Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članak 165. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019.(1),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu(2),

–  uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2021/692 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. travnja 2021. o uspostavi programa Građani, jednakost, prava i vrijednosti te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 1381/2013 Europskog parlamenta i Vijeća i Uredbe Vijeća (EU) br. 390/2014(3),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 11. studenoga 2021. o europskom prostoru obrazovanja: zajednički holistički pristup(4),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 8. ožujka 2022. o ulozi kulture, obrazovanja, medija i sporta u borbi protiv rasizma(5),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 6. travnja 2022. o provedbi mjera u području građanskog odgoja(6),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 14. prosinca 2022. o provedbi Nove europske agende za kulturu i Strategije EU-a za međunarodne kulturne odnose(7),

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 21. siječnja 2021. o Strategiji EU-a za rodnu ravnopravnost(8),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 18. rujna 2020. naslovljenu „Unija ravnopravnosti: Akcijski plan EU-a za antirasizam za razdoblje 2020. – 2025.” (COM(2020)0565),

–  uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 14. lipnja 2016. o podupiranju sprečavanja radikalizacije koja vodi k nasilnom ekstremizmu (COM(2016)0379),

–  uzimajući u obzir Europsku kulturnu konvenciju od 19. prosinca 1954.(9),

–  uzimajući u obzir studiju provedenu za Odbor za kulturu i obrazovanje naslovljenu: „Europsko povijesno sjećanje: politike, izazovi i perspektive”(10),

–  uzimajući u obzir studiju provedenu za svoj Odbor za kulturu i obrazovanje naslovljenu „Europski identitet”(11),

–  uzimajući u obzir članak 54. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za kulturu i obrazovanje (A9-0402/2023),

A.  budući da je europska povijest složena, sporna i obilježena sukobima te ujedno predstavlja i izazov i priliku za europsku integraciju, uviđajući pritom da dobro informirana povijesna svijest potiče uzajamno razumijevanje i toleranciju;

B.  budući da su nepravde utemeljene na rodu, uvjerenju i etničkoj pripadnosti već stoljećima utkane u europsku povijest, među ostalim u obliku antisemitizma i antiromizma, što ima posljedice na Europu i na ostatak svijeta;

C.  budući da nam osviješten pristup u pogledu povijesti i povijesnih nepravdi pomaže u borbi protiv različitih oblika netolerancije i nejednakosti te u izgradnji uključivijih društava;

D.  budući da se povijest nikada ne smije relativizirati, iskriviti ili krivotvoriti u političke svrhe;

E.  budući da povijesno negiranje i drugi oblici pristranog tumačenja povijesti predstavljaju veliku prijetnju koja raspiruje nepovjerenje i sukobe između naroda i nacija te potkopava napore za poticanje povijesne pravde i pomirenja;

F.  budući da su za suočavanje s prošlošću potrebni apsolutna nepristranost i objektivnost, kako u povijesnom istraživanju, tako i u politici;

G.  budući da povijesno pamćenje uključuje određen stupanj subjektivnosti, s obzirom na to da odabir onoga čega ćemo se sjećati i načina na koji se tumači prošlost nužno uključuje vrijednosne prosudbe;

H.  budući da, iako postoje „povijesne činjenice” koje se temelje na profesionalnom povijesnom radu, uključujući istraživanje, poučavanje i očuvanje izvora i povijesnih lokacija, ne postoji monolitna, neosporiva i sveprisutna „povijesna istina” koju određena skupina ili država može monopolizirati i prisvojiti isključivo za sebe ili koristiti da bi negirala postojanje drugih naroda, nacija i država;

I.  budući da su interdisciplinarni pristupi i kontekstualizacija ključni elementi obrazovanja o povijesti, koje treba povezati s europskim građanskim odgojem te s programima razmjene i mobilnosti;

J.  budući da je izgradnja prekogranične kritičke povijesne svijesti s pomoću obrazovnih i drugih sredstava ključna kako bi Europljani mogli razumjeti svoju prošlost te se s njom pomiriti, kako bi sa samopouzdanjem mogli svladavati izazove sadašnjosti i stremiti prema zajedničkoj budućnosti;

K.  budući da se europska povijesna svijest shvaća kao individualna i kolektivna sposobnost i vještina razumijevanja, kritičke procjene i promišljenog učenja na temelju povijesti, kojom se olakšava priznavanje neraskidive povezanosti i međuovisnosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti;

Suočavanje s europskom prošlošću – rizik i prilika

1.  uviđa da raznoliki i često proturječni povijesni narativi europskih nacija i država otežavaju svaki pokušaj pristupanja povijesti s političke razine i čine ga potencijalno opasnim te da su pokušaji usmjeravanja načina obilježavanja i tumačenja prošlosti uvijek izazovni;

2.  naglašava potencijal načela povijesti kao učiteljice života (historia magistra vitae) i smatra da su naročito tragična razdoblja i mračni elementi europske povijesti ne samo snažan podsjetnik na pogreške iz prošlosti koje se ne smiju ponoviti, već i poziv na zajednički rad na stvaranju demokratskih i uključivih društava u Uniji i svijetu;

3.  smatra da je odgovoran i kritički pristup povijesti, utemeljen na dokazima i usmjeren na zajedničke europske vrijednosti, nužan preduvjet za javne politike svih demokratskih tijela, kako bi se sadašnje i buduće generacije osvijestilo o povijesnim postignućima, ali i aberacijama, kako bi se osnažio javni narativ koji karakterizira samorefleksija te potaknulo razumijevanje i pomirenje unutar određenih društvenih skupina, nacija i država, ali i među njima;

Politike prošlosti u Europskoj uniji – kritička procjena

4.  naglašava potrebu za iskrenom procjenom „politike prošlosti” EU-a kojom je EU nastojao dati legitimitet europskom projektu i ojačati europski osjećaj pripadnosti te potaknuti miran suživot europskih naroda, jednako uvažavajući postignuća i postojeće nedostatke i preispitujući načine na koje se građane potiče da pristupaju prošlosti;

5.  prima na znanje niz prošlih i sadašnjih inicijativa na europskoj razini kojima je cilj potaknuti zajedničko europsko povijesno sjećanje, uključujući Dan sjećanja na holokaust, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, uspostavu posebnog potprograma sjećanja u okviru bivšeg programa Europa za građane i aktualnog programa Građanstvo, jednakost, prava i vrijednosti (CERV) te razne rezolucije Parlamenta, kao što su one od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu i od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe;

6.  izražava zabrinutost zbog toga što i dalje postoji nevidljivo natjecanje i djelomična neusklađenost između različitih okvira i kultura sjećanja u Europi, ne samo između zapadne i istočne Europe, već i među zemljama i nacijama na određenim dijelovima kontinenta; naglašava da sve europske zemlje imaju neka jednaka, a neka potpuno različita iskustva koja pripadaju zajedničkoj europskoj povijesti; svjestan je zločina koje su počinili nacistički, fašistički i komunistički totalitarni režimi, kao i kolonijalizam, te uloge koju su ti zločini imali u oblikovanju povijesnih percepcija u Europi; ističe potrebu za premošćivanjem postojećih regionalnih i ideoloških razlika u povijesnoj osviještenosti među europskim zemljama i narodima kako bi se izgradili zajednički temelji za dijalog te međusobno razumijevanje i poštovanje;

7.  uviđa da su strahote prošlosti poslužile kao „negativan mit utemeljenja” i da pružaju snažan osjećaj svrhe za europski projekt, ali svjestan je i da nastojanja Unije da u povijesnom prikazu sebe prikaže uglavnom ex negativo nose i rizik od njegovanja teleološkog i pojednostavljenog crno-bijelog poimanja povijesti, što potencijalno otežava potpuno informirano razumijevanje europske složene prošlosti i smanjuje nastojanja za osporavanjem stereotipa i nedodirljivih nacionalnih povijesnih narativa;

Prema informiranoj povijesnoj svijesti u Europi

8.  svjestan je da je za nastanak kritičke i samorefleksivne europske povijesne svijesti potrebno šire i sveobuhvatnije razumijevanje europske povijesti, koje je prije svega moguće postići širenjem fokusa postojećih inicijativa europskog sjećanja, uzimajući u obzir i dosad nedovoljno zastupljene skupine, te promicanjem inovativnih načina poučavanja povijesti;

9.  naglašava da je važno odmaknuti se od europske „kulture sjećanja” koja je uglavnom orijentirana pristupom odozgo prema dolje i koja se bavi definiranjem onoga čega bi se Europljani trebali sjećati i približiti se „kulturi sjećanja” koju pokreću građani i koja je orijentirana pristupom odozdo prema gore te se temelji na zajedničkim europskim načelima i vrijednostima, s naglaskom na razvoju sposobnosti za kritičko tumačenje prošlosti na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini, uključujući i organizacije civilnog društva;

10.  uviđa da je od ključne važnosti odabrati pristup prošlosti Europe na temelju ključnih europskih vrijednosti navedenih u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji te etičke i filozofske tradicije na kojima se te vrijednosti temelje, te pokrenuti otvorenu raspravu kojom se omogućuje ispravljanje problematičnih elemenata nacionalnih povijesti i osigurava uzajamno razumijevanje i pomirenje unutar i između europskih nacija kao i između europskih nacija i ostatka svijeta;

11.  smatra da je sloboda podučavanja, studiranja i provođenja istraživanja, uključujući slobodan pristup arhivima i izvorima, uz slobodno umjetničko izražavanje, preduvjet za stvaranje i širenje nepristranog znanja utemeljenog na dokazima u demokratskim društvima, a naročito za kritički pristup povijesti; poziva Komisiju i države članice da zaštite one slobode koje su trenutačno ugrožene, posebno zbog slučajeva zlouporabe zakona o sjećanju, među ostalim s pomoću mehanizma EU-a za vladavinu prava;

12.  naglašava ključnu ulogu obrazovanja i poziva države članice da ažuriraju postojeće kurikulume i metodologije poučavanja kako bi se pozornost s nacionalne preusmjerila na europsku i globalnu povijest te kako bi se stavio veći naglasak na nadnacionalno povijesno razumijevanje, posebno omogućavanjem višestrukih viđenja povijesti te poticanjem odgovarajućih stilova podučavanja kojima je cilj potaknuti promišljanje i raspravu, a ne samo izvršiti prijenos znanja i koji su vođeni općim ciljem da učenici uče „kako razmišljati”, a ne „što razmišljati”;

13.  naglašava da je za stvaranje osjećaja pripadnosti Europi od ključne važnosti učiti o europskoj integraciji, povijesti, institucijama i temeljnim vrijednostima Unije i europskog građanstva; poziva na to da se učenje o europskoj povijesti i europskim integracijama, koje treba promatrati u globalnom kontekstu, te o europskom građanskom odgoju uključi u nacionalne obrazovne sustave; prima na znanje napore uložene na razini EU-a za poboljšanje znanja o Uniji i njezinoj povijesti, uključujući takozvane aktivnosti Jean Monnet; poziva Komisiju i države članice da rade, među ostalim u okviru Radne skupine europskog prostora obrazovanja za jednakost i vrijednosti, na ciljevima koji se posebno odnose na razvoj europske povijesne svijesti te da zajednički izrade „priručnik EU-a” za nastavne aktivnosti u kojem će se pružati zajedničke smjernice i nepristrane činjenice i brojke za podučavanje europske povijesti;

14.  smatra da su šovinizam, rodni stereotipi, asimetrije moći i strukturne nejednakosti duboko ukorijenjeni u europsku povijest te žali zbog nedostatka dovoljno multikulturnog i rodno osjetljivog pristupa poučavanju povijesti; smatra da je ključno riješiti problem marginalizacije žena i drugih nedovoljno zastupljenih društvenih skupina kroz povijest te poziva države članice da im u nacionalnim kurikulima daju više prostora;

15.  naglašava potrebu za interdisciplinarnim i intersekcijskim podučavanjem povijesti u kojem se primjenjuje inovativna pedagogija usmjerena na učenika, kao što su interaktivan i pripovijedajući pristup te pristup temeljen na stečenim iskustvima za sve generacije, u kojem se koriste sveobuhvatni izvori, tehnologije i materijali za učenje, uključujući prekogranične i transnacionalne udžbenike iz povijesti i usmenu povijest, te u kojem se promiču analitičke vještine i vještine kritičkog razmišljanja;

16.  prepoznaje središnju ulogu koju ima nastavnik u stvaranju i prijenosu kompetencija potrebnih za razumijevanje i kritičku procjenu povijesnih činjenica te naglašava koliko je važno nastavnicima osigurati ne samo odgovarajuće osposobljavanje nego i sudjelovanje u trajnom stručnom usavršavanju, uključujući aktivnosti uzajamnog učenja i razmjenu najboljih praksi na nacionalnoj i transnacionalnoj razini; u tom kontekstu ističe dodanu vrijednost Akademija za stručno usavršavanje učitelja u okviru programa Erasmus+;

17.  poziva države članice da osiguraju prilagođene materijale za održavanje nastave (iz povijesti) i pohađanje obuke, kojima se nastavnicima omogućuje da se bolje usredotoče na transnacionalne aspekte i višedimenzionalnost povijesti, da usvoje odgovarajuću didaktiku i načela modernog poučavanja i kojima se prvenstveno nastoji formirati samorefleksivne mlade osobe;

18.  naglašava da su prikupljanje podataka te usporedba i ocjenjivanje metoda i alata za podučavanje povijesti od velike vrijednosti te pozdravlja rad specijaliziranih vladinih i nevladinih organizacija aktivnih u tom području, uključujući Opservatorij Vijeća Europe za podučavanje povijesti u Europi i EUROCLIO; naglašava da bi veći broj država članica EU-a trebao sudjelovati u tom Opservatoriju;

19.  uviđa potencijal muzeja koji se kritički bave spornom europskom poviješću kao alata za učenje o prošlosti i izgradnju povijesne svijesti, a naročito ističe „Kuću europske povijesti” kao vodeći projekt za koji bi trebalo staviti na raspolaganje dostatna sredstva kako bi se osiguralo da dopre do šire europske javnosti;

20.  ističe da je važno očuvati bogatu europsku kulturnu i povijesnu baštinu i mjesta sjećanja, posebno kao sredstva za uspostavu kritičke povijesne svijesti, pod uvjetom da se ne zloupotrebljavaju u ideološke svrhe, te ističe ulogu koju u tom pogledu mogu imati oznaka europske baštine i neovisne institucije koje promiču materijalnu i nematerijalnu baštinu; potiče države članice da ulože više napora u definiranje i zaštitu mjesta demokratskog sjećanja, posebno onih povezanih s nedovoljno zastupljenim skupinama; naglašava potencijal Europeane kao europske digitalne knjižnice, arhiva, muzeja i obrazovne platforme;

21.  prepoznaje potencijal digitalnih medija i sve veću razinu digitalizacije u obrazovanju te izražava duboku zabrinutost zbog toga što se digitalni kanali sve više zloupotrebljavaju za političku manipulaciju i kolanje dezinformacija, među ostalim u vezi s poviješću, što je vidljivo iz ruskog povijesnog revizionizma koji prati rusku ratnu agresiju na Ukrajinu; poziva Komisiju i države članice da pojačaju napore za jačanje medijske i digitalne pismenosti te da nastavnicima i učenicima pruže odgovarajuće vještine i alate kojima se olakšava podučavanje povijesti na temelju činjenica te kojima im se omogućuje da utvrde, kontekstualiziraju i analiziraju tradicionalne i moderne povijesne izvore;

22.  naglašava da se mogućnostima prekogranične mobilnosti u svrhu učenja koje pružaju europski i drugi programi mobilnosti pogoduje razmjeni ideja i promiče transverzalno znanje i međukulturno razumijevanje, te da se pritom pomaže u uklanjanju nacionalnih prepreka i omogućuje bolje razumijevanje prošlosti i sadašnjosti;

23.  poziva Komisiju i države članice da ojačaju alate koji su trenutačno dostupni na europskoj razini kako bi se potaknula kritička i samorefleksivna europska povijesna svijest, posebno program Erasmus+, kojim se podupiru mobilnost i međukulturno učenje kao ključni alati za bolje razumijevanje drugih kultura i nacija, te program CERV, kojim se pruža potpora transnacionalnim projektima povijesnog sjećanja i promiče građanski angažman;

24.  zahtijeva da europske institucije, države članice i zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje, obrazovne ustanove i akteri civilnog društva ulože više napora kako bi potakli na pomirenje te se suzdržali od svakog pokušaja instrumentalizacije povijesti u političke svrhe i kako bi se borili protiv povijesnog revizionizma i poricanja u Europskoj uniji i izvan nje; podsjeća na važnost koju ti aspekti imaju za buduća proširenja Unije;

Perspektiva: nasljeđe prošlosti i budućnost EU-a

25.  zalaže se za ideal „kulture sjećanja” i povijesne svijesti koja se temelji na zajedničkim europskim vrijednostima i praksama u pristupu prošlosti, istodobno izbjegavajući svako nepotrebno izjednačavanje ili pojednostavljivanje povijesti;

26.  izražava nadu u to da bi se iz nacionalnog pristupa povijesti i povijesnoj odgovornosti koji se temelje na kritičkoj samorefleksiji mogao izroditi istinski europski promišljeni narativ o prošlosti kontinenta, za potrebe kojeg se povijest ne zloupotrebljava u političke svrhe, i izražava nadu da će zajednički rad na povijesti iznjedriti „zajednicu sudbine” među europskim narodima;

27.  predviđa da kolektivna sjećanja u konačnici mogu doprinositi europskoj javnoj sferi i postati njezinim dijelom, pri čemu se različite kulture sjećanja međusobno nadopunjuju, a ne natječu, te bavljenje poviješću postaje pitanje građanskog, a ne političkog djelovanja;

o
o   o

28.  nalaže svojoj predsjednici da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću i Komisiji.

(1) SL C 171, 6.5.2021., str. 25. (2) SL C 137 E, 27.5.2010., str. 25. (3) SL L 156, 5.5.2021., str. 1. (4) SL C 205, 20.5.2022., str. 17. (5) SL C 347, 9.9.2022., str. 15. (6) SL C 434, 15.11.2022., str. 31. (7) SL C 177, 17.5.2023., str. 78. (8) SL C 456, 10.11.2021., str. 208. (9) Vidjeti: https://rm.coe.int/168006457e. (10) Studija - „European Historical Memory: Policies, Challenges and Perspectives’’ („Europsko povijesno sjećanje: politike, izazovi i perspektive”) (drugo izdanje), Europski parlament, Glavna uprava za unutarnju politiku Unije, Resorni odjel B - Strukturna i kohezijska politika, travanj 2015. (11) Studija – „European Identity” (Europski identitet), Europski parlament, Glavna uprava za unutarnju politiku Unije, Resorni odjel B – Strukturna i kohezijska politika, travanj 2017.