Trgovinski režimi koji se primjenjuju na zemlje u razvoju

U politici EU-a u području razvoja ističe se važnost trgovine, a usmjerena je na zemlje kojima je pomoć najpotrebnija. U okviru Općeg sustava povlastica određenoj robi iz zemalja u razvoju daje se povlašten pristup tržištu EU-a. Sporazumima o gospodarskom partnerstvu afričkim, karipskim i pacifičkim zemljama jamči se povlašten tretman u trgovini, dok se program „Sve osim oružja” primjenjuje na najmanje razvijene zemlje. Takav način postupanja u skladu je s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

Pravna osnova

Pravna osnova zajedničke trgovinske politike je članak 207. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Člankom 188. stavkom 2. UFEU-a propisano je da se na provedbu zajedničke trgovinske politike primjenjuje redovni zakonodavni postupak, koji zahtijeva odobrenje Parlamenta.

U skladu s člankom 218. UFEU-a, za sklapanje međunarodnih trgovinskih sporazuma kao što su sporazumi o gospodarskom partnerstvu potrebna je suglasnost Parlamenta. Ovlasti Parlamenta povećale su se ne samo zahvaljujući Ugovoru iz Lisabona, kojim je prošireno područje primjene redovnog zakonodavnog postupka, već i praksom tijekom aktualnog parlamentarnog saziva. Činjenica da Parlament stalno ističe važnost veće transparentnosti u trgovinskim pregovorima dovela je do toga da je predsjednik Komisije Juncker u svojem govoru o stanju Unije iz rujna 2017. najavio da će se sa svih pregovaračkih mandata skinuti oznaka tajnosti.

Trgovina EU-a i razvoj

U komunikaciji Komisije iz 2012. naslovljenoj „Trgovina, rast i razvoj: prilagođavanje trgovinske i ulagačke politike državama koje najviše trebaju pomoć” [1] odražava se promjena u paradigmi EU-a u pogledu „trgovine i razvoja”. Trgovina je i dalje u središtu razvojnih strategija, ali je također istaknuto da je potrebno sve više praviti razlike između samih zemalja u razvoju kako bi se moglo više usredotočiti na one kojima je pomoć najpotrebnija. Navedenom komunikacijom željele su se ojačati sinergije između trgovinske i razvojne politike, kao što je načelo EU-a o usklađenosti politika u interesu razvoja i komunikacija o Planu za promjene iz 2011.[2], te se ponovno željela istaknuti važnost poštovanja temeljnih vrijednosti EU-a, kao što su ljudska prava.

Na multilateralnoj razini EU podržava Razvojni plan Svjetske trgovinske organizacije (WTO) uveden 2001. u Dohi. U listopadu 2015. EU je ratificirao Sporazum o olakšavanju trgovine koji je sklopljen na 9. ministarskoj konferenciji WTO-a održanoj na Baliju i koji je posebno važan za zemlje u razvoju i zemlje bez izlaza na more. Na 10. ministarskoj konferenciji WTO-a EU je, zajedno s nekoliko drugih članica te organizacije, aktivno zagovarao i ostala pitanja koja su od interesa za zemlje u razvoju. Međutim, izostanak rezultata na 11. ministarskoj konferenciji WTO-a održanoj u prosincu 2017. u Buenos Airesu otežao je ostvarivanje daljnjih postignuća za zemlje u razvoju.

Inicijativa „Pomoć za trgovinu”, pokrenuta u prosincu 2005. na ministarskoj konferenciji WTO-a, komplementarna je s Razvojnim planom iz Dohe i njome se pomaže izgraditi trgovinske kapacitete u cilju ostvarivanja rasta i suzbijanja siromaštva. EU je 2007. donio namjensku strategiju o pomoći trgovini koja je ažurirana kako bi bila sukladna Programu UN-a do 2030., Konsenzusu EU-a o razvojuGlobalnoj strategiji EU-a. Komisija je u srpnju 2017. objavila izvješće, a potom u studenom 2017. i novu komunikaciju. Vijeće je zaključke o njoj usvojilo 11. prosinca 2017., a Parlament je u kolovozu 2017. organizirao saslušanje.

Opći sustav povlastica

Svrha Općeg sustava povlastica (OSP) je zemljama i područjima u razvoju olakšati pristup tržištu EU-a smanjenjem carina za njihove proizvode. EU je prvobitno odobravao jednostrane carinske povlastice kako bi se stvorili dodatni prihodi od izvoza za zemlje u razvoju koji bi se mogli ponovno uložiti u njihov održivi razvoj. U okviru reforme iz 2012.[3] sustav OSP bio je u većoj mjeri usmjeren na one zemlje kojima je pomoć najpotrebnija, tj. najmanje razvijene zemlje, pri čemu su zadržana tri sastavna elementa sustava. Prvi je element standardni Opći sustav povlastica (OSP), autonomni trgovinski dogovor kojim EU omogućuje jednostran povlašten pristup svojem tržištu za određene strane proizvode putem sniženih ili nultih stopa carine. Drugi je element OSP+, poseban dogovor o poticajima kojima se zemljama u nepovoljnom položaju koje su ratificirale i primjenjuju međunarodne konvencije o ljudskim i radničkim pravima, zaštiti okoliša i dobrom upravljanju omogućuje smanjenje carina. Treći je element inicijativa „Sve osim oružja”, kojom se za sve proizvode osim oružja i streljiva iz 48 najmanje razvijenih zemalja jamči pristup tržištu EU-a bez carina i kvota.

Uvjeti prihvatljivosti za „standardni” OSP, kojim se nudi smanjenje carina za oko 66 % svih tarifnih stavki, pooštreni su kako bi obuhvatili samo zemlje u najnepovoljnijem položaju koje imaju nizak ili niži srednji dohodak. Rezultat toga bilo je znatno smanjenje broja zemalja korisnica u razdoblju 2016. – 2017., sa 176 na 23, dok je 2019, bilo njih 19, a zemlje koje se prema klasifikaciji Svjetske banke nalaze među zemljama s visokim ili višim srednjim dohotkom postupno su isključene iz sustava.

OSP+, posebni sustav za održivi razvoj i dobro upravljanje, i dalje jamči nulte carinske stope za otprilike 66 % svih tarifnih stavki predviđenih standardnim OSP-om za zemlje u razvoju koje se smatraju ugroženima. Međutim, uvjet je da zemlje ratificiraju i provedu 27 međunarodnih konvencija koje se odnose na održivi razvoj, uključujući konvencije o temeljnim ljudskim pravima, konvencije o radničkim pravima, određene konvencije o zaštiti okoliša, kao i konvencije o borbi protiv nezakonite proizvodnje droge i trgovine drogom. U slučaju neispunjenja tih zahtjeva suspendiraju se carinske koncesije. Na popisu korisnica nalazi se osam zemalja. Ta će dva sustava OSP-a biti na snazi do prosinca 2023.

Inicijativom EBA-e omogućuje se bescarinski i beskvotni pristup tržištu na neodređeno razdoblje za sve proizvode uvezene iz 48 najmanje razvijenih zemalja, osim oružja i streljiva. Među njima su 34 afričke zemlje, osam azijskih, pet pacifičkih i jedna karipska (Haiti). Sve zemlje koje potpišu i ratificiraju sporazume o slobodnoj trgovini s EU-om automatski gube povlašteni tretman bez obzira na stupanj razvoja.

Sporazumi o gospodarskom partnerstvu (SGP)

Sporazumi o gospodarskom partnerstvu postali su glavni instrumenti promicanja trgovine između EU-a i afričkih, karipskih i pacifičkih zemalja (AKP) u okviru Sporazuma iz Cotonoua iz 2000. godine. Oni su temelj trgovinskih odnosa EU-a i zemalja AKP-a, jedan su od tri stupa Sporazuma iz Cotonoua i sukladni su s pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Postupno zamjenjuju jednostrani povlašteni trgovinski režim EU-a.

Pregovori o sporazumima o gospodarskom partnerstvu, koji su započeli 2002., trebali su biti zaključeni do 2008. godine. Budući da je postupak pregovora trajao mnogo duže no što je bilo predviđeno, EU je donio uredbu o pristupu tržištu kako bi zajamčio mogućnost privremenog pristupa tržištu do 2014., što je poslije produženo za još dvije godine, u iščekivanju zaključenja, potpisivanja i ratifikacije sporazumâ o gospodarskom partnerstvu. Tim procesom nije ostvarena planirana regionalna dimenzija jer su uoči datuma isteka Uredbe o pristupu tržištu (1. listopada 2016.) samo dvije cijele regije potpisale sporazum o gospodarskom partnerstvu (koji još nije ratificiran), a samo je jedan regionalni sporazum o gospodarskom partnerstvu bio na snazi. Sustav OSP reformiran je Uredbom (EU) br. 2016/1076 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016[4]. Sporazumi o gospodarskom partnerstvu trebali bi ostati na snazi čak i ako Sporazum iz Cotonoua istekne u veljači 2020., a nastavit će imati središnju ulogu u partnerstvu nakon isteka Sporazuma iz Cotonoua.

Trenutačno stanje[5]

Sporazum o gospodarskom partnerstvu između EU-a i članica Foruma karipskih zemalja (Cariforum) bio je prvi regionalni sporazum. Potpisan je u listopadu 2008., a Parlament ga je odobrio 25. ožujka 2009. Trenutačno je na snazi privremeno, a njegove se zajedničke institucije redovito sastaju od 2010. Prvi je put preispitan 2015., a zajedničke institucije posljednji su se put sastale u prosincu 2018. u Castriesu, Sveta Lucija. Sljedeće zajedničko vijeće ministara trebalo bi se sastati u regiji Cariforuma u prvoj polovici 2020. Obje strane trenutačno uspostavljaju zajednički sustav praćenja za mjerenje provedbe i učinka tog sporazuma o gospodarskom partnerstvu. U tijeku su pregovori o sporazumu o zaštiti određenih oznaka zemljopisnog podrijetla, kao i ex post evaluacijska studija za prvih deset godina provedbe. Zajednički radni dokument između EU-a i Cariforuma bit će objavljen 2020.

Zapadna Afrika: pregovori o regionalnom Sporazumu o gospodarskom partnerstvu između EU-a i 16 zapadnoafričkih zemalja završeni su u veljači 2014., a tekst je parafiran 30. lipnja 2014. Šefovi vlada Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) podržali su 10. srpnja 2014. potpisivanje Sporazuma. Taj su sporazum potpisale sve države članice EU-a i 15 zapadnoafričkih zemalja, osim Nigerije. Mauritanija i Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država potpisale su 9. kolovoza 2017. sporazum o pridruživanju kojim se definira sudjelovanje te zemlje u trgovinskoj politici Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država, uključujući i sporazum o gospodarskom partnerstvu. U međuvremenu, Obala Bjelokosti i Gana potpisale su 26. studenog 2008., odnosno 28. srpnja 2016., „privremene” bilateralne sporazume o gospodarskom partnerstvu. Parlament je 1. prosinca 2016. dao suglasnost te se oba ta sporazuma privremeno primjenjuju. Privremeni Zajednički odbor za Sporazum o gospodarskom partnerstvu posljednji se put sastao s Obalom Bjelokosti u ožujku 2018. u Abidjanu, a s Ganom krajem studenoga 2019.u Bruxellesu. Gana i EU podržali su ponudu koja se odnosila na potpun pristup tržištu kao i vremenski raspored koji je predložila Gana. Gana će do početka prvog tromjesečja 2020. početi liberalizirati svoje tržište za proizvode iz EU-a, a cijeli će proces završiti do 2029. Stranke su se složile i oko konačne verzije Protokola o pravilima o podrijetlu. Sljedeći sastanak trebao bi se održati tijekom drugog tromjesečja 2020. u Bruxellesu.

Središnja Afrika: Kamerun je jedina zemlja u središnjoj Africi koja je potpisala Sporazum o gospodarskom partnerstvu s EU-om. Sporazum je sklopljen 15. siječnja 2009. Parlament je svoju suglasnost dao u lipnju 2013. Kamerunski parlament ratificirao je Sporazum u srpnju 2014. te se on počeo privremeno primjenjivati 4. kolovoza 2014. Četvrta sjednica Odbora za sporazum o gospodarskom partnerstvu održala se u veljači 2019. u Yaoundéu, Kamerun, a sljedeća je zakazana za kraj 2019. ili početak 2020. u Bruxellesu. U međuvremenu su u tijeku razgovori između te regije i EU-a u pogledu pristupanja ostalih srednjoafričkih zemalja, no regionalni sporazum o gospodarskom partnerstvu još nije potpisan.

Istočna i Južna Afrika (ESA): četiri zemlje iz te regije (Mauricijus, Sejšeli, Zimbabve i Madagaskar) potpisale su 2009. sporazum o gospodarskom partnerstvu koji se privremeno primjenjuje od 14. svibnja 2012. Parlament je suglasnost dao 17. siječnja 2013. Sporazum je otvoren i za ostale zemlje. Komori su ga potpisali u srpnju 2017. Održano je sedam sjednica privremenog Odbora za sporazum o gospodarskom partnerstvu između država istočne i južne Afrike i EU-a. Odbor se posljednji put sastao u Bruxellesu u siječnju 2019. Stranke su se složile da će proširiti područje primjene Sporazuma o gospodarskom partnerstvu, uključujući sva pitanja u pogledu trgovine poput povezanosti trgovine i održivog razvoja, uz savjetodavna tijela za civilno društvo i parlamente. Službenu odluku o unaprijeđenom sporazumu, koji će biti sveobuhvatan, moderan i kvalitetan, trebali bi donijeti na sljedećem sastanku, zakazanom za siječanj 2020. u Sejšelima.

Istočnoafrička zajednica (EAC): pregovori o sklapanju regionalnog sporazuma o gospodarskom partnerstvu uspješno su završeni 16. listopada 2014. Sporazum o gospodarskom partnerstvu Kenija i Ruanda potpisale su 1. rujna 2016. zajedno s državama članicama EU-a i EU-om. U tijeku je postupak ratifikacije s Kenijom i Ruandom. Uganda i Burundi aktivno razmatraju potpisivanje sporazuma. Zastupnici u parlamentu Tanzanije 11. studenoga 2016. glasovali su protiv ratifikacije sporazuma o gospodarskom partnerstvu. Istočnoafrička zajednica u veljači 2019. pristala je održati dodatne razgovore s EU-om o pitanjima važnima za neke od država članica te Zajednice.

Južnoafrička razvojna zajednica (SADC): pregovori o Sporazumu o gospodarskom partnerstvu uspješno su završeni u srpnju 2014. nakon deset godina. Sporazum su u lipnju 2016. potpisali EU i skupina za sporazum o gospodarskom partnerstvu s Južnoafričkom razvojnom zajednicom, koju čini šest od 15 članica SADC-a (Bocvana, Lesoto, Mozambik, Namibija, Esvatini i Južna Afrika) te je on privremeno stupio na snagu u listopadu 2016., nakon što je Parlament dao suglasnost u rujnu iste godine. Mozambik je Sporazum ratificirao u travnju 2017., a sada se privremeno primjenjuje od 4. veljače 2018. Angola ima status promatrača i u budućnosti bi mogla pristupiti Sporazumu. Prva sjednica zajedničkog Odbora za trgovinu i razvoj održana je u veljači 2017., druga u listopadu 2017., a treća u veljači 2018. Nakon što je Sporazum privremeno na snagu, stranke su se uhvatile u koštac s pitanjem provedbe, uključujući praćenje i uključenost civilnog društva te institucionalni okvir Sporazuma. Prva sjednica Zajedničkog vijeća održala se u veljači 2019. u Cape Townu, Južnoafrička Republika, i na njoj je usvojen institucijski okvir i okvir za sporove u sklopu Sporazuma o partnerstvu. Sljedeća sjednica Zajedničkog vijeća zakazana je za kraj 2019.

Pacifik: EU i Papua Nova Gvineja potpisali su Sporazum o gospodarskom partnerstvu u srpnju 2009., a Fidži u prosincu 2009. Parlament je suglasnost dao u siječnju 2011. Parlament Papue Nove Gvineje ratificirao je Sporazum o gospodarskom partnerstvu u svibnju 2011., a Fidži je u srpnju 2014. odlučio početi privremeno primjenjivati taj sporazum. Tonga je 2018. izrazila namjeru pristupiti Sporazumu o gospodarskom partnerstvu. Pregovori su u tijeku sa Salomonskim Otocima, dok je Samoa nedavno dovršila svoj postupak pristupanja Sporazumu, koji je privremeno na snazi od prosinca 2018. Održano je šest sjednica privremenog Odbora za trgovinu u okviru Sporazuma o gospodarskom partnerstvu između država Pacifika i EU-a: u travnju 2011. i veljači 2012. u Port Moresbyju te u srpnju 2013., lipnju 2015., listopadu 2017. i, posljednji put, u listopadu 2018. u Bruxellesu. Sljedeća sjednica zakazana je za 2020.

 

[2]„Povećanje učinka razvojne politike EU-a: Plan za promjenu” – (COM(2011)0637).
[3]Uredba (EU) br. 978/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o primjeni sustava općih carinskih povlastica i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 732/2008, SL L 303, 31.10.2012., str. 1.
[4]Uredba (EU) 2016/1076 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o primjeni aranžmana za proizvode podrijetlom iz određenih država koje pripadaju Skupini afričkih, karipskih i pacifičkih država (AKP) predviđenih u sporazumima o uspostavi ili koji vode uspostavi sporazumâ o gospodarskom partnerstvu (SL L 185, 8.7.2016., str. 1. – 191.).
[5]trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2009/september/tradoc_144912.pdf

Gonzalo Urbina Treviño