Zaštita voda i upravljanje njima
Voda je nužna za život ljudi, životinja i biljaka te za gospodarstvo. Zaštita voda i upravljanje njima prelaze nacionalne granice. Vodne politike EU-a imaju ključnu ulogu u zaštiti okoliša u EU-u. Postoje zakoni namijenjeni očuvanju izvora vode i slatkovodnih i morskih ekosustava te osiguravanju čistoće vode za piće i vode za kupanje. U Okvirnoj direktivi EU-a o vodama uspostavlja se pravni okvir za zaštitu i obnavljanje čiste vode u EU-u i jamčenje njezine dugoročne održive uporabe.
Pravna osnova
Članci od 191. do 193. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).
Opći kontekst
Voda nije samo komercijalan proizvod nego i opće dobro i ograničen resurs koji je potrebno zaštititi i upotrebljavati na održiv način, i u pogledu kvalitete i u pogledu količine. Međutim, taj je resurs pod pritiskom raznih sektora, poput poljoprivrede, industrije, turizma, prometa i energije. Komisija je 2012. donijela Plan zaštite europskih vodnih resursa, dugoročnu strategiju čiji je cilj zajamčiti dovoljnu količinu kvalitetne vode na raspolaganju za sve legitimne uporabe, što će se postići boljom provedbom postojeće vodne politike EU-a, integracijom ciljeva vodne politike u druga politička područja te popunjavanjem praznina u sadašnjem okviru. Planom se predviđa da države članice uvedu vodne račune i ciljeve u pogledu učinkovite uporabe vode te da izrade standarde EU-a za ponovnu uporabu vode.
Ciljevi i postignuća
Politikom EU-a uspostavljena su dva glavna pravna okvira za zaštitu i upravljanje našim slatkovodnim i morskim resursima u holističkom pristupu temeljenom na ekosustavu, a to su Okvirna direktiva o vodama i Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji.
A. Okvirna direktiva o vodama i specifične potporne direktive o vodama
Okvirnom direktivom EU-a o vodama uspostavlja se okvir za zaštitu kopnenih površinskih voda, prijelaznih voda, obalnih voda i podzemnih voda. Njome se želi spriječiti i smanjiti onečišćenje, promicati održivu uporabu vode, zaštititi i poboljšati vodni okoliš te ublažiti učinke poplava i suša. Opći je cilj postići dobro stanje okoliša za sve vode. Stoga se od država članica traži da sastave planove upravljanja riječnim slivom utemeljene na prirodnim zemljopisnim riječnim slivovima, kao i konkretne programe mjera za postizanje tih ciljeva.
U evaluaciji Okvirne direktive o vodama provedenoj 2019. zaključeno je da je ta direktiva općenito svrsishodna, ali da njezinu provedbu treba ubrzati. Zbog toga je Komisija u lipnju 2020. najavila da se Okvirna direktiva o vodama neće mijenjati te da će se umjesto toga naglasak staviti na provedbu i izvršenje postojeće direktive.
Okvirnu direktivu o vodama potkrepljuju usmjerenije direktive, tj. Direktiva o podzemnim vodama, Direktiva o vodi za piće, Direktiva o vodi za kupanje, Direktiva o nitratima, Direktiva o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda, Direktiva o standardima kvalitete okoliša i Direktiva o poplavama.
U Direktivi o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i pogoršanja stanja navode se posebni kriteriji za ocjenjivanje dobrog kemijskog stanja, utvrđivanje znatnih i trajno rastućih trendova te određivanje polaznih točaka za promjenu trenda. Sve granične vrijednosti za onečišćujuće tvari (uz izuzeće nitrata i pesticida, za koje su ograničenja postavljena specifičnim zakonodavstvom EU-a) utvrđuju države članice.
U listopadu 2022. Komisija je iznijela prijedlog o izmjeni okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike i direktiva o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i pogoršanja stanja te o standardima kvalitete okoliša u području vodne politike. Sadržavao je i prijedlog za ažuriranje popisa kontaminanata u površinskim i podzemnim vodama.
U revidiranoj Direktivi o vodi za piće iz 2020. određuju se ključni standardi kvalitete za vodu namijenjenu za ljudsku potrošnju. Njome se od država članica zahtijeva da metodom „točaka uzorkovanja” redovno prate kvalitetu vode. Države članice mogu uvrstiti dodatne zahtjeve specifične za svoje državno područje, ali samo ako oni vode do postavljanja viših standarda. Direktivom se osim toga zahtijeva redovito informiranje potrošača. Nadalje, Komisiju se mora svake tri godine izvijestiti o kvaliteti vode za piće. Komisija je u veljači 2018. kao odgovor na europsku građansku inicijativu „Right2Water” predložila revidiranu direktivu koja je zamijenila prethodnu direktivu iz 1998. godine. U revidiranoj direktivi ažurirani su postojeći sigurnosni standardi te je poboljšan pristup sigurnoj vodi za piće u skladu s najnovijim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Nadalje, povećana je transparentnost za potrošače u pogledu kvalitete vode za piće i opskrbe njome, te se tako smanjio broj plastičnih boca radi većeg povjerenja u vodu iz slavine. Procjene sigurnosti vode na razini EU-a utemeljene na riziku pridonose utvrđivanju i rješavanju mogućih rizika za izvore vode na razini distribucije.
Direktivom o vodi za kupanje nastoji se poboljšati javno zdravlje i zaštita okoliša utvrđivanjem odredbi za praćenje i klasifikaciju vode za kupanje (u četiri kategorije) te za obavješćivanje javnosti o tome. Tijekom sezone kupanja države članice moraju uzimati uzorke vode za kupanje i jedanput mjesečno na svakoj lokaciji s vodom za kupanje provjeriti koncentraciju barem dviju određenih bakterija. One moraju obavještavati javnost putem „profilâ voda za kupanje” koji na primjer sadrže informacije o vrsti onečišćenja i izvorima koji utječu na kvalitetu vode za kupanje. Postoji standardni simbol za informiranje javnosti o klasifikaciji vode za kupanje i eventualnim zabranama kupanja. Komisija i Europska agencija za okoliš svake godine objavljuju sažeto izvješće o kvaliteti vode za kupanje.
Direktivom o standardima kvalitete okoliša uspostavljaju se ograničenja za koncentraciju 33 prioritetne tvari koje na razini EU-a predstavljaju znatnu opasnost za vodni okoliš ili putem vodnog okoliša te osam drugih onečišćujućih tvari u površinskim vodama. Tijekom revizije iz 2013. postojećem popisu dodano je 12 novih tvari i uvedena je obveza da Komisija sastavi dodatan popis tvari koje treba pratiti u svim državama članicama kako bi se podržale buduće revizije popisa prioritetnih tvari. U prijedlogu Komisije iz listopada 2022. predviđa se da se na popis prioritetnih tvari za površinske vode dodaju 23 pojedinačne tvari, uključujući pesticide kao što su glifosat, neki farmaceutski proizvodi (lijekovi protiv bolova, protuupalni lijekovi i antibiotici), bisfenol A i skupina od 24 perfluoroalkilnih i polifluoroalkilnih tvari (PFAS).
Direktivom o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda nastoji se zaštititi okoliš od štetnih učinaka ispuštanja komunalnih otpadnih voda i ispusta iz industrije. Direktivom se utvrđuju minimalni standardi i vremenski rasporedi za prikupljanje, pročišćavanje i ispuštanje komunalnih otpadnih voda, uvode se kontrole odlaganja kanalizacijskog mulja i zahtijeva postupni prestanak ispuštanja kanalizacijskog mulja u more. U skladu s drugim politikama europskog zelenog plana usmjerenima na smanjenje onečišćenja na nultu neto stopu do 2050., Komisija je u listopadu 2022. donijela prijedlog revidirane direktive.
Direktivom o nitratima nastoji se zaštititi vode od nitrata iz poljoprivrednih izvora. Komplementarnom uredbom traži se od država članica da svake četiri godine dostave Komisiji izvješće s pojedinostima o kodeksu dobrih poljoprivrednih praksi, označenim zonama ranjivima na onečišćenje nitratima i praćenju voda te sa sažetkom programa djelovanja. Direktivom i uredbom nastoji se zaštititi voda za piće i spriječiti šteta prouzročena eutrofikacijom. Komisija je u listopadu 2021. objavila najnovije izvješće o provedbi u kojem je upozorila da nitrati i dalje uzrokuju štetno onečišćenje vode u EU-u te da je prekomjerna gnojidba i dalje problem u mnogim dijelovima Unije.
Direktivom EU-a o poplavama nastoje se smanjiti rizici koje poplave predstavljaju za ljudsko zdravlje, okoliš, infrastrukturu i imovinu te se nastoji upravljati tim rizicima. Tom se direktivom traži od država članica da provedu preliminarne procjene kako bi utvrdile riječne slivove i povezana obalna područja kojima prijeti opasnost od poplava i potom izrade karte opasnosti od poplava i planove upravljanja poplavnim rizicima usredotočene na sprečavanje, zaštitu i pripravnost. Svi ti zadaci trebaju se provoditi u skladu s Okvirnom direktivom o vodama i planovima upravljanja riječnim slivovima izloženima u toj okvirnoj direktivi.
B. Priobalna i morska politika EU-a
Okvirna direktiva o morskoj strategiji okolišni je stup integrirane pomorske politike EU-a koja je uspostavljena radi jačanja održivog razvoja pomorskoga gospodarstva, uz istovremenu bolju zaštitu morskog okoliša. Okvirnom direktivom o morskoj strategiji željelo se postići „dobro stanje okoliša” za morske vode EU-a najkasnije do 2020., nastaviti s njihovom zaštitom i očuvanjem te spriječiti daljnje propadanje. Njome se uspostavljaju europske morske regije (Baltičko more, sjeveroistočni Atlantski ocean, Sredozemno more i Crno more) i podregije unutar zemljopisnih granica postojećih regionalnih konvencija o moru. Kako bi se do 2020. postiglo dobro stanje okoliša države članice trebale su za svoje morske vode osmisliti strategije utemeljene na ekosustavima koje se revidiraju svakih šest godina. Nadalje, Preporukom o integriranom upravljanju obalnim područjem utvrđuju se načela dobrog planiranja i upravljanja obalnim područjem o kojima države članice trebaju voditi računa.
Komisija je u lipnju 2020. donijela izvješće o prvom ciklusu provedbe Okvirne direktive o morskoj strategiji. Novom strategijom EU-a za bioraznolikost do 2030. (donesenom u svibnju 2020.) želi se dodatno ojačati zaštita morskih ekosustava, među ostalim širenjem zaštićenih područja i uspostavom strogo zaštićenih područja za oporavak staništa i ribljih stokova.
Katastrofa prouzročena istjecanjem nafte iz tankera Erika, koja se dogodila 1999., potaknula je EU da ojača svoju ulogu u području pomorske sigurnosti i onečišćenja mora uspostavom Europske agencije za pomorsku sigurnost koja je, među ostalim zadaćama, odgovorna za sprečavanje i odgovor na onečišćenja s brodova te za odziv na onečišćenje mora uzrokovano naftnim i plinskim postrojenjima. Direktivom o onečišćenju mora s brodova i uvođenju sankcija za kršenja iz 2005. i njezinom ažuriranom verzijom iz 2009. nastoji se osigurati da oni koji su odgovorni za ispuštanje onečišćujućih tvari u more podliježu učinkovitim i odvraćajućim sankcijama koje mogu biti kaznene ili administrativne. Ispuštanje onečišćujućih tvari s brodova treba se smatrati kaznenim djelom ako je počinjeno s namjerom, nepažnjom ili teškim nemarom i ako ozbiljno naruši kvalitetu vode.
C. Međunarodni sporazumi o regionalnim vodama
Zaštitu morskih voda u Europi reguliraju četiri strukture za međunarodnu suradnju, poznate kao „regionalne konvencije o moru” između država članica i susjednih zemalja s kojima dijele zajedničke vode: Konvencija OSPAR iz 1992. (utemeljena na prethodnim konvencijama iz Osla i Pariza) za sjeveroistočni Atlantski ocean; Helsinška konvencija (HELCOM) iz 1992. o području Baltičkog mora; Barcelonska konvencija (UNEP–MAP) iz 1995. za Sredozemno more; te Konvencija iz Bukurešta iz 1992. za Crno more. Riječne vode EU-a zaštićene su međunarodnim konvencijama, kao što su Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera iz 1992. (Konvencija o vodama), Konvencija o zaštiti rijeke Dunava iz 1996., Konvencija o zaštiti rijeke Odre od onečišćenja iz 1999. i Konvencija za zaštitu rijeke Rajne iz 1999. Međuregionalna suradnja u području okoliša usmjerena na morske vode ili riječne slivove dovela je do nekoliko makroregionalnih strategija u EU-u: Strategije za regiju Baltičkog mora iz 2009. (prva sveobuhvatna strategija EU-a osmišljena za neku makroregiju); Strategije za dunavsku regiju iz 2011. i Strategije za jadransku i jonsku regiju iz 2014. godine.
Uloga Europskog parlamenta
Prvom europskom građanskom inicijativom u povijesti „Right2Water” (2013.) apeliralo se na institucije EU-a i države članice da zajamče da svi građani ostvaruju pravo na vodu i odvodnju, da opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne podliježu pravilima unutarnjeg tržišta te da usluge opskrbe vodom budu izuzete iz mjera liberalizacije. Kao odgovor na tu europsku građansku inicijativu Parlament je 2015. velikom većinom pozvao Komisiju da iznese zakonodavni prijedlog kojim se provodi ljudsko pravo na vodu i odvodnju kako ga priznaju Ujedinjeni narodi i da, po potrebi, predloži reviziju Okvirne direktive o vodama kako bi se priznao univerzalni pristup vodi i ljudsko pravo na vodu.
Uz naglašavanje nužnog prelaska na kružno gospodarstvo, Parlament je podržao planove za promicanje ponovne uporabe vode u poljoprivrednom navodnjavanju. U tom je duhu podržao planove za poboljšanje kvalitete vode iz slavine kako bi se smanjila uporaba plastičnih boca.
Parlament pridaje veliku važnost rješavanju problema onečišćenja vode te se zalaže za poboljšanje standarda kvalitete vode u EU-u. Revidirana direktiva o vodi za piće, koju je Parlament donio 15. prosinca 2020., stupila je na snagu 12. siječnja 2021., a države članice imaju dvije godine da je prenesu u svoje nacionalno zakonodavstvo.
U svojoj rezoluciji o međunarodnom upravljanju oceanima iz 2018. Parlament je naglasio „da je za stvaranje održivog pomorskoga gospodarstva i smanjenje pritisaka na morski okoliš potrebno djelovanje u pogledu klimatskih promjena, onečišćenja mora i oceana koje dolazi s kopna, onečišćenja mora i eutrofikacije, zaštite, očuvanja i obnove morskih ekosustava i bioraznolikosti te održivog korištenja morskih resursa”. U tom kontekstu „potiče Komisiju da podrži međunarodne napore za zaštitu morske bioraznolikosti, posebno u okviru aktualnih pregovora o novom pravno obvezujućem instrumentu za očuvanje i održivo korištenje morske bioraznolikosti u područjima izvan nacionalne nadležnosti” i „poziva Komisiju na jačanje zakonodavstva radi očuvanja i jamčenja održivih upotreba morske biološke raznolikosti u područjima koja su u nadležnosti država članica Europske unije”.
Parlament je u svojoj rezoluciji od 25. ožujka 2021. o morskom otpadu skrenuo pozornost na utjecaj morskog otpada na morski ekosustav, ribarsku industriju i potrošače te je pozvao na veća ograničenja u pogledu plastike za jednokratnu upotrebu i uporabu posebno osmišljenih, održivih materijala za ribolovnu opremu.
Novom Strategijom EU-a za bioraznolikost do 2030. (koju je Komisija donijela u svibnju 2020.) želi se dodatno ojačati zaštita morskih ekosustava. To je bila važna tema i na 15. sastanku Konferencije stranaka (COP 15) Konvencije o biološkoj raznolikosti koji je zaključen u prosincu 2022. u Montrealu (Kanada).
Više informacija o temi dostupno je na internetskim stranicama Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane (ENVI).
Maria-Mirela Curmei / Christian Kurrer