće strane ključan aspekt kolektivne pravne zaštite koji ima važnu prekograničnu dimenziju(4);

E.  budući da pružatelji financiranja u sporovima koji sudjeluju u pravnim postupcima mogu djelovati u vlastitom ekonomskom interesu, a ne u interesu podnositelja zahtjeva; budući da mogu težiti kontrolirati sudski spor i zahtijevati ishod koji im se najviše isplati u najkraćem roku;(5) budući da je ključno osigurati da se žrtvama isplati primjerena odšteta;

F.  budući da financiranje sporova sredstvima treće strane, iako je u Europi gotovo nepostojeće, predstavlja sve rašireniju pojavu u području arbitraže povodom ulaganja kojom se umnožava broj i obujam zahtjeva privatnih ulagatelja protiv država;

G.  budući da prema dostupnim podacima pružatelji financiranja u sporovima u određenim državama članicama mogu zahtijevati nerazmjeran udio prihoda koji premašuje tipičan povrat drugih vrsta ulaganja; budući da iznosi koje potražuju pružatelji financiranja u sporovima na području Unije obično variraju od 20 % do 50 % dodijeljene naknade(6), dok izvan Unije ta potraživanja mogu u nekim slučajevima predstavljati povrat ulaganja u visini do 300 %; budući da bi trebalo uvesti pravila kojima će se osigurati proporcionalnost naknada koje se isplaćuju pružateljima financiranja u sporovima te kojima će se osigurati da se dodijeljena naknada prvo isplati podnositeljima zahtjeva, a da se tek onda isplati naknada pružatelju financiranja u sporovima;

H.  budući da financiranje sporova sredstvima treće strane nije jedini način za olakšavanje pristupa pravosuđu i da su za to dostupni i drugi instrumenti kao što je pravna pomoć i osiguranje troškova pravne zaštite te da postoje i izvansudska pravna sredstva za traženje pravne zaštite kao što je posredovanje, alternativno rješavanje sporova/internetsko rješavanje sporova, ombudsman ili putem sustava za pritužbe kojima upravljaju trgovačka društva; budući da bi ta rješenja mogla rezultirati bržom i primjerenijom naknadom za podnositelje zahtjeva, iako takva pravna sredstva nisu uvijek nužno dovoljno djelotvorna u pružanju odgovarajuće pravne zaštite; budući da bi podnositeljima zahtjeva trebalo u svakom trenutku omogućiti da izravno zatraže sudsku pravnu zaštitu;

I.  budući da je financiranje sporova sredstvima treće strane rašireno u Australiji, SAD-u, Kanadi, Ujedinjenoj Kraljevini i Nizozemskoj te ga neki smatraju ključnim čimbenikom kojim se osigurava dostupnost pristupa pravosuđu(7), ali ipak postoje zabrinutosti u vezi sa zlouporabama u nekim nadležnostima; budući da empirijski podaci(8) pokazuju da pružatelji financiranja u sporovima najčešće biraju predmete koji predstavljaju najbolje potencijalne povrate i ne ulažu u predmete koje smatraju prerizičnima ili nedovoljno isplativima;

J.  budući da je broj pružatelja financiranja u sporovima teško utvrditi, ali je poznato da ih u Uniji djeluje najmanje 45; budući da se očekuje da će praksa financiranja sporova koje osiguravaju treće strane u predstojećim godinama imati sve veću ulogu, iako je njezin opseg dosad u većini država članica bio ograničen, ali ona i dalje u velikoj mjeri nije uređena u Uniji, unatoč činjenici da bi uz koristi mogla dovesti i do značajnih rizika za sudovanje koje je potrebno razmotriti;

K.  budući da u trenutačnom regulatornom vakuumu postoji rizik od netransparentnog djelovanja pružatelja financiranja u sporovima, a posljedica toga je da bi sudovi mogli povremeno dodijeliti naknade podnositeljima zahtjeva ne znajući da će dio dodijeljene naknade, koji ponekad može biti nerazmjeran, potom biti preusmjeren pružateljima financiranja u sporovima na štetu podnositelja zahtjeva; budući da bi takav nedostatak transparentnosti mogao značiti i da čak i potencijalni korisnici znaju malo ili nimalo o raspodjeli dodijeljenih naknada ili sporazumima o financiranju, posebno ako se u okviru sustava kolektivne pravne zaštite primjenjuje mehanizam izuzeća (engl. opt-out); budući da u nedostatku zajedničkih minimalnih standarda na razini Unije postoji rizik od fragmentacije i regulatornih neravnoteža u području financiranja sporova;

L.  budući da su u Direktivi (EU) 2020/1828 utvrđene mogućnosti i zaštitne mjere u vezi s financiranjem sporova, koje su, međutim, ograničene na predstavničke tužbe u ime potrošačâ u okviru djelokruga navedene direktive i njome se stoga ne reguliraju druge vrste tužbi, primjerice tužbe povezane s poslovanjem ili ljudskim pravima, ili kategorije podnositelja zahtjeva, primjerice organizacije za ljudska prava ili radnici; budući da bi se djelotvorne mjere i zaštitne mjere trebale primjenjivati na sve vrste zahtjeva;

Uvod

1.  primjećuje da je financiranje sporova sredstvima treće strane praksa koja se širi u Uniji, iako je njezina primjena i dalje ograničena, i koja ima sve veću ulogu u pravosudnim sustavima nekih država članica te u načinu na koji europski građani mogu pristupati pravosuđu, posebno u vezi s prekograničnim predmetima; napominje da financiranje sporova zasad uglavnom nije uređeno na razini Unije;

2.  napominje da bi uređivanje financiranja sporova sredstvima treće strane trebalo biti popraćeno politikama kojima se povećava pristup pravosuđu za podnositelje zahtjeva među ostalim smanjenjem pravnih troškova, osiguravanjem odgovarajućeg javnog financiranja za organizacije civilnog društva, uključujući organizacije za zaštitu potrošača, ili promicanjem drugih praksi kao što su pravna pomoć ili skupno financiranje; poziva države članice na razmjenu najbolje prakse u ovom području i da se oslone na mjere iz članka 20. Direktive (EU) 2020/1828 u pogledu osiguravanja djelotvornog pristupa pravosuđu;

3.  uvjeren je da je potrebno uspostaviti zajedničke minimalne standarde na razini Unije kojima se uređuju ključni aspekti financiranja sporova sredstvima treće strane, među ostalim transparentnost, pravednost i proporcionalnost, kako bi se zajamčio pristup pravosuđu za sve i kako bi se zajamčilo da se u okviru pravosudnih sustava prednost daje pravnoj zaštiti oštećenih strana, a ne interesima privatnih ulagatelja koji možda u pravnim sporovima samo traže poslovne prilike;

4.  naglašava da bi cilj takvog regulatornog režima bila regulacija aktivnosti financiranja sporova od strane pružatelja financiranja u sporovima; ističe da bi se takvim režimom trebale regulirati aktivnosti financiranja u vezi sa svim vrstama zahtjeva, bez obzira na prirodu zahtjeva, te da se njime ne bi trebalo dovoditi u pitanje postojeće međunarodno pravo, pravo Unije i nacionalno pravo kojim se omogućuje podnošenje zahtjeva, posebno pravo o zaštiti kolektivnih interesa potrošača i zaštiti okoliša te pravo kojim se uređuju postupci u slučaju nesolventnosti ili postupci utvrđivanja odgovornosti;

5.  vjeruje da će se uspostavljanjem zajedničkih minimalnih standarda na razini Unije za financiranje sporova sredstvima treće strane omogućiti zakonodavcima da vrše djelotvoran nadzor i na odgovarajući način osiguraju zaštitu interesa podnositelja zahtjeva; ističe da dobrovoljni regulatorni mehanizmi i kodeksi ponašanja mogu imati pozitivnu ulogu, no dosad ih velika većina pružatelja financiranja nije podržala, što je dovelo do znatne izloženosti podnositelja zahtjeva;

Regulacija i nadzor pružatelja financiranja u sudskim sporovima

6.  preporučuje uspostavu sustava odobrenja za pružatelje financiranja u sporovima, čime bi se podnositeljima zahtjeva pružile djelotvorne mogućnosti za iskorištavanje financiranja sredstvima treće strane te bi se osigurala uspostava primjerenih zaštitnih mjera, među ostalim uvođenjem zahtjeva korporativnog upravljanja i nadzornih ovlasti kako bi se zaštitili podnositelji zahtjeva i osiguralo da financiranje pružaju samo subjekti koji su se obvezali poštovati minimalne standarde u pogledu transparentnosti, neovisnosti, upravljanja i adekvatnosti kapitala te održavati fiducijarni odnos prema podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima; naglašava da je potrebno zajamčiti da taj sustav ne stvara prekomjerno administrativno opterećenje za države članice ili pružatelje financiranja u sporovima;

Etička pitanja

7.  preporučuje da se pružatelje financiranja u sporovima obveže na poštivanje fiducijarne dužne pažnje kojom se od njih zahtijeva da djeluju u najboljem interesu podnositelja zahtjeva; smatra da pružatelji financiranja u sporovima ne smiju imati neopravdanu kontrolu nad pravnim postupcima koje financiraju; takva kontrola nad pravnim postupkom mora biti odgovornost podnositelja zahtjeva i njihovih pravnih zastupnika; takva kontrola nad financiranim postupcima može se sastojati i od formalne kontrole, na primjer na temelju ugovornih odredaba, i od neformalne kontrole, na primjer putem prijetnji o povlačenju financiranja;

8.  naglašava da se sukobi interesa mogu pojaviti ako postoje neprimjereni odnosi između pružatelja financiranja u sporovima, predstavničkih subjekata, odvjetničkih društava, agregatora, među ostalim platformi za prikupljanje potraživanja i raspodjelu dodijeljenih naknada, i drugih subjekata koji mogu biti uključeni u zahtjeve i imaju interes u pogledu ishoda sudskog predmeta; napominje da je u porastu trend da pružatelji financiranja u sudskim sporovima pristaju financirati odvjetnička društva u nizu budućih predmeta (financiranje portfelja)(9); preporučuje da se donesu zaštitne mjere kako bi se spriječili potencijalni sukobi interesa, utvrdila prava podnositelja zahtjeva i zahtijevalo otkrivanje pojedinosti o odnosu između pružatelja financiranja u sporovima i ostalih uključenih strana;

9.  smatra da pružateljima financiranja u sporovima, osim u iznimnim i strogo reguliranim okolnostima, ne bi trebalo dopustiti da napuste financirane stranke u sporu u bilo kojoj njegovoj fazi i ostave podnositelje zahtjeva da snose isključivu odgovornost za sve troškove spora, koji je možda i pokrenut samo zbog sudjelovanja pružatelja financiranja; stoga naglašava da bi ugovorne odredbe temeljene na uvjetnom financiranju trebalo smatrati ništavnima;

10.  smatra da bi, kao i podnositelji zahtjeva, pružatelji financiranja u sporovima trebali biti odgovorni za troškove tuženika koji proizlaze iz neuspjeha u sporu, kao što je iz dodijeljenih sudskih troškova; naglašava da bi se regulacijom trebalo spriječiti pružatelje financiranja u sporovima da ograniče svoju odgovornost za troškove u slučaju neuspješnog ishoda;

Poticaji i ograničenja povrata

11.  smatra da bi zakonodavstvom trebalo nametnuti ograničenja udjela u dodijeljenoj naknadi koju pružatelji financiranja u sporovima imaju pravo primiti u slučaju uspjeha u sporu ili nagodbe te temeljem ugovornih odredaba; smatra da bi dogovori između pružatelja financiranja u sporovima i podnositelja zahtjeva samo u iznimnim okolnostima trebali odstupati od općeg pravila da se podnositeljima zahtjeva isplati najmanje 60 % bruto namire ili odštete;

Otkrivanje i transparentnost

12.  smatra da bi trebala postojati transparentnost u pogledu sudjelovanja financiranja sporova u pravnom postupku, uključujući obveze za podnositelje zahtjeva i njihove odvjetnike da obavijeste sudove o sporazumima o financiranju na inicijativu suda ili na temelju zahtjeva tuženika sudu te da obavijeste sud o postojanju komercijalnog financiranja i identitetu pružatelja financiranja u dotičnom predmetu; smatra da bi sud trebao obavijestiti tuženika o postojanju financiranja sporova sredstvima treće strane i identitetu pružatelja financiranja; napominje da trenutačno sudovi ili upravna tijela i tuženici često nisu svjesni da zahtjev financira komercijalni akter;

Ovlasti nadzornih tijela i preispitivanje koje provode sudovi i upravna tijela

13.  smatra da bi nadzorna tijela, sudovi i upravna tijela prema potrebi u skladu s nacionalnim postupovnim pravom trebali biti ovlašteni za olakšavanje izvršavanja zakona donesenih radi postizanja prethodno navedenih ciljeva; preporučuje uspostavu pritužbenog sustava koji ne dovodi do prekomjernih troškova ili prekomjernog administrativnog opterećenja za države članice; smatra da bi nadzorna tijela, sudovi i upravna tijela prema potrebi u skladu s nacionalnim postupovnim pravom trebali biti ovlašteni za rješavanje zlouporaba od strane ovlaštenih pružatelja financiranja u sudskim sporovima, a da pritom podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima ne otežaju pristup pravosuđu;

Završni aspekti

14.  traži od Komisije da pažljivo prati i analizira razvoj financiranja sporova sredstvima treće strane u državama članicama kako u pogledu pravnog okvira tako i u pogledu prakse, uz pridavanje posebne pozornosti provedbi Direktive (EU) 2020/1828; nadalje traži od Komisije da nakon isteka roka za primjenu Direktive (EU) 2020/1828, a to je 25. lipnja 2023., i uzimajući u obzir učinke te direktive, na osnovi članka 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije podnese prijedlog direktive o uspostavi zajedničkih minimalnih standarda na razini Unije o komercijalnom financiranju sporova sredstvima treće strane, u skladu s preporukama u Prilogu;

15.  smatra da traženi prijedlog nema financijske posljedice;

o
o   o

16.  nalaže svojoj predsjednici da ovu Rezoluciju i priložene preporuke proslijedi Komisiji i Vijeću.

(1) SL L 262, 7.10.2005., str. 1. (2) SL L 409, 4.12.2020., str. 1. (3) https://www.biicl.org/documents/1881_StudyontheStateofCollectiveRedress.pdf, str. 19. (4) https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:52018DC0040&from=EN, str. 10. (5) Australski parlament zaključio je da „razina moći i utjecaja koju pružatelji financiranja u sudskim sporovima imaju u grupnim tužbama dovodi do situacija u kojima njihovi financijski interesi prevladavaju nad interesima predstavnika tužitelja i članova grupe”, vidjeti Australian Law Reform Commission (2019): An Inquiry into Class Action Proceedings and Third-Party Litigation funders (Australska komisija za reformu zakona (2019.): Istraga postupka grupne tužbe i trećih strana koje financiraju sudske sporove), str. 19. (6) Studija EPRS-a (2021.): Odgovorno privatno financiranje sudskih sporova. Prilog – Trenutačno stanje okruženja za privatno financiranje sudskih sporova u EU-u te postojećih pravila EU-a koja se primjenjuju na privatno financiranje sudskih sporova. (7) Vidjeti https://www.biicl.org/documents/1881_StudyontheStateofCollectiveRedress.pdf, str. 269: „Opće stajalište u vezi s pristupom Ujedinjene Kraljevine financiranju koje osiguravaju treće strane bilo je povoljno, a ispitanici su ocijenili da je dostupnost takvog financiranja predstavljala ključan čimbenik u njihovoj odluci da sudjeluju u kolektivnim postupcima. Praktično iskustvo financiranja kolektivnih zahtjeva koje osiguravaju treće strane općenito se pokazalo pozitivnim. Nijedan od ispitanika nije imao iskustvo u kojem bi organizacija pokušala financirati određeni zahtjev protiv svog konkurenta. Nijedan od ispitanika nije imao iskustvo u kojem bi pružatelj financiranja otvoreno pokušao upravljati sudskim sporom, iako je jedan odvjetnik opisao situaciju u kojoj je pružatelj financiranja povukao financijska sredstva usred postupka rješavanja zahtjeva, zbog čega je predmet prijevremeno zaključen.” (8) Vidjeti Australian Law Reform Commission (2019): An Inquiry into Class Action Proceedings and Third-Party Litigation funders (Australska komisija za reformu zakona (2019.): Istraga postupka grupne tužbe i trećih strana koje financiraju sudske sporove), str. 34. (9) Studija EPRS-a (2021): Responsible litigation funding. State of play on the EU private litigation funding landscape and on the current EU rules applicable to private litigation funding (Odgovorno financiranje sudskih sporova. Trenutačno stanje okruženja za privatno financiranje sudskih sporova u EU-u te postojećih pravila EU-a koja se primjenjuju na privatno financiranje sudskih sporova), str. 28. i 29.

PREPORUKE O SADRŽAJU TRAŽENOG PRIJEDLOGA

Prijedlog

DIREKTIVE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

o regulaciji financiranja sporova sredstvima treće strane

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 114.,

uzimajući u obzir zahtjev Europskog parlamenta upućen Europskoj komisiji(1),

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora(2),

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom,

budući da:

(1)  Komercijalno financiranje sporova sredstvima treće strane praksa je koja se razvija u tržište usluga u sporovima bez postojanja posebnog zakonodavnog okvira na razini Unije. Iako se pružatelji financiranja u sporovima redovito uspostavljaju i djeluju u raznim državama članicama, u domaćim ili prekograničnim okvirima, do sada su podlijegali različitim nacionalnim pravilima i praksama na unutarnjem tržištu, gdje općenito postoje fragmentirana pravila u tom području, pa čak i zakonodavni vakuum, ovisno o državi članici. Različita pravila i prakse u državama članicama vjerojatno će biti prepreka funkcioniranju unutarnjeg tržišta. Nejasnoće u pogledu uvjeta pod kojima mogu poslovati treće strane koje pružaju komercijalno financiranje sporova („pružatelji financiranja u sporovima”) nespojive su s pravilnim funkcioniranjem unutarnjeg tržišta, posebno uzimajući u obzir mogućnost financiranja prekograničnih predmeta samo posredstvom trećih strana i uzimajući u obzir da su ti predmeti posebno atraktivni pružateljima financiranja u sporovima. Razlike u pravnom okviru primjenjivom u svakoj državi članici podrazumijevaju rizik od diskriminacije u pogledu pristupa pravosuđu među podnositeljima zahtjeva iz različitih država članica, posebno u predmetima s prekograničnim elementom, te rizik da će pružatelji financiranja u sporovima tražiti najpovoljniji pravni sustav (engl. forum shopping), na što bi mogla utjecati povoljnost određenih nacionalnih pravila koja se odnose na njihovo uspostavljanje, zakona koji se primjenjuju na sporazume o financiranju te nacionalnih postupovnih pravila.

(2)  Pravom Unije želi se zajamčiti ravnoteža između omogućavanja pristupa pravosuđu i pružanja odgovarajućih zaštitnih mjera sudionicima postupaka kako bi se spriječilo nepravedno iskorištavanje njihovog prava na pristup pravosuđu. Kada pružatelji financiranja u sporovima pružaju financiranje pravnih postupaka u zamjenu za udio u bilo kojoj dodijeljenoj naknadi, može doći do rizika od nepravde. Taj rizik uključuje mogućnost da pružatelji financiranja u sporovima iskoriste podnositelje zahtjeva ili one koje oni zastupaju, uključujući, ako je primjenjivo, potrošače čije interese zastupaju kvalificirani subjekti, za vlastite interese i kako bi maksimizirali vlastiti povrat, čime bi podnositeljima zahtjeva ili ciljnim korisnicima pripao smanjeni udio potencijalne dodijeljene naknade. Rizici mogu biti posebno akutni ako su subjekti koji očekuju korist od spora potrošači ili žrtve kršenja temeljnih prava, koji bi mogli pozdraviti sudjelovanje pružatelja financiranja u sporovima koji je spreman platiti postupak, a pritom ne biti svjesni da bi njihovi interesi mogli biti podređeni interesima pružatelja financiranja u sporovima.

(3)  Uspostavom zajedničkog okvira minimalnih standarda Unije za odgovorno komercijalno financiranje sporova sredstvima treće strane pridonijelo bi se promicanju pristupa pravosuđu i zajamčila bi se odgovarajuća korporativna odgovornost. Naime, često postoji značajna ekonomska neuravnoteženost između trgovačkih društava i građana koji traže pravnu zaštitu, a financiranje sporova sredstvima treće strane može pridonijeti smanjenju te neuravnoteženosti ako se ublaže s njime povezani rizici i ako se ono provodi tako da nadopunjuje ostale mjere kojima se uklanjaju prepreke pristupu pravosuđu. U tu svrhu ključno je postići nužnu ravnotežu između poboljšanja pristupa pravosuđu za podnositelje zahtjeva i odgovarajućih zaštitnih mjera kojima će se izbjeći zlouporaba postupovnih ovlaštenja. Odgovornim financiranjem sporova sredstvima treće strane moguće je smanjiti troškove i učiniti ih predvidljivijima, pojednostavniti nepotrebne postupke i pružati djelotvorne usluge uz troškove koji su razmjerni osporavanim iznosima.

(4)  S obzirom na to da unutarnje tržište olakšava rastuću prekograničnu trgovinu, da su sporovi sve više prekogranični i da su aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima globalne naravi, postoji potencijalni rizik od znatnih razlika u pristupima država članica zaštitnim mjerama i zaštitama koje su potrebne u pogledu komercijalnog financiranja sredstvima treće strane. Dobrovoljni pristupi bili su u određenoj mjeri uspješni, ali nije ih uvijek podržala većina dionika iz djelatnosti, a u svakom slučaju nezakonodavne mjere ne bi bile primjerene s obzirom na navedene značajne rizike, primjerice za ranjive skupine građana, uključujući one iz trećih zemalja.

(5)  Ovom se Direktivom želi regulirati komercijalno financiranje sporova sredstvima treće strane, praksa pri kojoj subjekti treće strane koji nisu izravno uključeni u spor ulažu u pravni postupak radi dobiti, obično u zamjenu za postotak eventualne namire ili dodijeljene naknade (dalje u tekstu „financiranje sporova sredstvima treće strane”). Financiranje sporova sredstvima treće strane obuhvaća situacije u kojima komercijalni akter ulaže radi dobiti i djeluje u korist vlastitih poslovnih interesa i stoga ne uključuje osiguravanje sredstava za sponzoriranje sporova na dobrotvornoj osnovi ili osnovi donacija, pri čemu pružatelj financiranja želi samo povratiti nastale troškove, ili slične aktivnosti koje se provode na osnovi pro bono publico. Ovom se Direktivom također nastoje utvrditi zaštitne mjere, s jedne strane, kako bi se osigurao učinkovit pristup pravosuđu i zaštita interesa stranaka u sporu te, s druge strane, kako bi se spriječili sukobi interesa, zlouporaba postupovnih ovlaštenja te nerazmjerna dodjela dodijeljenih novčanih iznosa pružateljima financiranja u sporovima.

(6)  Pod pojmom „pružatelj financiranja u sporovima” trebalo bi podrazumijevati svako poduzeće koje nije stranka u postupku, ali sklapa sporazum o financiranju spora sredstvima treće strane (dalje u tekstu „sporazum o financiranju sredstvima treće strane”) u vezi s tim postupkom. U skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, pojam „poduzeće” uključuje svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, bez obzira na njegov pravni status i način na koji se financira, te stoga uključuje svaku pravnu osobu, uključujući njezina matična društva, društva kćeri ili podružnice, a može uključivati profesionalne pružatelje financiranja u sporovima, pružatelje financijskih usluga, poduzeća za upravljanje odštetnim zahtjevima ili druge pružatelje usluga. U pojam pružatelja financiranja u sporovima nisu uključeni odvjetnici koji zastupaju stranku u postupku ili regulirani pružatelji usluga osiguranja toj stranci.

(7)  U skladu s pravnom tradicijom i autonomijom država članica, svaka država članica mora odrediti treba li i u kojoj mjeri dopustiti pružanje financiranja sporova u vlastitom pravnom sustavu. Ako države članice odluče dopustiti takvo financiranje sporova sredstvima treće strane, u ovoj Direktivi predviđeni su minimalni standardi za zaštitu financiranih podnositelja zahtjeva tako da oni koji bi mogli pribjeći financiranju spora u Uniji budu pokriveni minimalnom razinom zaštite koja je dosljedna diljem Unije.

(8)  Međutim, u državama članicama u kojima pravni troškovi mogu biti znatna prepreka pristupu pravosuđu, države članice možda će željeti razmotriti uvođenje zakona kojima se omogućuje financiranje sporova sredstvima treće strane i u tom bi slučaju trebale utvrditi jasne uvjete i zaštitne mjere u skladu s ovom Direktivom. Iako se ova Direktiva ne primjenjuje isključivo na predstavničke tužbe, države članice trebale bi poduzeti mjere kako troškovi postupaka povezanih s predstavničkim tužbama ne bi spriječili kvalificirane subjekte da učinkovito ostvare svoje pravo na pravnu zaštitu u skladu s Direktivom (EU) 2020/1828, a osobito s člankom 20. te direktive.

(9)  Ako je dopuštena aktivnost financiranja sporova sredstvima treće strane, potreban je sustav za odobrenje i nadzor pružatelja financiranja u sporovima koji provode neovisna upravna tijela u državama članicama kako bi ti pružatelji financiranja u sporovima ispunjavali minimalne kriterije i standarde utvrđene ovom Direktivom. Pružatelji financiranja u sporovima trebali bi biti podvrgnuti nadzoru na način sličan postojećem sustavu bonitetnog nadzora koji se primjenjuje na pružatelje financijskih usluga.

(10)  Od pružatelja financiranja u sporovima koji su aktivni u Uniji trebalo bi zahtijevati da posluju iz Unije, da su odobreni unutar Unije i da sklapaju svoje sporazume o financiranju sredstvima treće strane u skladu sa zakonima države članice postupka ili, ako je riječ o različitim državama članicama, od države članice podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika, kako bi se osigurao primjeren nadzor u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom.

(11)  Nadzorna tijela u Uniji koja daju odobrenja za provođenje aktivnosti financiranja sporova sredstvima treće strane trebala bi biti ovlaštena zahtijevati da pružatelji financiranja u sporovima udovoljavaju minimalnim kriterijima utvrđenim ovom Direktivom. Ti bi kriteriji trebali uključivati odredbe koje se odnose na povjerljivost, neovisnost, upravljanje, transparentnost, adekvatnost kapitala i poštivanje fiducijarne dužnosti prema podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima. Nadzorna tijela trebala bi biti ovlaštena donositi sve potrebne naloge, uključujući ovlaštenje da primaju zahtjeve za odobrenje od pružatelja financiranja u sporovima te odlučuju o njima, prikupljaju sve potrebne informacije, daju, uskraćuju, obustavljaju ili povlače bilo koje odobrenje ili nameću bilo kakve uvjete, ograničenja ili sankcije bilo kojem pružatelju financiranja u sporovima, kao i da bez nepotrebne odgode istraže pritužbe na bilo kojeg pružatelja financiranja u sporovima koji posluje u njihovoj jurisdikciji, a koje je podnijela bilo koja fizička ili pravna osoba osim tuženika. Sumnje koje izrazi tuženik u vezi s pružateljem financiranja u sporovima za vrijeme postupka koji je u tijeku trebao bi razmotriti nadležni sud ili nadležno upravno tijelo.

(12)  Među ostalim kriterijima za odobrenje, države članice trebale bi od pružatelja financiranja u sporovima zahtijevati da dokažu da imaju dovoljno kapitala za podmirivanje svojih financijskih obveza. Nepostojanje zahtjeva u pogledu adekvatnosti kapitala dovodi do rizika da pružatelj financiranja u sporovima koji nije dovoljno kapitaliziran sklopi sporazum o financiranju sredstvima treće strane, a potom ne bude voljan ili sposoban pokriti troškove spora kojeg je pristao poduprijeti, uključujući troškove ili naknade koji su neophodni da bi se omogućilo dovršenje postupka, ili bilo kakvu dodjelu troškova. Time se podnositelje zahtjeva koji se oslanjaju na pružatelje financiranja u sporovima može izložiti riziku od nepredviđenog znatnog ekonomskog gubitka i riziku od prekidanja inače održivog postupka zbog poslovnih okolnosti ili odluka pružatelja financiranja u sporovima.

(13)  Pružatelji financiranja u sporovima trebali bi biti dužni postupati pošteno, transparentno, učinkovito i u najboljem interesu podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika zahtjeva. Nepostojanje zahtjeva da se interesi podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika stave ispred vlastitih interesa pružatelja financiranja u sporovima može dovesti do rizika od usmjeravanja postupka na način koji u konačnici služi interesima pružatelja financiranja u sporovima, a ne interesima podnositelja zahtjeva.

(14)  Kako bi se spriječilo izbjegavanje zahtjeva iz ove Direktive, sporazumi sklopljeni s pružateljima financiranja u sporovima koji nemaju potrebno odobrenje ne bi trebali imati pravni učinak. Obveza ishođenja potrebnih odobrenja trebala bi biti na teret samih pružatelja financiranja u sporovima pa bi stoga podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima trebalo nadoknaditi svu štetu koju je prouzročio pružatelj financiranja u sporovima koji nema potrebno odobrenje.

(15)  Ovom bi se Direktivom trebale regulirati aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima, ali se njome ne bi trebale dovoditi u pitanje bilo kakve druge regulatorne obveze ili režimi, kao što su postojeća pravila kojima se uređuje pružanje financijskih usluga koja mogu biti primjenjiva, uz istovremeno poštovanje pravnih tradicija država članica, njihove autonomije i njihovih odluka o primjerenosti dopuštanja financiranja sporova u njihovim nacionalnim pravnim sustavima.

(16)  Kako bi se olakšala dosljedna primjena ove Direktive, države članice trebale bi osigurati da njihova nadzorna tijela primjenjuju ovu Direktivu u bliskoj suradnji s nadzornim tijelima drugih država članica. Koordinacija među nadzornim tijelima trebala bi biti organizirana na razini Unije kako bi se izbjegle razlike u nadzornim standardima uslijed kojih bi moglo biti ugroženo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(17)  Komisija bi trebala koordinirati aktivnosti nadzornih tijela i olakšati stvaranje odgovarajuće mreže suradnje u tu svrhu. Trebalo bi omogućiti nadzornim tijelima da se po potrebi savjetuju s Komisijom, a Komisiji bi trebalo dopustiti da nadzornim tijelima izdaje smjernice, preporuke, obavijesti o najboljoj praksi ili savjetodavna mišljenja o primjeni ove Direktive i u vezi s bilo kojom očitom nedosljednošću u pogledu provedbe ove Direktive. Nadzorna tijela trebala bi s Komisijom razmjenjivati pojedinosti o svojim aktivnostima kako bi se olakšala koordinacija, uključujući razmjenu pojedinosti o svim donesenim odlukama i odobrenim pružateljima financiranja u sporovima.

(18)  Kako bi se olakšalo pružanje usluga prekograničnog financiranja sporova u onim državama članicama u kojima je to dopušteno nacionalnim pravom, države članice trebale bi biti u mogućnosti surađivati i razmjenjivati informacije i najbolju praksu te bi trebale biti dužne u potpunosti uzeti u obzir odluke o odobrenju drugih država članica. Države članice trebale bi svim građanima koji traže pravnu zaštitu, uključujući najranjivije skupine, osigurati potpun i slobodan pristup sveobuhvatnim i jasnim informacijama i smjernicama o postojanju mogućnosti financiranja za zahtjeve, kao i o uvjetima i zahtjevima koji se primjenjuju na financiranje zahtjeva. U skladu s člankom 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, države članice trebale bi uzajamno priznavati prethodna odobrenja te stoga automatski izdavati odobrenja pružateljima financiranja u sporovima koji djeluju na njihovom državnom području, a kojima je odobreno djelovanje u drugoj državi članici, pod uvjetom da je prvotno odobrenje i dalje valjano. Ako nadzorno tijelo u državi članici primateljici sazna za određene nepravilnosti u postupanju pružatelja financiranja u sporovima, trebalo bi o tome izravno obavijestiti nadležno nadzorno tijelo.

(19)  Države članice trebale bi osigurati da pružatelj financiranja u sporovima ne utječe neopravdano na odluke u vezi s relevantnim pravnim postupcima, među ostalim na odluke o nagodbi, niti da ih neopravdano kontrolira, na način koji bi naštetio interesima podnositelja zahtjeva na koje se to odnosi.

(20)  Kako bi ispravili svaku neravnotežu u znanju ili resursima između pružatelja financiranja u sporovima i podnositelja zahtjeva, prilikom procjene primjerenosti sporazuma o financiranju sredstvima treće strane sudovi ili upravna tijela trebali bi uzeti u obzir razinu jasnoće i transparentnosti tih sporazuma te mjeru u kojoj su svi rizici i koristi bili transparentno predstavljeni podnositeljima zahtjeva ili onima koje podnositelji zahtjeva zastupaju, a oni su ih svjesno preuzeli.

(21)  Sporazumi o financiranju sredstvima treće strane trebali bi biti predstavljeni podnositeljima zahtjeva na jeziku koji oni razumiju, a u njima bi se jasno i na primjeren način trebao navesti raspon mogućih ishoda, kao i svi rizici i relevantna ograničenja.

(22)  Odgovarajući nadzor pružatelja financiranja u sporovima i sporazuma o financiranju sredstvima treće strane ne može se osigurati ako pružatelji financiranja u sporovima nisu dužni biti transparentni u pogledu svojih aktivnosti. To uključuje transparentnost u odnosu na sudove, upravna tijela, tuženike i podnositelje zahtjeva. Stoga bi trebalo utvrditi obveze da se nadležni sud ili upravno tijelo obavijeste o postojanju komercijalnog financiranja i identitetu pružatelja financiranja, kao i da se sporazumi o financiranju sredstvima treće strane u cijelosti otkriju sudovima ili upravnim tijelima na njihov zahtjev ili na zahtjev koji tuženik podnese sudu, podložno odgovarajućim ograničenjima radi zaštite neophodne povjerljivosti. Sudovi ili upravna tijela trebali bi biti ovlašteni pristupiti relevantnim informacijama o svim aktivnostima financiranja sporova sredstvima treće strane koje se odnose na postupke u njihovoj nadležnosti. Osim toga, sud ili administrativno tijelo trebali bi obavijestiti tuženike o postojanju financiranja sporova sredstvima treće strane i identitetu pružatelja financiranja.

(23)  Ako je sporazum o financiranju sredstvima treće strane relevantan za predmet koji se vodi pred njima, sudovi ili upravna tijela trebali bi biti ovlašteni za procjenjivanje usklađenosti sporazuma o financiranju sredstvima treće strane s ovom Direktivom te u skladu s člankom 16. ovlašteni prema potrebi ga preispitati na zahtjev stranke u postupku ili na inicijativu suda ili upravnog tijela ili nakon što se pred dotičnim sudom ili upravnih tijelom pokrene postupak protiv konačne upravne odluke nadzornog tijela.

(24)  Pružatelji financiranja u sporovima trebali bi uspostaviti interne postupke dobrog upravljanja za izbjegavanje sukoba interesa između pružatelja financiranja u sporovima i podnositelja zahtjeva. Usklađenošću sa zahtjevima transparentnosti trebalo bi osigurati da podnositelji zahtjeva budu u potpunosti svjesni bilo kakvog odnosa koji pružatelj financiranja u sporovima može imati s tuženicima, odvjetnicima, drugim pružateljima financiranja u sporovima ili bilo kojom drugom trećom stranom uključenom u predmet, a koji može izazvati stvarni ili percipirani sukob.

(25)  Pružatelji financiranja u sporovima ne bi ni u kojem slučaju smjeli zahtijevati nepravedne, nerazmjerne ili nerazumne naknade na štetu podnositelja zahtjeva. Sudovi ili upravna tijela trebali bi biti ovlašteni procjenjivati sporazume o financiranju sredstvima treće strane koji su relevantni za predmet koji se vodi pred njima, uzimajući u obzir okolnosti i pozadinu sklapanja sporazuma, kako bi djelotvorno utvrdili je li sporazum pošten i usklađen s ovom Direktivom i svim relevantnim zakonima Unije i nacionalnim zakonima.

(26)  Kada se sporazumima o financiranju sredstvima treće strane omogućuje prvenstvo pružateljima financiranja u sporovima pri dobivanju udjela u bilo kojoj nagradi ili u određenim naknadama u odnosu na kakve naknade koji se dodjeljuju podnositeljima zahtjeva, dostupna dodijeljena naknada mogla bi biti smanjena u tolikoj mjeri da podnositeljima zahtjeva ostane malo ili ništa. Stoga bi sporazumima o financiranju sredstvima treće strane uvijek trebalo osigurati da se bilo kakva dodijeljena naknada prvo isplaćuje podnositelju zahtjeva, to jest da pravo podnositelja zahtjeva ima prednost u odnosu na pravo pružatelja financiranja. Pružateljima financiranja u sporovima ne bi se trebalo dopustiti da traže određivanje vlastite naknade kao prioriteta.

(27)  Budući da u nekim državama članicama udio svake naknade koju prime pružatelji financiranja u sporovima može smanjiti naknadu koju dobiju podnositelji zahtjeva, sudovi ili upravna tijela trebali bi vršiti nadzor nad vrijednošću i veličinom tog udjela kako bi spriječili bilo kakvu nerazmjernu raspodjelu novčanih iznosa pružateljima financiranja u sporovima. Osim u iznimnim okolnostima, kada bi udio bilo koje naknade koju potražuje pružatelj financiranja u sporovima smanjio dodijeljenu naknadu, uključujući sve iznose odštete, troškove, naknade i druge troškove, koja je dostupna podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima, na 60 % ili manje, trebalo bi ga smatrati nepravednim i ništetnim.

(28)  Trebalo bi utvrditi dodatne uvjete kako bi se zajamčilo da pružatelji financiranja u sporovima ne utječu neopravdano na odluke podnositelja zahtjeva tijekom postupka, to jest da ne utječu na način koji bi bio od koristi samom pružatelju financiranja u sporovima na štetu podnositelja zahtjeva. Pružatelji financiranja u sporovima posebno ne bi trebali neopravdano utjecati na odluke o tome kako se vode predmeti, kojim se interesima daje prednost ili bi li podnositelji zahtjeva trebali prihvatiti neki određeni ishod, dodijeljenu naknadu ili nagodbu.

(29)  Pružateljima financiranja u sporovima ne bi trebalo dopustiti da povuku sredstva koja su pristali osigurati, osim u ograničenim okolnostima utvrđenim ovom Direktivom ili nacionalnim pravom donesenim u skladu s ovom Direktivom, kako financiranje u nijednoj fazi spora ne bi bilo povučeno na štetu podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika zbog promjene poslovnih interesa ili poticaja pružatelja financiranja u sporovima.

(30)  Ako su pružatelji financiranja u sporovima pružili potporu postupku koji nije bio uspješan ili ga financirali, trebali bi s podnositeljima zahtjeva dijeliti odgovornost za sve troškove tuženika i troškove koje mogu dodijeliti sudovi ili upravna tijela. Sudovi ili upravna tijela trebali bi dobiti odgovarajuće ovlasti za osiguravanje djelotvornosti takve obveze, a sporazumi o financiranju sredstvima treće strane ne bi trebali isključivati odgovornost za takve troškove.

(31)  Sudovi ili upravna tijela država članica trebali bi imati pravo određivati sve dodjele troškova u skladu s nacionalnim pravom, među ostalim oslanjajući se na bilo koji znanstveni, statistički ili tehnički dokaz koji može biti relevantan ili oslanjanjem na bilo koje stručnjake, procjenitelje ili porezne računovođe, ovisno o tome što je primjereno u okolnostima postupka.

(32)  Ovom Direktivom poštuju se temeljna prava i načela prepoznata posebno u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. U skladu s time, ovu bi Direktivu trebalo tumačiti i primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima, uključujući ona koja se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, kao i na pravo na obranu.

(33)  S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, posebno usklađivanje pravila država članica primjenjivih na pružatelje financiranja u sporovima i njihove aktivnosti, a time i omogućavanje pristupa pravosuđu uz uvođenje zajedničkih minimalnih standarda za zaštitu prava financiranih podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika u postupcima koji se u cijelosti ili djelomično financiraju sporazumima o financiranju sredstvima treće strane, koji se primjenjuju u svim državama članicama u kojima je dopušteno financiranje sporova, ne mogu dostatno ostvariti države članice jer pružatelji financiranja u sporovima mogu djelovati u više država članica i podliježu različitim nacionalnim pravilima i praksama, nego se zbog razmjera tržišta financiranja sporova sredstvima treće strane u nastajanju, potrebe da se izbjegnu različita pravila i različite prakse koje bi vjerojatno mogle biti prepreka pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta te potrebe da se izbjegne traženje najpovoljnijeg pravnog sustava od strane pružatelja financiranja u sporovima koji žele optimizirati nacionalna pravila, oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije. Unija stoga može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(34)  U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima obavijest o svojim mjerama za prenošenje u nacionalno zakonodavstvo popratiti dokumentom ili više takvih dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova određene direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. Zakonodavac smatra da je dostava takvih dokumenata opravdana u vezi s ovom Direktivom.

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Poglavlje I.

Opće odredbe

Članak 1.

Predmet i svrha

Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila koja se primjenjuju na pružatelje komercijalnog financiranja sporova sredstvima treće strane i njihove odobrene aktivnosti te se pruža okvir za potporu i zaštitu financiranih podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika, uključujući prema potrebi one čije interese zastupaju kvalificirani subjekti, u postupcima koji se u cijelosti ili djelomično financiraju putem financiranja sporova sredstvima treće strane. Njome se utvrđuju zaštitne mjere za sprečavanje sukoba interesa, zlouporabe postupovnih ovlaštenja te nerazmjerne raspodjele dodijeljenih novčanih iznosa pružateljima financiranja u sporovima te se osigurava da se financiranjem sporova sredstvima treće strane na odgovarajući način omogućuje pristup pravosuđu podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima i osigurava se korporativna odgovornost.

Članak 2.

Područje primjene

Ova se Direktiva primjenjuje na treće strane koje osiguravaju komercijalno financiranje sporova (dalje u tekstu „pružatelji financiranja u sporovima”) i na sporazume o komercijalnom financiranju sredstvima treće strane (u daljnjem tekstu „sporazumi o financiranju sredstvima treće strane”), bez obzira na prirodu zahtjeva na koje se odnose. Njome se ne dovodi u pitanje postojeće međunarodno i nacionalno pravo te pravo Unije kojim se omogućuje pokretanje postupaka, posebno pravo o zaštiti kolektivnih interesa potrošača i zaštiti okoliša te pravo kojim se uređuju postupci u slučaju nesolventnosti ili postupci utvrđivanja odgovornosti.

Članak 3.

Definicije

Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)  „pružatelj financiranja u sporovima” znači svako komercijalno poduzeće koje sklapa sporazum o financiranju sredstvima treće strane u vezi s postupkom, iako nije stranka u tom postupku, odvjetnik ili drugi pravni stručnjak koji zastupa stranku u tom postupku ni pružatelj reguliranih usluga osiguranja stranci u tom postupku, a čiji je prvenstveni cilj ostvariti povrat ulaganja izvršenog pružanjem financiranja u vezi s postupkom ili ostvariti konkurentsku prednost na određenom tržištu;

(b)  „podnositelj zahtjeva” znači bilo koja fizička ili pravna osoba koja pokreće ili namjerava pokrenuti postupak protiv druge stranke pred sudom ili upravnim tijelom;

(c)  „sud ili upravno tijelo” znači nadležni sud, upravno tijelo, arbitražno tijelo ili drugo tijelo zaduženo za odlučivanje u postupcima u skladu s nacionalnim pravom;

(d)  „ciljni korisnik” znači osoba koja ima pravo primiti udio u dodijeljenoj naknadi u postupku i čije interese u postupku zastupa financirani podnositelj zahtjeva ili kvalificirani subjekt koji pokreće postupak kao stranka podnositelj zahtjeva u ime te osobe tijekom predstavničkih tužbi;

(e)  „postupak” znači svaki domaći ili prekogranični građanski ili trgovački spor ili svaki dobrovoljni arbitražni postupak ili mehanizam alternativnog rješavanja sporova putem kojeg se u vezi sa sporom traži pravna zaštita pred sudom ili upravnim tijelom u Uniji;

(f)  „kvalificirani subjekt” znači organizacija koja zastupa interese potrošača i koja je imenovana kvalificiranim subjektom u skladu s Direktivom (EU) 2020/1828;

(g)  „nadzorno tijelo” znači javno tijelo koje je država članica imenovala odgovornim za izdavanje, suspenziju i povlačenje odobrenja pružateljima financiranja u sporovima te za nadziranje njihovih aktivnosti;

(h)  „sporazum o financiranju sredstvima treće strane” znači sporazum u kojem pružatelj financiranja u sporovima pristaje u cijelosti ili djelomično financirati troškove postupka u zamjenu za dobivanje dijela novčanog iznosa dodijeljenog podnositelju zahtjeva ili naknade za uspjeh kako bi se pružatelju financiranja u sporovima nadoknadila pružena financijska sredstva i, ako je primjenjivo, pokrila naknada za pruženu uslugu, u cijelosti ili djelomično na temelju ishoda postupka. Ova definicija obuhvaća sve sporazume u kojima se takva naknada dogovara, bilo da se nude kao nepristrana usluga ili ostvaruju kupnjom ili ustupanjem potraživanja.

Poglavlje II.

Odobravanje aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima u Uniji

Članak 4.

Sustav odobrenja

1.  Države članice mogu u skladu s nacionalnim pravom utvrditi smiju li se ponuditi sporazumi o financiranju sredstvima treć stran u vezi s postupcima u njihovoj nadležnosti u korist podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika s prebivalištem na njihovom državnom području.

2.  Ako su aktivnosti financiranja sredstvima treće strane dopuštene, države članice uspostavljaju sustav za odobrenje i praćenje aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima na svojem državnom području. Taj sustav uključuje imenovanje neovisne nadzorne službe ili neovisnog nadzornog tijela zaduženog za izdavanje, suspenziju ili povlačenje odobrenja za pružatelje financiranja u sporovima i nadzor nad njihovim aktivnostima.

3.  Sustav odobrenja predviđen ovim člankom primjenjuje se samo na aktivnosti povezane s nuđenjem sporazuma o financiranju sredstvima treće strane od strane pružatelja financiranja u sporovima. Ako su pružatelji financiranja u sporovima ujedno i pružatelji drugih pravnih usluga ili financijskih usluga ili usluga upravljanja odštetnim zahtjevima koje nadzire neko drugo tijelo u Uniji, ovom Direktivom ne dovodi se u pitanje bilo koji sustav nadzora i odobrenja koji postoji u pogledu tih drugih usluga.

Članak 5.

Uvjeti za odobrenje

1.  Države članice osiguravaju da nadzorna tijela izdaju ili zadržavaju odobrenja, za domaće ili prekogranične sporove ili druge postupke, samo pružateljima financiranja u sporovima koji su usklađeni s ovom Direktivom i koji, uz bilo koje kriterije u pogledu prikladnosti ili druge kriterije koji mogu biti utvrđeni u nacionalnom pravu, ispunjavaju najmanje sljedeće kriterije:

(a)  svoje poslovanje obavljaju putem registriranog sjedišta u državi članici te u toj istoj državi članici podnose zahtjev za odobrenje i potom ga održavaju;

(b)  obvezuju se sklapati sporazume o financiranju sredstvima treće strane u skladu sa zakonima države članice bilo kojeg planiranog postupka ili, ako se te dvije države članice razlikuju, u skladu sa zakonima države članice podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika;

(c)  dokažu nadzornom tijelu na način koji to tijelo smatra zadovoljavajućim da imaju uspostavljene postupke i upravljačke strukture kako bi osigurali svoje trajno poštovanje ove Direktive, zahtjeva za transparentnošću i fiducijarnih odnosa predviđenih ovom Direktivom, te da su uspostavili interne postupke za sprečavanje sukoba interesa između sebe i tuženika u postupcima u koje je uključen pružatelj financiranja u sporovima;

(d)  zadovoljavaju zahtjeve u pogledu adekvatnosti kapitala iz članka 6.; odnosno

(e)  dokazuju nadzornom tijelu da imaju uspostavljeno upravljanje i postupke kako bi osigurali da se fiducijarna dužnost predviđena člankom 7. izvršava i poštuje.

2.  Države članice uzajamno priznaju odobrenja koje su pružateljima financiranja u sporovima dale druge države članice te im time automatski odobravaju djelovanje na svojem području pod uvjetom da je prvotno odobrenje i dalje valjano.

3.  Sustavom odobrenja uspostavljenim u članku 4. ne dovodi se u pitanje primjena prava Unije kojim se uređuje pružanje financijskih usluga, aktivnost ulaganja ili zaštita potrošača.

Članak 6.

Adekvatnost kapitala

1.  Države članice osiguravaju da su nadzorna tijela ovlaštena provjeravati hoće li pružatelji financiranja u sporovima u svakom trenutku imati na raspolaganju odgovarajuća financijska sredstva za ispunjavanje njihovih obveza iz sklopljenih sporazuma o financiranju sredstvima treće strane. Nadzorna tijela posebno osiguravaju da su pružatelji financiranja u sporovima sposobni:

(a)  platiti sve dugove koji proizlaze iz njihovih sporazuma o financiranju sredstvima treće strane kad dospiju na naplatu; odnosno

(b)  financirati sve faze svih postupaka na koje su se obvezali, uključujući suđenje i sve naknadne žalbe.

2.  Države članice osiguravaju da je pružateljima financiranja u sporovima dopušteno da dokažu da ispunjavaju kriterije iz stavka 1. dostavljanjem certifikata ili potvrde da bi se svi troškovi iz stavka 1. prema potrebi pokrili aranžmanom osiguranja.

3.  Države članice osiguravaju da su nadzorna tijela ovlaštena provjeravati hoće li pružatelji financiranja u sporovima moći u svakom trenutku održati pristup minimalnoj likvidnosti koja je potrebna da u cijelosti plate sve predvidljive sudske troškove u svim postupcima koje financiraju. Države članice osiguravaju da njihovi sudovi ili upravna tijela mogu od pružatelja financiranja u sporovima zatražiti da pruže jamstva za troškove u oblicima dopuštenim nacionalnim pravom ako to podnositelj zahtjeva zatraži na temelju obrazloženih posebnih okolnosti.

4.  Države članice mogu uspostaviti poseban fond za osiguranje u svrhu pokrivanja svih nepodmirenih troškova podnositelja zahtjeva koji su vodili sudski spor u dobroj vjeri u slučaju da pružatelj financiranja u sporovima tijekom postupka postane nesolventan. Ako država članica uspostavi takav fond, dotična država članica osigurava da se njime javno upravlja i da se on financira iz godišnjih naknada koje plaćaju odobreni pružatelji financiranja u sporovima.

Članak 7.

Fiducijarna obveza

1.  Države članice osiguravaju da su nadzorna tijela ovlaštena provjeravati imaju li pružatelji financiranja u sporovima uspostavljene upravljačke i interne postupke kako bi osigurali da se sporazumi o financiranju sredstvima treće strane koje sklapaju temelje na fiducijarnom odnosu i da se tim sporazumima obvežu da će djelovati pošteno i transparentno i pridržavati se fiducijarne dužne pažnje koja od njih zahtijeva da djeluju u najboljem interesu podnositelja zahtjeva.

2.  Ako podnositelj zahtjeva namjerava u postupku podnijeti zahtjev u ime drugih, na primjer ako je podnositelj zahtjeva kvalificirani subjekt koji zastupa potrošače, pružatelj financiranja u sporovima ima obvezu fiducijarne dužnosti prema tim ciljnim korisnicima. Pružatelji financiranja u sporovima dužni su postupati na način koji je u skladu s njihovom fiducijarnom dužnošću tijekom cijelog postupka. U slučaju sukoba između interesa pružatelja financiranja u sporovima i interesa podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika, pružatelj financiranja u sporovima obvezuje se da će interese podnositelja zahtjeva ili ciljnih korisnika staviti iznad vlastitih interesa.

Poglavlje III.

Ovlasti nadzornih tijela i koordinacija među njima

Članak 8.

Ovlasti nadzornih tijela

1.  Ako su sporazumi o financiranju sredstvima treće strane dopušteni u skladu s člankom 4., države članice osiguravaju da je neovisno javno nadzorno tijelo odgovorno za nadzor odobrenja pružatelja financiranja u sporovima koji su uspostavljeni u njegovoj nadležnosti i koji nude sporazume o financiranju sredstvima treće strane podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima u njegovoj nadležnosti ili u vezi s postupcima u njegovoj nadležnosti.

2.  Države članice osiguravaju uvođenje pritužbenog postupka za bilo koju fizičku ili pravnu osobu koja želi iznijeti sumnje pred nadzornim tijelom u pogledu usklađenosti pružatelja financiranja u sporovima s njegovim obvezama iz ove Direktive i primjenjivim nacionalnim pravom.

3.  Neovisno o pritužbenom postupku iz stavka 2., u slučaju pravnog postupka u tijeku u kojem sudjeluje pružatelj financiranja u sporovima, sumnje koje izrazi tuženik u takvom postupku u vezi s usklađenošću pružatelja financiranja u sporovima s njegovim obvezama iz ove Direktive i primjenjivog nacionalnog prava rješava nadležni sud ili nadležno upravno tijelo u skladu s člankom 16. stavkom 2.

4.  Svako nadzorno tijelo posebno je ovlašteno i dužno:

(a)  od pružatelja financiranja u sporovima primati zahtjeve za odobrenje i sve informacije potrebne za razmatranje tih zahtjeva te pravodobno odlučivati​ o tim zahtjevima;

(b)  donositi sve odluke potrebne za izdavanje ili uskraćivanje odobrenja svakom pružatelju financiranja u sporovima koji podnese zahtjev, za povlačenje odobrenja ili za nametanje uvjeta, ograničenja ili sankcija bilo kojem odobrenom pružatelju financiranja u sporovima;

(c)  odlučivati o primjerenosti i prikladnosti pružatelja financiranja u sporovima, među ostalim upućivanjem na njegovo iskustvo, ugled, interne postupke za izbjegavanje i rješavanje sukoba interesa ili znanje;

(d)  objaviti na svojem mrežnom mjestu svaku odluku donesenu u skladu s točkom (b), uzimajući u obzir poslovnu povjerljivost;

(e)  procijeniti najmanje jednom godišnje ispunjava li odobreni pružatelj financiranja u sporovima i dalje kriterije za odobrenje iz članka 5. stavka 1. te osigurati da se to odobrenje suspendira ili povuče ako pružatelj financiranja u sporovima više ne ispunjava jedan kriterij ili više njih. Takva suspenzija ili povlačenje ne utječu na prava podnositelja zahtjeva i korisnika u postupcima u kojima bi pružatelj financiranja u postupcima mogao sudjelovati; odnosno

(f)  u okviru sustava iz članka 9., primati i istraživati pritužbe u vezi s postupanjem pružatelja financiranja u sporovima i usklađenošću tog pružatelja financiranja u sporovima s odredbama utvrđenim u poglavlju IV. ove Direktive i svim ostalim primjenjivim zahtjevima iz nacionalnog prava.

5.  Države članice osiguravaju da se od pružatelja financiranja u sporovima zahtijeva da bez nepotrebne odgode obavijeste nadzorno tijelo o svim promjenama koje utječu na njihovu usklađenost sa zahtjevima u pogledu adekvatnosti kapitala iz članka 6. stavaka 1. i 2. Osim toga, države članice osiguravaju da pružatelji financiranja u sporovima na godišnjoj razini potvrđuju da su i dalje usklađeni s navedenim stavcima.

6.  Države članice osiguravaju da nadzorna tijela nadziru fiducijarne odnose između pružatelja financiranja u sporovima i podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika općenito te da mogu donositi upute i naloge za osiguravanje zaštite interesa podnositelja zahtjeva i interesa ciljnih korisnika.

Članak 9.

Istrage i pritužbe

1.  Države članice osiguravaju postojanje pritužbenog sustava koji omogućuje prijam i istragu pritužbi iz članka 8. stavka 2.

2.  U okviru pritužbenog sustava iz stavka 1., države članice osiguravaju da su nadzorna tijela ovlaštena bez nepotrebne odgode procjenjivati usklađenost pružatelja financiranja u sporovima sa svim obvezama ili uvjetima u pogledu njegovog odobrenja, odredbama ove Direktive i svim drugim zahtjevima primjenjivim u skladu s nacionalnim pravom.

3.  Države članice osiguravaju da su u izvršavanju svog nadzora usklađenosti pružatelja financiranja u sporovima s obvezama ili uvjetima u pogledu njihovog odobrenja nadzorna tijela ovlaštena:

i.  istraživati pritužbe primljene od bilo koje fizičke i pravne osobe u skladu s člankom 8. stavkom 2. te podložno članku 8. stavku 3.;

ii.  istraživati pritužbe bilo kojeg drugog nadzornog tijela ili Komisije;

iii.  pokretati istrage po službenoj dužnosti;

iv.  pokretati istrage na preporuku suda ili upravnog tijela koji izraze zabrinutost koja proizlazi iz bilo kojeg postupka pred tim sudom ili upravnim tijelom u vezi s usklađenošću pružatelja financiranja u sporovima s obvezama ili uvjetima u vezi s njegovim odobrenjem.

Članak 10.

Koordinacija nadzornih tijela

1.  Države članice osiguravaju da njihova nadzorna tijela primjenjuju ovu Direktivu u bliskoj suradnji s nadzornim tijelima drugih država članica.

2.  Komisija nadgleda i koordinira aktivnosti nadzornih tijela u obavljanju funkcija utvrđenih ovom Direktivom te saziva i predsjeda mrežom nadzornih tijela. Komisija donosi delegirane akte u skladu s člankom 11. radi dopune ove Direktive utvrđivanjem modaliteta suradnje u okviru mreže nadzornih tijela te ih periodički preispituje u bliskoj suradnji s nadzornim tijelima.

3.  Nadzorna tijela mogu se savjetovati s Komisijom o bilo kojem pitanju koje uključuje provedbu ove Direktive. Komisija može nadzornim tijelima izdavati smjernice, preporuke, obavijesti o najboljoj praksi i savjetodavna mišljenja o provedbi ove Direktive i u vezi s bilo kakvom očitom nedosljednošću u tom pogledu ili u vezi s nadzorom bilo kojeg pružatelja financiranja u sporovima. Komisija također može uspostaviti centar znanja za pružanje kvalificiranog stručnog znanja sudovima ili upravnim tijelima koji su zatražili savjet o tome kako procijeniti aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima u Uniji.

4.  Svako nadzorno tijelo izrađuje popis odobrenih pružatelja financiranja u sudsim sporovima, dostavlja ga Komisiji i objavljuje ga. Nadzorna tijela ažuriraju taj popis kad god dođe do promjena u njemu i obavještavaju o tome Komisiju.

5.  Svako nadzorno tijelo na zahtjev dostavlja Komisiji i drugim nadzornim tijelima pojedinosti odluka donesenih u pogledu nadzora pružatelja financiranja u sporovima, uključujući pojedinosti odluka donesenih u skladu s člankom 8. stavkom 4. točkom (b).

6.  Ako je pružatelj financiranja u sporovima zatražio odobrenje od nadzornog tijela, a nakon toga zatražio odobrenje od drugog nadzornog tijela, ta se nadzorna tijela koordiniraju i razmjenjuju informacije u mjeri u kojoj je to primjereno, s ciljem donošenja dosljednih odluka, uz uvažavanje različitih nacionalnih pravila.

7.  Ako nadzorno tijelo neke države članice odobri pružatelja financiranja u sporovima, ali on želi ponuditi sporazum o financiranju sredstvima treće strane u korist podnositelja zahtjeva ili drugog ciljnog korisnika u drugoj državi članici ili za postupak u drugoj državi članici, on predočava dokaz o odobrenju nadzornog tijela svoje matične države članice. Ako je nadzorno tijelo u toj drugoj državi članici upoznato s nepravilnostima u postupanju pružatelja financiranja u sporovima, izravno o tome obavještava nadležno nadzorno tijelo.

Članak 11.

Izvršavanje delegiranja ovlasti

1.  Ovlast za donošenje delegiranih akata dodjeljuje se Komisiji podložno uvjetima utvrđenima u ovom članku.

2.  Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 10. stavka 2. dodjeljuje se Komisiji na razdoblje od pet godina počevši od ... [datum stupanja na snagu temeljnog zakonodavnog akta ili bilo koji drugi datum koji odrede suzakonodavci].

Komisija izrađuje izvješće o delegiranju ovlasti najkasnije devet mjeseci prije završetka razdoblja od pet godina. Delegiranje ovlasti prešutno se produljuje za razdoblja jednakog trajanja, osim ako se Europski parlament ili Vijeće tom produljenju usprotive najkasnije tri mjeseca prije završetka svakog razdoblja.

3.  Europski parlament ili Vijeće u svakom trenutku mogu opozvati delegiranje ovlasti iz članka 10. stavka 2. Odlukom o opozivu prekida se delegiranje ovlasti koje je u njoj navedeno. Opoziv počinje proizvoditi učinke sljedećeg dana od dana objave spomenute odluke u Službenom listu Europske unije ili na kasniji dan naveden u spomenutoj odluci. On ne utječe na valjanost delegiranih akata koji su već na snazi.

4.  Prije donošenja delegiranog akta Komisija se savjetuje sa stručnjacima koje je imenovala svaka država članica u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016.

5.  Čim donese delegirani akt, Komisija ga istodobno priopćuje Europskom parlamentu i Vijeću.

6.  Delegirani akt donesen u skladu s člankom 10. stavkom 2. stupa na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće u roku od [dva mjeseca] od priopćenja tog akta Europskom parlamentu i Vijeću na njega ne podnesu nikakav prigovor ili ako su prije isteka tog roka i Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće podnijeti prigovore. Taj se rok produljuje za [dva mjeseca] na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća.

Poglavlje IV.

Sporazumi o financiranju sredstvima treće strane i aktivnosti pružatelja financiranja u sporovima

Članak 12.

Sadržaj sporazuma o financiranju sredstvima treće strane

Države članice osiguravaju da se sporazumi o financiranju sredstvima treće strane moraju pružati u pisanom obliku na jednom ili više službenih jezika države članice u kojoj podnositelj zahtjeva i ciljni korisnici imaju prebivalište te moraju biti napisani jasnim i lako razumljivim jezikom i uključivati najmanje sljedeće elemente:

(a.)  različite troškove i izdatke koje će pokriti pružatelj financiranja u sporovima;

(b.)  udio svih dodijeljenih ili drugih naknada koji će se isplatiti pružatelju financiranja u sporovima, ili bilo kojoj drugoj trećoj strani, ili bilo kojih drugih financijskih troškova koje izravno ili neizravno snose podnositelji zahtjeva i/ili ciljni korisnici;

(c.)  upućivanje na odgovornost pružatelja financiranja u sporovima u pogledu troškova u skladu s člankom 18. ove Direktive;

(d.)  odredbu kojom se utvrđuje da će se sve dodijeljene naknade od kojih se odbijaju naknade pružatelja financiranja prvo u cijelosti isplatiti podnositeljima zahtjeva, koji zatim pružateljima financiranja u sporovima mogu isplatiti sve dogovorene iznose u obliku naknada ili provizije, pri čemu zadržavaju najmanje minimalne iznose utvrđene ovom Direktivom;

(e.)  rizike koje preuzimaju podnositelji zahtjeva i/ili ciljni korisnici, uključujući:

i.  opseg povećanja troškova u sporu i način na koji to utječe na financijske interese podnositelja zahtjeva i/ili korisnika;

ii.  strogo definirane okolnosti u kojima se sporazum o financiranju sredstvima treće strane može raskinuti i rizike za podnositelje zahtjeva i/ili korisnike u tom scenariju, i

iii.  svaki potencijalni rizik od plaćanja sudskih troškova, uključujući okolnosti u kojima osiguranje ili jamstvo za sudske troškove ne pokrivaju tu izloženost.

f.  izjavu o odricanju odgovornosti u vezi s neuvjetovanošću financiranja u odnosu na postupovne korake;

g.  izjavu pružatelja financiranja u sporovima o nepostojanju sukoba interesa.

Članak 13.

Zahtjevi transparentnosti i izbjegavanje sukoba interesa

1.  Države članice zahtijevaju od pružatelja financiranja u sporovima da donesu politiku i provedu interne postupke za izbjegavanje i rješavanje sukoba interesa. Ta politika i ti interni postupci primjereni su prirodi, opsegu i složenosti poslovanja pružatelja financiranja u sporovima, a utvrđuju se u pisanom obliku i javno su dostupni na mrežnoj stranici pružatelja financiranja u sporovima. Moraju biti jasno navedeni i u prilogu svakom sporazumu o financiranju sredstvima treće strane.

2.  Države članice zahtijevaju od pružatelja financiranja u sporovima da podnositelju zahtjeva i ciljnim korisnicima u sporazumu o financiranju sredstvima treće strane otkriju sve informacije za koje se opravdano može smatrati da mogu dovesti do sukoba interesa. Informacije koje otkrivaju pružatelji financiranja u sporovima obuhvaćaju najmanje sljedeće:

(a)  pojedinosti o svim aranžmanima, financijskim ili drugim, koji postoje između pružatelja financiranja u sporovima i svakog drugog poduzeća, a koji su povezani s postupkom, uključujući sve aranžmane s bilo kojim relevantnim kvalificiranim subjektom, agregatorom zahtjeva, odvjetnicima ili drugom zainteresiranom strankom;

(b)  pojedinosti o svim relevantnim vezama između pružatelja financiranja u sporovima i tuženika u postupku, osobito u vezi s bilo kakvom situacijom tržišnog natjecanja.

Članak 14.

Ništetni sporazumi i odredbe

1.  Države članice osiguravaju da sporazumi o financiranju sredstvima treće strane sklopljeni s fizičkim i pravnim osobama kojima nije odobreno djelovati kao pružatelj financiranja u sporovima nemaju pravni učinak.

2.  Države članice osiguravaju da pružateljima financiranja u sporovima nije dopušteno utjecati na odluke podnositelja zahtjeva tijekom postupka na način koji bi bio od koristi samom pružatelju financiranja u sporovima na štetu podnositelja zahtjeva. U tu svrhu, nijedna odredba u sporazumima o financiranju sredstvima treće strane kojom se pružatelju financiranja u sporovima daje ovlast da donosi odluke u vezi s postupkom ili utječe na njih nema pravni učinak. Nema pravni učinak nijedna takva odredba ili aranžman koji, među ostalim, uključuju sljedeće:

(a)  davanje izričitog ovlaštenja pružatelju financiranja u sporovima da donosi odluke tijekom postupka ili utječe na njih, na primjer u pogledu određenih traženih zahtjeva, nagodbe ili upravljanja troškovima koji su povezani s postupkom;

(b)  osiguravanje kapitala ili bilo kojeg drugog resursa s novčanom vrijednošću za potrebe postupka koje ovisi o odobrenju koje pružatelji financiranja treće strane daju u pogledu njegove određene upotrebe.

3.  Države članice osiguravaju da sporazumi u kojima se pružatelju financiranja u sporovima osigurava minimalni povrat ulaganja prije nego što podnositelj zahtjeva ili ciljni korisnik dobiju svoj udio nemaju pravni učinak.

4.  Osim u izvanrednim okolnostima, ako sporazum o financiranju spora daje pružatelju financiranja u sporovima pravo na udio u bilo kojoj dodijeljenoj naknadi, uključujući sve iznose odštete, troškove, naknade i druge troškove, koji smanjuje udio koji je dostupan podnositelju zahtjeva i ciljnim korisnicima na 60 % ukupne dodijeljene naknade ili manje, taj sporazum nema pravni učinak.

5.  Države članice osiguravaju da sporazumi o financiranju sredstvima treće strane ne sadržavaju odredbe kojima se ograničava odgovornost pružatelja financiranja u sporovima u slučaju odluke o plaćanju sudskih troškova nakon neuspješnog postupka. Odredbe kojima se ograničava odgovornost pružatelja financiranja u sporovima za troškove nemaju pravni učinak.

6.  Države članice osiguravaju da uvjeti kojima se reguliraju sporazumi o financiranju sredstvima treće strane ne dopuštaju povlačenje tog financiranja osim u propisanim okolnostima utvrđenim nacionalnim pravom u skladu s člankom 15. stavkom 1.

7.  Podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima nadoknađuju se svi gubici koje je prouzročio pružatelj financiranja u sporovima koji je sklopio sporazum o financiranju sredstvima treće strane za koji se utvrdi da je ništetan. To ne utječe na prava podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika u postupku.

Članak 15.

Raskid sporazuma o financiranju sredstvima treće strane

1.  Države članice zabranjuju pružatelju financiranja u sporovima jednostrano raskidanje sporazuma o financiranju sredstvima treće strane bez informiranog pristanka podnositelja zahtjeva, osim ako je sud ili upravno tijelo dalo dopuštenje pružatelju financiranja u sporovima da raskine sporazum nakon što je razmotrilo hoće li interesi podnositelja zahtjeva i ciljnih korisnika biti na odgovarajući način zaštićeni unatoč raskidanju.

2.  Za raskidanje sporazuma o financiranju sredstvima treće strane potrebno je poslati pravodobnu obavijest predviđenu nacionalnim pravom.

Poglavlje V.

Preispitivanje koje provode sudovi ili upravna tijela

Članak 16.

Otkrivanje sporazuma o financiranju sredstvima treće strane

1.  Države članice osiguravaju da su podnositelji zahtjeva ili njihovi zastupnici obvezni obavijestiti nadležni sud ili upravno tijelo o postojanju sporazuma o financiranju sredstvima treće strane i o identitetu pružatelja financiranja u sporovima te na zahtjev suda, upravnog tijela ili tuženika dostaviti nadležnom sudu ili upravnom tijelu cjelovit i neizmijenjen primjerak takvog sporazuma o financiranju sredstvima treće strane koji se odnosi na dotični postupak u najranijoj fazi dotičnog postupka. Države članice također osiguravaju da sud ili upravno tijelo upoznaje tuženike s postojanjem sporazuma o financiranju sredstvima treće strane i s identitetom pružatelja financiranja u sporovima.

2.  Države članice osiguravaju da su sudovi ili upravna tijela ovlašteni preispitati sporazum o financiranju sredstvima treće strane u skladu s člankom 17. na zahtjev stranke u postupku ako ta stranka izrazi opravdanu sumnju u pogledu usklađenosti takvog sporazuma o financiranju sredstvima treće strane s ovom Direktivom i bilo kojim drugim primjenjivim nacionalnim pravom ili na vlastitu inicijativu.

Članak 17.

Preispitivanje sporazuma o financiranju sredstvima treće strane koje provode sudovi ili upravna tijela

Države članice imenuju nadležni sud ili upravno tijelo za izvršavanje različitih sudskih i upravnih zadataka predviđenih ovom Direktivom. Tim imenovanjem posebno se navodi da sud ili upravno tijelo pred kojim se vodi privatno financiran predmet isto tako bez nepotrebne odgode i na zahtjev stranke u postupku ili na vlastitu inicijativu provodi kontrolu utjecaja sporazuma o financiranju na predmete koji se vode pred njim, izvršavajući ovlasti za:

(a)  izdavanje naloga ili davanje uputa koje su obvezujuće za pružatelja financiranja u sporovima, kao što je zahtijevanje da pružatelj financiranja u sporovima osigura financijska sredstva kako je dogovoreno u odgovarajućem sporazumu o financiranju sredstvima treće strane ili zahtijevanje da pružatelj financiranja u sporovima izvrši izmjene u pogledu relevantnog financiranja;

(b)  procjenjivanje usklađenosti svakog sporazuma o financiranju koje osigurava treća strana s odredbama utvrđenim u ovoj Direktivi, posebno s fiducijarnom dužnošću prema podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima iz članka 7. i, ako se utvrdi neusklađenost sporazuma, davanje naloga pružatelju financiranja u sudskim sporovima da izvrši potrebne promjene ili proglasi odredbu ništavnom u skladu s člankom 14.;

(c)  evaluaciju sukladnosti svakog sporazuma o financiranju sredstvima treće strane u odnosu na zahtjeve u pogledu transparentnosti iz članka 13.;

(d)  procjenjivanje daje li se sporazumom o financiranju sredstvima treće strane pružatelju financiranja u sporovima pravo na nepravedan, nerazmjeran ili nerazuman udio u bilo kojoj dodijeljenoj naknadi kako je opisano u članku 14. stavku 4. te za poništavanje ili izmjenu takvog sporazuma u skladu s time. Države članice navode da prilikom donošenja te procjene nadležni sudovi ili upravna tijela mogu uzeti u obzir obilježja i okolnosti planiranog ili tekućeg postupka, uključujući, prema potrebi:

i.  stranke koje su uključene u predmet, kao i ciljne korisnike postupka, te ono što su smatrali dogovorenim u pogledu iznosa koji bi pružatelj financiranja u sporovima dobio prema sporazumu o financiranju nakon uspješnog ishoda;

ii.  vjerojatnu vrijednost svake dodijeljene naknade;

iii.  vrijednost financijskog doprinosa pružatelja financiranja u sporovima i udio ukupnih troškova podnositelja zahtjeva koji financira pružatelj financiranja u sporovima, i

iv.  udio bilo koje dodijeljene naknade koji mogu dobiti podnositelj zahtjeva i ciljni korisnici;

(e)  nametanje bilo koje sankcije koju sud ili upravno tijelo smatraju prikladnom kako bi osigurali poštivanje ove Direktive;

(f)  traženje savjeta ili stručnog znanja od osoba s odgovarajućim znanjem i neovisnošću za pomoć u izvršavanju ovlasti suda ili upravnog tijela u pogledu procjene, među ostalim od bilo kojeg odgovarajuće kvalificiranog stručnjaka ili od nadzornih tijela.

Članak 18.

Odgovornost za sudske troškove

1.  Ako stranka koja podnosi zahtjev nema dovoljno sredstava za podmirivanje sudskih troškova, države članice osiguravaju da su sudovi ili upravna tijela ovlašteni donositi naloge u pogledu troškova protiv pružatelja financiranja u sporovima, bilo zajedno s podnositeljima zahtjeva ili pojedinačno, nakon neuspješnog ishoda u postupku. U tom slučaju, sudovi ili upravna tijela mogu zahtijevati od pružatelja financiranja u sporovima da plate sve odgovarajuće sudske troškove, uzimajući u obzir:

(a)  vrijednost i udio bilo koje dodijeljene naknade koji bi primio pružatelj financiranja u sporovima da je zahtjev bio uspješan;

(b)  mjeru u kojoj bi tuženik, podnositelj zahtjeva ili bilo koji drugi ciljni korisnici morali podmiriti bilo koje troškove koje ne podmiri pružatelj financiranja u sporovima;

(c)  postupanje pružatelja financiranja u sporovima tijekom postupka, a posebno njegovu usklađenost s ovom Direktivom i je li njegovo postupanje pridonijelo ukupnim troškovima postupka; odnosno

(d)  vrijednost početnog ulaganja pružatelja financiranja u sporovima.

Poglavlje VI.

Završne odredbe

Članak 19.

Sankcije

1.  Države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na kršenja nacionalnih odredaba donesenih na temelju ove Direktive i poduzimaju sve potrebne mjere radi osiguranja njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće. Države članice [do …/bez odgode] obavješćuju Komisiju o tim pravilima i mjerama te je [, bez odgode] obavješćuju o svim naknadnim izmjenama koje na njih utječu.

2.  Nadzorna tijela mogu posebno izreći razmjerne novčane kazne izračunane na temelju prometa poduzeća, privremeno ili na neodređeno vrijeme povući odobrenje za rad i izreći druge odgovarajuće administrativne sankcije.

Članak 20.

Preispitivanje

1.  Najranije [(...) godina nakon datuma početka primjene ove Direktive] Komisija provodi evaluaciju ove Direktive te Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru podnosi izvješće o glavnim nalazima. Evaluacija se provodi u skladu sa smjernicama Komisije za bolju regulativu. U izvješću Komisija posebno procjenjuje učinkovitost Direktive, posebno uzimajući u obzir visinu naknada ili kamata koje se oduzimaju od naknada dodijeljenih podnositeljima zahtjeva, uključujući ciljne korisnike, u korist pružatelja financiranja u sporovima, utjecaj pružatelja financiranja u sporovima na razinu aktivnosti rješavanja sporova i mjeru u kojoj je financiranje sporova sredstvima treće strane omogućilo bolji pristup pravosuđu.

2.  Države članice prvi put do [(...) godina nakon datuma početka primjene ove Direktive], a nakon toga svake godine, Komisiji pružaju sljedeće informacije potrebne za pripremu izvješća iz stavka 1.:

(a)  identitet, broj i vrstu subjekata koji su priznati kao odobreni pružatelji financiranja u sporovima;

(b)  bilo kakve izmjene tog popisa i razloge za to;

(c)  broj i vrstu postupaka koje u cijelosti ili djelomično financira pružatelj financiranja u sporovima;

(d)  ishode tih postupaka u smislu iznosa koji su zaradili pružatelji financiranja u sporovima u usporedbi s naknadama dodijeljenim podnositeljima zahtjeva i ciljnim korisnicima.

Članak 21.

Prenošenje

1.  Države članice dužne su donijeti i objaviti do [dan/mjesec/godina] zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

One primjenjuju te mjere od [dan/mjesec/godina].

Kada države članice donose te mjere, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje prilikom njihove službene objave. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.  Države članice Komisiji dostavljaju tekst mjera nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 22.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana njezine objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 23.

Adresati

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

(1) SL […] (2) SL […]