Odnosi EU-a i Rusije napeti su od 2014. zbog ruskog nezakonitog pripojenja Krima, potpore pobunjeničkim skupinama u istočnoj Ukrajini, politike koju provodi u svojem susjedstvu, dezinformacijskih kampanja i negativnih unutarnjih trendova. Napetosti su se produbile i zbog intervencija Rusije u Siriji, Libiji i supsaharskoj Africi. EU je od 2014. redovno obnavljao sankcije prema Rusiji. Europska unija i Rusija, međutim, i dalje uvelike ovise jedna o drugoj pa EU u odnosu na Rusiju primjenjuje pristup selektivnog angažmana.

Pravna osnova

  • Glava V. Ugovora o Europskoj uniji (UEU): „vanjsko djelovanje”,
  • članci 206. i 207. (trgovina) te 216. − 219. (međunarodni sporazumi) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te
  • Sporazum o partnerstvu i suradnji (bilateralni odnosi).

Odnosi između EU-a i Rusije

Do izbijanja krize u Ukrajini, EU i Rusija gradili su „strateško partnerstvo” koje je obuhvaćalo, među ostalim, trgovinu, gospodarstvo, energetiku, klimatske promjene, istraživanje, obrazovanje, kulturu i sigurnost, uključujući borbu protiv terorizma, neširenje nuklearnog oružja i rješavanje sukoba na Bliskom istoku. Unija je snažno podupirala pristupanje Rusije WTO-u (koje je dovršeno 2012. godine). No posljednjih godina pitanje zajedničkog susjedstva postaje jedan od glavnih razloga trvenja. Nezakonito pripojenje Krima koje je Rusija provela u ožujku 2014. i dokazi da pomaže pobunjenike koji se bore na istoku Ukrajine prouzročili su međunarodnu krizu. Preispitavši svoje bilateralne odnose s Rusijom, EU je prekinuo održavanje redovnih bilateralnih sastanaka na vrhu i obustavio dijalog o viznom režimu i razgovore o novom bilateralnom sporazumu koji je trebao zamijeniti sporazum o partnerstvu i suradnji. Unija u odnosima s Rusijom trenutačno primjenjuje dvojni pristup: politiku postupnih sankcija kombinira s pokušajima pronalaženja diplomatskog rješenja za sukob u istočnoj Ukrajini. Sudjelovanje Rusije u naporima skupine zemalja E3+3 koje su 2015. sklopile nuklearni sporazum s Iranom pobudilo je nadu u bolju suradnju na globalnoj razini. Međutim, intervencije Rusije u ratu u Siriji od 2015. te kasnije u Libiji i u nekoliko supsaharskih sukoba, kao i kampanje dezinformiranja i nastojanja da se utječe na izborne kampanje, uzrokovali su dodatne napetosti.

Na izborima 2018. Vladimir Putin osvojio je svoj četvrti predsjednički mandat. Ustavne izmjene, kojima je rukovodio i koje su usvojene 2020., omogućuju mu da ostane na vlasti i nakon isteka tekućeg mandata 2024. U ostale zabrinjavajuće ustavne promjene spada prvenstvo ruskih zakona u odnosu na međunarodne sporazume koje je Rusija ratificirala i odluke međunarodnih sudova.

Ruska vlast od 2012. naovamo donosi zakone usmjerene protiv oporbe i civilnog društva. Stotine nevladinih organizacija označene su kao „strani agenti” i/ili „nepoželjne organizacije”, a vlasti su postrožile kontrolu medija i uporabe interneta. EU je zabrinut zbog vladavine prava, uključujući korupciju. Vrhovni sud zabranio je Alekseju Navaljnomu da se kandidira zbog jedne sporne osuđujuće presude iz prošlosti. Parlamentarni izbori, održani posljednji put 2016., odvijali su se u restriktivnom političkom i medijskom okruženju, što je dovelo do velike pobjede Putinove stranke Jedinstvena Rusija. Sljedeći parlamentarni izbori planirani su za rujan 2021.

Iako se rusko gospodarstvo oporavilo od recesije 2008. i turbulencija u bankarskom sektoru 2014. zahvaljujući sve većim prihodima od izvoza nafte i roba, u zemlji i dalje vlada nesigurna klima za ulagače, a gospodarski joj rezultati još uvijek ovise o kretanju cijena nafte i plina. Gospodarski sustav koncentriran je u nekoliko sektora, nedostaje mu ulaganja koja bi dovela do preobrazbe, a tržištem dominiraju velika poduzeća bliska državi. Velika zdravstvena i ekonomska kriza kroz koju prolazi Rusija kao posljedica pandemije COVID-a 19 može ostaviti za sobom dugoročne posljedice, a Kremlj brine i socijalni i politički učinak koji može imati.

Poput SAD-a, Kanade, Australije i drugih zemalja Zapada, Unija od ožujka 2014. postupno uvodi restriktivne mjere prema Rusiji kao odgovor na nezakonito pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine. Sankcije EU-a znatno su proširene nakon rušenja zrakoplova na letu MH17 17. lipnja 2015. nad područjem koje su držali pobunjenici u istočnoj Ukrajini koje Rusija podupire. Sankcije se redovito ažuriraju i produžuju. Unatoč sankcijama, EU je i dalje najveći trgovinski partner Rusije, a Rusija je četvrti najveći trgovinski partner EU-a. Međutim, trgovinske i gospodarske odnose opterećuju brojni čimbenici, poput ruskog embarga na niz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iz EU-a, sporova s WTO-om i vrlo ograničenih mogućnosti sudjelovanja poduzeća iz EU-a u ruskoj javnoj nabavi.

Restriktivne mjere EU-a imaju razne oblike. Diplomatske mjere sastoje se od isključenja Rusije iz skupine G8, obustavljanja procesa pristupanja Rusije OECD-u i Međunarodnoj agenciji za energiju te suspenzije redovnih bilateralnih sastanaka na vrhu između EU-a i Rusije.

Gospodarske sankcije usmjerene su na razmjene u određenim sektorima. Njima se ruskim bankama i poduzećima ograničava pristup primarnim i sekundarnim tržištima kapitala EU-a. Preko njih se nameću zabrane izvoza i uvoza na trgovinu oružjem i zabrana izvoza robe s dvojnom namjenom za vojnu uporabu. Rusiji se tim sankcijama ograničava pristup određenim osjetljivim tehnologijama koje se mogu upotrijebiti za proizvodnju i istraživanje nafte. Primjenjuju se i posebna ograničenja na gospodarske odnose s Krimom i Sevastopoljem, uključujući zabranu uvoza robe s tog poluotoka, zabranu izvoza određene robe i tehnologije, ograničenja ulaganja i zabranu pružanja turističkih usluga. Mjerama koje se odnose na gospodarsku suradnju obustavljene su sve nove aktivnosti financiranja Europske investicijske banke i Europske banke za obnovu i razvoj u Rusiji.

Od prosinca 2020. EU primjenjuje individualne restriktivne mjere na 177 fizičkih i 48 pravnih osoba, kojima je imovina zamrznuta i putovanja zabranjena, jer svojim djelovanjem ugrožavaju teritorijalni integritet, suverenost i neovisnost Ukrajine. U listopadu 2020. na popis su dodane i dvije fizičke i četiri pravne osobe uključene u izgradnju mosta Kerč koji povezuje Krim s Rusijom.

Također u listopadu 2020., ali na različitoj pravnoj osnovi EU-a – režima sankcija na kemijsko oružje – šest ruskih fizičkih osoba i jedna pravna dodani su na odgovarajući popis za zabranu putovanja i zamrzavanje imovine kao rezultat pokušaja atentata na Alekseja Navaljnog u kolovozu 2020. upotrebom nervnog agensa vojne razine toksičnosti. Riječ je o istom pravnom mehanizmu na temelju kojeg su donesene sankcije protiv osoba odgovornih za slučaj Skripal u Salisburyju (UK) u ožujku 2018.

EU je u Globalnoj sigurnosnoj strategiji 2016. odnose s Rusijom označio kao „ključni strateški izazov”. U ožujku 2016. Vijeće EU-a utvrdilo je pet načela kojima se EU mora rukovoditi u svojim odnosima s Rusijom: 1. provedba sporazuma iz Minska o sukobu u istočnoj Ukrajini kao glavni uvjet za bilo koju bitnu promjenu u stajalištu EU-a prema Rusiji; 2. jačanje odnosa s istočnim partnerima EU-a i drugim susjedima, uključujući one u srednjoj Aziji, 3. jačanje otpornosti EU-a (primjerice u pogledu energetske sigurnosti, hibridnih prijetnji ili strateške komunikacije), 4. selektivan angažman s Rusijom oko pitanja od interesa za EU i 5. uspostavljanje individualnih kontakata i pružanje podrške ruskom civilnom društvu.

Rusija od kolovoza 2014. uzvraća na sankcije EU-a nametanjem protusankcija na poljoprivredne proizvode, sirovine i hranu pozivajući se na kršenje normi u sigurnosti opskrbe hranom. Time je ojačala svoju politiku supstitucije uvoza u poljoprivrednom sektoru. Rusija također primjenjuje „popis isključenja” na građane EU-a i državljane SAD-a koji su kritizirali njezine postupke te im uskraćuje pravo ulaska na ruski teritorij. Taj popis nije službeno objavljen pa, za razliku od zabrane putovanja koju je izdao EU, ne ostavlja mogućnost ulaganja pravne žalbe. Nekoliko zastupnika u EP-u zbog toga nije moglo ući u Rusiju.

Sporazumi na snazi

Pravna osnova za odnose EU-a i Rusije je Sporazum o partnerstvu i suradnji potpisan u lipnju 1994. Izvorno je sklopljen na razdoblje od 10 godina, a od isteka tog roka svake se godine automatski obnavlja. U njemu su utvrđeni glavni zajednički ciljevi te je uspostavljen institucionalni okvir za bilateralne kontakte, uključujući redovita savjetovanja o ljudskim pravima i polugodišnje predsjedničke sastanke na vrhu, čije je održavanje trenutačno zamrznuto.

Na sastanku na vrhu u Sankt Petersburgu 2003. Unija i Rusija odlučile su pojačati suradnju uspostavom četiri „zajednička prostora”: gospodarski prostor, prostor slobode, sigurnosti i pravde, prostor vanjske sigurnosti te prostor istraživanja, obrazovanja i kulture. Na regionalnoj su razini EU i Rusija, zajedno s Norveškom i Islandom, 2007. uspostavili novu politiku nazvanu Sjeverna dimenzija s naglaskom na prekograničnoj suradnji u baltičkoj regiji i regiji Barentsova mora. U srpnju 2008. započeli su pregovori o novom sporazumu između EU-a i Rusije kako bi se obuhvatile „pravno obvezujuće obveze” u područjima kao što su politički dijalog, pravosuđe, sloboda, sigurnost, gospodarska suradnja, istraživanje, obrazovanje, kultura, trgovina, ulaganja i energetika. „Partnerstvo za modernizaciju” pokrenuto je 2010. godine. Pregovori o pojednostavnjenju viznog režima zaključeni su 2011. Međutim, zbog ruske intervencije na Krimu svi su ti pregovori i procesi obustavljeni. Europsko je vijeće 2014. zamrznulo suradnju s Rusijom (uz iznimku prekogranične suradnje i međuljudskih kontakata) kao i nova financijska sredstva koja je EU toj zemlji pružao u okviru međunarodnih financijskih institucija.

Uloga Europskog parlamenta

Europski parlament odobrio je Sporazum o partnerstvu i suradnji 1997. u okviru „postupka davanja pristanka”.

Parlament je donio niz rezolucija o Ukrajini u kojima je osudio nezakonito pripojenje Krima od strane Rusije i njezinu ulogu u destabilizaciji istočne Ukrajine. Usvojio je i rezolucije o stanju odnosa EU-a i Rusije u lipnju 2015. i ožujku 2019. u kojima je podržao sankcije EU-a te istaknuo da Unija treba pružiti ambiciozniju financijsku pomoć ruskom civilnom društvu i promicati međuljudske kontakte unatoč složenim odnosima. U rezoluciji iz 2019. izražava se velika zabrinutost zbog međunarodnog ponašanja Rusije, posebno u zemljama Istočnog partnerstva. U rezoluciji se kritizira i sve gore stanje u kojem se nalaze ljudska prava i temeljne slobode u Rusiji te se predlaže da se Rusiju prestane smatrati „strateškim partnerom” EU-a. Odbor za vanjske poslove sastavit će novo izvješće o odnosima EU-a i Rusije 2021.

Prije 2014. Parlament se zalagao za novi sveobuhvatni sporazum s Rusijom temeljen na zajedničkim vrijednostima i interesima. Otad je, međutim, često izražavao ozbiljnu zabrinutost zbog stanja s ljudskim pravima, vladavinom prava i demokracijom u Rusiji; primjerice, u odnosu na zakone protiv „propagande” zajednice LGBTQ, dekriminalizaciju ne-otežanog obiteljskog nasilja, obračune s nezavisnim nevladinim organizacijama ili onima koji primaju financijska sredstva izvan Rusije, itd. Parlament je naročito osudio slučajeve kršenja ljudskih prava, na dosad nezapamćenoj razini, protiv stanovnika Krima, posebice Tatara. Godine 2018. zatražio je puštanje na slobodu ukrajinskog redatelja Olega Sencova, koji se usprotivio nezakonitom pripojenju Krima, i dodijelio mu nagradu Saharov. Sencov je pušten na slobodu 2019. u okviru razmjene zatvorenika između Rusije i Ukrajine. Parlament je oštro osudio pokušaj atentata na Alekseja Navaljnog 2020.

Odnosi s ruskim zakonodavcima uglavnom su se razvijali u okviru Odbora za parlamentarnu suradnju - međuparlamentarnog foruma osnovanog Sporazumom o partnerstvu i suradnji iz 1994. Između 1997. i 2014. taj je Odbor služio kao stabilna platforma za razvoj suradnje i dijaloga između izaslanstava Parlamenta i Ruske savezne skupštine. No u ožujku 2014. Parlament je prekinuo međuparlamentarne odnose s Ruskom saveznom skupštinom, u skladu s restriktivnim mjerama koje je Unija poduzela kao odgovor na krizu u Ukrajini. Ipak, izaslanstvo Parlamenta u Odboru za parlamentarnu suradnju između EU-a i Rusije nastavlja se sastajati i raspravljati o pitanjima koja se tiču odnosa EU-a i Rusije. Također održava razmjene mišljenja s predstavnicima akademskih krugova i ruskog civilnog društva, nevladinih organizacija i medija.

Rusija nije pozvala Parlament na promatranje izbora od 1999.

 

Fernando Garcés de los Fayos