Europski gospodarski prostor (EGP), Švicarska i Sjever

Europski gospodarski prostor (EGP) uspostavljen je 1994. kako bi se odredbe EU-a o unutarnjem tržištu proširile na države članice Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA). Stranke EGP-a su Norveška, Island i Lihtenštajn. Švicarska, koja je članica EFTA-e, ne sudjeluje u EGP-u. EU i nordijski partneri iz EGP-a/EFTA-e (Norveška i Island) također su povezani raznim „sjevernim politikama” i forumima kojima je u središtu interesa sjeverni dio Europe, koji se ubrzano razvija, ali i arktička regija u cjelini.

Pravna osnova

Za EGP: članak 217. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (sporazumi o pridruživanju).

Za Švicarsku: Ugovor o osiguranju iz 1989., bilateralni sporazumi I. iz 1999., bilateralni sporazumi II. iz 2004.

EGP

A. Ciljevi

Svrha Europskoga gospodarskog prostora (EGP) jest proširiti unutarnje tržište EU-a na države članice Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA). Trenutačne članice EFTA-e ne žele pristupiti EU-u. Zakonodavstvo EU-a u području unutarnjeg tržišta postaje tako dijelom zakonodavstva država članica EGP-a/EFTA-e, nakon što ga one odluče prihvatiti. Upravljanje EGP-om i njegovo vođenje dijele EU i države članice EGP-a/EFTA-e u strukturi koja se sastoji od dva stupa. Odluke donose zajednička tijela EGP-a (Vijeće EGP-a, Zajednički odbor EGP-a, Zajednički parlamentarni odbor EGP-a i Savjetodavni odbor EGP-a).

B. Kontekst

Sedam tadašnjih država članica EFTA-e potpisalo je 1992. godine sporazum kojim im je omogućeno sudjelovanje u ambicioznom projektu unutarnjeg tržišta Europske zajednice, koji je pokrenut 1985. a dovršen 1992. godine. Sporazum o EGP-u potpisan je 2. svibnja 1992. i stupio je na snagu 1. siječnja 1994.

Broj država članica EGP-a/EFTA-e ubrzo se, međutim, smanjio: Švicarska je nakon negativnog ishoda referenduma o tom pitanju odlučila da Sporazum neće ratificirati, a Austrija, Finska i Švedska pristupile su EU-u 1995. Unutar EGP-a ostali su samo Island, Norveška i Lihtenštajn. Deset novih država članica koje su pristupile EU-u 1. svibnja 2004. automatski su postale dijelom EGP-a, kao i Bugarska i Rumunjska koje su pristupile Uniji 2007. Isto je vrijedilo i za Hrvatsku 2013., iako se u ovom slučaju sporazum o njezinu sudjelovanju u EGP-u privremeno primjenjuje od travnja 2014. Službeno će stupiti na snagu nakon što ga ratificiraju sve države članice.

Island je u lipnju 2009. podnio zahtjev za članstvo u EU-u, u kojem je vidio priliku za izlazak iz globalne financijske krize iz 2007. i 2008. godine. Vijeće je zahtjev Islanda prihvatilo 17. lipnja 2010., a pregovori su počeli u lipnju 2011. Međutim, u ožujku 2015., islandska je vlada pismenim putem izvijestila Vijeće Europske unije da „se Island ne bi trebalo smatrati zemljom kandidatkinjom za članstvo u EU-u”. Iako vlada nije službeno povukla zahtjev, EU trenutačno Island ne smatra zemljom kandidatkinjom.

C. Područje primjene EGP-a

EGP je više od standardnog sporazuma o slobodnoj trgovini jer se njime sva prava i obveze unutarnjeg tržišta EU-a šire na države članice EGP-a/EFTA-e (s iznimkom Švicarske). EGP obuhvaća četiri slobode unutarnjeg tržišta (slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala) i s njima povezane politike (tržišno natjecanje, promet, energiju te gospodarsku i monetarnu suradnju). Sporazum sadrži horizontalne politike koje su usko povezane s te četiri slobode, a to su: socijalne politike (što uključuje zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, radno pravo i jednako postupanje prema muškarcima i ženama), politike u području zaštite potrošača, okoliša, statistike i prava trgovačkih društava te niz popratnih politika kao što su one u vezi s istraživanjima i tehnološkim razvojem koje se, iako nisu utemeljene na pravnoj stečevini EU-a ili pravno obvezujućim aktima, provode u okviru suradnje.

D. Ograničenja EGP-a

Sporazumom o EGP-u ne uspostavljaju se obvezujuće odredbe u svim sektorima unutarnjeg tržišta ili drugim politikama obuhvaćenima ugovorima o EU-u. Konkretno, obvezujuće odredbe ne odnose se na:

• zajedničku poljoprivrednu politiku i zajedničku ribarstvenu politiku (iako sporazum sadrži odredbe o trgovini poljoprivrednim proizvodima i proizvodima ribarstva);
• carinsku uniju;
• zajedničku trgovinsku politiku;
• zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku;
• područja pravosuđa i unutarnjih poslova (iako su sve države članice EFTA-e dio schengenskog područja);
• ekonomsku i monetarnu uniju.

E. Institucije i mehanizmi EGP-a

1. Uključenje zakonodavstva EU-a

Nove dokumente o unutarnjem tržištu EU-a pregledava Zajednički odbor EGP-a koji se sastoji od predstavnikâ EU-a i triju država članica EGP-a/EFTA-e. To se tijelo sastaje jednom mjesečno kako bi odlučilo koji dio zakonodavstva i akata EU-a (aktivnosti, programa itd.) bi trebalo uključiti u EGP. Zakonodavstvo je službeno uključeno u EGP nakon što se relevantni akti uvrste u popise protokola i priloga Sporazumu o EGP-u. Na taj je način u Sporazum o EGP-u uključeno nekoliko tisuća akata. Vijeće EGP-a, koje se sastoji od predstavnika Vijeća EU-a i ministara vanjskih poslova država članica EGP-a/EFTA-e, sastaje se najmanje dva puta godišnje kako bi sastavilo političke smjernice za Zajednički odbor. Sporazum o EGP-u sadržava odredbe kojima se olakšava doprinos zemalja članica EGP-a/EFTA-e u različitim fazama zakonodavnog postupka EU-a prije donošenja novog zakonodavstva (pripremanje odluka).

2. Prenošenje

Nakon što se akt EU-a uključi u Sporazum o EGP-u, mora se prenijeti u nacionalno zakonodavstvo država članica EGP-a/EFTA-e (ako tako nalaže nacionalno zakonodavstvo). Za to može biti dovoljna samo odluka vlade, ili može biti potrebno odobrenje parlamenta. Prenošenje u nacionalno zakonodavstvo formalne je prirode i u tom su trenutku dopuštene samo tehničke izmjene.

3. Nadzor

Otkada je primjena zakonodavstva o unutarnjem tržištu proširena na države članice EGP-a/EFTA-e, prijenos i primjenu prati Nadzorno tijelo EFTA-e i Sud EFTA-e. Nadzorno tijelo EFTA-e vodi pregled stanja unutarnjeg tržišta kojim se prati provođenje zakonodavstva u državama EGP-a.

4. Uloga parlamenata

Europski parlament i nacionalni parlamenti država članica EGP-a/EFTA-e snažno su uključeni u praćenje Sporazuma o EGP-u. Člankom 95. tog sporazuma osnovan je Zajednički parlamentarni odbor EGP-a, koji se sastaje dvaput godišnje. Europski parlament i nacionalni parlamenti država članica EGP-a/EFTA-e izmjenjuju se kao domaćini tog odbora, kojemu naizmjenično svake godine predsjeda zastupnik u Europskom parlamentu ili zastupnik u parlamentu neke od država članica EGP-a/EFTA-e. Svako izaslanstvo sastoji se od 12 članova. Zastupnici iz Švicarske savezne skupštine na sastancima sudjeluju kao promatrači. Sve zakonodavstvo EU-a koje se odnosi na EGP razmatra Zajednički parlamentarni odbor EGP-a, čiji članovi imaju pravo postaviti usmena i pisana pitanja predstavnicima Vijeća EGP-a i Zajedničkog odbora EGP-a te izraziti svoja stajališta u izvješćima ili rezolucijama. Isti se postupak odnosi i na nadziranje provedbe zakona. Svake godine Zajednički parlamentarni odbor donosi rezoluciju o godišnjem izvješću Zajedničkog odbora o funkcioniranju Sporazuma o EGP-u u kojoj iznosi svoja stajališta o napretku ostvarenom u pogledu uključivanja prava EU-a i postojećih zaostataka te daje preporuke za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Švicarska

Švicarska je u svojstvu članice EFTA-e sudjelovala u pregovorima o Sporazumu o EGP-u i potpisala ga 2. svibnja 1992. Nedugo zatim, 22. svibnja 1992., švicarska vlada podnijela je zahtjev za pristupanje EU-u. Međutim, nakon što je na referendumu održanom 6. prosinca 1992. odbijeno članstvo u EGP-u, Švicarsko savezno vijeće prestalo se zalagati za ulazak u EU i EGP. Otad Švicarska svoje odnose s EU-om, radi očuvanja gospodarske integracije s Unijom, razvija s pomoću bilateralnih sporazuma. Ti bilateralni odnosi postali su napeti nakon protuimigracijske inicijative u veljači 2014. u Švicarskoj, čiji je ishod u pitanje doveo načela slobodnog kretanja i jedinstvenog tržišta, dakle same temelje tih odnosa. Švicarski parlament donio je 16. prosinca 2016. Savezni zakon o stranim državljanima i integraciji kojim su rezultati referenduma iz 2014. provedeni na način kojim se ograničava njegov učinak, što je otvorilo put normalizaciji odnosa između EU-a i Švicarske.

EU i Švicarska potpisali su više od 120 bilateralnih sporazuma, uključujući i sporazum o slobodnoj trgovini 1972. te dva velika paketa bilateralnih sektorskih sporazuma, kojima je u trenutku potpisivanja usklađen veliki dio švicarskog prava s pravom EU-a. Prvi paket sektorskih sporazuma (poznat pod nazivom bilateralni sporazumi I.) potpisan je 1999. i stupio je na snagu 2002. Tih sedam sporazuma (o slobodnom kretanju osoba, zračnom prijevozu, kopnenom prijevozu, trgovini poljoprivrednim proizvodima, tehničkim preprekama trgovini, javnoj nabavi i suradnji u istraživanju) obuhvaća pitanja slobodnog kretanja i uzajamnog otvaranja tržišta. Sljedeći paket sektorskih sporazuma (bilateralni sporazumi II.) potpisan je 2004. i postupno je stupao na snagu u razdoblju od 2005. do 2009. Ti sporazumi odnose se na jačanje gospodarske suradnje i proširenje suradnje u području azila i slobodnog putovanja u schengenskom prostoru. Njima je obuhvaćeno i sudjelovanje Švicarske u Dublinskom sustavu, programu EU-a MEDIA i Europskoj agenciji za okoliš te oporezivanje štednje, prerađenih poljoprivrednih proizvoda, statistike, borbe protiv prijevara i financijskih doprinosa Švicarske gospodarskoj i socijalnoj koheziji u novim državama članicama EU-a.

Iako su sporazumi intenzivirali gospodarske odnose, također su stvorili složenu i ponekad nedosljednu mrežu obveza. Bilateralni sporazumi moraju se redovito ažurirati i nisu dinamični kao Sporazum o EGP-u. Jednako tako, u njima nisu utvrđeni uvjeti nadzora niti postoje djelotvorni mehanizmi za rješavanje sporova. Kako bi se ti problemi riješili, 22. svibnja 2014. pokrenuti su pregovori o okvirnom institucijskom sporazumu (IFA) između EU-a i Švicarske. Cilj pregovora bio je riješiti nekoliko teških pitanja, od uvjeta za pružatelje usluga iz EU-a u Švicarskoj do uloge Suda Europske unije u rješavanju sporova. Pregovori o IFA-i zaključeni su na političkoj razini 23. studenoga 2018. Međutim, Švicarsko savezno vijeće nije se moglo dogovoriti oko konačnog teksta zbog zabrinutosti Švicarske da se „popratne mjere”[1] i uključivanje pravne stečevine EU-a o slobodnom kretanju osoba ne prenose na odgovarajući način. Zatim je pokrenuto opsežno interno savjetovanje s relevantnim odborima Švicarske savezne skupštine, strankama, kantonima, socijalnim partnerima i akademskom/istraživačkom zajednicom, koje će poslužiti kao temelj za donošenje odluke o tome hoće li se sporazum podnijeti na odobrenje Švicarskoj saveznoj skupštini. Tijekom savjetovanja, koje je završilo u travnju 2019., istaknut je niz pitanja o kojima je švicarska strana zatražila dodatno pojašnjenje.

Tijekom savjetovanja izražena je zabrinutost u pogledu slobodnog kretanja osoba između Švicarske i EU-a. Švicarska je 27. rujna 2020., pod pokroviteljstvom Švicarske narodne stranke, održala glasovanje o raskidu sporazuma s EU-om o slobodnom kretanju osoba. Gotovo 62 % glasača odbilo je inicijativu te stranke.

Nakon referenduma i nakon što su uvjeti povezani s bolešću COVID-19 to omogućili, u siječnju 2021. nastavljene su rasprave o pojašnjenjima okvirnog institucijskog sporazuma. No 26. svibnja 2021. Švicarsko savezno vijeće obavijestilo je Europsku komisiju o svojoj odluci o prekidu pregovora. Komisija je u objavljenoj izjavi izrazila žaljenje zbog odluke koju je donijelo Švicarsko savezno vijeće te ustrajala u tome da bez tog sporazuma modernizacija bilateralnih odnosa neće biti moguća i da će postojeći bilateralni sporazumi s vremenom oslabjeti.

Švicarsko savezno vijeće 23. veljače 2022. donijelo je niz smjernica za pregovarački paket s EU-om. Glavni pregovarači Europske komisije i Švicarskog saveznog vijeća sastali su se nekoliko puta od ožujka 2022. kako bi pojasnili područje primjene novih prijedloga. Otada je održan niz sastanaka na političkoj i tehničkoj razini kako bi se razjasnilo područje primjene novih prijedloga.

Švicarsko savezno vijeće 21. lipnja 2023. odobrilo je parametre za pregovarački mandat s EU-om. Na temelju toga nastavit će se rasprave na političkoj i tehničkoj razini kako bi se riješila otvorena pitanja.

Sjeverne politike

EU aktivno sudjeluje u nizu politika i foruma koji se bave sjevernim dijelom Europe, koji se brzo razvija, te arktičkom regijom kao cjelinom. Konkretno, nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. prekinuta je sva suradnja s Rusijom u tom pogledu. Europska unija aktivna je u sljedećim forumima:

• „Sjeverna dimenzija” od 2007. služi kao zajednička politika za EU, Rusiju, Norvešku i Island. Ta je politika dovela do učinkovitih sektorskih partnerstava za suradnju u baltičkoj regiji i regiji Barentsova mora. Sjeverna dimenzija uključuje i Parlamentarni forum Sjeverne dimenzije, parlamentarno tijelo čiji je utemeljitelj Europski parlament.
• Vijeće baltičkih država (CBSS) osnovali su 1992. EU i priobalne države nastale raspadom SSSR-a. Sve države članice CBSS-a sudjeluju na Konferenciji baltičkih parlamentaraca čiji je član i Europski parlament.
• Suradnja u regiji Barentsova mora, koja okuplja sjeverne regije Finske, Norveške, Švedske i sjeverozapadne regije Rusije. Tu suradnju provodi podnacionalno Regionalno vijeće za suradnju regije Barentsovog mora, međudržavno Euroarktičko vijeće za regiju Barentsovog mora (čiji član je EU) te parlamentarna konferencija (čiji član je i Europski parlament).
• Pitanja povezana s područjem arktičkoga kruga: politika EU-a o Arktiku temelji se na komunikacijama Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) (iz 2008., 2012., 2016. i 2021.), zaključcima Vijeća (iz 2009., 2014., 2016. i 2019.) te rezolucijama Europskog parlamenta (iz 2011., 2014., 2017. i 2021.). Europski parlament donio je 16. ožujka 2017. Rezoluciju o integriranoj politici Europske unije za Arktik, a svoju posljednju rezoluciju u ovom području, naslovljenu „Arktik: prilike, bojazni i sigurnosni izazovi” donio je na plenarnoj sjednici 7. listopada 2021.
• Europska komisija i ESVD predstavili su 13. listopada 2021. novu politiku EU-a za Arktik. EU od 2013. sudjeluje na sastancima Arktičkog vijeća, koje, međutim, još nije odlučilo o zahtjevu EU-a iz 2008. o službenom statusu promatrača. Europski parlament član je Konferencije parlamentarnih zastupnika arktičke regije.
• Europski parlament redovito se poziva na godišnje sjednice Nordijskog vijeća i sudjeluje na njima. Konferencija predsjednika Parlamenta odobrila je 6. listopada 2020. zahtjev Nordijskog vijeća da se između dviju institucija uspostave formalniji odnosi. Međuparlamentarni sastanci EU-a i Nordijskog vijeća održavaju se svake godine. Uz to, jednom godišnje sastaju se i izaslanstva Europskog parlamenta i Zapadnonordijskog vijeća (sastavljenog od parlamentarnih zastupnika s Farskih otoka te iz Islanda i Grenlanda).

 

María Álvarez López / Algirdas Razauskas

10-2023