Indeks 
 Prethodno 
 Sljedeće 
 Cjeloviti tekst 
Postupak : 2013/2109(INL)
Faze dokumenta na plenarnoj sjednici
Odabrani dokument : A7-0039/2014

Podneseni tekstovi :

A7-0039/2014

Rasprave :

PV 26/02/2014 - 17
CRE 26/02/2014 - 17

Glasovanja :

PV 27/02/2014 - 10.11

Doneseni tekstovi :

P7_TA(2014)0174

Usvojeni tekstovi
PDF 369kWORD 82k
četvrtak, 27. veljače 2014. - Strasbourg Završno izdanje
Europski uhidbeni nalog
P7_TA(2014)0174A7-0039/2014
Rezolucija
 Prilog

Rezolucija Europskog parlamenta od 27. veljače 2014. s preporukama Komisiji o reviziji europskog uhidbenog naloga (2013/2109(INL))

Europski parlament,

–  uzimajući u obzir članak 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

–  uzimajući u obzir članke 2., 3., 6. i 7. Ugovora o Europskoj uniji i Povelju Europske unije o temeljnim pravima,

–  uzimajući u obzir članak 5. Odluke 2005/684/EZ, Euratom od 28. rujna 2005. o donošenju Statuta zastupnika Europskog parlamenta(1) ,

–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(2) ,

–  uzimajući u obzir izvješća Komisije o provedbi europskog uhidbenog naloga i postupaka predaje između država članica (COM(2005)0063 i SEC(2005)0267, COM(2006)0008 i SEC(2006)0079, COM(2007)0407 i SEC(2007)0979 i COM(2011)0175 i SEC(2011)0430),

–  uzimajući u obzir završno izvješće Vijeća od 28. svibnja 2009. o četvrtom krugu međusobnih procjena – praktična primjena europskog uhidbenog naloga i odgovarajućih postupaka predaje između država članica od 28. svibnja 2009. (8302/4/2009 – CRIMORG 55),

–  uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 23. listopada 2013. o organiziranom kriminalu, korupciji i pranju novca: preporuke o radnjama i inicijativama koje treba poduzeti (završno izvješće)(3) ,

–  uzimajući u obzir izmijenjenu verziju Europskog priručnika o tome kako izdati europski uhidbeni nalog (17195/1/10 REV 1),

–   uzimajući u obzir Uredbu (EU) br. 1382/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. Prosinca 2013. o uspostavi programa Pravosuđe za razdoblje 2014.–2020.(4) ,

–  uzimajući u obzir Komunikaciju Komisije od 13. rujna 2011. naslovljenu „Izgradnja povjerenja u pravosuđe diljem EU-a. Nova dimenzija europskog pravosudnog osposobljavanja” COM(2011)551,

–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 15. prosinca 2011. o uvjetima pritvaranja u EU-u(5) ,

–  uzimajući u obzir svoju preporuku Vijeću od 9. ožujka 2004. o pravima zatvorenika u Europskoj uniji(6) ,

–  uzimajući u obzir procjenu europske dodane vrijednosti mjera Unije vezanih uz europski uhidbeni nalog, koju je proveo Odjel Europskog parlamenta za europsku dodanu vrijednost,

—  uzimajući u obzir Okvirni sporazum o odnosima između Europskog parlamenta i Europske komisije od 20. listopada 2010.(7) ,

–  uzimajući u obzir članke 42. i 48. Poslovnika,

–  uzimajući u obzir izvješće Odbora za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (A7-0039/2014),

A.  budući daje Europska unija pred sebe postavila cilj ponuditi svojim građanima područje slobode, sigurnosti i pravde i budući da u skladu s člankom 6. Ugovora o Europskoj Uniji (UEU) poštuje ljudska prava i temeljne slobode, a time i preuzima pozitivne obveze koje mora ispuniti kako bi ostvarila zadani cilj; budući da načelo uzajamnog priznavanja, da bi bilo djelotvorno, mora biti temeljeno na uzajamnom povjerenju, što se može postići samo ako je u cijeloj Uniji zajamčeno poštovanje temeljnih prava osumnjičenih i optuženih osoba, kao i postupovnih prava u kaznenim postupcima; budući da se osposobljavanjem, suradnjom i dijalogom između pravosudnih tijela i pravnih stručnjaka jača uzajamno povjerenje i time stvara istinska europska pravosudna kultura;

B.  budući da se Okvirna odluka 2002/584/PUP uglavnom pokazala kao učinkovita u ostvarivanju svoga cilja, odnosno ubrzanja postupaka predaje diljem Unije u odnosu na tradicionalne postupke izručivanja između država članica, te da predstavlja kamen temeljac uzajamnog priznavanja sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako je danas navedeno u članku 82. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU);

C.  budući da su ipak nastali problemi u njezinom izvršenju, od kojih su neki specifični za Okvirnu odluku 2002/584/PUP te su posljedica nedostataka u Okvirnoj odluci, kao što je činjenica da njome nisu obuhvaćene zaštitne mjere na području temeljnih prava ili provjera proporcionalnosti, kao i njezina nepotpuna i nedosljedna provedba; budući da su drugi problemi zajednički nizu instrumenata uzajamnog priznavanja zbog nepotpunog i neuravnoteženog razvoja na području kaznenog pravosuđa Unije;

D.  budući da su jasno definirani i učinkoviti instrumenti za uzajamno priznavanje sudskih mjera od iznimne važnosti za nacionalna tužiteljstva u vezi s istragama ozbiljnih prekograničnih kaznenih djela te će biti jednako važni u istragama koje će nakon uspostave provoditi Ured europskog javnog tužitelja;

E.  budući da je u svom završnom izvješću Posebni odbor za organizirani kriminal, korupciju i pranje novca (CRIM) naglasio potrebu da se osigura brzo uzajamno priznavanje, poštujući u potpunosti načelo proporcionalnosti svih sudskih mjera, s posebnim naglaskom na kaznene presude, naloge o zapljeni i europske uhidbene naloge;

F.  budući da između ostalog postoje nedoumice s obzirom na:

   i. to da u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP i ostalim instrumentima uzajamnog priznavanja ne postoji izričit razlog za odbijanje u slučajevima kada su prisutni opravdani razlozi za sumnju da bi provedba istražne mjere bila nepodudarna s obvezama države članice izvršiteljice u skladu s člankom 6. UEU-a i Poveljom o temeljnim pravima Europske unije („Povelja”);
   ii. to da u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP i drugim instrumentima uzajamnog priznavanja ne postoji odredba o pravu na učinkoviti pravni lijek u smislu članka 47. Povelje te se to pravo uređuje u skladu s nacionalnim pravom, što vodi do nesigurnosti i nedosljednih praksi u državama članicama;
   iii. to da ne postoji redovit pregled upozorenja Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) i Interpola ni automatska poveznica između povlačenja europskog uhidbenog naloga (EAW) i opoziva takvih upozorenja te daje prisutna nesigurnost u pogledu učinka odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga na trajnu valjanost europskog uhidbenog naloga i s njim povezana upozorenja, pri čemu je posljedica da se osobe na koje se odnosi europski uhidbeni nalog ne mogu slobodno kretati unutar područja slobode, sigurnosti i pravde bez opasnosti od budućeg uhićenja i predaje;
   iv. to da nema preciznosti u utvrđivanju popisa ozbiljnih kaznenih djela povezanih s europskim uhidbenim nalogom, ali i s drugim instrumentima EU-a koji stalno upućuju na taj popis te da se na taj popis uvrštavaju kaznena djela čija ozbiljnost nije predviđena u kaznenim zakonima svih država članica i koja ne moraju proći provjeru proporcionalnosti;
   v. nerazmjernu uporabu europskog uhidbenog naloga za lakša kaznena djela ili u okolnostima u kojima se mogu upotrebljavati manje nametljive alternative, što vodi ka neutemeljenim uhićenjima te neopravdanoj i često prekomjernoj duljini pritvora prije suđenja, a stoga i ka zadiranju u temeljna prava osumnjičenika i optuženika i k opterećenju sredstava država članica;
   vi. to da ne postoji definicija pojma „pravosudnog tijela” u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP i drugim instrumentima uzajamnog priznavanja, što je dovelo do odstupanja u praksama država članica, odnosno stvaranja nesigurnosti, narušavanja uzajamnog povjerenja i sudskih sporova;
   vii. to da nepostojanje minimalnih standarda kojima se osigurava učinkovit sudski nadzor mjera za uzajamno priznavanje, što je dovelo do neujednačenosti u praksama država članica u pogledu pravne zaštite i zaštite od kršenja temeljnih prava, kao i naknada štete zbog pogrešnih presuda, poput pogrešnog identiteta, što je u suprotnosti sa standardima utvrđenima u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ECHR) i potvrđenoj sudskoj praksi Suda Europske unije (ECJ);
   viii. to da iako u određenim okolnostima priznaje potrebu za pritvorom prije suđenja, nepostojanje minimalnih standarda u vezi s tom vrstom pritvora, uključujući redovni pregled, njegovo korištenje kao krajnjeg sredstva te razmatranje alternativa, kao i nepostojanje pravilne procjene o tome je li predmet spreman za sudski postupak mogu dovesti do neopravdane i često prekomjerne duljine pritvora prije suđenja za osumnjičenike i optuženike;
   ix. neprihvatljive uvjete u brojnim objektima za pritvor diljem Unije i njihov utjecaj na temeljna prava pritvorenih osoba, a osobito na pravo na zaštitu od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazni u skladu s člankom 3. ECHR-a i na učinkovitost i funkcioniranje instrumenta za uzajamno priznavanje Unije;
   x. nepostojanje pravnog zastupanja osoba koje se traže na temelju europskog uhidbenog naloga u državi članici izdavateljici, kao i državi članici izvršenja naloga;
   xi. nepostojanje rokova za prosljeđivanje prevedenih europskih uhidbenih naloga u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP, što dovodi do neujednačenih praksi i nesigurnosti;
   xii. nepostojanje odgovarajuće definicije kaznenih djela na koje se više ne primjenjuje provjera dvostruke kažnjivosti;
   xiii. nekorištenje drugih postojećih sredstava Unije za pravosudnu suradnju i uzajamno priznavanje;

1.  imajući na umu novi zakonski okvir iz 2014. u skladu s Ugovorom iz Lisabona, smatra da se ova rezolucija ne bi trebala baviti problemima koji isključivo proizlaze iz nepravilne provedbe Okvirne odluke 2002/584/PUP, s obzirom na to da se oni mogu, odnosno, da bi se trebali riješiti pravilnom provedbom u državama članicama i pokretanjem postupaka Komisije;

2.  poziva države članice da pravodobno i učinkovito provode sve kaznenopravne mjere Unije s obzirom na to da se one međusobno nadopunjuju, uključujući Europski istražni nalog, Europski nalog za nadzor i mjere postupovnog prava, čime pravosudnim tijelima stavljaju na raspolaganje alternativne i manje nametljive instrumente uzajamnog priznavanja, osiguravajući istodobno i poštovanje prava osumnjičenika i optuženika u kaznenim postupcima; poziva Komisiju da pozorno nadzire njihovu pravilnu provedbu, kao i njihov učinak na funkcioniranje europskog uhidbenog naloga te područje kaznenog prava Unije;

3.  poziva države članice i njihova sudska tijela da ispitaju postojeće mogućnosti u Okvirnoj odluci 2002/584/PUP (kao što je uvodna izjava 12.) u cilju osiguravanja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda; da iscrpe sve moguće alternativne mehanizme prije izdavanja europskog uhidbenog naloga; da predmet obrade bez nepotrebnog odlaganja, čim na temelju europskog uhidbenog naloga dođe do uhićenja, kako bi se pritvor prije suđenja sveo na minimum;

4.  ukazuje na to de su puno priznavanje i brza provedba sudskih mjera korak k uspostavi europskog područja kaznenog prava te naglašava važnost europskog uhidbenog naloga, kao učinkovitog sredstva u borbi protiv teških prekograničnih kaznenih djela;

5.  smatra da se, s obzirom na to da problemi istaknuti u uvodnoj izjavi F proizlaze iz specifičnosti Okvirne odluke 2002/584/PUP te iz nepotpune i neuravnotežene prirode područja kaznenog prava Unije, zakonodavnim rješenjima moraju obuhvatiti oba navedena problema, i to daljnjim naporima na uspostavi minimalnih standarda za, između ostalog, postupovna prava osumnjičenika i optuženika te uspostavi horizontalne mjere kojom se utvrđuju načela primjenjiva na sve instrumente uzajamnog priznavanja ili, ako takva horizontalna mjera nije izvediva ili se njome ne mogu riješiti problemi utvrđeni u ovoj Rezoluciji, izmjeni Okvirne odluke 2002/584/PUP;

6.  smatra da utvrđeni nedostaci ne samo da potkopavaju uzajamno povjerenje, nego su i skupi u socijalnom i ekonomskom pogledu za dotične pojedince, njihove obitelji i društvo u cjelini;

7.  stoga zahtijeva da Komisija u skladu s člankom 82. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i u roku od godinu dana od donošenja ove Rezolucije podnese zakonodavne prijedloge koji proizlaze iz detaljnih preporuka utvrđenih u Prilogu ovoj Rezoluciji i kojima se osigurava:

   (a) postupak u kojem mjeru uzajamnog priznavanja u državi izdavateljici može, ako je potrebno, potvrditi sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj radi nadilaženja različitih tumačenja pojma „pravosudnog tijela”;
   (b) provjera proporcionalnosti prilikom izdavanja odluka o uzajamnom priznavanju, utemeljena na bitnim čimbenicima i okolnostima poput težine kaznenog djela, činjenice je li moguće započeti sudski postupak u vezi s predmetom, utjecaja na prava tražene osobe, uključujući zaštitu privatnog i obiteljskog života, troškovnih implikacija i raspoloživosti odgovarajuće i najmanje nametljive alternativne mjere;
   (c) standardizirani postupak savjetovanja u kojem nadležna tijela u državi izdavateljici i državi izvršenja uhidbenog naloga mogu razmjenjivati informacije u vezi s izvršenjem sudskih odluka, koje se odnose primjerice na procjenu proporcionalnosti, osobito u pogledu europskog uhidbenog naloga u cilju potvrđivanja spremnosti za sudski postupak;
   (d) obvezni razlog za odbijanje ako postoje utemeljeni razlozi za vjerovanje da bi izvršavanje europskog uhidbenog naloga bilo neusklađeno s obvezama države članice izvršenja uhidbenog naloga u skladu s člankom 6. UEU-a i s Poveljom, a posebno njezinim člankom 52. stavkom 1., koji se odnosi na načelo proporcionalnosti;
   (e) pravo na učinkovit pravni lijek u skladu s člankom 47. stavkom 1. Povelje i člankom 13. ECHR-a , kao što su pravo na žalbu u državi članici izvršenja uhidbenog naloga protiv zatražene provedbe instrumenta uzajamnog priznavanja i pravo tražene osobe da pred sudom ospori svako nepridržavanje u vezi jamstava koje je država članica izdavateljica naloga dala državi članici izvršenja naloga;
   (f) bolju definiciju kaznenih djela za koje se treba primjenjivati europski uhidbeni nalog kako bi se olakšala provjera proporcionalnosti;

8.  poziva na jasnu i dosljednu primjenu zakonodavstva Unije u svim državama članicama u pogledu postupovnih prava u kaznenim postupcima u vezi s uporabom europskog uhidbenog naloga; uključujući pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima; pravo na pristup odvjetniku u kaznenim postupcima i pravo na komunikaciju nakon uhićenja; te pravo na informacije u kaznenim postupcima;

9.  poziva Komisiju da od država članica zahtijeva sveobuhvatne podatke koji se odnose na funkcioniranje mehanizma europskog uhidbenog naloga i da uključi takve podatke u svoje sljedeće izvješće o provedbi u cilju predlaganja odgovarajućih mjera za rješavanje svih utvrđenih problema;

10.  poziva na redovitu reviziju neizvršenih europskih uhidbenih naloga i razmatranje o tome treba li ih povući zajedno s odgovarajućim upozorenjima SIS-a II i Interpola; također poziva na povlačenje europskih uhidbenih naloga te odgovarajućih upozorenja SIS-a II i Interpola kada je europski uhidbeni nalog odbijen zbog obveznih razloga, npr. na osnovi načela ne bis in idem ili zbog nesukladnosti s obvezama koje se odnose na ljudska prava; poziva na uspostavu redovitog ažuriranja upozorenja SIS-a II i Interpola i to informacijama o razlozima za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koji odgovara upozorenju te na odgovarajuće ažuriranje dokumenata Europola;

11.  stičući primarnu važnost pravilnih postupaka, uključujući pravo na žalbu, poziva države članice, bilo da je riječ o državi članici izdavatelji naloga, bilo o državi izvršenja naloga, pravnim mehanizmima osiguraju nadoknadu štete nastale zbog pogrešnih presuda povezanih s funkcioniranjem instrumenata uzajamnog priznavanja, u skladu sa standardima utvrđenima u ECHR-u te u ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije (ECJ);

12.  poziva Vijeće da u revidiranu verziju Europskog priručnika o izdavanju europskog uhidbenog naloga (17195/1/10 REV 1) uključi vremenski rok od šest dana za prosljeđivanje prevedenih europskih uhidbenih naloga u cilju pružanja veće jasnoće i sigurnosti;

13.  poziva države članice i Komisiju na suradnju u jačanju kontaktnih mreža sudaca, tužitelja i branitelja kako bi se osigurali učinkoviti i informirani postupci povezani s europskim uhidbenim nalogom te na osiguranje odgovarajućeg osposobljavanja za pravosudno osoblje i pravne stručnjake na nacionalnoj i europskoj razini, između ostalog i na potrebnim jezicima, pravilne uporabe europskog uhidbenog naloga i kombinirane uporabe različitih instrumenata uzajamnog priznavanja; poziva Komisiju da izradi nacrt praktičnog priručnika Unije za branitelje u postupcima europskog uhidbenog naloga, koji bi bio lako dostupan u cijeloj Uniji te dopunjen nacionalnim priručnicima, prilikom čega bi se u obzir uzeo dosadašnji relevantan rad Europske odvjetničke komore za kaznena pitanja;

14.  poziva Komisiju da omogući osnivanje posebne pravosudne mreže za europski uhidbeni nalog te mreže branitelja koji rade na pitanjima europskog kaznenog prava i izručenja i da za njih, kao i za Europsku mrežu za pravosudnu izobrazbu, osiguraju odgovarajuća sredstva; vjeruje da Komisija može osigurati odgovarajuća sredstva iz postojećih programa na području kaznenog prava Unije;

15.  poziva Komisiju da uspostavi bazu podataka Unije za prikupljanje cjelokupne nacionalne sudske prakse koja se odnosi na europski uhidbeni nalog i ostale postupke uzajamnog priznavanja te da im omogući lak pristup kako bi se olakšao rad pravnih stručnjaka te praćenje i ocjena provedbe i svih problema koji se pojave;

16.  naglašava vezu između uvjeta pritvora i mjera europskog uhidbenog naloga te podsjeća države članice da se člankom 3. ECHR-a i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava državama članicama ne nameću samo negativne obveze, kojima im se zabranjuje podvrgavanje zatvorenika nečovječnom i ponižavajućem postupanju, nego i pozitivne obveze kojima sa od njih zahtijeva da osiguraju usklađenost zatvorskih uvjeta s ljudskim dostojanstvom te provedbu temeljite i učinkovite istrage ako se ta prava prekrše; poziva države članice da posebno uzmu u obzir prava ranjivih osoba i da općenito temeljito istraže alternative pritvoru;

17.  kako bi se osigurala učinkovitost okvira za uzajamno priznavanje, poziva Komisiju da istraži pravna i financijska sredstva dostupna na razini Unije za poboljšanje standarda pritvora, uključujući zakonodavne prijedloge o uvjetima pritvora prije suđenja;

18.  potvrđuje da se u preporukama poštuju temeljna prava, načelo supsidijarnosti i načelo proporcionalnosti;

19.  smatra da bi svaka financijska implikacija traženih prijedloga na proračun Unije trebala biti pokrivena postojećim dodjelama sredstava iz proračuna; ističe da bi za države članice i za građane donošenje i provedba tih prijedloga značile znatnu uštedu sredstava i vremena, što bi bilo korisno i u gospodarskom i u socijalnom smislu, kao što je jasno istaknuto u procjeni dodane vrijednosti mjera Unije koje se odnose na reviziju europskog uhidbenog naloga;

20.  nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju i popratne detaljne preporuke proslijedi Vijeću i Komisiji.

(1) SL L 262, 7.10.2005., str. 1.
(2) SL L 190, 18.7.2002.., str. 1.
(3) Usvojen tekst P7_TA(2013)0444.
(4) SL L 354, 28.12.2013.., str. 73.
(5) SL C 168 E, 14.6.2013., str.82.
(6) SL C 102 E, 28.4.2004., str. 154.
(7) SL L 304, 20.11.2010., str. 47


PRILOG REZOLUCIJI:

PREPORUKE VEZANE UZ NEKE PLANIRANE ZAKONODAVNE PRIJEDLOGE

Postupak potvrđivanja pravnih instrumenata Unije za uzajamno priznavanje:

—  u kaznenom zakonodavstvu Unije „tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” određeno je kao:

i.  sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj u dotičnom predmetu; ili

ii.  svako drugo nadležno tijelo kako ga je odredila država članica izdavateljica, pod uvjetom da je akt koji se izvršava, nakon ispitivanja njegove sukladnosti s uvjetima za izdavanje instrumenta, potvrdio sudac, sud, istražni sudac ili javni tužitelj u državi članici izdavateljici.

Provjera proporcionalnosti za izdavanje pravnih instrumenta Unije za uzajamno priznavanje:

—  Prilikom izdavanja odluke koja se provodi u drugoj državi članici, nadležno tijelo pozorno ocjenjuje potrebu za zahtijevanom mjerom na temelju relevantnih čimbenika i okolnosti, uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili optuženika te raspoloživost odgovarajuće manje nametljive alternativne mjere za postizanje zadanog cilja, te primjenjuje najmanje nametljivu raspoloživu mjeru. U slučajevima kada izvršno tijelo ima razloga vjerovati da je mjera neproporcionalna, ono se može savjetovati s tijelom koje izdaje uhidbeni nalog o važnosti izvršavanja odluke o uzajamnom priznavanju. Nakon tog savjetovanja tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može odlučiti povući odluku o uzajamnom priznavanju.

Postupak savjetovanja između nadležnih tijela u državi članici izdavateljici i državi članici izvršenja uhidbenog naloga koji se primjenjuje za pravne instrumente Unije za uzajamno priznavanje:

—  Ne dovodeći u pitanje mogućnost da nadležno izvršno tijelo iskoristi razloge za odbijanje, na raspolaganje bi se trebao staviti standardizirani postupak pomoću kojeg nadležna tijela države članice izdavateljice i države članice izvršenja naloga mogu razmijeniti informacije i međusobno se savjetovati u svrhu omogućavanja nesmetane i učinkovite primjene mjerodavnih instrumenata uzajamnog priznavanja ili zaštite temeljnih prava dotične osobe, poput procjene proporcionalnosti, između ostalog i s obzirom na europski uhidbeni nalog, u cilju utvrđivanja spremnosti na sudski postupak.

Razlozi za odbijanje na osnovi temeljnih prava koji se primjenjuju na instrumente Unije za uzajamno priznavanje:

—  postoje valjani razlozi da bi se vjerovalo kako izvršenje mjere neće biti sukladno s obvezama države članice izvršenja uhidbenog naloga u skladu s člankom 6. Ugovora o Europskoj uniji i s Poveljom.

Odredba o učinkovitim pravnim lijekovima primjenjivim na instrumente uzajamnog priznavanja Unije:

—  države članice osiguravaju da u skladu s Poveljom, ustaljenom sudskom praksom Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava svaka osoba, čija su prava ili slobode ugrožene odlukom, mjerom ili propustom pri primjeni instrumenta uzajamnog priznavanja u kaznenim stvarima, ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom. Ako se takav lijek primjenjuje u državi izvršenja uhidbenog naloga i ima suspenzivni učinak, konačna odluka o takvom lijeku donosi se unutar roka utvrđenog u važećem instrumentu uzajamnog priznavanja ili, u nedostatku izričitog roka, na način da se što prije osigura da svrha postupka uzajamnog priznavanja nije ugrožena.

Posljednje ažuriranje: 30. svibnja 2017.Pravna napomena